Proljeće/Ljeto 2012

  APATRIDI U AMBIJENTU SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
Milica Bonar
 
 

Spletom okolnosti čovjek može ostati bez ijednog državljanstva  ili se roditi bez državljanstva, te stoga nema zaštitu nijedne države.
Konvencija iz 1954. godine koja predstavlja primarni međunarodni instrument čiji je cilj da se reguliše i poboljša status lica bez državljanstva, definiše apatrida kao (član 1.)
Ipak, član 15. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948.  godine svakom pojedincu dodjeljuje pravo da ma gdje bio u svijetu, ima legalnu vezu sa nekom državom.
Državljanstvo ili nacionalnost ljudima pruža ne samo osjećaj identiteta, nego im daje i pravo na zaštitu od strane države i na mnoga druga građanska i politička prava.
Kao manifestacija suvereniteta i identiteta neke države, državljanstvo je veoma osjetljivo pitanje, te stoga i ne iznenađuje činjenica da nesuglasice oko državljanstva mogu da dovedu, a često i dovode do napetosti i sukoba, kako unutar neke zemlje, tako i između raznih država.
U dvadesetom vijeku je došlo kako do porasta pojave apatridije širom svijeta, tako i do rastuće svjesnosti i brige za ljudska prava.
Međunarodno pravo o državljanstvu se tako razvijalo na dva kolosijeka: da se pruži zaštita i pomoć onim pojedincima koji su već bez državljanstva i da se pokuša eliminisati ili barem redukovati pojava apatridije.
Apatridija može nastati iz brojnih razloga poput konflikta zakona, transfera teritorija, zakona o braku, administrativne prakse, diskriminacije, neupisivanja novorođenih, oduzimanja državljanstva (kada država opozove državljanstvo nekog pojedinca) i odricanja državljanstva (kada pojedinac odbija zaštitu države).
Brojna lica u svijetu su također žrtve prisilnog raseljavanja.
Ljudi koji su istrgnuti iz svojih domova naročito su podložni apatridiji, naročito kada je njihovo raseljavanje propraćeno ili je nakon toga uslijedilo mijenjanje teritorijalnih granica.
Suprotno tome, lica koja nemaju ili im je oduzeto državljanstvo, često su primorana da pobjegnu iz svog uobičajenog mjesta boravka.
Upravo je ova veza sa izbjegličkim situacijama prvobitno navela Generalnu skupštinu UN-a da dodijeli Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) odgovornost da djeluje kao agencija koja nadgleda preveniranje i redukovanje apatridije, 
Svi imaju pravo na puno uživanje svih građanskih prava, bez diskriminacije.
Prije šezdeset godina, pravo svakog čovjeka na državljanstvo odnosno nacionalnost potvrđeno je u članu 15. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, ali uprkos tome, širom svijeta je prisutna vjekovna marginalizacija Roma, Aškalija, Egipćana i drugih manjinskih grupa.
Nijedan dio svijeta nije lišen problema koji dovode do apatridije.
Visoki komesarijat UN za izbjeglice (UNHCR) ustanovio je da širom svijeta postoji približno jedanaest miliona apatrida, što nije pouzdana cifra, jer je organizacijama veoma teško prikupiti iscrpne podatke o broju lica bez državljanstva zbog nekih država koje osporavaju koncept apatridije.
Naime, države često nerado objelodanjuju informacije o apatridiji, a pitanje apatridije se često ne smatra naročito značajnim na listi problema kojima se bavi međunarodna zajednica.
Na području Jugoistočne Evrope postoji visoka koncentracija Roma, Aškalija i Egipćana, a prema procjenama, na teritoriji Bosne i Hercegovine, Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Crne Gore, Kosova (Rezolucija SB 1244) i Srbije, živi između 700.000 i više od milion Roma, Aškalija i Egipćana.
Apatridija koja je prvi put priznata kao globalni problem u prvoj polovini dvadesetog vijeka, može proizaći iz međudržavnih nesuglasica oko pravnoga identiteta pojedinaca, iz državne sukcesije, produžene marginalizacije pojedinih grupa unutar društva ili oduzimanja državljanstva pojedincima ili grupama.
Apatridija je obično povezana sa periodima dubokih promjena u međunarodnim odnosima.
Mijenjanje međunarodnih granica, manipulisanje političkim sistemima od strane nacionalnih vođa sa ciljem postizanja sumnjivih političkih ciljeva, odnosno odbijanje ili oduzimanje državljanstva da bi se isključile i marginalizovale nepopularne rasne, religijske ili etničke manjine, prouzrokovale su apatridiju u svim dijelovima svijeta.
