Proljeće/Ljeto 2012

  Cioranove vježbe
  Peter Sloterdijk
 
 

I zadnji lik koji bih volio prezentirati u ovim uvodnim razmatranjima, rumunjski aforističar Emile M. Cioran, rođen 1911., koji je od 1937. do 1995. živio u Parizu, može se pripisati velikom okretanju o kojem se na ovom mjestu raspravlja. On je za nas važan informator, jer se kod njega može promatrati kako napreduje formalizacija askeze, a da se pri tome ne odustaje od vertikalne napetosti. Na svoj način Cioran je također umjetnik u gladovanju: čovjek koji metaforički posti, time što se suzdržava od čvrste ishrane za identitet. I on se prevladava, štaviše, kao Kafkin protagonista slijedi svoju najjaču težnju, gađenje spram punog sopstva. Kao neko ko metaforički gladuje, on čitav život ne radi ništa drugo do razrađuje bazu najvećeg odbijanja – demonstrirajući pri tome razviće skepse suzdržavanja od suda sve do rezerve protiv iskušenja egzistiranja.
Najviše ćemo se približiti fenomenu Cioran ako odaberemo dvije Nietzscheove izjave kao nit vodilju:
“Ko samog sebe prezire, ipak pri tom još uvijek poštuje sebe kao prezirača”.
“Pouka: koji bi pametni čovjek danas još napisao neku časnu riječ o sebi? –  taj bi već morao pripadati redu svete drzovitosti”.
Zadnja primjedba odnosi se na skoro neizbježnu neprijatnost svake biografije velikih ljudi koja ide u detalje. Više od toga, ona označava psihološku i moralnu nevjerojatnost iskrenog samoprikazivanja. Istovremeno ona imenuje uvjet pod kojim bi iznimka bila moguća: u Cioranu bi se zaista mogao prepoznati iguman kaluđerskog reda čiju je izglednost nagovijestio Nietzsche. Njegova sveta drzovitost proishodi iz geste koju je Nietzsche smatrao najmanje vjerojatnom i poželjnom – prekidu s normama diskrecije i takta, da se i ne govori o patosu distance. Nietzsche se sam toj poziciji približio samo jednom, naime, kad je u psihološkim pasažama Eccehomo prakticirao “cinizam”, neizbježan za iskreno samoprikazivanje – za tu gestu smjesta je reklamirao predikat “svjetsko-historijski”, kako bi osjećaj mučnosti kompenzirao veličinom podviga. Dospio je, doduše, prije do baroknog samohvalisanja nego do indiskrecije protiv sebe samoga, ukoliko taj put samohvalisanje nije značilo dublju formu izlaganja. Uostalom, Nietzsche je ostao bojažljiv prorok, koji je otkočenja, što ih je vidio kako dolaze, opažao samo kroz procjep na vratima.
Ko se, kao Cioran, datirao poslije Nietzschea, bio je osuđen da nastavi. Mladi Rumunj Nietzscheovo upućivanje nije slijedio samo time što se, zajedno s drugim samoizlagačima (Selbstblössern) kao što su Michael Leiris i Jean Paul Sartre, postavio na čelo reda svete drzovitosti, već je ostvario i program da posljednju mogućnost samopoštovanja zasnuje na preziranju samoga sebe. Mogao je to učiniti jer je usprkos neobičnom podvigu iza leđa imao duh vremena. Epohalni okret prema eksplikaciji latentnog obuzeo ga je i primorao da zapiše stvari kakvih bi se nekoliko godina ranije svaki autor još bio preplašio. U tom okretanju “časna riječ o sebi”, što ju je Nietzsche postulirao i praktički isključio, dospjela je do besprimjerne ofenzivne snage. Iz puke časnosti nastaje način pisanja bezobzirnosti prema samome sebi. Čovjek više ne može biti autobiograf, a da ne postane autopatograf, što znači da objavi svoj bolesnički spis. Častan je onaj ko priznaje što mu manjka: Cioran je bio prvi koji je stupio na pozornicu da to objasni: meni manjka sve – i iz istog razloga svega mi je previše.
