Proljeće/Ljeto 2012

  Promatranje čudovišta
  Antonio Tabucchi (23. 7. 1943.- 25. 3. 2012.)
 
 

Španjolski časopis Cambio 16, čiji je stoti dodatak za kulturu upravo izišao, došao je na ideju da od brojnih pisaca dobije jedan tekst o memoriji. Tema je dodatka bila Sjećanje, a od pisaca se tražilo da se nečega prisjete ili da nešto napišu o sjećanju. Pisci dakako nemaju bolju memoriju od ostalog svijeta: kao i kod ostalih njihova memorija može biti varljiva, prolazna, nepotpuna. No to nije važno. Važno je da oni proizvode memoriju. Književnost je, povrh svega, memorija, duga memorija svih nas.
Vjerujem da čovjeku nikad nije toliko bilo potrebna duga memorija kao na ovom kraju milenija, kad mu tehnološki medij i televizija nameću memoriju: jednu kratku memoriju, za sve istu, u kojem današnje pamćenje naprosto briše ono jučerašnje, kada se nekom genocidu u nekom dijelu svijeta posvećuje jedva nekoliko sekundi, tek sekunda prije ili poslije nekoliko sekundi slika posvećenih velikoj automobilističkoj nesreći na nekom drugom dijelu svijeta.
Puno je čudovišta oko nas. Naš je svijet nastanjen čudovištima, golemim, strahovitim, prijetećim, žalosnim, smrtonosnim, istrebljivačkim. Prvo mjesto na tom popisu zauzima Veliko čudovište, Bomba, s kojom svi “moramo” suživjeti. Potom dolaze druga čudovišta: glad, bijeda, izrabljivanje, fanatizam. A s njima ona čudovišna stvorenja koja često prate čudovišta: tirani, diktatori, razbojnici.
A opet se čini kao da ljudi nisu kadri uočiti sva ta čudovišta. Gledaju ih, ali ih ne vide. Brzina i istodobnost informacije dostatni su da tim čudovištima oduzmu krv i meso, sve ostaje na jednom te istom planu: u jednom neposrednom planu koji se guta poput fast-food, u planu na kojemu snaga navike čini sve beznačajnim, gdje se poništavaju distance i iščezavaju razlike.
Stvari, značenje stvari, a također i ono realno, ili značenje tog realnog zamjenjuju slika stvari i slika realnog; slika koja pretvara sve ono što je realno u nešto imaginarno, slika koja stvara imaginarne stvari i tako ih od nas udaljava da nas onesposobljava odašiljati bilo kakav vrijednosni sud.
Protiv ove kratke memorije, potražujem književnost kao dugu memoriju, jer književnost nije tek slika stvari, nego stvari proživljene iz dubine njih samih, ona je realnost proživljena iz dubine same realnosti: književnost je istinska realnost jer sadrži sud, osjećaj i strast, to je realnost sa smislom. A malo je važno da li je ta realnost proživljena u fantaziji, u praksi ili u duši: ono što je pisac napisao jest ono što je on proživio unutar sebe u određenom trenutku i na određenom mjestu ove zemlje. To je memorija tog trenutka, jedna strpljiva i neumitna memorija, jer književnost je strpljiva i neumitna.
U ljudskoj je povijesti također bilo moguće krivotvoriti povijest. Onu povijest koja se gradi teorijama i apstrakcijama i koja se nudi sve novim i novim tumačenjima posljednjeg trena. No tim žučnim povjesničarima posljednjeg trena koji bi nas željeli nagnati da povjerujemo kako je nacizam bio tek jedan normalan moment ljudske okrutnosti, pa čak u usporedbi s drugim okrutnim momentima ni gori od njih,  odgovaram memorijom koju su mi ostavile knjige Prima Levija. I odgovaram im da odbacujem s užasom i prezirom da se nasilje prema čovjeku može odmjeravati drugim nasiljem. Nasilje od kojega može propatiti jedan čovjek, samo jedan, apsolutno je i ne da se s ničim usporediti; to se nasilje opire relativizmima i relativnom, tumačenju i oprostu. Neka tumače znanstvenici a neka opraštaju pape. To je njihov problem, ali ne i problem književnosti. Ona zapisuje, priča, oživljuje događaje. A to se ne da krivotvoriti.
Isto što se događa s poviješću, može se dogoditi s dokumentima kojima ljudi obično stvaraju povijest; dakle mogu biti krivotvoreni. Koliko li je samo osoba, za ovih posljednjih pola stoljeća, iščezlo s fotografija! Ima jedna fotografija diktatora moja zemlje, tužne persone koja je odvela u smrt i razaranje Italiju i Evropu, koja ga predstavlja kako stoji na jednom blještavom pijedestalu na kojem se mogu pročitati slova, Dux. Samo što ga izvorna fotografija predstavlja u društvu nekoliko istih takvih ubojica kakav je i sam bio, a prema kojima povijest kasnije nije bila tako blagonaklona. Ima jedan izuzetan roman Milana Kundere koji počinje falsificiranom fotografijom. Viđena izvana, realnost se lako da krivotvoriti. No književnost se ne može krivotvoriti. Književnost jedino može biti zabranjena.
Zato također potražujem danas književnost kao oblik etike koji prekoračuje granice posebnih etika – državnih ili vjerskih – koje nameću politički režimi, religije i norme ponašanja. I u jednoj epohi u kojoj znanosti poput fizike i kemije, što vedre i oblače životom i smrću na našem planetu, ne uspijevaju razviti jednu etiku dužnosti, deontologiju, u toj našoj epohi, kakvoj ćemo se etici prikloniti ako ne memoriji koju nam pruža književnost? Jednoj memoriji onoga što smo bili i onoga što sad proživljavamo i onoga što sad jesmo. Posve sam svjestan da ta memorija nije kadra smjesta promijeniti sadašnjost koja baš nije slavna, ali je ona dugotrajna, tvrdoglava i žari. Jedan pjesnik koji je pisao na mojemu jeziku rekao je da se u ovo vrijeme tmine zadovoljava što prenosi tek svjetlost šibice. Likovi su mojih knjiga, možda, nesigurni i dezorijentirani ljudi; ne traže velike odgovore, ne nude rješenja, ali se zadovoljavaju tek svjetlucanjem, malenom svjetlošću: da budu ono što jesu, da misle to što misle, da žive ovdje i sada, u ovom vremenu koje nam je dopalo proživjeti.
I dok papa i Pinochet iščezavaju u jednom uglu televizije kako bi ustupili mjesto automobilističkoj velikoj nagradi, ja palim svoju malenu lampu i otvaram knjigu jednog čileanskog pisca. A tamo čudovišta poprimaju krv i meso, a njihovu čudovišnost obasjava jedna snažna svjetlost

S talijanskog preveo Mario Kopić