U posljednjih dvadeset godina sve više ljudi gubi državljanstvo ili ne uspijeva da stekne efektivno državljanstvo.
Nesprečavanjem eskaliranja ovoga problema, sve dublji osjećaj obespravljenosti među pomenutim stanovništvom odnosno marginalizovanim, socijalno isključenim grupama, rezultira njihovim raseljavanjem.
Posljednjih godina međunarodna zajednica je postala svjesnija činjenice da poštivanje ljudskih prava pomaže u sprečavanju masovnih egzodusa i prisilnih raseljavanja.
Slično tome, raste svjesnost zasnovana na principima sadržanim u međunarodnim sporazumima, da su države obavezne da razriješe probleme apatridije, te shodno tome, vlade moraju da priznaju, formalno i u praksi, da nemaju pravo da pojedincima koji mogu dokazati istinsku i efektivnu vezu sa državom, oduzmu ili uskrate povlastice koje proizilaze iz državljanskog statusa.
Ipak, dok države zajednički rade na suočavanju sa problemima apatridije, još uvijek postoje milioni ljudi širom svijeta koji nemaju efektivno državljanstvo.
UNHCR je agencija UN-a čiji je zadatak da pomaže u redukovanju pojave apatridije i da onim pojedincima koji nemaju državljanstvo pomogne da steknu efektivno državljanstvo.
Izuzetno težak položaj lica bez državljanstva je poslije Drugog svjetskog rata postepeno ublažen usvajanjem općih ugovora o ljudskim pravima i Konvencijom o statusu lica bez državljanstva iz 1954.
Države u kojima apatridi borave obavezne su garantovati im osnovna ljudska prava, a naročito je važno što mogu da im izdaju dokumente koji će imati važnost u inostranstvu, od kojih je najvažniji poseban pasoš.
Potpisnice Konvencije o smanjenju broja lica bez državljanstva od 1961. godine, preuzele su obavezu da u svom zakonodavstvu čine sve kako bi izbjegle situacije koje bi dovele dotle da čovjek ostane bez državljanstva.
U praksi se to najčešće dešavalo djeci i udatim ženama, pa se te specifične situacije regulišu i posebnim ugovorima poput Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine, i Konvencije o državljanstvu udate žene iz 1957. godine.

Sociološko lociranje pojave:
Mada ih možemo pronaći u svim državama i na svim meridijanima, porijeklo apatrida je siromaštvo i njih svodimo na marginalne, socijalno isključene grupe.
Za mnoge Rome i pripadnike drugih manjina, bilo stare ili mlade, muškarce ili žene, pripadanje društvu i jednaki tretman ostaju van domašaja.
Iako veličina i teritorijalna distribucija stanovništva variraju od jedne zemlje do druge, njihovi problemi su isti.
To su ljudi bez prava, etničke manjine, ljudi slabog socijalnog porijekla.
Nemanje efikasnog državljanstva i ličnih dokumenata poput identifikacionih dokumenata, boravišnih dozvola i drugih dokumenata koji se odnose na zdravstveno i socijalno osiguranje, predstavljaju najveću prepreku socijalnom uključivanju i pristupu osnovnim pravima.
Ova situacija, naslijeđena iz generacije u generaciju širom svijeta, dodatno je iskomplikovana na području Jugoistočne Evrope u posljednje dvije decenije, uslijed ratnih sukoba i raspada država, što je dodatno iskomplikovalo postojeće probleme.
Pitanje je kakav život mogu voditi ljudi koji nemaju nacionalnost, koji su bez državljanstva?
Bez adekvatne pomoći država ugroženim kategorijama stanovništva, ove skupine ljudi ne mogu biti involvirane u društvene tokove, jer veći dio njih sebi ne može priuštiti ni minimum egzistencije.
Riječ siromaštvo implicira nepoželjno stanje i kao društveni problem ne podrazumijeva samo manjak materijalnih dobara, nego i socijalnu isključenost  kao stanje u kome je pojedincima onemogućeno sudjelovanje  u važnim područjima  aktivnosti društva poput glasanja na izborima, učešća u političkom životu, a često su im uskraćena čak i najosnovnija prava, poput prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i zaposlenje, jer ne mogu dokazati pravnu vezu sa nekom državom.
Apatrid kao lice koje ne posjeduje državljanstvo ne može se upisati na glasački spisak u državi u kojoj živi, ne može zatražiti putni dokument, ne može prijaviti sklapanje braka.
