Proljeće/Ljeto 2012

  Ama šta muškarci rade zajedno
  Michel Foucault
 
 

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljstvu…

Vi izgleda mislite da seksualna sloboda nije objelodanjivanje skrivene prirode naših želja, nego proces konstrukcije želje…?
Gay pokretu danas treba mnogo više umjetnost života nego pseudonaučno poznavanje seksualnosti. Seksualnost je dio našeg ponašanja, naše slobode. To je nešto što sami stvaramo i što seže mnogo dalje od otkrivanja skrivenog lica naše želje, prema novim formama odnosa, ljubavi, stvaranja. Seks nije sudbina: to je mogućnost kreativnog života. Nije dovoljno da se samo potvrdimo kao gayevi, nego da stvorimo neki način gay-života.
Praktično je gay-pokret ostao na nivou zahtjeva za priznanjem građanskih prava koja se tiču seksualnosti. Seksualna sloboda ograničila se na proglašavanje tolerancije.
Svejedno treba poduprijeti taj aspekt. Važno je imati mogućnost izbora vlastite seksualnosti. Građanska prava u tom području ne poštuju se posvuda, i na te probleme ne smije se gledati kao na riješene. Početkom sedamdesetih godina odvijao se doduše proces pravog oslobođenja, progres u generalnom položaju kao i u pogledu mnijenja, no stvari još nisu definitivno utvrđene. Kroz stvaranje novih oblika života, odnosa i prijateljstava u društvu, umjetnosti i kulturi, kroz naše seksualne, etičke i političke izbore treba napraviti korak naprijed. Moramo se ne samo braniti, nego i afirmirati kao kreativna snaga.

Što mislite o enormnom širenju muških homoseksualnih praksi posljednjih decenija, odnosno posljednjih petnaest godina?
Zanimaju me inovacije što ih te prakse impliciraju. Pogledajte, na primjer, SM (sadomazohističku) supkulturu. Ne mislim da bi taj pokret mogao imati bilo kakav odnos sa razotkrivanjem sklonosti duboko zakopanih u našem nesvjesnom. Sadomazohizam je mnogo više nego to: on je realna kreacija novih mogućnosti užitka o kojima ljudi prije nisu mogli ni sanjati. Stupidna je ideja da je SM povezan s latentnim nasiljem, da je SM praksa način oslobađanja nasilja i agresije.
Dobro znamo da te prakse nisu agresivne. Sastoje se od iznalaženja novih mogućnosti užitka pomoću erotizacije neuobičajenih dijelova tijela. Riječ je o vrsti kreacije za koju je karakteristično to što ja nazivam deseksualizacija užitka (désexuallisation du plaisir). Veoma pogrešnom mi se čini ideja da tjelesni užitak mora uvijek proizlaziti iz seksualnog užitka, kao i ideja da bi seksualni užitak trebao biti osnova čitavog našeg mogućeg užitka. SM prakse pokazuju da možemo izazvati užitak s veoma neuobičajenim stvarima, veoma neuobičajenim dijelovima našeg tijela i u veoma specifičnim okolnostima.

Mislite li da nas može SM, dakle eksplicitna erotizacija moći, vlasti, nešto naučiti o moći i užitku?
Možemo reći da je SM erotizacija moći, strateških odnosa. No mene kod SM iznenađuje način kako se razlikuje od socijalne moći. Moć je strateški odnos koji se stabilizirao u institucijama. Mobilnost socijalnih odnosa je dakle ograničena i neke bastione zbog njihove institucionaliziranosti i čvrste ušančenosti po sudovima, zakonima itd. veoma je teško reducirati. Naspram te strogosti veoma je zanimljivo vidjeti kako se SM igre uvijek zasnivaju na fluidnim strateškim odnosima. Istina je da postoje uloge, no svako veoma dobro zna da su te uloge zamjenjive. Ponekad prizor počinje gospodarom i robom, na kraju rob postane gospodar. I premda su uloge cijelo vrijeme iste, veoma dobro znamo da je kod te stvari uvijek riječ o igri.
Drugim riječima: ili su pravila prekršena ili među igračima postoji dogovor o granicama koje se ne prekoračuju. Ta strateška igra, koja je zapravo nekakav izvor tjelesnog užitka, veoma je zanimljiva. No ne bih se usudio tvrditi da je kod takvog erotskog odnosa riječ o reprodukciji strukture moći. Riječ je više o insceniranju te strukture preko strateške igre koja može ponuditi seksualni ili tjelesni užitak.

