Proljeće/Ljeto 2012

  NARATIVNI IDENTITET: POGLED U OSOBNO (Predrag Finci. Osobno kao tekst. Zagreb, Izdanja Antibarbarus, 2011.)
  Marina Katnić-Bakaršić
 
 

Potreba za proučavanjem sjećanja, za istraživanjem suodnosa kulture i pamćenja, i to posebno u kontekstu pričanja priča, danas je vidljiva i u znanosti o književnosti i u teoriji kulture. Knjiga Osobno kao tekst Predraga Fincija može se tumačiti i sa toga aspekta, ali uz svijest o jednoj bitnoj razlici: naime, ona je okrenuta osobnom, ne zajedničkom, nju zanima osobno u širokom smislu riječi. Ako prihvatimo da „neispripovijedani život nije vrijedan življenja“, kako kaže Richard Kearney (2009: 23), onda je izuzetno važno proučavati one žanrove koji su posvećeni upravo pričanju osobnoga.
Fincijeva knjiga čita se sa užitkom, gotovo kao roman; to je knjiga sa kojom čitatelj stalno vodi razgovor. Ona daje odgovore na mnoga pitanja, a istovremeno i otvara nova pitanja. Čak i u žanrovskom smislu knjiga je zanimljiva jer nije jednoznačno odrediva: to je i zbirka eseja, pri čemu ti eseji osciliraju između osobnoga i znanstvenoga, idući ponekad od gotovo lirskog zapisa ka znanstvenome, akademskom stilu, čuvajući njegove signale – npr. fusnote, citate; ujedno, to je na trenutke i jedna vrsta autobiografije, sjećanja, u nekim dijelovima i knjiga ispovijesti; tu je i vlastita fotografija i priča o njoj, pa se nekako krećemo i ka semiotici fotografije i semiotici osobnoga.
Svako poglavlje posvećeno je jednom tipu teksta, pri čemu valja podsjetiti da je sa semiotičkog aspekta i fotografija tekst;  već naslov poglavlja daje bitnu odrednicu toga tipa teksta: Bilježiti svoje: Dnevnik, Kazivati svoje: Ispovijest, Vidjeti sebe: Osobna fotografija, Objediniti svoje: Autobiografija, Gledati Drugog: Biografski film, Opisati Drugog: Biografija. Želim reći da je ovo rijedak slučaj kada naslov može poslužiti i kao lakonična definicija svakog od tih žanrova, koja stilski upečatljivo daje preciznu odrednicu njegove suštine. Bilo bi zanimljivo u ovom kontekstu odvojeno promatrati i memoare, jer oni nisu ni dnevnik i ispovijest ni autobiografija – oni su, čini mi se, prelazak osobnog u opće, pa bi se takvo novo poglavlje moglo zvati: Memoari – Osobno kao opće, odnosno Osobno kao historijsko.
Na prvi pogled paradoksalno, zato što je u fokusu zanimanje za osobno, u svim žanrovima o kojima autor piše ključan je odnos Osobnog i Drugoga. Ima li uvijek i u najintimnijem dnevniku jedan segment koji je namijenjen Drugome? Da li je sam dnevnik nekad za autora taj Drugi (kao što P. Finci piše o Dnevniku Ane Frank) ili negdje, makar u djeliću podsvijesti, stoji nada da će neko nekad moći biti sagovornik i za ono što se ne može izgovoriti drugačije nego u dnevniku? Jer, možda dnevnik jeste i jedan vid  arhetipske priče o caru Trajanu i kozjim ušima. Mislim da se stoga može prihvatiti teza Richarda Kearneya prema kojoj je svaka naracija bitno komunikacijski čin, a da mnogi žanrovi koji tematiziraju osobno zapravo svjedoče o tome „da neispripovijedani život nije vrijedan življenja“ (Kearney 2009: 23).
Slijedeći Barthesa, autor povezuje dnevnik sa albumom jer su oba „indeks intimnog“ (str. 39), za koje Finci misli da donose nešto značajno, jedinstveno. I kod osobne fotografije ostaje pitanje slično kao kod dnevnika - zašto se fotografiramo? Za sebe? Za Drugoga? Želimo li fiksirati trenutak, učiniti ga neprolaznim? Često se dogodi da i mi poznanicima i poznanici (Drugi!) nama dosađuju svojim fotografijama jer je to osobno često neprenosivo Drugome.... Autor smatra da su i dnevnik i fotografija za pojedinca još jedan način „da sebe pokaže i iskaže“ (str.40), što znači da smo ponovo u sferi potrebe za Drugim koji će to uočiti, koji će nam