U nekim slučajevima, pojedinci koji nemaju državljanstvo, a nalaze se izvan zemlje njihovog porijekla ili zemlje prethodnog uobičajenog boravka, mogu biti pritvoreni na duže vrijeme ako te države odbiju da im odobre ponovni ulazak na njihove teritorije.
Pojedinci koji nemaju državljanstvo, često nemaju ni identifikacione isprave poput lične karte ili pasoša, pomoću kojih se može utvrditi njihov identitet.
Čak i kada je zemlja prethodnog boravka identifikovana, ta zemlja često neće odmah pristati na ponovno prihvatanje tog pojedinca.
Problemi apatrida kao socijalno isključenih i marginalizovanih grupa su isti, ali je u poređenju sa zapadnim zemljama, situacija sa ugroženim pojedincima ili grupama u zemljama sa tranzicijskom ekonomijom naročito teška.
Mada postoje neke regionalne razlike, odnosno razlike od zemlje do zemlje u identitetu najugroženijih grupa, manjinske grupe (naročito Romi i Čergari) su manje ili više univerzalno ugroženi i izloženi drugačijem tretmanu.
Uskraćivanje prava na učestvovanje u donošenju odluka i utjecanja na odluke koje određuju naš život, veliki je problem današnjice, pod čim se prvenstveno podrazumijeva netolerancija i predrasude u pristupu zajednicama manjina od strane administrativnih i pravnih organa, kao i lokalnih zajednica.
Nepismenost i neinformisanost zbog preseljenja, pojedinim skupinama uskraćuje pravo da određuju svoju budućnost, a zbog svoje nomadske naravi, većina Roma često nije ni upisana u popise birača pa ne može ni glasati.

Pravno određenje pojma i pojave:
Apatrid je osoba koju nijedna država prema svome pravu ne drži svojim državljaninom, osoba bez državljanstva, apolit.
Apatrid kao takav nema ona prava koja proizlaze iz državljanstva: nema diplomatsku zaštitu države, nema inherentnog boravka u zemlji boravka niti pravo povratka u slučaju da putuje.
Apatridi nastaju trenutkom rođenja, ukoliko su osobe rođene u državi koja kao način stjecanja državljanstva primjenjuje porijeklo roditelja (ius sanguinis), a oni su državljani države koja državljanstvo daje osobama rođenim na njenom području (ius soli).
Nastaju i nakon rođenja ako im je državljanstvo prestalo na određeni način po dotadašnjem domovinskom pravu, a istovremeno ili poslije nisu stekli novo državljanstvo.
U oba slučaja govori se o apatridiji, stanju osoba bez državljanstva.
Međunarodno javno pravo nastoji ograničiti apatridiju, što je izraženo Konvencijom o smanjenju slučajeva apatridije  iz 1961., kao i Konvencijom o državljanstvu udane žene  iz 1957., dok u međunarodnom privatnom pravu apatridija rezultira nemogućnošću da poveznica državljanstvo dovede do mjerodavnog prava za osobno-pravne odnose fizičkih osoba, te su potrebna podredna pravna rješenja.
Prema konvenciji o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954., za osobni status apatrida  mjerodavno je pravo države u kojoj osoba ima prebivalište, a ako nema prebivališta, mjerodavno je pravo države u kojoj ima boravište.
Nacionalni poredbeni izvori i pravo, najčešće sadržavaju identičnu  odredbu za osobni status apatrida, uz daljnju naredbu da se u slučaju ako nemaju ili im se ne može utvrditi prebivalište niti boravište, primjenjuje pravo suda.
Državljanska pitanja u principu potpadaju pod domaću jurisdikciju svake države, ali primjenjivost unutrašnjih odluka neke države može biti limitirana sličnim aktivnostima drugih država  ili međunarodnim pravom.
Stalni sud međunarodne pravde kazao je da mada pitanje nacionalnosti potpada pod domaću jurisdikciju, države bez obzira na to moraju poštovati svoje obaveze prema drugim državama, u skladu sa normama međunarodnog prava.
Međunarodno pravo državama daje široko diskreciono pravo sa kojim mogu definisati  njihov početni državljanski korpus, te uslove za stjecanje, gubljenje i zadržavanje državljanstva, ali principi ljudskih prava koji su razvijeni tokom dvadesetog vijeka limitiraju ovu njihovu slobodu, ukoliko ona dovodi do apatridije i primjenjuje se na diskriminirajući način.
Mada Konvencija iz 1954. godine definiše lice bez državljanstva, ona ne razrađuje postupak  putem koga se utvrđuje koje lice nema državljanstvo.