Devetnaesti je vijek doveo žanr “časne riječi” samo jedan jedini put do vrhunca: u Zapisima iz podzemlja F. M. Dostojevskog iz 1864. Nietzscheova reakcija na taj komad dovoljno je poznata. Cioran je pola vijeka pisao svoje zapise iz mansarde, u kojima je s divljenja dostojnom monotonijom obrađivao svoju jedinu temu: kako se nastavlja kada čovjeku manjka sve i previše mu je svega. Svoju šansu kao autor prepoznao je veoma rano, obukavši jelek koji mu je ponudio Nietzsche – navukao ga je na sebe još tokom rumunjskih godina i nikad ga više nije svukao. Ako je Nietzsche metafiziku tumačio kao simptom patnje zbog svijeta i kao pomoćnu organizaciju za bijeg od svijeta, Cioran je tu dijagnozu prihvatio bez najmanjeg pokušaja da joj se protustavi. Ono što je on odbijao, bio je Nietzscheov bijeg u suprotnom smjeru: potvrđivanje nepotvrdivog. Nadčovjek je za njega djetinjasta fikcija, naduvena pazikuća, koja s prozora vješa svoju zastavu, dok je svijet kao i uvijek neprihvatljiv. Ko govori o vječnom vraćanju jednakog, ako je jednokratno egzistiranje već jedanput previše?
U svojim studentskim godina Cioran je neko vrijeme eksperimentirao s tada uobičajenim revolucionarnim potvrdama, vrzmajući se u krugu isparavanja rumunjskog desnog ekstremizma. Dopali su mu se tada modna mistika sveopće mobilizacije i politički vitalizam, hvaljen kao ljekarija protiv skepse i pretjeranog unutrašnjeg života. Sve to pozivalo ga je da spasenje traži u fantazmi “nacije” – bliskom srodniku aveti koja se danas ukazuje kao “religija u vraćanju”.
Nije se Cioran dugo zaustavljao na toj poziciji – ako je ona to uopće bila. Sve veće gađenje spram histeričnih izleta u pozitivitet vratilo mu je s vremenom jasnoću uvida. Kada je 1937. godine preselio u Pariz, kako bi ga skoro šezdeset godina nastanjivao poput eremite, on doduše još nije bio sasma izliječen od iskušenja da učestvuje u velikoj povijesti, ali se sve više udaljavao od egzaltacija svoje mladosti. Agresivno-depresivni temeljni štimung, koji ga je obilježavao od samog početka, sad je u drugom obliku došao do izražaja. U toj fazi Cioranu je pošlo za rukom da se definitivno udomaći u rodu “časne riječi o sebi”.
“Zbog nemogućnosti da ubijam ili da ubijem sebe, zalutao sam u literaturu. Isključivo ta nesposobnost načinila je od mene pisca”. Nikada on više neće koristiti jezik angažmana, koji je tokom svojih rumunjskih dana izvukao iz talenta pubertetskog imitatora. Otpalo je slijepo divljenje što ga je nekad gajio prema Njemačkoj i njenom brutalnom uzdizanju. “Ako sam izliječen od ikoje bolesti, onda sam izliječen od te”. U časnu riječ o vlastitoj bolesti za onoga koji je ozdravio spada priznanje da se želio izliječiti nečasnim sredstvima. Jednom zavazda oslobođen tog zla, posvetio se zadatku da iznađe pisca Ciorana, koji bi psihopatskim kapitalom, što ga je stekao u mladosti, trebao osnovati preduzeće. Figura, koja se tada sama stvorila, mogla je biti lik iz romana Huga Balla: ona predstavlja “izigranog čovjeka”, sveca iz varijetea, filozofskog klauna koji očaj i htijenje da se postane niština (Nichts-Werden-Wollen) razrađuje u reviju numera.
