Proljeće/Ljeto 2012

  Pokoljenja jednog grada
  Jacques Derrida
 
 

Što je to prag nekog grada? Vrata, zidovi, administrativna granica, prirodna zaštita, granica carinske stanice? Je li dovoljno reći prag kako bi se iskazao identitet nekog grada? I kako prenijeti tu figuru praga iz prostora u povijest? Katkada se grad i sam nahodi na pragu, ne samo u figuri praga nego na pragu nove figure, još nevidljive konfiguracije koju grad tek mora sebi dati, to jest ne dopusti da mu je nametne zakon nekoga drugoga. Što je to zakon nekoga drugoga? Zakon nekoga drugoga ovdje može da bude zakon tuđina, novog političkog gospodara, ali može biti i zakon neke druge logike koja nema veze sa samim gradom, ukoliko grad uopće ima logiku i vlastitu logiku, neke druge političke, vojničke, policijske, ekonomske i turističke logike koja razbija autonomni ideal grada kako bi mu unakazila vlastiti plan.
Na tragu tih nevinih refleksija – pod nevinim refleksijama razumijem prije svega nekompetentne, nekompetentne i preliminarne – na pragovima ovog praga, na pragu uvodnog slova za Prag – koji se odaziva na ime Praha – podsjetit ću na nekoliko ulomaka iz djela pisca koji, kao ugledan Pražanin, nije pisao ni na češkom ni na francuskom i koji postavlja prvi problem, babilonski problem, koji strukturu toga grada povezuje s poviješću, ako ne čak, gdjegdje, s hiperboličkom konkurencijom više jezika, od kojih čak svi nisu europski. A tko može tvrditi da se odgovornost, zadaće i činovi memorije što nam ih dodjeljuje neki grad urezuju – danas, sutra, jučer – u nijemi kamen, a ne u žamor idioma što ga obuzimaju?
U svojim Bilješkama, zacijelo 1922., dakle neposredno nakon Velikog rata i u periodu lomnog rađanja Čehoslovačke – sve se opet ponavlja, i novo rađanje također je krhko – Kafka piše, misleći možda na svoju parabolu Istraživanja jednog psa:
“Naš grad neprestance se izgrađuje. Ali ne zato da se proširi, on je dovoljan našim potrebama, njegove granice odavna nisu izmijenjene, kao da se nekako svi boje širenja, pa se radije povlače u sebe, trgovi i parkovi popunjavaju se zdanjima, stare kuće se nadograđuju, ali ta novogradnja uopće nije bitan dio vječne građevinske aktivnosti. To je, uvjetno rečeno, učvršćivanje postojećeg. To doduše ne znači da se nekad gradilo nesolidnije i da zato mi sada moramo ispravljati stare greške. U nas očito i dalje vlada stanovita nemarnost – tko će razlučiti površnost od preozbiljnog nemira – ali u izgradnji to se najmanje vidi. Naša je zemlja bogata kamenolomima, gotovo sve se gradi od kamena, koristi se čak i mramor, i ono što ljudi zapostave u gradnji nadoknađuje se čvrstoćom i trajnošću materijala. Način gradnje jednako se provlači kroz sva razdoblja. Isti zakoni vrijede od davnina, a činjenica da se ti zakoni, sukladno našem nacionalnom duhu, vazda strogo ne provode, konstanta je i vrijedi za stare i nove gradnje”.
Potom Kafka, na temu “ruševina” i naziva jednog “hotela” – to navodim kao nagovještaj pitanja o turizmu, o čemu kasnije – ispisuje dugu meditaciju koju sada neću navoditi u cijelosti. Ipak, vratit ću se na babilonsku temu vremena grada u izgradnji, koju Kafka obrađuje u raznim tekstovima, dnevnim bilješkama, pričama ili parabolama, gdje se figura Praga čini središnjim motivom. Posrijedi je posebice Gradski grb i Kineski zid. U tim je tekstovima jedna od glavnih tema urbanistički projekt koji angažira pokoljenja, odnosno stvaranje posebnog habitata od strane pokoljenja ljudi u otvorenoj, isprekidanoj i beskrajnoj povijesti: gradnja kule babilonske čija nedovršenost – a zapravo zapuštanje, odustajanje – ne ostavlja nasljeđe katastrofe ili ruševine neuspjeha, otprilike onako kao što se to događa s nekom pojavom koja se da objasniti uobičajenim racionalnim shemama.