Naime, pretpostavlja se da čovjek posjeduje državljanstvo osim ako ne postoji neki dokaz o suprotnom, ali nekad se države sa kojima bi čovjek mogao imati istinsku vezu, ne mogu složiti oko toga koja od njih je dodijelila državljanstvo osobi, pa se lica koja ne mogu da ustanove svoje državljanstvo zovu de facto apatridima.
Stoga osoba nije u stanju dokazati da je de jure apatrid, odnosno osoba koja nije dobila državljanstvo automatski ili na osnovu pojedinačne odluke po sili bilo kog zakona te države, a istovremeno ne posjeduje efektivno državljanstvo i ne uživa nacionalnu zaštitu kao uslov za status de jure apatrida.
Konvencija iz 1954. nije obuhvatila pojedince koji su de facto bez državljanstva jer su njeni sastavljači pretpostavili da je pojedinac postao de facto bez državljanstva nakon bjekstva iz zemlje svoga državljanstva radi proganjanja koje je nad njim vršila država, te da je to proganjanje bilo u vezi sa neposjedovanjem efektivnog državljanstva, čime su ovakve osobe podveli pod status izbjeglica.
Činjenica je da većina apatrida kojima je potrebna pomoć UNHCR-a , bez obzira na to da li su de jure ili de facto bez državljanstva, nisu izbjeglice i nemaju pravo na azil, a činjenica da je neko bez državljanstva ne mora da znači da je izložen proganjanju , što shodno odredbama Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. na osnovu koje pojedincu daje izbjeglički status, određuje izbjeglicu.
S druge strane, Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva iz 1961. godine ima za cilj da se izbjegne apatridija po rođenju, ali njeni članovi ne zabranjuju mogućnost opoziva državljanstva pod izvjesnim okolnostima, niti retroaktivno dodjeljuju državljanstvo svim licima koja su trenutno bez državljanstva.

Pregled aktuelnog stanja u BiH:
U Bosni i Hercegovini, po izvještajima nekih državnih i stranih agencija, oko 6.000 djece nije upisano u matične knjige rođenih, od čega je najveći broj djece Roma. Dešavanja u posljednjih dvadesetak godina na prostorima bivše Jugoslavije, kao i nedostaci u okviru zakonske regulative BiH koja reguliše oblast registracije po rođenju, znatno su utjecali na porast broja neupisane djece. Najčešći razlozi zbog kojih romska djeca nisu upisana u matične knjige rođenih podrazumijevaju nizak stepen obrazovanosti, informisanosti, zdravstvene zaštite, roditeljske odgovornosti, kao i zakonske prepreke te strah od zakonske odgovornosti. Nije rijedak slučaj da roditelji čija djeca nisu upisana u matične knjige rođenih, i sami nisu upisani u matične evidencije, naročito roditelji iz reda romske populacije, koja svoje korijene vuku sa područja Kosova, iz vremena dok se Kosovo nalazilo u okvirima bivše Jugoslavije. Opće je poznato da je nivo  obrazovanosti Roma u Bosni i Hercegovini veoma nizak, što se pokazalo kao jedan od razloga da roditelji propuštaju pravo da izvrše upis djeteta u mjestu gdje je dijete rođeno, a naročito u slučajevima kada je dijete rođeno van zdravstvene ustanove. Nizak nivo obrazovanosti je razlog slabe informisanosti o pravima i obavezama kada je u pitanju upis djeteta u matične knjige rođenih, kao i slaba upućenost o zakonskim rokovima u tom smislu, te s tim u vezi, roditelji propuštaju da izvrše zakonsku obavezu i upišu dijete u matičnu knjigu rođenih u predviđenom roku, što onda iziskuje procedure naknadnog upisa o kojim još manje znaju. Majke Romkinje zbog niskog nivoa zaposlenosti većinom nemaju zdravstveno osiguranje, što je i razlog rađanja većine romske djece van zdravstvene ustanove, a što opet uzrokuje da dijete u zakonskom roku nije upisano u matičnu knjigu rođenih ili da rođenje djeteta ne bude prijavljeno najbližoj zdravstvenoj ustanovi. Zbog nedovoljne upućenosti u zakonske norme i proces naknadnog upisa djece u matične knjige rođenih, neki roditelji strahuju da bi zbog toga mogli snositi krivičnu odgovornost, što je razlog neupisivanja djece u matične knjige rođenih. Zbog toga što nisu zdravstveno osigurane, a to i ne mogu biti bez državljanstva koje se stiče upisivanjem pojedinca u matičnu knjigu rođenih, Romkinje i kada se odluče poroditi u zdravstvenoj ustanovi (bolnici), nakon poroda napuštaju istu bez otpusnog lista. Zbog toga što nisu zdravstveno osigurane, majke Romkinje su se veoma često služile tuđom zdravstvenom knjižicom, pa su po otpustu iz bolnice dobivale otpusna pisma na vlasnicu zdravstvene knjižice, što je naravno prepreka za upis djeteta pod pravim imenom roditelja.