U Cioranovom “životnom djelu” posvjetovljenje askeze i informalizacija spiritualnosti mogu se promatrati s najvišim mogućim stepenom pregnantnosti. Kod njega se srednjoevropski egzistencijalizam jogunjenja (Trotz-Existentialismus) nije prevodio u angažirani egzistencijalizam otpora (Widerstandsexistenzialismus), kao što se to moglo promatrati kod pariških mandarina, već u beskrajnu seriju činova degažmana. Oeuvre tog egzistencijaliste odbijanja sastoji se od niza pismenih otkaza upućenih iskušenjima involviranja i zauzimanja pozicije. Time se sve jasnije kristalizira njegov centralni paradoks: položaj čovjeka bez položaja, uloga aktera bez uloge. S prvom u nizu svojih pariških knjiga – Précis de décomposition, Kratki pregled raspadanja, 1949 – Cioran je kao stilista već postigao majstorski nivo – pod naslovom  LehrevomZerfall, Učenje o raspadu, Paul Celan preveo ju je na njemački. Cioran je duh epohe lišavanja (Geist der Ohne-Epoche) izvjesno primio u sebe s trajnim rezultatima, ali štake, koje je htio razbiti, one su iz identiteta, pripadnosti i dosljednosti. Bio je uvjeren samo u jedan princip, po kojem je važno da čovjek ne bude uvjeren ni u šta. Iz knjige u knjigu nastavljao je svoju egzistencijalističku akrobatiku na podu, čija blizina s vježbama Kafkinih umjetničkih figura upada u oči. Njegova numera bila je zacrtana od samoga početka: to je numera mamurnog marginalca koji se kao beskrovnik (sansabri), apatrid (sanspapiere) i bestidnik (sansgêne) ne probija samo u gradu, nego i u univerzumu. Najupečatljivija zbirka njegovih autobiografskih ispoljavanja ne nosi uzalud u svom njemačkom izdanju naslov Cafard. Kao praktični parazit Cioran se naslanjao na grčko značenje te riječi: parasitoi, sasjedioci (Beisitzer) za prostrtim stolom, nazivali su Atenjani one goste koje se pozivalo da bi doprinijeli zabavi društva. Rumunjskom emigrantu u Parizu nije palo teško ispuniti takva očekivanja. U jednom pismu roditeljima konstatirao je: “Da sam po naravi bio šutljiv, odavna bih bio umro od gladi”. Na drugom mjestu veli: “Sva naša poniženja zasnivaju se na tome da se ne možemo odlučiti da umremo od gladi”.
Cioranovi aforizmi čitaju se kao praktično primjenjiv komentar Heideggerovom učenju o štimunzima, to jest atmosferskim impregnacijama individualnog i kolektivnog “thymosa” (strast, žestina, ono što dušu čini srčanom, prim. prev.) koji egzistenciji “dodjeljuju” pred-logički ton a priori.  Ni Heidegger ni Cioran nisu se potrudili o davanju i davaocu, odnosno davateljici štimunga govoriti s opširnošću koja bi bila primjerena značenju fenomena – vjerojatno na temelju činjenice da su i jedan i drugi bili skloni prekinuti psihološku analizu, kako bi hitro prešli u sferu egzistencijalnih iskaza. Doista, Cioran je svoju agresivno-depresivnu ugođenost prihvaćao kao atmosfersku pračinjenicu svoga postojanja. On smatra kobnim to što mu je svijet dat u distoničnim zvukovnim bojama: prezasićenosti, dosadi, besmislenosti, neukusu, pobunjeničkom gnjevu na sve što je slučajnost. Iskreno on potvrđuje Nietzscheovu dijagnozu po kojoj ideale metafizike valja tumačiti kao duhovne izraze psihičke, ali i psihofizičke bolesti. Prelazeći na liniji “časne riječi” preko sebe dalje nego bilo koji drugi autor prije njega, on otvoreno priznaje da mu je stalo do otvaranja protivračuna za “promašeno stvaranje”. Misliti znači ne misliti – kao što je sugerirao Heidegger, ono znači: osvetiti se.
