Proljeće/Ljeto 2012

  Gay brak
  Ronald Dworkin
 
 

Premda se zakoni američkih država razlikuju u stupnju prednosti što ih daju bračnim nad izvanbračnim zajednicama, te su prednosti posvuda bitne. Bračni parovi imaju pogodnije poreske stope i mogućnosti osiguranja, nasljedni status, radnu kompenzaciju, kao i priliku da donose medicinske odluke u vezi sa svojim partnerima. Dakle, zabrana istospolnih brakova u gotovo svim državama uzrok je bitnih ekonomskih i ostalih gubitaka.
Ova se diskriminacija kadšto pravda činjenicom da će raznospolni partneri puno vjerojatnije podizati djecu i da bi države trebale ohrabrivati brakove muškarca i žena kao zakonski sankcioniranih veza koje promoviraju obiteljsku stabilnost. No ovaj argument ne nudi opravdanje za diskriminaciju: stabilnost raznospolnih brakova ne ugrožava ohrabrivanje stabilnosti istospolnog partnerstva. Diskriminacija se također brani i prema drugim osnovama: da je dijete bolje ako ga podižu roditelji različitog spola. Nema autentičnih dokaza za ovu tvrdnju. Istospolnim je parovima u puno država dopušteno usvajati djecu koja bi također imala koristi od zakonski sankcionirane stabilnosti svojih roditelja.
Neke pristaše zabrane istospolnih brakova stoga dopuštaju mogućnost da države priznaju poseban status “civilne zajednice” (civil union) za istospolne parove, što su Vermont, California, Connecticut,i nekoliko stranih država već učinile. Ova zajednica nije priznata kao brak, ali pruža niz zakonskih i materijalnih prednosti braka. Takav korak smanjuje diskriminaciju, ali je ne ukida. Institucija je braka jedinstvena: ona je poseban vid udruživanja i obvezivanja s dugim povijesnim, društvenim i osobnim značenjem. Ona svakom paru znači nešto drugo. Nekima je ona ponajprije unija/zajednica što blagoslivlja seks, za druge je društveni status, a za treće potvrda najdublje posvećenosti. No svako od ovih značenja ovisi o asocijacijama što su ugrađene u ovu instituciju stoljećima iskustva. Nemoguće je sada kreirati novi oblik prosvjećenosti s jednakim intenzitetom značenja, kao što nije moguće stvoriti zamjenu za poeziju ili ljubav. Status je braka dakle za one kojima je dopušten društveno bogatstvo nezamjenljive vrijednosti: omogućuje dvjema osobama zajedno obogaćivati svoje živote na način koji je nezamisliv izvan braka. Znamo da se ljudi istog spola ljube s istom strašću kao i ljudi različitog spola i da, kao i heteroseksualni, žele prednosti i iskustva bračnog statusa. Ako heteroseksualnim parovima odobravamo pristup ovom divnom bogatstvu, a uskraćujemo ga homoseksualcima, tada omogućujemo jednima, ali ne i drugima ostvariti ono što i jedni i drugi smatraju značajnom vrijednošću u svojim životima.
Status “civilne zajednice” možda pruža niz zakonskih i materijalnih prednosti braka, ali nema društveno i osobno značenje braka, koji ima i duhovnu dimenziju što je civilna zajednica nema. Mnogim je ljudima važna religiozna dimenzija braka, koju neki istospolni partneri žele podjednako kao i heteroseksualni. Drugima je posrijedi participacija u povijesnim i kulturnim tradicijama za kojom žude obje vrste parova. No štogod posrijedi bilo, ako postoje razlozi za uskratu ovoga statusa gay parovima, oni čine nedostatnom i civilnu zajednicu.
Jedini je autentični argument protiv gay braka strukturalno isti kao argument za religioznu prisegu na vjernost, ali su ulozi, dakako, puno veći. Optužnica protiv gay braka, izložena s najvećom blagonaklonošću, zasniva se na premisi da je institucija braka, kao što sam već rekao, jedinstveno i nemjerljivo vrijedno kulturno bogatstvo. Njezino značenje, pa zato i njezina vrijednost, razvijali su se stoljećima i pretpostavlja se da je brak zajednica muškarca i žene toliko ukorijenjen u našem zajedničkom razumijevanju, da bi se ova institucija pretvorila u nešto posvema drugo ako bi ta pretpostavka bila dovedena u pitanje ili pak izgubljena. Kao što se možemo boriti za očuvanje značenja i vrijednosti bilo kojeg drugog prirodnog ili umjetničkog bogatstva, tako bismo se trebali boriti i za očuvanje jedinstvenoga vrijednog kulturnog bogatstva.
Čini mi se da je ovo najsnažniji argument protiv gay braka. Postavlja i još jedno, veće i značajnije pitanje. Tko bi trebao imati kontrolu, i na koji način, nad moralnom, etičkom i estetskom kulturom u kojoj svi živimo i koja definira značenje naših društvenih i pravnih institucija i oblikuje naše živote na tako puno načina?
Kompleksnu ljudsku kulturu oblikuje niz sila, ali spomenut ću dvije. Ona je oblikovana organski, diskretnim odlukama pojedinaca o tome što će proizvoditi i što kupiti i po kojoj cijeni, o tome što će čitati i govoriti, o tome što će nositi, kakvu će glazbu slušati i kojemu se bogu, ako ikojem, moliti. Naša je kultura u velikoj mjeri rezultat milijuna takvih odluka koje ljudi kao pojedinci čine, jednu po jednu, svakodnevno. No naše je kultura također oblikovana i zakonom, to jest kolektivnim odlukama donesenim od strane izabranih zakonodavaca o tome kako se moramo ponašati. Visina interesnih stopa što ih određuje Odbor za federalne rezerve oblikuje našu  ekonomsku kulturu, uredbe o zonama dopuštene gradnje oblikuju našu estetsku kulturu, zakoni o građanskim pravima oblikuju našu moralnu kulturu. Kako ćemo odlučiti na koje aspekte kulture trebamo utjecati kolektivno na ovaj način, a koje trebamo prepustiti organskim procesima individualnih odluka?