Mjere sprečavanja i suzbijanja problema apatridije:
Apatridi su podoban primjer segmentiranosti globalnoga društva, jer svaka država kroji zasebne kriterije davanja državljanstva pojedincima, što je omogućeno rezolucijom (A/RES/50/152) Generalne skupštine UN-a 1996. godine .
S tim u vezi, međunarodna saradnja je esencijalna za redukovanje pojave apatridije širom svijeta, a usklađivanje nacionalnih zakona među državama predstavlja dobar način redukovanja apatridije.
Parlamentarci jedne države bi mogli pozvati parlamentarce iz susjednih država, kako bi na regionalnom nivou revidirali nacionalno zakonodavstvo.
Države mogu riješiti apatridiju na način promovisanja prava manjina i ostalih grupa da postanu dio građanskog korpusa koji čini tu državu, a propagiranje dijaloga među zajednicama može dovesti do prihvatanja apatrida kao njihovih državljana.
Naročitu pažnju treba posvetiti državnim službenicima, centralnim i lokalnim organima vlasti koji svakodnevno rade sa pripadnicima marginalizovanih zajednica, kako bi se ograničio ili poništio pristup prema pripadnicima romske i drugih manjinskih zajednica.
Nužno je obezbjeđivanje budžetskih sredstava vlada zemalja, kako bi se svim licima  bez državljanstva ili onim suočenim sa rizikom da to postanu, obezbijedili lični dokumenti, posebnu pažnju pri tome posvećujući izbjeglim i interno raseljenim licima kao najugroženijim podkategorijama marginalizovanih zajednica.
Vlade zemalja bi trebale biti odlučnije i spremnije na pružanje pomoći marginalizovanim pojedincima pri rješavanju problema nedostatka ličnih dokumenata neophodnih za stjecanje državljanstva.
One bi trebale ograničiti trajanje dugotrajnih procedura za izdavanje dokumenata, pojednostavljujući postupak naknadnog upisa u matične knjige rođenih, koji države pojedincima nerijetko onemogućavaju, čak i u situacijama koje oni ni na koji način nisu mogli predvidjeti i preduprijediti, poput uništavanja matičnih knjiga uslijed rata i konflikata u državama.
Istovremeno, s obzirom na činjenicu o postojanju država nastalih podjelom ili raspadom drugih država, kao i toga da novonastala država nije automatski obavezana ugovorima čija je potpisnica bila prethodna država, jedno od rješenja u suzbijanju apatridije bi moglo biti preuzimanje obaveza države prethodnice od strane novonastale države ukoliko zakonska regulativa države prethodnice nudi konstruktivna i efikasna rješenja u prevazilaženju ovoga problema, ili obratno, odbijanje novonastale države da bude obavezana ugovorima koje je država prethodnica zaključila.
Parlamentarci mogu odigrati veoma važnu ulogu time što će se pobrinuti da državna politika, bilo namjerno ili nenamjerno, nikoga ne dovede u situaciju apatridije, što će podsticati njihove vlade da razriješe slučajeve pojedinaca bez državljanstva, te među njihovim biračima podizati svjesnost o problemima u vezi sa apatridijom.
UNHCR je uključen u problematiku apatridije i rad sa apatridima još od početka svog djelovanja 1950., a Ujedinjeni narodi su toj organizaciji dali zadatak da štiti izbjeglice i da im pomaže u iznalaženju rješenja za njihove nedaće.
Mnogobrojne izbjeglice kojima je svih proteklih godina UNHCR pomagao također su bile bez državljanstva - apatridi.
U Agendi koju je prihvatio Izvršni komitet UNHCR (zaključak broj 92 /LII/ a)  i pozdravila Generalna skupština UN 2002., i koja predstavlja kulminaciju globalnih konsultacija UNHCR o međunarodnoj zaštiti, apatridija je prepoznata kao jedan od korijenskih uzroka raseljeničkih i izbjegličkih tokova.