Iz ovoga bismo mogli izvući prvu lekciju: moramo na neki način voditi računa o budućem vremenu i pokoljenjima građana, zato što je to možda kategorički imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je kadra uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje nisu u protuslovlju s prvotnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi što razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada. Pritom razlikujem nepotpunost od nedovršenosti. Nepotpunost – a ne nedovršenost radova zbog nestručnosti ili nesposobnosti – i nezasićenost urbanog prostora morala bi postati zlatnim pravilom svakog projekta današnje urbane restauracije ili restrukturacije. Ta nezasićenost ne znači da ćemo ostavljati netaknute ili neuređene prostore. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetske kombinacije mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući, zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na životu ne svodeći grad na muzej ili spomeničko groblje, što grad vazda u sebe uključuje, ali što on nikad neće biti.
Da vidimo što kaže Kafka:
“Samo se u gradu može nešto vidjeti. Sve što se natisnulo iza okna moga vagona bilo je groblje ili nešto tome slično, tek stvari što niču na truplima, a grad se od toga razlikuje svojom životnošću…” (Pismo Maxu Brodu, 26.6.1922).
A u Kineskom zidu navodi: “Neki je učenjak objavio knjigu nastojeći dokazati da se kula babilonska nije srušila zbog uzroka koji se obično navode ili da, u najmanju ruku, razlozi tome nisu oni što ih uglavnom znamo”.
A znamo kako završava Gradski grb, koji je zapravo grb grada Praga:
“Tako je isteklo vrijeme prvom pokoljenju, ali za nijedno od sljedećih nije bilo drukčije, samo je neprestano rasla umjetnička vještina, a s njome i strast za ratovanjem. Uz to se dogodilo da je već drugo ili treće pokoljenje uvidjelo besmislenost izgradnje kule do samog neba, ali već su bili previše međusobno povezani da bi napustili grad. Sve priče i pjesme nastale u tom gradu, ispunjene su čežnjom za jednim proročanskim danom kad će divovska šaka zdrobiti grad s pet kratkih uzastopnih udaraca. Zato grad i ima šaku u grbu”.
Drugim riječima, ljudsku zajednicu pokoljenja što žive i podižu grad, što trajno žive u okrilju grada, što ga de-re-konstruiraju, omogućuje paradoksalno odustajanje od apsolutne kule, od totalnog grada koji dodiruje nebo; to je prihvaćanje onoga što bi neki logičar možda nazvao aksiom nepotpunosti. Grad je cjelina koja mora ostati nedovršena, koja mora zadržati nezasićenu strukturu, koja mora biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, proširenjima koja što je manje moguće iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo nasljeđe. Grad mora ostati otvoren prema onome što zna. A on zna da ne zna što će tek biti. To respektiranje ne-znanja treba upisati, kao temu, u znanost i u arhitektonsku i urbanističku kompetenciju. U protivnom, sve bi se svelo na primjenu programa, totaliziranje, zasićenje, zašivanje, gušenje. I to bez ikakve odgovorne odluke. Jer odvijanje nekog programa ili ostvarivanje nekog “projekta” nije nikada odgovorna odluka. Hoću time reći da odgovorna odluka, u konačnici, nije nikad na znanstvenicima i stručnjacima, urbanistima i arhitektima, još manje na stručnjacima za ekonomiju, turizam, komunikacije. Čak i ako je njihova stručnost nužno potrebna, ona je posve nedovoljna kad je riječ o odgovornostima i odlukama o kojima govorim. Ti stručnjaci, kao građani ili stanovnici, mogu također sudjelovati u donošenju određenih ne-znanstvenih ili ne-tehničkih odluka (koje nisu ni političke, ni vojne, ni ekonomske, ni vjerske, ni kulturne, ni turističke, pa čak bih rekao – iako bi to moglo sablazniti – da nisu ni u kakvoj vezi s društvenom funkcionalnošću stanovanja. To ne znači da ne moramo i te kako voditi računa o tim funkcijama i tim primjenama da bismo ih uvrstili u budžet, ali krajnja svrha grada i odluka o njemu nije u tome).