poput ogledala vratiti željenu sliku nas samih. Ovo potvrđuje i sljedeća Fincijeva rečenica o fotografiji: „Na fotografiji bi osoba da bude onakva kako sebe zamišlja, ali je uvijek onakva kakvom je vidi Drugi“ (str. 76). Čak i pisci memoara, pogotovo autobiografija i dnevnika, da ne govorim o autorima ispovijesti, težeći da ostvaruju objektivnost, bolje rečeno, težeći da ostave dojam objektivnoga, u očima Drugoga proizvode često drugačiju sliku, otkrivajući sujetu, egocentrizam, sve slabosti koje na prvi pogled prikrivaju. Zapravo, i ratni dnevnici, pa i oni sarajevski, nekad nose trivijalnosti, što ih možda i čini dirljivijim na neki način, a nekad ih vezuje za taštinu. Još i više ovo postaje očito u autobiografiji  jer ona je mnogo direktnije namijenjena Drugome, kao i sjećanja, kao i memoari. Istovremeno, svi mi i dalje vidimo sebe svojim očima, ne očima Drugoga – mogli bismo skeptično reći da je nepremostiv jaz između svakog Ja i Drugoga, ali istovremeno optimistično dodati da svako Ja ima potrebu za komunikacijom sa Drugim u različitim intersubjektnim diskursnim modelima naracije.
Za razliku od dnevnika i autobiografije, ispovijest je, piše Finci, uvijek svjesno otvaranje Drugome, i vezana je najčešće za neku epizodu ili epizode iz života. Naravno, velika je razlika između ispovijesti prijatelju, Bogu ili psihoanalitičaru s jedne strane, i ispovijesti kao fikcionalnog žanra. Zapravo,   nefikcionalne ispovijesti usmjerene su na prevladavanje neke osobne traume, nekog sjećanja, na olakšanje. Psihoanaliza je, pokazalo se, i sama često retorički konstruirana, te je stoga kontroverzna već i po tome što je ponekad, bar u freudovskoj varijanti, stvarala lažna sjećanja.
Biografija i biografski film već su nešto drugo: oni su pogled na Drugoga, ili, kako kaže autor, „dokaz da se za opisanu osobu interesiraju i drugi“ (str.175). Pomama za kritičkim biografijama književnika u angloameričkoj kulturi doseže takve razmjere da je moguće u jednom broju književnih časopisa naći prikaz dvije-tri biografije istog autora. Biografski film i biografija možda su zbilja „rekonstrukcija osobnog“ (str, 175), ali istovremeno uvijek teže uopćavanju iskustva te osobe, pridavanje određenih općeljudskih obilježja tom osobnom iskustvu. Naratolozi bi razliku između autobiografije i biografije uspostavili putem fokalizacije: bitna je razlika u tome ko vidi, odnosno, ko je fokalizator. Priznajem, bliska mi je Freudova nevjera u biografije (str. 174), posebno u biografije, sjećanja i dnevnike članova porodica „velikih“ ljudi, gdje sam nailazila na pravi vašar taštine i takmičenje u dokazivanju vlastite važnosti u životu i stvaralaštvu tih autora. (Druga je stvar što me ljudska radoznalost poticala na čitanje takvih tekstova). Ta se nevjera još više odnosi na biografske filmove jer oni često postaju poprište za dokazivanje glumaca i za osiguranu nagradu „Oskar“. Istovremeno, njihova je potencijalna vrijednost u čuvanju sjećanja na neke izuzetne osobnosti, pa čak i u svojevrsnoj inspiraciji i motivaciji.

U konačnici želim reći da je Predrag Finci napisao knjigu koja je već svojom temom značajna i prijeko potrebna. Istovremeno, ta knjiga je ponovo pokazala već prepoznatljivu autorovu erudiciju, kao i sklonost ka originalnom promišljanju i uspješnoj kombinaciji različitih pristupa. Sam autor završava knjigu riječima: „Na kraju nema rezimea. Samo kraj. Neki, nekakav kraj. Tako i ovdje.“ (str. 196). Međutim, kraj njegove knjige ujedno je i početak života knjige u susretu sa čitateljima, otvaranje novih razmišljanja, pisanja novih tekstova, novih narativnih tekstova, bili oni tekstovi života ili fikcionalni

Richard Kearney. O pričama. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2009.