Proljeće/Ljeto 2012

  Foucaultova politička filozofija
  Daniel Binswanger
 
 

Što se motiva tiče koji me vodio, on je vrlo jednostavan…To je radoznalost – jedina vrsta radoznalosti, u svakom slučaju, koju vrijedi prakticirati s nešto upornosti: ne ona koja teži za asmiliranjem onoga što valja spoznati, već ona  koja dopušta da se odljubimo od sebe samih. Što bi vrijedilo navaljivanje spoznavanja ako bi ono jedino osiguravalo stjecanje znanja a ne bi omogućivalo u izvjesnoj mjeri, i koliko je to moguće, gubljenje-lutanje onoga koji spoznaje?
Ovi redovi potječu iz predgovora drugom tomu Povijesti seksualnosti pod naslovom Upotreba užitaka. Njih je promuklim glasom izgovarao Gilles Deleuze jednog lipanjskog jutra 1984. godine u dvorištu bolnice Pitié-Salpêtrière. Velikani pariške filozofije tu su se sastali kako bi odali posljednju počast preminulom Michelu Foucaultu.
Foucaultova radoznalost čini se da u pravom smislu nije poznavala granice. Njegova je erudicija bila raskošna, njegova sposobnost transformacije zapanjujuća, njegova polja rada bezbrojna. Kao povjesničar psihijatrije i posvuda, kao neumorni analitičar moći i discipliniranih tehnika, kao profesor Povijesti misaonih sistema, poput računarskog tomografa visoke rezolucije pravio je rezove kroz znanost i povijest filozofiju Zapada.
Foucault je možda više nego itko doprinio promjeni sadanjih humanističkih i društvenih znanosti. Bio je osnivač (i nedostižan vrhunac) suvremenih studija kulture. Američkom feminizmu i “politici razlike” udario je teorijske temelje. Otvorio je historiografiji seksualnih identiteta i pitanjima roda vrata sveučilišta. Pripravio je put na kojemu su queerstudies i teorijski radovi o homoseksualnosti uspjeli dostići svoj današnji akademski status.
Do danas je Foucault najvažnija ikona postmarksističkog intelektualizma ljevice. O na ćelavoj ošišanoj glavi s ušima šišmiša ispreda se legenda, s malo profesorske smjernosti i puno rockandrolla. Mjerodavni članci američkih akademaca posvećeni su pitanju kakvu je ulogu igralo konzumiranje LSD-a za Foucaultov pojam filozofskog graničnog iskustva. Najkasnije od kada je homo-dendi Hervé Guilbert, koji je 1991. preminuo od AIDS-a, u svojim romanima opisao kakvu je prominentnu ulogu njegov bliski prijatelj Foucault igrao na pariškoj S/M sceni, spadaju u vruće anegdote gotovo u mainstreem Foucault-filologije. Bjelodano je da je filozof imao posebnu naklonost prema lancima i na krovu visoko uvažene École Normale Supérieure u Rue d’Ulm, izgleda da je bilo posve neočekivanih priredbi.
Ipak, unatoč auri avangarde i subverzije ne postoji nijedan drugi predstavnik “franchtheory” koji je posve neovisno o pitanju Zeitgeist-a, politike i javnog mnijenja osigurao sebi kao istraživaču i znanstveniku tako duboko i dalekosežno uvažavanje – niti Jacques Derrida niti Roland Barthes. Čak i danas, gotovo 40 godina nakon njegova objavljivanja, nijedan povjesničar ideja ne zaobilazi Riječi i stvari, jedno od glavnih Foucaultovih djela. Također ni Jürgen Habermas, koji je vazda bio nepovjerljiv prema Foucaultovom ničeanskom, kritičkom stavu prema prosvjetiteljstvu, mora odati njegovim prijelomnim povijesnim studijama najveće zasluge. Pa i takvim ljudima goleme erudicije, poput sorbonskog medievaliste Alaina de Libera ili njegovog berlinskog kolege Wolfganga Hübenera – koji se tek svakih nekoliko prijestupnih godina poklanjaju pred nadmoćnijim obrazovanjem nekog kolege, on je ključna referencija. Neće biti da je konačni razlog u tome što je on mogao masu vrela obraditi sam poput nekolicine. Filozofkinja Blandine Kriegel ovako opisuje taj genij svojega učitelja: Kada smo ujutro dolazili u Nacionalnu biblioteku, Foucault je već tamo bio. Kada smo uvečer iz nje odlazili, on je i dalje bio posvećen radu.