Ova Agenda se sastoji od izjave o ciljevima i zadacima, te niza aktivnosti na jačanju međunarodne zaštite izbjeglica, unakrsno odražavajući zabrinutost i preporuke država, međuvladinih i nevladinih organizacija te izbjeglica, i služeći kao vodič za konkretno djelovanje.
Rješavanje problematike apatridije je prepoznato kao način kojim se pomaže da ne dođe do prisilnog raseljenja i osigurava ostvarivanje prava na državljanstvo.
UNHCR pomaže vlastima u izradi i primjeni nacionalnog zakonodavstva, te osigurava podučavanje službenika organa vlasti, zajedno sa parlamentima radeći na osiguravanju da nacionalno zakonodavstvo ne dovodi do raseljenja i da ne sadrži odredbe koje bi mogle stvoriti apatridiju.
UNHCR također pruža i direktnu pomoć apatridima, podstičući države da pojasne pravni status zainteresovanog pojedinca i promovišu priznavanje legitimnih veza između pojedinca ili grupe pojedinaca i države u slučajevima  u kojima bi predmetni pojedinac ili pojedinci inače bili bez državljanstva.
Svjesni sve većeg broja posljedica nedostatka ličnih dokumenata, pa prema tome i marginalizacije i nemogućnosti uživanja osnovnih ljudskih prava, UNHCR i Evropska Unija su početkom 2008. godine pokrenuli regionalni projekat u Jugoistočnoj Evropi, da bi olakšali civilnu registraciju.
Na osnovu početnih rezultata projekta, došlo se do grube procjene da u regionu živi 50.000 apatrida ili lica u riziku od apatridije iz razloga neposjedovanja ličnih dokumenata.
Lica bez državljanstva koja nemaju odobren zakoniti boravak bi trebalo pritvarati samo nakon što budu razmotrene sve moguće alternative, a ukoliko vlasti donesu odluku da pritvore nekoga, trebale bi utvrditi da li je to pritvaranje razložno i proporcionalno ciljevima koji se žele postići.
Ukoliko se već smatra neophodnim, pritvaranje bi trebalo nametnuti na nediskriminirajući način i na minimalan vremenski period.
Države ne bi smjele, kao što to u brojnim primjerima rade, lice automatski brisati iz baze podataka upisa u matične knjige, samim činom njegovog napuštanja zemlje.
Da bi se ustanovilo da je neka osoba bez državljanstva, ona treba dokazati da nema nikakvu pravnu vezu ni sa jednom relevantnom zemljom.
Uslijed izbijanja konflikata poput onoga na Kosovu 1999. godine, mnoge matične knjige bivaju uništene, uslijed čega pojedinci ne mogu dokazati pravnu vezu sa matičnom zemljom u državi njihovoga trenutnoga prebivanja, te je stoga potreban mnogo veći stepen razumijevanja i kooperativnosti vlasti, kako ovi pojedinci ne bi ostali uskraćeni za pravo na dobivanje državljanstva u zemlji u kojoj trenutno jesu.
U pokušaju da dokažu apatridiju, države bi trebalo da preispitaju relevantno zakonodavstvo o državljanstvu onih država sa kojima je dati pojedinac već imao veze (kao na primjer putem rođenja, prethodnog uobičajenog boravka, države ili država čije državljanstvo imaju bračni drug ili djeca, države ili država čije državljanstvo imaju roditelji ili baka i djed tog pojedinca), da se konsultuju sa tim državama i traže dokazni materijal ako je to neophodno.
Vlasti treba da imaju na umu da iako dokumenti zaprimljeni od odgovornog državnog organa, kojima se potvrđuje da predmetni pojedinac nije državljanin, obično predstavljaju pouzdan oblik dokaznog materijala o apatridiji, takav dokazni materijal ne mora uvijek biti na raspolaganju.
Naime, relevantne vlasti zemlje porijekla ili zemlje prethodnog uobičajenog boravka mogu odbiti da izdaju ovjerene dokumente u kojima se navodi da dotična osoba nije državljanin ili mogu da jednostavno ne odgovore na upit, čime se nijedna druga država kao potencijalni davalac, licu u takvoj situaciji ne bi smjela odreći davanja vlastitoga državljanstva ukoliko nije krivično tretiran ili prijetnja javnoj bezbjednosti države.
Vlasti trebaju imati u vidu da historijski nije oduvijek bilo državljanstva u pravnom i administrativnom smislu, niti institucija koje su to pravo regulisale.