U čemu se taj strateški odnos u seksu razlikuje od odnosa moći?
SM praksa je kreacija užitka i SM je zaista supkulturan. To je proces invencije: strateški odnos koristi kao izvor tjelesnog užitka. To nije prvi put da se strateške odnose koristi kao izvor užitka. U srednjem vijeku je institucija dvorske ljubavi bila isto tako strateška igra. Između mladića i djevojaka, koji plešu u subotnjoj noći, možemo isto tako vidjeti čitav niz strateških odnosa.
Zanimljivo je da se u heteroseksualnom životu ti strateški odnosi pojavljuju već prije seksa, služe njegovom postizanju, dok su u SM oni unutar seksa, kao dogovor o uživanju u nekoj posebnoj situaciji. U jednom od slučajeva strateški odnosi su čisto socijalni i uključuju čovjeka samo kao socijalno biće, dok je u drugom uključeno tijelo. To je ta prijenos strateških odnosa iz sfere dvora na područje seksualnosti, prijenos koji mi se čini zanimljivim.
Prije godinu ili dvije, u intervju za Gai Pied rekli ste da ljude kod homoseksualaca ne uznemiruju najviše sami seksualni odnosi, nego prije svega mogućnost afektivnih odnosa što ih homoseksualci imaju izvan normativnih modela.
Trenutno me veoma zanima problem prijateljstva. U Antici i zatim još vjekovima prijateljstvo je bilo modus veoma značajnih socijalnih odnosa, u njegovom okviru su ljudi imali određenu slobodu, neku vrstu izbora, no ujedno je to bio i izrazito afektivan odnos. Prijateljstvo je dakako obuhvaćalo i ekonomske i socijalne obaveze – trebalo je pomagati prijatelju. Mislim da je u 16. i 17. vijeku takva vrsta prijateljstva počela nestajati – barem u okviru muškog društva. Prijateljstvo je počelo postajati nešto drugo. Već u 16. vijeku nalazimo tekstove koji eksplicitno kritiziraju prijateljstvo kao nešto opasno.
Vojska, birokracija, administracija, obrazovanje (u modernom značenju tih riječi) ne mogu djelovati u okviru tako tijesnih odnosa. U svim tim institucijama možemo opaziti napor za slabljenjem i minimaliziranjem afektivnih odnosa. Ta je pojava posebno vidljiva u školi. U muškim gimnazijama bio je jedan od temeljnih problema ne samo kako dakako spriječiti da dečki međusobno ne vode ljubav, nego i kako spriječiti da se među njima ne bi razvijala prijateljstva. U tom smislu bilo bi zanimljivo proučavati npr. jezuitsku strategiju.
Mislim da moramo sada, kad smo proučili povijest seksualnosti, pokušati razumjeti povijest prijateljstva, odnosno prijateljstava. Jedna od mojih hipoteza jeste da je homoseksualnost, seks između muškaraca, postao problem u 18. vijeku. Ušao je u konflikt s policijom, sa sudskim sistemom… Društveni problem postao je zato jer je prijateljstvo nestalo. Kad je prijateljstvo bilo značajna i društveno prihvaćena stvar, niko nije opazio da muškarci vode ljubav zajedno.
Da li vode ljubav ili ne, to svojevremeno nije bilo značajno, iz toga nisu izvodili nikakve društvene posljedice. Kad je prijateljstvo kao kulturno prihvaćen odnos iščezlo, tada se postavilo pitanje: ama šta muškarci rade zajedno? Tada je to postao problem. Čvrsto sam uvjeren da je iščeznuće prijateljstva kao društvenog odnosa i proglašenje homoseksualnosti društveno-političko-medicinskim problemom jedan te isti proces.

Koje institucije moramo oblikovati ne samo za našu obranu, nego i za oblikovanje novih društvenih formi koje bi doista nudile alternativu?
Zapravo ne znam. Mislim da treba ono što se događalo u šezdesetim godinama i na početku sedamdesetih godina sačuvati. U tim je vremenima bilo riječi o političkoj inovaciji, kreaciji i eksperimentu, za kojeg nisu zaslužne ni velike političke stranke ni njihovi programi. Neosporno je da se svakidašnji život svakog od nas otada promijenio, i moj se promijenio. Ponavljam, nisu bile stare i tradicionalne političke organizacije te koje su dopustile to preispitivanje

 

Michel Foucault, Que fabriquent donc les hommes ensemble?, Le Nouvel Observateur, 22. novembra 1985, pp.74-75.

S francuskog preveo Mario Kopić