Foucault se gotovo čitavog svojega života iznurivao problemom moći. Što je bit moći? Koje su povijesne forme njezine institucionalizacije? I ponajprije: koje su tehnike i modusi ponašanja s kojima pojedinac u svojoj želji i misli može umaći moći? Gdje je slobodan prostor za istinu i užitak?
Svojim pitanjima je vazda pristupao posežući za konkretnim povijesnim materijalom. Sada je konačno publicirana na preko tisuću strana Povijest guvernmentaliteta koja obuhvaća predavanja koja je držao 1978. i 1979. i koja predstavlja najobuhvatniju i najzreliju razradu Foucaultove političke filozofije. Kasnije nastali spisi o povijesti seksualnosti također se ubrajaju među važnija djela ovog filozofa. Ona su međutim posvećena ethosu umijeća življenja i egzistencijalnom smislu i samo se posredno tiču politike.
Povijest je guvernmentaliteta teorijska bomba s tek upaljenim fitiljem. Kao i uvijek, Foucault nastoji pisati povijest sadašnjosti, što će reći, s osvrtom na udaljene horizonte misaone tradicije, želi pojmiti preduvjete za ovdje i sada. Što je bit suvremene politike? Kako se vlada našim društvom? Predavanja žele dati odgovor na ova pitanja. Ne bave se samo klasicima političke misli od Platona do Humea, nego također i ekonomskom politikom pod Giscard d’Estaingom i razvitkom socijalne tržišne ekonomije u Njemačkoj od Ludwiga Erharda do Helmuta Schmidta. Foucault, koji se čitavog života bavio kritikom institucionalne zloupotrebe moći, državno-policijskom i disciplinarnom represijom, dolazi do jednog neočekivanog bilanca, koje je mainstream Foucaultovih sljedbenika do sada samo odvažno ignorirao. Politički je um moderne, kaže Foucault, liberalizam.
Moć suvremenog vlasti (Regierungsmacht) odlikuje se prije svega jednim: njegovim ograničavanjem. Počevši od 18. stoljeća vladati glasi: postaviti interne granice suverenitetu vlasti. Za to postoje dva suprotna carska puta, koja oba međutim imaju svoje korijene u cilju ograničavanja. Ili se državna svemoć ograničava od strane pojedinca i njegovih “ljudskih prava”, što je Rousseauov put, ili se pak državna vlast limitira putem proračuna o korisnosti (Nützenkalkül). Kao najviša zapovijest ne pojavljuje se više neograničeno obilje moći suverena, nego uvećanje ekonomske produktivnosti. Ekonomska korist trijumfira nad višim državnim razlogom (raison d’état). To je put kojeg su otvorili engleski empiristi. Racionalni izraz modernog umijeća vladanja jesu teorije tržišne ekonomije, socijalnijih ili manje socijalnijih varijanti.
Tko želi razumjeti moderni svijet, taj mora čitati Von Hayeka i teoretičare neoliberalizma – a ne Marxa ili Althussera, čiji je Foucault bio učenik, ili pak Adorna, s čijom se društvenom kritikom Foucaultova misao vazda iznova dovodi u svezu. Na više preko stotinu stranica Foucault raspravlja o njemačkom neoliberalizmu – takozvanom ordoliberalizmu frajburške škole – i o njegovu američkom pandanu. Neoliberalizam, smatra on, jest najadekvatnija teorija sadašnjeg umijeća vladanja, jer jedna racionalno vođena država organizira prvenstveno domene njezine nenadležnosti (Nichtzuständigkeit). Kako urediti to da se ne vlada odviše? To je, prema Foucaultu, veliki problem guvernmentalitetnog uma sadašnjeg doba. Pojmovna neman guvernmentalitet, koju je Foucault iskovao, da se najlakše prevesti sa stil vladanja. Foucault, kojemu su terminološke lakrdije prije odbojne, ovdje ciljano kreira jedan umjetni termin. Uvodi guvernmentalitet kao oprečnost pojmu državnosti. Politička filozofija obolijeva od toga što državu precjenjuje. Hegel je vjerovao da je država subjekt povijesti i dovršenje uma. Liberalni teoretičari poput Von Hayeka polaze od toga da država nužno naginje hipertrofiji i ima imanentnu sklonost totalitarizmu. Obojica se varaju, u dobrom i lošom. Država po sebi nije nikakav autonomni izvor moći, piše Foucault. Strah od represivne policijske države, koji zabrinjava ljevičarsku kritiku gospodarenja, promašuje bitno isto onoliko koliko i desna fobija od države.
