Proljeće/Ljeto 2012

  KULTURNA POLITIKA ETNONACIONALIZMA
  Asim Mujkić
 
 

ULOGA I ZNAČAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKIH INSTITUCIJA KULTURE U SAVREMENOM BOSANSKOHERCEGOVAČKOM DRUŠTVU

Pamćenje bi, načelno uzev, u sadašnjosti trebalo da

omogući orijentaciju u smeru budućnosti. 
Ono što se faktički dogodilo, ovome je podređeno.
Način povratka u prošlost zavisi od toga za  šta nam je ta prošlost potrebna...
Mi prošlost interpretiramo na nov način, mi je iznova uspostavljamo u zavisnosti od toga
za šta će nam sećanje poslužiti i koristiti kao svojevrstan oslonac

Harald Welzer, 20041

Samo odgovori na pitanja za šta je nama današnjim prošlost potrebna, na koji novi način je interpretiramo i za šta nam takvo sjećanje služi, mogu pružiti kvalitetne misaone smjernice za promišljanje uloge i značaja bosanskohercegovačkih institucija kulture u savremenom bosanskohercegovačkom  društvu. To da se “prošlost konstruira i rekonstruira kako bi odgovarala potrebama i svrhama svake naredne generacije”(Brubaker, 2002: 700) predstavlja nespornu tvrdnju za svakoga ko se danas ozbiljnije bavi društvenim i humanističkim naukama. Ali pravi izazov je odgovoriti za šta je nama današnjim u BiH prošlost potrebna i za koje svrhe uvodimo jedan novi način njene interpretacije. Ako temeljne političke silnice koje navode interese i svrhe unutar savremenog bosanskohercegovačkog društva shvaćamo u najširem smislu kao odrazima projekta stvaranja nacionalnih država na tlu BiH čiji se cilj sabira, na što nas upućuje Gajo Sekulić, oko “haotičnog, nasilnog i astronomski brzog stvaranja vlastitih čistih jednonacionalnih država” (Sekulić, 2006: 43) pri čemu se nalazimo usred procesa jedne šire socijalne dezintegracije koja se, kaže Sekulić, “zbiva na etničkoj osnovi” i koju, kao veliku društvenu promjenu, Sekulić naziva “etnonacionalnim revolucijama” u čijem je središtu “fenomen etnonacionalnih homogenizacija” (Sekulić, 2006: 37), onda, čini se, nema ničeg uzaludnijeg od govora o ulozi i značaju institucija bosanskohercegovačke kulture u savremenom bosanskohercegovačkom društvu. U suprotnom, naslov ovoga teksta – uloga i značaj bosanskohercegovačkih institucija kulture u savremenom bosanskohercegovačkom društvu – bio bi besmislen ili barem rogobatan zbog ponavljanja pridjeva ‘bosanskohercegovački’. Ovako, u svjetlu pristupa sjećanju i prošlosti iz Sekulićevog konteksta tekućih etnonacionalnih revolucija otkrivamo jednu sasvim drugu dimenziju problema. Naime, niti jedan od označitelja u mom naslovu nema koherentnu relaciju s označenim, ili bolje reći, izgleda da govorimo o praznim označiteljima, ili naprosto, kazano vitgenštajnovskim jezikom, ti termini nemaju svoju jezičku igru unutar koje bi uspješno operirali i držali svoj horizont smisla.
Institucije kulture, općenito, oblikuju se i ustanovljuju da bi posredovale, kako to uočava Rogers Brubaker, svojevrnu “interaktivnu produkciju smisla” (2002: 700). Kao rezultat tog procesa nastaju koordinate samorazumijevanja jednog društva, sabiru se mogućnosti njegove naročite artikulacije. Uloga institucija kulture, muzeja, naprimjer, sastoji se u tome da predstavlja jedan od kanala kroz koji društvo, to jest njegove” politike sadašnjosti... oblikuju predstavu... o prošlosti” (2002: 701). Stoga, da bismo bilo šta mogli reći o ‘ulozi’ i ‘značaju’ bosanskohercegovačkih institucija kulture koje još postoje, moramo prethodno osvijetliti šta politike sadašnjosti jednog etnonacionalizmom pocijepanog društva koje se artikuliraju kao srpske, hrvatske i bošnjačke mogu uopće tražiti od jedne bosanskohercegovačke institucije kulture, za kakvu svrhu je mogu upotrijebiti, za šta im njihovo svjedočenje i baština mogu poslužiti? Preciznije ćemo postaviti problem ako onda upitamo, kako etnopolitike današnjice oblikuju predstave o prošlosti; koji su pravci društvene i kulturne konstrukcije dominantni danas? Odgovor na ovo pitanje nedvojbeno će nam ukazati pravac mogućeg odgovora na pitanje o ulozi i značaju bosanskohercegovačkih institucija kulture u savremenom etnopolitičkom društvu, odnosno u etnopolitičkim društvima u revolucionarnoj državotvornoj konstrukciji unutar teritorija BiH.