Tek je Cioran ozbiljio ono što je Nietzsche htio razobličiti, kao da taj fenomen postoji od davnina: filozofiju čistog resantimana. No što ako je takva postala moguća tek na Nietzscheov podstrek? U njoj se egzistencijalizam jogunjenja njemačkog porijekla – zaobilazeći francuski egzistencijalizam otpora, koji je Cioran prezirao kao plitku modu – pretvara u kripto-rumunjski i dačansko-bogumilski obojen egzistencijalizam neizlječivosti. Tek se na granici prema azijatskom inegzistencijalizmu taj zaokret zaustavlja. Cioran se doduše tašto evropski u svim etapama svoga života poigrava s osjećajem obuhvatne nezbiljnosti, ali se nije mogao odlučiti da slijedi budizam, kad taj napušta tezu o zbilji, a s njom ujedno i tezu o bogu. Ta je, kao što je poznato, služila tome da se zbilja koju poznajem garantira “posljednjom zbiljom”, koja nam je skrivena. Iako ga budizam privlači, Cioran ne želi učestvovati u sprovođenju te ontologije. Ne samo da prezire stvarnost svijeta, nego mu je ujedno namjera da se u njoj održi neoštećen, zbog čega, makar i samo sofistički, mora prihvatiti stvarnost stvarnosti. Niti se želi izbaviti sam, niti želi dopustiti da bude izbavljen. Njegovo mišljenje jedna je jedina reklamacija očekivanja da bi mu izbavljenje moglo biti potrebno.
Sve bismo to mogli ostaviti da počiva samo na sebi kao bizaran plod uzgajanja u biotipu parizijanizma poslije 1945., kad ovdje na vidjelo ne bi izlazila značajna tendencija koja iznuđuje radikalnu promjenu na planeti vježbača. Cioran je, kao što smo primijetili, krunski svjedok asketološki dalekosežnog prijeloma koji tematiziramo kao emergenciju antropotehnike. On nam skreće pažnju na informalizaciju spiritualnosti, za koju sam rekao da je valja razumjeti kao protiv-tendenciju despiritualizaciji askeze. Cioran je vježbač novog tipa, čija se originalnost i represivnost pokazuju u činjenici da vježba odbijanje svakog ciljanog vježbanja. Metodičke vježbe moguće su, kao što znamo, samo tamo gdje nam se pred očima nalazi obavezni cilj vježbanja. Upravo njegov autoritet Cioran osporava. Prihvatiti cilj vježbanja ponovo bi značilo: vjerovati – pri čemu “vjerovanje” ovdje označava mentalno djelovanje kojim početnik anticipira cilj.
S tim predvođenjem u cilj (Vorlaufen-in-das-Ziel) dat je četvrti modul “religioznog” kompleksa ponašanja. Anticipiranje se u pravilu odvija tako da gledamo na nekog savršenog, od kojeg s vjerom i nevjericom primamo poruku da bismo jednog dana mogli postići isto što i on. U sljedećim poglavljima vidjet ćemo kako su pod primjenom te unutrašnje operacije armije vježbača milenijumima stavljane u pokret. Bez modula “predvođenje u cilj” nema vitae contemplativae, monaškog života, ni kretanja u roju prema novim obalama, nema htijenja da se bude kakav je nekad bio neko veći. Stoga se nikad ne može dovoljno naglasiti: najefektivnije antropotehnike proizlaze iz svijeta jučerašnjice – a danas glasno hvaljena ili odbacivana genska tehnika ostat će dugo vremena, makar postala kod čovjeka i u velikoj mjeri praktikabilna i prihvatljiva, samo anegdota.