Za Foucaulta država nije ništa drugo do institucionalno sedimentiranje različitih postupaka, načina kojima se zemljama može upravljati. Engleska filozofija je pružila modernim demokracijama njezin teorijski instrumentarij, pa ipak se u Engleskoj od Hobbesa, što znači od 17. stoljeća, politička filozofija nije više interesirala za državu. Veliko pitanje je – kako treba upravljati. Tko želi razumjeti modernu državu, mora pojmiti različite guvernmentalitete, stilove upravljanja, koji se nalaze  u jednom sistemu. Foucault se prepoznaje ponovo u neoliberalizmu, jer on ograničenje državne moći uzdiže do temeljnog problema. Prebacuje mu međutim da o državi ima jedan odviše jednostavan, odviše kompaktan pojam i da precjenjuje njezinu negativnu ulogu. Otuda se poduhvatio povijesne tipologije stila vladanja.
Što je cilj današnje države? Foucault kaže: to je jedan dispozitiv sigurnosti koji služi reguliranju populacije. Primarni problem suvremene politike ne leži u teritorijalnom integritetu, odanosti podanika, svladavanjem određenih društvenih klasa ili u jurističkoj regulaciji prava i obveza. Problem je u reguliranju stanovništva u njegovoj cjelini.
Politika mora paziti na to da temeljni društveno-ekonomski podaci odgovaraju. Broj nezaposlenih ne smije biti odviše velik, natalitet odviše mali. Migracijski tokovi moraju biti pod kontrolom. Politika je postala vrsta umijeća statističkog optimiranja. Kao glavna zadaća države pokazuje se jamčenje minimalne sigurnosti, jer rizik je pokretač ekonomskog i društvenog razvitka. Konkurencija zahtijeva produktivnost – ali također perdefinitionem stvara gubitnike. Otuda se moraju poduzeti kompenzacijske mjere. Devetnaesto stoljeće, kaže Foucault jednom lijepom slikom, donio je svijetu s jedne strane kriminalistički roman, što će reći jednu fascinaciju prijestupnicima i pogibelji, i s druge strane prva socijalna osiguranja, dakle jednu državnu zaštitu od novog imperativa – živjeti opasno.
Jedna mješavina mehanizma zaštite i ekonomskog laisser-faire: od kraja 18. stoljeća politički um se sastoji od spoznaja vlastitih granica. Politička filozofija postaje kritika koja priziva u sjećanje ove granice onima na vlasti. Foucault objašnjava nastajanje jednog samokritičkog političkog uma ne samo promjenom socijalnih i ekonomskih okvira, nego načelnim pomicanjem našeg načina pristupa svijetu. Nastajanje nove racionalnosti postupaka vladanja pada otprilike u vrijeme Kritike čistog uma Immanuela Kanta. Kant je filozofiju svojega doba preokrenuo, tako što je pokazao u kakvim uskim granicama se mora kretati znanstveni pristup svijetu. Engleski teoretičari liberalizma su to isto učinili za područje znanja umijeća vladanja: um također ovdje postaje upravljanje (menagment) nadležnošću. Kao briljantni povjesničar “povijesti misaonih sistema” prekopava one slojeve duhovnih temelja vremena u kojima zajednički konceptualni okviri područja znanja i misaonih škola postaju vidljivi, a koji se čine beskrajno udaljeni jedni od drugih.