Ukratko, u takvom zahuktalom bošnjačko-srpsko-hrvatskom procesu društvenih rekonstrukcija bosanskohercegovački muzej, galerija, biblioteka, akademija nauka i umjetnosti2 nemaju nikakvu ulogu, a još im je manji značaj. One su neugodni višak naprosto; konceptualna, budžetska, prostorna, ukratko neprirodna recesivna karakteristika koja još samo neprijatno podsjeća na neka davna, evolutivnim tokom prevaziđena znamenja i davno zaboravljene i prevaziđene funkcije. Ove institucije, naprosto, nisu mogle biti ugrađene u mobilizirajuće naracije revolucionarnog etnonacionalnog samorazumijevanja i konstrukcije etnonacionalnog identiteta. Svoju ulogu i značaj ove institucije bi u jednom takvom kontekstu mogle imati samo ako bi se u cijelosti ili barem djelomično dale aproprirati, instrumentalizirati, operacionalizirati za potrebe konstrukcije odjelitog, partikularnog, etnonacionalnog identiteta, ako bi se mogle konstruirati ili rekonstruirati da odgovaraju potrebama i interesima etnonacionalne kulturne politike. Istina, bilo je tu i tamo nekih aproprirajućih pokušaja – ne od strane srpskog ili hrvatskog etnonacionalizma, jer su oni odmah odbacili svaku mogućnost nečeg naročitog bosanskohercegovačkog, nego od bošnjačkog koji je pokušavao proizvoditi bosanskohercegovačko kao bošnjačko. Ali, na kraju kao i svaki partikularizam i on je digao ruke od tih institucija i prionuo stvaranju svojih.
Budući da je kultura nezamisliva bez društvenog konteksta, moramo se upitati kako izgleda kulturna politika našeg etnonacionalističko-ideološki preoblikovanog društva ili društava, odnosno kako izgleda mehanizam donošenja “odluke koje ćemo jezičke igre igrati, o čemu pričati a o čemu šutjeti i u koje svrhe”, odluke kako ćemo prilaziti kulturi i prošlosti, što od njih uzimati i koje gradivne identitetske elemente uzimati, podsjeća nas Richard Rorty, “ne donose se na temeljima nekih kriterija oko kojih se svi slažemo” (Rorty, 2007: 21). Etnonacionalno svjetotvorstvo je dubinski ideološko i kao takvo, sugerira Althusser (1969), ima karakteristiku porobljavanja imaginacije i naturaliziranja naročitih jezičkih igara implicirajući da je stanje stvari baš takvo i da ne može biti drugačije. U tom procesu naturaliziranja revolucionarno zasnovanih društava, čiji je najeksplicitniji rekonstruktivistički izraz bilo izravno preimenovanje gradova, sela, trgova, ulica, postupno su kooptirane neke postojeće institucije kulture ili naprosto stvorene nove: ‘naši’ muzeji, ‘naši’ univerziteti, škole, akademije, galerije. Povijesni i kulturni artifakti kao što su stećci, spomenici, vjerski objekti sada su shvaćeni kao svjedoci viševijekovnog partikularnog etnonacionalnog bivanja. Takav društveni kontekst nema prostora za ulogu ili značaj bosanskohercegovačke kulturne institucije.