Vjerničko predvođenje u savršenstvo nije ono što Cioran traži. On se dakako strasno “interesira” za religiozne spise, u kojima je riječ o usavršavanju i izbavljenju, ali vjerničku operaciju kao takvu, anticipiranje mogućnosti da ćemo kasnije dospjeti tako daleko, on ne provodi. Njegovo ne-vjerovanje prema tome ima dvije strane – stranu ne-mogućnosti, jer vlastiti temeljni štimung rastače naivnost nužnu za prihvaćanje savršenstva i stranu ne-htijenja, jer je zauzeo stav skeptika i od tog definitivnog provizorija ne želi odustati u korist pozicije. Zato mu ne preostaje ništa drugo nego eksperimentirati s ostacima. Sebe vidi primoranim svirati na instrumentu na kojem bi ciljano oblikovanje bilo besmisleno – na neugođenom instrumentu vlastitog postojanja. No upravo njegovo sviranje na instrumentu na kojem se ne može svirati pokazuje nepotiskivu univerzalnost dimenzije vježbanja: jer time što vježba gdje nema primjerenog instrumenta, “anti-prorok” razvija neformalnu verziju majstorstva.
On postaje prvi majstor ne postizanja ničega (MeisterdesEs-zu-nichts-Bringens). Kao Kafkin umjetnik u gladovanju, on će od svoje averzije načiniti virtuoznu vježbu i razviti forme mogućnosti (Könnensform) koje odgovaraju njegovu cafardu. I u njoj se čuje apel, koji se vraća svakoj artistici: “Cijelo vrijeme sam želio da se divite…”. Dok Kafkin umjetnik u gladovanju čeka do samog kraja kako bi izgovorio suprotni poziv: “Ali vi tome treba da se divite”, Cioran od samog početka nudi materijal za skidanje magije s njegove umjetnosti, razotkrivajući ga gotovo sa svake strane kao popuštanje pod stegom temeljnog štimunga. Štimung govori, kad Cioran primjećuje: “Nisam u stanju da patim”. “Moje knjige ne izražavaju vizije, nego osjećaj života”. Protiv mogućnosti da se osjećaji života terapeutski modificiraju, gajio je prezrivu netrpeljivost – naposljetku, živio je od produkcije svoje cjelokupnosti i jedva da bi mogao sebi priuštiti pokušaj da se promijeni.
Svojim prinosom otkriću da je čak i nepaženje na sebe (Sich-Gehen-Lassen) kadro da bude umjetnost, te da, ako mu se pridoda volja za umijećem, iziskuje obavezan trening, Cioran je u redu svete drzovitosti pomogao da pridobije jedno pravilo. Ono se čuva u Kratkom pregledu raspadanja, knjizi čudesnih vježbi, o kojoj želim pokazati kako pravu povelju moderne “kulture” formulira kao agregat nedeklariranih askeza – knjizi koja probija svaki uvez. U kojoj je mjeri Cioran bio svjestan svoje uloge u prevođenju spiritualnog habitusa u profanu neugođenost i literarno gospodarenje njome pokazuje Učenje o raspadu, na kojem se zasniva njegova reputacija (pri čemu bi prevod naslova kao “Nit vodilja rastakanja” bio isto tako moguć). Izvorno, ta se zbirka trebala zvati “Negativne vježbe” (Excerciesnégatifs) – što bi moglo značiti kako vježbe poricanja, tako i anti-vježbe. Ono što je Cioran podastro bilo je pravilo koje je svoje adepte trebalo voditi na putu prema neupotrebljivosti. Kad bi postojao cilj tog puta, on bi glasio: “Biti nepotrebniji od sveca…”.
Tendencija novih pravila je anti-stoička. Dok stoički mudrac čini sve da sebe dovede u formu za univerzum – rimski stoicizam bio je prije svega činovnička filozofija, atraktivna za ljude koji su željeli vjerovati da je časno kao “vojnik kozmosa” ustrajati na položaju koji im je dodijelila providnost – sioranovski asketa mora odbaciti tezu o kozmosu kao takvu. On odbija prihvaćanje vlastitog postojanja kao sastavnog dijela dobro uređene cjeline, štaviše, on mora dokumentirati neuspjelost univerzuma. Kršćansko tumačenje kozmosa kao kreacije Cioran prihvaća samo utoliko što se pri tome u igru upliće bog kao optuživi uzročnik totalnog promašaja. Na trenutak Cioran dospijeva u blizinu Kantovog moralnog dokaza postojanja boga, premda s obrnutim predznakom: postojanje boga nužno valja postulirati, jer se bog mora izviniti za svijet.