Niti jedan politički sistem nije iz jednoga kova. Upravo u ovoj spoznaji počiva poenta Foucaultove teorije guvernmentaliteta. Primarni je cilj vršenja vlasti danas “populacijska regulacija”, no zapadnjačka tradicija iznjedrila je čitav niz stilova vladanja koji su se sedimentirali u javnim institucijama.
Foucault razlikuje tri tipa načina vladanja koji su prethodili liberalnom stilu vladanja: pastoralni, viši državni razlog i policija. U jednom ubrzanom maršu kroz političku filozofiju Zapada Foucault obrađuje ove tri vrste vladanja i preokreće ustaljene navike razmišljanja.
Uobičajeno je da se kolijevka zapadnjačke politike traži u grčkim gradovima državama. No tu, prema Foucaultu, leži velika zabluda. Sveodređujuća predstava o dobrom umijeću vladanja ostaje od početka pa do europske renesanse slika dobrog pastira. Nalazi se u židovskoj teologiji i u ranokršćanskom samostanskim i crkvenim spisima. Također i u klasičnim tekstovima antike, u Platonovoj Politeji, recimo, motiv pastira igra stanovitu ulogu. Foucault objašnjava međutim da je samo u kršćanstvu pastirska moć bila temeljni element umijeća vladanja. Platonov kralj-filozof nije imao uopće vremena za čuvanje stada. On je tkač, kako se to već kod Platona ove, on drži raznorodnim koncima čitave članove polisa na okupu, ali se ne brine o spasenju svih svojih ovčica. Spasenje pojedinca, individualiziranje podanika kao štićenika vladara, postat će kroz kršćansko dušebrižništvo, vođenje duše, središte tehnike moći. Omnes et singulatim: sve i svakoga pojedinačno, tako glasi pastirska formula ranokršćanske teologije, koju Foucault rado citira. Moderna država, posebice moderna socijalna država, s njezinim idealom vođenja računa od kolijevke do groba, ne izvire iz visokih ideala antičke demokracije nego iz ranokršćanskih tehnika upravljanja najbolje izloženim u samostanskim pravilima. Sve do 18. stoljeća konfesionalne borbe, koje određuju europsku politiku, predstavljaju sukobe oko pastirske kontrole. Danas država kontrolira građane tako što im  svim životnim područjima pomaže da se “individualno” razvijaju.
Od vremena renesanse pastirsko umijeće vladanja bit će superponirano jednim drugim postupkom. S Machiavellijem viši državni razlog se osamostaljuje od kršćanske usmjerenosti na spasenje duše. Europa prolazi  kroz školu cinizma. Umijeće vladanja iznenada određuje imperativ državnog vlastoodržanja, odnosno raison d’etat imperativ. I ovdje Foucaultov osvrt pomućuje učahurene povijesne sheme. Machiavelli, prema njemu, nije simbol novog umijeća vladanja, nego prije njegov prvi teoretičar. Temeljni je makijavelistički problem jednostavno pitanje, kako knez može izbjeći da bude izdan od svojih sljedbenika. Pogibelj prijeti od drugih plemića.
Ključni problem višeg državnog razloga jest jedan drugi: država mora po svaku cijenu preživjeti. Čak i onda kada se moć može spasiti samo jednim pučem. Lijepom poentom Foucault pokazuje da je klasična teorija višeg državnog razloga, kako se ona u 16. i 17. stoljeću razvija, zapravo jedna teorija državnog udara. Moć se mora očuvati, upravo i onda, kada je za to nužno eliminirati vladara. Stvarna pogibelj za državu ne dolazi stoga od plemića, nego od plebsa, od širokih narodnih masa koje mogu biti izvorište nemira i nestabilnosti. Kod Francisa Bacona, u njegovom spisu o Ustanicima i javnim nemirima, nalazi se već ovo gledište. Teorija suvereniteta počinje otkrivati problem narodnih masa.