Valéry je govorio da Pariz misli nas a ne mi njega, čak i prije nego što smo formulirali plan da ga mislimo. Mi bismo i danas morali misliti mjesto u kojem živimo. Baš tako. To nije lako. Teško je misliti mjesto, cjelinu mjesta, identitet mjesta neke nužno diskontinuirane gradnje, gdje je tijekom povijesti neobičan zajednički ugovor povezivao – i povezivat će – pokoljenja graditelja. Njih nedovršenost nije obeshrabrila nego, naprotiv, obvezala, zadužila, disciplinirala, učinila odgovornijima nego ikad za sudbinu grada, kao da je odustajanje od totalizacije izvor zajednice. Misliti grad mukotrpno je iz nekoliko razloga. Mukotrpno je zato što je zapravo oduvijek bilo nemoguće misliti opću bit grada – odnosno ono što bi se u njemu moralo svesti na neku prezentnost njegova postojanja, na neku sadašnju reprezentaciju ili neku prezentabilnost (grad je sjećanje i obećanje koje se nikad ne brka s cjelinom onoga što je prezentno vidljivo, prezentabilno, izgrađeno, nastanjivo) – i ono što se ne da sažeti ili podrediti, singularna bit svakog grada. Mukotrpno je također i zato što je vazda bilo riskantno misliti bit one vrste grada što ga nazivamo glavnim gradom, i singularnu bit svakog glavnog grada. Pitanja što je grad? i što je glavni grad? dobivaju danas sjetan ili eshatološki prizvuk, jer, prema implicitnoj hipotezi što izvire iz tih razmišljanja, grad, metropola i polis nisu više moćne i zadane cjeline, topološke jedinice habitata, djelovanja komunikacije, strategije, trgovine, jednom riječju društvenosti i ljudske politike, politike koja mora promijeniti ime kada grad kao polis ili akropolis nije više sukladan onome što se naziva res publica. No to da počinje “epoha post-grada” ne znači da treba zaboraviti grad.
To mjesto što nosi vlastito ime i u kojem sada živimo, koje danas moramo projektirati kao mjesto u budućnosti što je određuje bit njegovog pamćenja, to je mjesto natopljeno nepreglednom poviješću što se nataložila na njegovim zidovima, spomenicima i ulicama, poviješću koja će tek nastupiti, jer još ne znamo kako da se prema njoj odredimo; to je mjesto u kojem boravimo, ako boravimo, drukčije nego u kući, muzeju, spomeniku, hramu, tvornici, središtu za telefonske zračne veze, središtu kulturne ili turističke zabave. Prag sve to obuhvaća, ali njegovo se ime ne svodi ni na jedan njegov dio. U njemu živimo, ali ne onako kako bismo živjeli u nekom boravištu, kući, stanu, hotelu.
Postoji grad. I mi u njemu. Živimo ili kroz njega prolazimo. Danas je to glavni grad. Njegovo ime svi znamo i nitko ga ne osporava. To je Praha ili Prag. Pravno gledajući, jednog bi se dana mogao osporiti njegov identitet nacionalne ili međunarodno-političke, uzmimo češko-slovačke, ili kulturne, uzmimo europske ili srednjoeuropske – prijestolnice. No činjenicu da je riječ o gradu koji se naziva Prag nitko razuman ne bi mogao osporiti. Taj je grad kao pravna osoba ili junak iz romana, to je persona iz teatarske, dramske, tragične ili komične fikcije, i sve ono što persona označava kao maska ispod koje identitet glumca ili lika može ostati nedokučiv, kao na krabuljnom plesu ili proslavi. Što se skriva iza toga lika koji se nije izmijenio tijekom svoje isprekidane povijesti, koji je doživio period gotičke ili barokne arhitekture, rušenje geta, rađanje Čehoslovačke, njemački i sovjetski protektorat, praško proljeće, normalizaciju i ovu revoluciju koja teče?
Da li je to isti grad? Odgovora li njegovo ime istom gradu? Kako odgovoriti nekom gradu? Kako odgovarati za neki grad?
Pokušat ću nešto reći o odgovoru i odgovornosti kada je riječ o gradu. Svi mi, ovako ili onako, jače ili slabije, osjećamo nekakvu odgovornost u odnosu na Prag, a to znači dužnosti i prava. Zašto odgovornost? I tko je to mi? Stanovnici Praga? Odgovor je afirmativan: donekle. Ili Česi, to jest pripadnici ili nasljednici jednog naroda ili teritorija? Također. Čehoslovaci, građani države kojoj opet prijeti secesija? Također. Znate i sami da je ta distinkcija danas posve apstraktna. Nadalje, građani Srednje Europe i bivše Austro-Ugarske? Također. Židovi i čuvari sjećanja na geto koji je srušen u vrlo zamršenim okolnostima? Također. Jesu li to Nijemci, jer je njemački ovdje bio povlašten jezik? I oni također. Europljani? Također. Tko je za što odgovoran i na kojem jeziku? Navodim tu babilonsku prispodobu zato što je u početnom periodu izgradnje i u bitnim slojevima svojih graditeljskih struktura Prag pripadao jednoj te istoj državi i zato što su konkurencije koji su udarile pečat njegovom liku bile raznorodnog nacionalnog, jezičkog i vjerskog predznaka. Upravo o Pragu govori Kafka kada u Gradskom grbu na početku izriče stanovitu hiperbolu, spominje pretjeranost ili neumjerenost, čak i kada je riječ o tumačima. Kao i danas, bilo ih je previše:
“Da, možda je red bio prevelik, previše se mislilo na miljokaze, tumače, radnički smještaj i spojne putove, kao da pred sobom imaju stoljeća za slobodnu gradnju…Takve su misli slabile radnu sposobnost pa se više skrbilo za gradnju radničkog naselja negoli za kulu. Svaka skupina zemljaka htjela je imati najljepšu gradsku četvrt, zbog toga je dolazilo do razmirica koje su prerastale u krvave sukobe.”