Procedura koju je Cioran razradio za svoje anti-vježbe počiva na uzdizanju besposlice u oblik vježbanja egzistencijalnog revolta. Ono što naziva “besposlica” zapravo je svjestan i nikakvim strukturiranom radom otežan tok kroz duševna stanja manično-depresivnog spektra – postupak koji anticipira kasnije veličanje dérivea, proticanja kroz dan kod situacionista pedesetih godina. Svjestan život u proticanju jednak je uvježbanom pojačanju osjeta diskontinuiteta, kojem je Cioran bio sklon na osnovi svoje ćudljivosti. Efekt pojačanja dodatno se dogmatski nadvisuje borbenom tezom da je kontinuitet “luđačka ideja” – bilo bi dovoljno da je se nazove konstruktom. Postojanje sada znači: osjećati se nelagodno  u uvijek novim tačkama sadašnjosti.
Punktualizmu sioranovskog samopromatranja, koje se klati između momenata kontrakcije i difuzije, odgovaraju literarna forma aforizma i publicistički žanr zbirke aforizama. Autor zarana postiže relativno jednostavnu i stabilnu rešetku sastavljenu od šest ili osam tema, uz pomoć koje pročešljava svoja stanja u proticanju, kako bi od tačke doživljavanja dospio do odgovarajućeg tematskog čvora. S vremenom teme – kao parcijalne ličnosti ili redakcije koje rade jedna pored druge – stvaraju vlastiti život, na temelju kojeg se razvijaju nastavljajući se same na sebe, a da ne moraju čekati na povod u doživljaju. “Autor” Cioran samo je glavni urednik, koji kao editor obrađuje proizvode svojih pisarnica. On sastavlja u knjige ono što mu njegovi unutrašnji saradnici rutinski dostavljaju. Na neredovitim sjednicama oni mu predaju materijal – aforizme iz odjeljenja za bogohuljenje, primjedbe iz studija mizantropije, ubode iz sekcije za deziluzioniranje, objave iz press-biroa cirkusa osamljenika, teze iz agenture za pretjerivanje nad bezdanom i otrove iz redakcije za preziranje savremene književnosti. Samo formulacija misli na samoubojstvo ostaje u kompetenciji glavnog urednika. Ona ipak sadržava vježbu o kojoj ovise svi ostali nizovi putovanja. Samo ona od krize do krize dopušta ponovno uspostavljanje osjećaja da ćemo u bijedi ostati suvereni – osjećaja koji neugođenom životu pruža minimum uporišta. Uostalom, odgovorni za teme znaju što proizvode susjedne redakcije, tako da se sve više međusobno citiraju i prilagođavaju jedni drugima. “Autor” Cioran smišlja samo naslove knjiga, koji nagovještavaju žanr – silogizmi, kletve, nadgrobni natpisi, priznanja, životi svetaca, niti vodilja propasti. Njegovi su uz to međunaslovi, koji podliježu sličnoj logici. U svakidašnjici on je mnogo manje pisac nego čitalac, a ako je u njegovom životu postojala djelatnost koja bi izdaleka nalikovala uređenom poslu ili formalnoj egzistenciji, to je bilo čitanje i ponovno čitanje knjiga koje su mu služile kao izvori utjehe i povodi za neslaganje. Život svete Tereze iz Avile pročitao je pet puta u španskom originalu. Brojne lektire uklapaju se u proces anti-vježbi i zajedno sa sjećanjima na izrečeno čine klupko uzajamnih djelovanja na n-tu potenciju.