To konačno vodi u 18. stoljeću do zasnivanja  novog umijeća vladanja kao “policijske znanosti”. Zahtijeva se odsad kontrolirani podanik. Novi ideal bit će potpuna transparentnost za posvemašnju kontrolu i discipliniranje građana. U knjigama po kojima je Foucault u šezdesetim i sedamdesetim postao poznat, u Nadzirati i kazniti, u Povijesti ludila, autor je već pokazao kako je ovaj ideal vladanja odlučno utjecao na izvršenje kazne i također većim dijelom na povijest psihijatrije. Kritika “policijske znanosti” je donekle ono na što Foucault u pravilu svodi političku filozofiju. Ipak, nakon policije 18. stoljeća slijedi, kaže Foucault, guvernmentalitet liberalizma. Njegov je najviši cilj također kontrola stanovništva, ali njegovo polazište nije posvema kontrolirani čovjek, nego prijeko potrebna neprozirnost ekonomskih procesa.
U političkoj ekonomiji našega doba posrijedi je dakle reguliranje stanovništva: njihova ekonomska moć, njihov rast ili opadanje, migracija i ukupna medicinska skrb. Također i pastirsko vođenje skrbi nad podanicima, političko osiguranje državnog suvereniteta i disciplinarno nadgledanje građana spadaju doduše u kompleks prakse vladanja, ali današnja politika ne vlada prvenstveno nad građaninom kao pravnim subjektom, nego vlada nad građaninom kao dijelom biomase, koja se naziva stanovništvom. Ona pokušava racionalno upravljati nad stanovitim potencijalom ekonomske produktivnosti, usponom ljudskog kapitala (politika obrazovanja) i nad medicinskim činiteljima rizika (socijalne politika). Suvremeni guvernmentalitet postaje biopolitika.
Biopolitika – politika ne kao metoda da se ostvari jedan pravni poredak, nego kao pokušaj da se sam biološki život regulira – bila je tema koja je Foucaulta uopće pobudila da se lati istraživanja o guvernmentalitetu. On je uvjeren da će na mjestu presjeka biološkog života i državne moći odlučivati politička sudbina budućnosti. Već 1974. Foucault se pozabavio ovim pitanjem. Slutio je da nadiranje biopolitike nužno vodi fašizmu. Nije li ideologija nacional-socijalizma bila konzekventno primjenjivanje jedne politike koju je predvodio fantazam optimiranja rasne biomase? Neće li onda sadašnja politika, ako je faktički biopolitika, biti jedna forma prikradenog eugeničkog fašizma?
To je ta forma radikalne kritike sadašnjosti koju je Foucault razvio 1976. godine u Treba braniti društvo, predavanjima o klasičnom državnom pravu i teoriji rata. Biopolitika je u međuvremenu postao jedan od najomiljenijih pojmova u modi i slovi kao jedna od najdražih kovanica borbenog rječnika radikalne ljevice. U novom terminološkom ruku, on dopušta da se iznova spomene vječna optužba da kapitalizam nije ništa drugo do prerušeni fašizam. S objavljivanjem Povijesti guvernmentaliteta sada je međutim jasno da je sam Foucault ovu poziciju najbrže moguće napustio. Jer liberalno umijeće vladanja ne sastoji se samo u politici populacije, ono se također sastoji u samoograničenju vladanja. Nasuprot samoograničavanjima liberalnog uma stupaju manipulacije biološkim životom.
Zaključak? Tehnike vladanja jesu konglomerat iz zapadnjačkog tradicionalnog inventara s dominantnom liberalne populacijske politike. Opasnosti jednog sve učinkovitijeg vladanja biomasom stoji nasuprot šansa državno-pravno samoograničenja. To je otprilike posljednji stupanj Foucaultove političke dijagnoze sadašnjice. Ona je od neokrnjene aktualnosti.
Filozofima se čini da stanje nije nimalo beznadno, da ne bi mogli da se uz Seksualnost i istinu (kako glasi njemački prijevod Foucaultove trotomne Povijesti seksualnosti) okrenu pitanju vrlog života i da  jednoj estetici življenja potraže pitanje smisla, s kojim jedna ne-pastirska epoha ostavlja pojedinca samim. Njegov vrt užitka bio je pun egzotičnih plodova. Kiseli apokaliptičari koji se danas rado služe njegovom teorijom, ne bi trebali umišljati kako su mu nasljednici

S njemačkog preveo Mario Kopić