Pojedine skupine na zemlji se shodno svojim nomadskim običajima, vijekovima sele iz jednih krajeva u druge u potrazi za boljim životom ili iz navike koja je naturalno ukorijenjena u njihov životni modus prenošenja takve s koljena na koljeno.
Živeći u bijednim životnim uslovima ili onakvim uslijed kojih su ostali uskraćeni i za minimum obrazovanja i pismenosti, ovakvi pojedinci i grupe ne poznaju vlastita prava i obaveze, ali zadatak države treba biti da ih na to upućuje.
S tim u vezi, države bi mnogo više pažnje morale poklanjati težnji da uđu u trag licima rođenim izvan legalnih zdravstvenih ustanova, ne iz razloga njihovoga pritvaranja ili protjerivanja nego pravnim obavezivanjem i primoravanjem istih na barem elementarno obrazovanje ili opismenjavanje kako bi mogli pročitati i znati da zakonska obaveza njihove registracije u matične knjige rođenih, te na taj način ostvarivanje prava na državljanstvo, inicira mogućnost posjedovanja i drugih ljudskih - političkih ili socijalnih prava kao što je pravo na liječenje.
Sredstva za školovanje i edukaciju socijalno ugroženih i isključenih lica morala bi obezbijediti država, te imajući u vidu izuzetno ograničenu finansijsku moć marginalizovanih zajednica, snositi administrativne troškove i pružati besplatnu pravnu pomoć za pribavljanje državljanstva, boravišnih dozvola, izvoda iz matičnih knjiga i ličnih dokumenata.

Zaključak:
Uprkos instrumentima međunarodnog prava koji se bave stjecanjem, gubitkom ili uskraćivanjem državljanstva, milioni ljudi širom svijeta ipak nemaju državljanstvo.
Oni su apatridi.
Uslov za dobijanje državljanstva je upis u matičnu knjigu rođenih, jer taj upis sadrži osnovne informacije neophodne za stjecanje državljanstva.
Državljanstvo se dokazuje uvjerenjem o državljanstvu koje izdaje organ koji vodi matičnu knjigu rođenih, ili pasošem.
Ukoliko nije upisana u matičnu knjigu rođenih, osoba nema pravo na zdravstvenu zaštitu, jer je osnov za ostvarivanje zdravstvene zaštite pojedinca, zdravstvena knjižica u koju se upisuju ime i prezime, datum rođenja, jedinstveni matični broj (JMB) osobe i ime nosioca osiguranja, a podaci u zdravstvenu knjižicu se upisuju na osnovu izvoda iz matične knjige rođenih, odnosno rodnog lista.
Osim što bez ovog dokumenta pojedinac ne može biti prijavljen na zdravstveno osiguranje, on ne može ostvariti pravo ni na socijalnu zaštitu, odnosno na bilo koji vid socijalne pomoći, kao ni na školovanje, jer škola vodi matičnu knjigu u koju se upisuju opći podaci o učeniku (ime roditelja, datum rođenja itd.) koji se moraju slagati sa podacima iz matične knjige rođenih.
Osoba koja nije upisana u matičnu knjigu rođenih ne može imati ni ličnu kartu kao javnu ispravu kojom se dokazuje identitet, jer je izvod iz matične knjige rođenih obavezujući dokument koji se prilaže uz zahtjev za izdavanje lične karte.
Bez rodnog lista, odnosno upisa u matičnu knjigu rođenih, pojedinac ne može imati prijavljeno ni prebivalište kao mjesto u kojem se nastanio s namjerom stalnog življenja, niti boravište kao mjesto u kojem boravi izvan mjesta svog stalnog življenja, jer ne posjeduje dokaz o svom identitetu (podatke o imenu, spolu, datumu rođenja, mjestu rođenja, državljanstvu), a ne može ostvariti pravo ni na pasoš odnosno putnu ispravu.
Dok čekaju na razrješenje njihovog državljanstva, apatridi uživaju minimum prava u državama boravka.
U prethodnim decenijama je uspostavljena čvrsta veza između gubitka ili uskraćivanja nacionalne zaštite i gubitka ili uskraćivanja državljanstva.
Istovremeno, danas se generalno podrazumijeva da posjedovanje efektivnog državljanstva i mogućnost ostvarivanja prava koja proistječu iz državljanstva, pomažu u sprečavanju nedobrovoljnog i prinudnog raseljenja ljudi.
Kako je to planirano u Agendi UNHCR je pokrenuo prvu globalnu anketu o koracima koje države-članice UN preduzimaju na smanjenju apatridije i na zadovoljavanju potreba za zaštitom apatrida, a anketa je pokazala da ne postoji nijedan region u svijetu u kome nema apatridije, te da još uvijek postoje ozbiljni zakonski i politički  nadostaci, kako na međunarodnom, tako i na nacionalnom planu.