“Negativne vježbe” rumunjskog “petparačkog budista” – kako se u Silogizmima gorčine sam naziva – obalni su pomorski znakovi u novijoj povijesti spiritualnog ponašanja. Potrebna im je samo još eksplikacija važećih otkrića – s onu stranu kompanije temeljnog štimunga (Grundstimmungskumpanei) koja je u dosadašnjoj recepciji Ciorana zadavala pravila. Skepsa, koja se autoru spočitava u sazvučju s mnogim njegovim jezičkim igrama, sve je drugo samo ne “radikalna”; ona je virtuozna, elegantna. Ono što Cioran radi može se učiniti monotonim, ali nikad ne vodi u tupavost, koja prianja uz radikalizam. Ono što on govori i čini služi uzdizanju njegovih patnji na određen stepen umijeća. Cioranovo djelo pokazat će nam se bitno manje kontradiktornim čim u njegovim mnogobrojnim paradoksima opazimo emergenciju fenomena vježbe – još jednom, dakle, “jednu od najširih i najdužih činjenica koje postoje” u jednoj neuobičajenoj deklinaciji. Ako je po svom temeljnom štimungu još i bio “pasivno-regresivni bastard” – kako su se sedamdesetih godina prigodno izražavali grupni terapeuti – po svom etosu on je bio čovjek vježbi, artista koji je i iz lijenosti znao napraviti numeru – iz očaja apolinijsku disciplinu, iz nepaženja na sebe etidu u skoro klasičnoj maniri.Povijest učinka Cioranovih knjiga otkriva da je odmah bio prepoznat kao paradoksalni majstor vježbi. Po prirodi stvari one su se obraćale samo malom broju čitalaca, ali su kod njih nailazile na duboku rezonancu. Mali broj intenzivnih recipijenata otkrio je u spisima ozloglašenog autora čak i nešto čiju bi egzistenciju on zacijelo poricao – bratski titraj, skrivenu sklonost da “redu trapista bez vjere”, u koji se koketno i neodgovorno uvrštavao, podari nešto gušću konzistentnost. Bilo je kod njega neke tajne spretnosti da očajnicima, koji su bili bespomoćniji i od njega samoga, daje savjete – i jednog bitno manje zatajivanog nagona da se proslavi svojim vježbama iz bijega od svijeta. Neka je onome što je nazivao tentation d’exister (iskušenje postojanja, prim. prev.) manje-više rezolutno i odolijevao – čak u bordelima, čak u mondenskom društvu – iskušenju da postane uzor bio je spreman podleći u svojoj diskreciji. Zato nije pogrešno vidjeti u Cioranu ne samo praktikanta informalizirane askeze, nego i neformalnog trenera, čiji vlastiti modus vivendi iz daljine djeluje na druge. Dok je obični trener – upravo smo našli njegovu definiciju – onaj “koji želi da ja želim”, spiritualni trener otpravlja dužnost kao onaj koji ne želi da ja ne želim. On je taj koji odgovara kada bih želio odustati. Za ostalo zadovoljit ću se napomenom da su Cioranove knjige za neodređen broj čitalaca pružale efektnu profilaksu po pitanju samoubojstva – isti učinak imali su, kažu, i lični razgovori s njim. Oni koji su tražili savjet zacijelo su naslutili na koji je način Cioran otkrio najzdraviji način da bude neizlječiv.
Ja Cioranovo djelo “negativnih vježbi” čitam kao daljnju napomenu da je kod proizvođenja “visoke kulture”, što god to u detalju moglo značiti, na djelu neizbježan asketski faktor. Nietzsche ga je učinio vidljivim, podsjećajući na neizmjeran sistem rigidnih dresura koji čini bazu za nadgradnju morala, umjetnosti i svih “disciplina”. Ovaj asketizam u prvi plan stupa kad najbjelodanije standardne vježbe kulture što ih zovemo “tradicijama” dospiju u zbunjenost kafkijanskog umjetnika u gladovanju: čim se može reći da se interes za njih “tokom zadnjih godina veoma smanjio”, uvjeti mogućnosti njihovog postojanja postaju upadljivi. Kada se iscrpi zanimanje za jedan oblik života, tu i tamo se oslobađa tlo nad kojim su se izdizale vidljive partije onoga što je izgrađeno na njemu

Peter Sloterdijk, Du musst dein Leben ändern, Frankfurt/M 2009, str. 118-132.

S njemačkog preveo Mario Kopić