Ta pretjeranost, ta mnoštvenost idioma, tumača i nacija, ti neprekidni ratovi, navode nas na pomisao da je bit grada negdje drugdje, odnosno da se ona ne poklapa s biti kule. Odustavši od gradnje kule, od najviše pobude za neviđenom kulom, od podizanja građevine do neba, neka se zajednica nakon nekoliko pokoljenja oblikuje u odricanju. Donosi se odluka o očuvanju grada umjesto nemoguće kule. Ta odgovorna odluka donosi se u ime budućnosti. Odustaje se od sveobuhvatnog projekta kule, odbacuje zamisao o kuli, kada prevlada spoznaja da je važnija otvorenost obećanja i dakle budućnost. Za urbano planiranje nastupa katastrofa vazda kada se svi problemi žele iscrpno razriješiti u vremenu jednog pokoljenja i kada se ne da vremena i prostora budućim pokoljenjima, njihovom ostavljanju u nasljeđe, zato što “oni-koji-znaju” (ceux-qui-savent), arhitekti i urbanisti, misle da znaju unaprijed što će biti sutra, pa etičko-političku odgovornost podređuju znanstveno-tehničkom programiranju. Na to aludira Kafka kad u Gradskom grbu objašnjava kako je trebalo odustati, srećom, od svođenja budućnosti na period jednog pokoljenja koje bi prisvojilo sveukupno poznavanje projekta i imena, jer su u Bibliji Semovi potomci željeli podići Babilonsku kulu s vrhom do neba “da sebi pribave ime”. Jahve ih je u tome spriječio, “pobrkavši govor svima u onom kraju” (Babel znači zbrka). Evo što kaže Kafka:
“To su naime obrazlagali ovako: bit cijelog pothvata jest zamisao da se sagradi kula koja dopire do neba. Uz takvu zamisao sve je drugo bilo sporedno. Misao, shvaćena u svoj svojoj veličini, ne može se nikad zatrti. Dok god bude ljudi, postojat će vruća želja da se kula završi. U tom pogledu ne treba se brinuti za budućnost – baš naprotiv, ljudsko znanje sve je veće, graditeljsko je umijeće uznapredovalo i još će se usavršavati, posao za koji nam je potrebna godina dana, moći će se za sto godina obaviti možda za pola godine, i to bolje i trajnije. Čemu se onda mučiti do iznemoglosti. To bi samo onda imalo smisla kad bi postojala nada da će se kula izgraditi za vrijeme jednog pokoljenja. Ali to se nije moglo očekivati ni na koji način. Prije bi se moglo pomisliti da će sljedeće pokoljenje sa svojim usavršenim znanjem smatrati rad prethodne lošim, pa će srušiti ono što je sagrađeno da bi sve počelo iznova. Takve su misle slabile radnu sposobnost pa se više brinulo za gradnju radničkog naselja negoli za kulu. Svaka skupina zemljaka htjela je imati najljepšu gradsku četvrt, zbog toga je dolazilo do svađa koje su prerasle u krvave sukobe. Ti sukobi nisu više prestajali. Vođama su oni bili nov argument za to da kulu treba, u nedostatku potrebne koncentracije, graditi vrlo polagano ili, što bi još bilo bolje, tek nakon općeg zaključenja mira. Ipak, vrijeme nisu provodili samo u borbama – u pauzama su uljepšavali grad, čime su, naravno, izazivali novu zavist i nove sukobe. Tako je isteklo vrijeme prvom pokoljenju, ali za nijedan od sljedećih nije bilo drukčije, samo je neprestano rasla umjetnička vještina, a s njome i strast za ratovanjem. Uz to se dogodilo da je već drugo ili treće pokoljenje uvidjelo besmislenost izgradnje kule do samog neba, ali već su bili previše međusobno povezani da bi napustili grad.” 