UNHCR procjenjuje da širom svijeta žive milioni ljudi koji nemaju efektivno državljanstvo, ali je tačan broj apatrida u svijetu još uvijek nepoznanica.
Naime, države često nisu voljne ili nisu u mogućnosti da obezbijede tačne podatke, te samo neke države imaju mehanizme za registrovanje lica bez državljanstva.
Od država se zaista decidirano ne traži da prijave broj lica bez državljanstva koja žive na njihovim teritorijama.
Neke države nemaju posebne postupke u kojima se potvrđuje da dati pojedinac nema državljanstvo, ali se to pitanje može javiti kada on zatraži dozvolu boravka ili putni dokument, ili ukoliko je njegov zahtjev za azil odbijen, te se podnosi zahtjev za ostanak u zemlji azila na drugim osnovama.
Bez posebnih postupaka za identifikovanje lica bez državljanstva, nemoguće je utvrditi koliko slučajeva apatridije ostaje neidentifikovano, te je stoga nemoguće utvrditi tačnu veličinu ovoga problema.
UNHCR se zalaže za primjenu Konvencije iz 1954. godine o statusu lica bez državljanstva, koja osigurava  niz minimalnih prava i obaveza za apatride, te pomaže državama u primjeni, po potrebi i kad to sredstva dozvoljavaju, programa za pružanje zaštite i pomoći apatridima.
Ipak, ne postoji nijedna odredba kojom se kreira nadzorni organ koji bi osigurao propisnu primjenu Konvencije iz 1954. godine o statusu lica bez državljanstva.
U članu 11 Konvencije o smanjenju broja lica bez državljanstva  poziva se na osnivanje organa, što je u smislu uloge Generalna skupština UN-a zatražila od UNHCR kada je Konvencija 1975. godine stupila na snagu.
Nadležnosti ove organizacije su dalje elaborirane u naknadnim rezolucijama što nije sigurni garant njihove primjene od strane država, jer nemaju pravno obavezujući karakter.
Uprkos nastojanjima koje je UNHCR uložio na propagiranju Konvencije iz 1954. o statusu lica bez državljanstva, samo 57 država je ratifikovalo ovu Konvenciju, a nasuprot tome, 146 država je ratifikovalo iz 1951. godine.
S obzirom na činjenicu da kriteriji za dokazivanje apatridije mogu varirati od države do države, pojedinac koji bi mogao biti priznat kao lice bez državljanstva u jednoj državi, možda ne bi mogao biti priznat kao takav u nekim drugim državama.
Najbolji način na koji države mogu pokazati vlastitu opredijeljenost za redukovanje ili eliminisanje pojave apatridije podrazumijeva usvajanje nacionalnog zakonodavstva, konzistentnog sa međunarodnim pravom, koje osigurava da se pojedincima neće proizvoljno oduzimati državljanstvo, da će pod izvjesnim okolnostima u kojima bi inače pojedinac mogao ostati bez državljanstva, državljanstvo biti dodijeljeno, i da će adekvatna zaštita biti na raspolaganju onima koji ostanu ili postanu apatridi

 

Literatura:

Dimitrijević, V., Račić, O., Đerić V., Papić T., Petrović V., Obradović S., (2005), Osnovi međunarodnog javnog prava, Beograd, Beogradski centar za ljudska prava
UNHCR /Achiron, M./ (2006), , Sarajevo, Interparlamentarna unija i Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice
Krunić-Zita, Lj., Džumhur, J.,  (2009), , Bosna i Hercegovina, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine,  UNICEF
The UN Refugee Agency (UNHCR), (2009),
International Organization for Migration (IOM), (2004), , Ženeva, International Organization for Migration
Harland C., Roche R., Strauss E., (2003), , Sarajevo, Grafičar promet
Haralambos, M., Heald R., (1989), , Zagreb, Globus
Gidens, E., (2001), , Beograd, Copyright
Daly, M. (2003), , Strazbur, Vijeće Evrope
Europski  centar za izobrazbu i istraživanje u ljudskim  pravima i demokraciji /ETC/, Istraživačko-obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo  Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, (2003), , Graz, Savezno ministarstvo vanjskih poslova Austrije i Europski centar za izobrazbu i istraživanje u ljudskim pravima i demokraciji

Ured Visokog komesara za izbjeglice UN-a