Amerikanci koji se protive gay brakovima na kulturnim osnovama koje sam upravo opisao, vjeruju da većina građana ima pravo da djelujući kroz političke procese zakonski oblikuje religijski i duhovni karakter naše zajedničke kulture. Oni koji podržavaju ozakonjenje gay brakova, naprotiv, vjeruju da religijska i duhovna kultura mora biti oblikovana organski, pojedinačnim, slobodnim odlukama svakog od nas. Koje gledište više odgovara našim zajedničkim idealima i načelima ljudskog dostojanstva?
Ta načela dodjeljuju svakome od nas odgovornost da sami za sebe procjenjujemo i biramo etičke vrijednosti, umjesto da se povinujemo prisilnim izborima drugih. Naša kultura utječe na naš izbor vrijednosti. Naše osobnosti su na taj način djelomice sastavljene i od milijuna izbora što su ih drugi napravili za sebe. Njihovi izbori u velikoj mjeri određuju knjige koje čitamo, slike koje gledamo i ono što instinktivno činimo. Ovaj se neizbježni utjecaj ne kosi s osobnim dostojanstvom pojedinca.
No osobno dostojanstvo ne tolerira potčinjavanje (subordination). Ono mi ne dopušta prihvatiti da drugi ljudi imaju pravo diktirati mi što imam misliti o tome što čini dobar život ili upravo mi zabranjivati ponašati se onako kako se želim ponašati zato što drže da su moje vrijednosti pogrešne. Moje mi osobno dostojanstvo ne dopušta prihvatiti bilo kakvu manipulaciju mojom kulturom od strane kolektivne kulture, koja se služi moći i bogatstvom zajednice s ciljem da utječe na osobne izbore i vrijednosti svojih članova. To je potčinjavanje. Moram odbaciti manipulaciju, čak i ako su vrijednosti koje imam zaštiti ili usaditi moje vlastite. Moje je dostojanstvo podjednako narušeno kako nasilnim pokušajem da se moje vrijednosti ustoliče tako i pokušajem da se one promijene.
Amerikanci u načelu nerado daju kolektivnu moć političkoj većini nad osnovama naše ekonomske kulture. Socijalistička društva ljudima na vlasti prepuštaju moć da oni oblikuju ekonomsku sredinu određivanjem cijena i raspodjelom sredstava i proizvodnje. No mi inzistiramo na slobodnom tržištu roba i usluga: preciznije, inzistiramo na tome da naša ekonomska kultura bude oblikovana skupom individualnim odluka što oslikavaju individualne želje i vrijednosti. Socijalizam centralistički kontrolirane ekonomije uvreda je za slobodu, a i za učinkovitost našeg sistema. To je gledište što ga s najvećim entuzijazmom zastupaju konzervativci, koji za sferu izvanekonomske kulture preferiraju religijski moral. Oni ne uviđaju da je sloboda u puno većoj opasnosti u religijskom nego u ekonomskom polju.
Kada u argumentu koji sam upravo konstruirao, riječ “brak” zamijenimo riječju “religija”, postaje dramatično jasno da kulturalni argument protiv gay braka proturječi našim zajedničkim idealima osobnog dostojanstva. Sve što sam rekao o kulturnom nasljeđu i vrijednostima braka podjednako vrijedi i za najvažnije religijske institucije: religija je nezamjenljivo kulturno bogatstvo u kojem milijarde ljudi iznalaze neizmjernu i neusporedivu vrijednost. Njezino značenje, baš kao i značenje braka, evoluiralo je tijekom stoljeća. No to je značenje, upravo kao i u slučaju braka, podložno promjenama kroz organske procese, s razvićem novih religija i sekti, i s pojavom novih prijetnji vladajućem učenju od strane sekularnog razvića znanosti, ili politike, ili teorija društvene pravde (feministički pokret, recimo, zahtijeva žene svećenike), ili usponom i padom u popularnoj imaginaciji različitih formi misticizma, halucinogenog eksperimentiranja, panteizma, unitarijanizma, fundamentalističkih doktrina, radikalnih osloboditeljskih pokreta i tisuća drugih promjena u onome što religija može značiti i što uistinu znači. Američki religiozni konzervativci ni ne pomišljaju da bi kulturna značenja religije imala biti određena zakonima koji zabranjuju ljudima s novim vizijama da steknu naziv, zakonski status i poreske ili ekonomske olakšice rezervirane za religijske organizacije.
Kulturni je argument protiv gay braka prema tome nekonzistentan s instinktima i uvidima ugrađenim u zajedničku ideju ljudskog dostojanstva. Taj argument pretpostavlja da je kultura koja oblikuje naše vrijednosti vlasništvo samo nekih od nas, onih koji slučajno uživaju političku moć u danom trenutku. Ovo je duboko pogrešno: u autentično slobodnom društvu svijet ideja i vrijednosti pripada svakome i nikome. Tko je spreman argumentirano tvrditi – a ne tek izjaviti – da nisam u pravu?

S engleskog preveo Mario Kopić