Nasuprot takvoj dominantnoj interpretativno-rekonstruktivnoj diskurzivno-političkoj praksi nove kulturne proizvodnje, biti bosanskohercegovačka institucija kulture znači, navodim Ivana Lovrenovića, “svjedočiti o dubokom i slojevitom nasljeđu ove zemlje i njezinih bezbrojnih kultova, etnosa, što su se smjenjivali u višemilenijskom slijedu” (Lovrenović, 2010: 220). To istovremeno znači svjedočiti da se, nastavlja Lovrenović, “kulturni identitet ni jednoga od etničkih sudionika toga konteksta nije uobličavao kao apsolutan, nego kao relativan” (Ibid., 213). Baš ta neuhvatljiva pulsirajuća relativnost i interkontekstualno samorazumijevanje i samoodređenje bosanskohercegovačkog društvenog bivanja koju svjedoče bosanskohercegovačke institucije kulture nepodnošljiva je proizvođačima etnonacionalnih identiteta. Takav identitet iziskuje jasnu i oštru odjelitost, upravo neku apsolutnu, statičnu jednoznačnost. S tim u vezi trasira se naročiti kulturološki pravac rekonstrukcije etničkih kolektivnih identiteta koji počiva na tome, kako primjećuje Lovrenović, “da se cijela jedna kolektivna memorija: povijest zemlje i naroda, socijalne strukture, mentalitet, kultura, jezik, načini vjerovanja, vrijednost povijesnog iskustva života u plurimorfnoj zajednici – istopi i utrne u ideološkoj iluziji totaliteta Nacije” (Ibid., 213). U konkretnoj etnonacionalističkoj izvedbi, i to na trojak način, to izgleda otprilike ovako, parafrazirat ću Lovrenovića – biti Srbinom, Hrvatom ili Bošnjakom u BiH “može se samo tako da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog” (Ibid., 210) srpstva, hrvatstva ili bošnjaštva. Upravo taj tako važan proces identitetske etnonacionalne konstrukcije treba svoje utemeljiteljske institucije kulture – svoj muzej, svoj univerzitet, svoju akademiju nauka i umjetnosti i slično. Taj ideološki proces treba svoje naročite antropotehnološke procedure koje će proizvesti građanina čovjeka po mjeri njegovog naroda. U takvoj konstelaciji ne samo da nema mjesta za ulogu i značaj bosanskohercegovačke institucije kulture, nego su te institucije najneugodnijim svjedocima koji tu zahuktalu konstelaciju svojim upornim trajanjem podsjećaju da je dominantna etnonacionalistička interaktivna produkcija smisla ništa drugo do puki ideološki konstrukt.
Kao svaka ideološka konstrukcija koja iziskuje sveobuhvatnost, sveprisutnost u podtekstu po mogućnosti svake društvene interakcije, koja teži krajnjoj samorealizaciji, odnosno naturalizaciji, u sebi krije matricu svoje propasti. Avaj, dolazimo do čudnog obrata, pat pozicije u koju su zaglibile sve kulturne institucije u BiH, kako etničke tako i one bosanskohercegovačke. Ako smo već konstatirali da u etnorevolucionarnom okruženju pojam uloge i značaja bosanskohercegovačkih institucija kulture predstavlja samo prazni označitelj, jer se društvo na koje se referiraju pod etnopolitičkim ideološkim rukovođenjem samorazumijeva kao mehanički zbir tri odvojena, sebi dovoljna različita društva, onda moramo konstatirati i sljedeće: pojam ‘kultura’ u etnonacionalnim novouspostavljenim institucijama kulture isto tako je prazan označitelj. To su kulturne institucije bez kulture, institucije koje ne prati nikakva značajna kulturna produkcija. Otkud sada to? Paradoksalnim se pokazuje u protekle dvije decenije etno-revolucija koje teku, što lucidno primjećuje Lovrenović, da samo onaj građanski, ili slobodno ga možemo nazvati bosanskohercegovački “dio kulturne produkcije koja nastaje u BiH posjeduje zrno subverzivnosti prema dominantnoj etnokulturi i pokazuje stvaralačku snagu i sposobnost komuniciranja u širim regionalnim i međunarodnim okvirima” (Ibid., 161). Zapitajmo se da li su u protekle dvije decenije etnonacionalističke revolucionarne vladavine subjekti etnokulture, u najširem smislu tog pojma, dakle ti etnonacionalni akademici sa svojim otužnim skupovima i udrugama, etno-umjetnici, historičari, filozofi, novinari, pjesnici i pisci proizveli ičega pažnje vrijednog u kulturno-umjetničkom ili naučnom smislu, nešto što bi moglo stajati u širim regionalnim i međunarodnim okvirima? Gotovo fizički možemo opipati međunarodnu irelevanciju njihovih naučnih skupova, patriotskih izložbi, tih kvaziknjiževnih ‘ćerajućih’ monologa i monodrama, tih oda palanačkoj mentalnoj skučenosti. Njihova relevancija završava se isključivo unutar ideološki proizvodećih etno-identitetskih naracija u jednom omeđenom kolektivnom monologu apsolutnog. Otuda je, usljed slijeđenja svojih vlastitih apsolutističkih pretenzija, nešto kao etnonacionalna kultura u BiH oksimoron. Njena suština je ideološka, a njezini stvarni proizvođači nisu ni akademici, ni razni intelektualci, kulturni radnici ni umjetnici – oni su samo sezonski izvođači radova po već utvrđenim smjernicama projekta – već entitetski i kantonalni ministri, doministri, referenti, direktori prosvjetno-pedagoških zavoda, dekani, rektori, partijski agitpropovci i slični.
Kulturna produkcija u etnokulturi je politička produkcija par excellence. Ono što se interpretira danas kao fundamentalna kulturna razlika  i time nepremostivi jaz između bosanskohercegovačkih naroda, polje svog legitimiteta crpi isključivo u fundamentalnimim političkim razlikama između etnonacionalnih revolucionarnih rukovodstava. Dok ostaju isključivo u polju političkog te razlike imaju produktivnu moć generiranja društvenih konflikata. Onda kada istupe iz te sfere u pokušaju da se etabliraju kao kulturna praksa prikazuju se u svoj svojoj grotesknosti – kao naprimjer forsiranje ekavice u jeziku bosanskih Srba ili hrvatskog novogovora u jeziku bosanskih Hrvata, ili arhaizama u jeziku Bošnjaka. Jedino sigurno prebivalište etnokulture, pokazuje se, jesu političke institucije, a ne institucije kulture. Pa ipak, kulturne razlike čine samo srce etnopolitike i samo polje njihovog legitimiteta koje same sebi proizvode: oktroiraju se te  razlike kroz aproprirane institucije kulture, proizvode se iz politbiroa, ali to što biva proizvedeno, pokazuje se – osobito u komunikaciji unutar širih regionalnih i međunarodnih okvira – kao politički, a ne kulturni artifakt. Zato su etnonacionalne kulturne institucije politički bastioni i baš zbog toga ne mogu obavljati svoju temeljnu kulturološku funkciju interaktivnog produciranja društvenog smisla, širenja rekonstruktivne imaginacije unutar koje bi se društvo moglo slobodno samorazumijevati i artikulirati. Kao takve to su institucije represije, institucije ideološkog utjerivanja u apsolutnu istinu, napola politbiroi, a napola podružnice crkava ili džamija.
Na kraju, volio bih da mogu zaključiti drugačije od ovoga: odgovor na pitanje kako očuvati bosanskohercegovačke institucije kulture danas zavisi od odgovora na pitanje kako očuvati bosanskohercegovačko društvo, kako zaustaviti njegovu dezintegraciju i konačni nestanak. Ne znam kako, ali znam šta to treba da znači – to je bezuvjetni izlazak iz Konstantinovićeve palanke, ali za takvo nešto, za jedan takav izlaz, bojim se da nam je potreban neki Heideggerov bog

 

Bilješke

1HaraldWelzer,” ImGedachtiswohnzimmer”, intervju u Die Zeit, 14.3.2004, u Manfred Osten, Pokradenopamćenje (Novi Sad: Svetovi, 2005), 133.
2 Višegodišnja egzistencijalna drama bosanskohercegovačke revije za umjetnost, nauku i društvena pitanja Odjeka potpuno se uklapa u ovaj kontekst ‘suviška’.

 

Reference:
Rogers Brubaker, Margit Feischmidt: “1848 in 1998: The Politics of Commemoration in Hungary, Romania, and Slovakia”, Society for Comparative Study of Society and History, 0010-4175/700-744, 2002;
Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata (Zagreb: Novi liber, 2010);
Manfred Osten, Pokradeno pamćenje (Novi Sad: Svetovi, 2005);
Richard Rorty, Philosophy as Cultural Politics. Philosophical Papers Vol. 4 (Cambridge University Press, 2007)

Gajo Sekulić: “Mir i rat u Bosni i Hercegovini – Od negativnog ka pozitivnom miru, Godišnjak FPN, 2006, Vol. 1, Sarajevo, Fakultet političkih nauka (19-48);