Kome, kojem sjećanju i kojoj budućnosti, kojem pokoljenju i za koje pokoljenja odgovaramo kad preuzimamo odgovornost nekog grada?
Moja hipoteza jest da nas odgovor na to pitanje obvezuje da donekle pomaknemo sam pojam odgovornosti. Svaki projekt koji se odnosi na sudbinu nekog grada, odnosno na ono što povezuje njegovo sjećanje s njegovom sadašnjošću i budućnošću, iz bitnih razloga nadilazi mogućnost dovršenja i dimenziju jednog pokoljenja, čak jednog naroda ili jednog jezika. Vrijeme implicira obećanje koje obvezuje ovdje više od jednog pokoljenja, i dakle više od jedne politike, štoviše nadilazi politiku kao takvu, u jednom trajanju čija se heterogenost, čak diskontinuitet, netotalizacija moraju prihvatiti kao zakon. Povijest grada Praga o tome rječito svjedoči: prekidi, gotičko-barokni slojevi, talijansko-francusko-keltsko-germanski utjecaji, duga razdoblja stagnacije, destrukcija geta, i sve što je od 18. stoljeća stalo ili nestalo u sjaju bečke prijestolnice.
Ostavljajući po strani kliše o duši ili o duhu grada, trebamo se ipak upitati kakva je naša odgovornost u odnosu na neki grad. Trebamo se upitati zašto je ta odgovornost doista odgovornost tek kada se čini protuslovnom, što dakle prividno znači da je nitko ne može preuzeti. Tek tada ona priziva odluku ili niz odrješitih odluka. Moral i politiku grada. Odgovornost nije vezana samo uz činjenicu da je grad – vazda stariji od nas, ograničen, smrtan, ugrožen u cjelini svojega tijela – nesigurno nasljeđe koje nam je povjereno i koje nam, ovisno o zakonitosti ustrojenog prostora, nijemo diktira uputstva, propise, pa i zabrane. Ona je također vezana – i zato jest odgovornost, i zato nalaže odluke kojima nikakvo “znanje”, nikakva graditeljska ili urbanistička “kompetencija”, koliko god bila nužna, ne mogu biti jamac – uz neporecivu činjenicu da je to nasljeđe predano nasljednicima u obliku protuslovnog naloga: ja sam (sc. grad) jedan, ali sam tek prag samoga sebe; čuvajte me, spasite me, spasite poredak koji vam predajem, što znači de-re-konstruirajte me, na pragu ste, proširite me, preoblikujte me, umnožite me, ne ostavljajte me na miru, upustite se u rizik dekonstrukcije. Ako me ostavite nedirnutim i jednim, izgubit ćete me. Morate me čuvati i u mene provaljivati, morate me spašavati i preoblikovati, izmijeniti, da biste me spasili, morate me voljeti i tlačiti, ali na posve poseban način. Zato morate poduzeti nemoguće, što znači da morate poštovati moje prošlo tijelo, moje godine, ali mi morate također uliti dovoljno života da ne postanem arhiv, knjižnica, muzej, hram, kula, središe upravnih ili političkih struktura, parlamentarni forum, hotel, trgovačka komora, investicioni stožer, željezničko čvorište, banka podataka, burza, ili pak proizvodna i stambena košnica. Sve je to u meni, u mom dinamičkom tijelu, ali vi me ne smijete svesti na to, nikad jedan grad nije bio, jedan grad nikad neće biti samo to.
Taj diskurs koji pripisujem Pragu podsjeća donekle na negativnu i autoreferencijalnu teologiju: “O meni, gradu, nećete ništa reći, na meni nećete ništa poduzeti; meni ne priliči nikakav govor, ja sam nedostupan i transcendentan, što vas neizmjerno obavezuje. Evo izazova: iz te moje želje ili provokacije nastojte izvući urbanistički propis ili arhitektonsku maksimu”.
Govori grad? Pitat ćete. Upravo sam rekao da nam grad izdaje proturječne naredbe koje su nijeme, pa zato i autoritarne. Naravno. Ali ta nijemost je moment jezika, i katkada je tako elokventna da je moramo prevoditi. Potrebni su nam tumači, “mnogi tumači”, kao što reče Kafka na početku Gradskog grba, iako ih kadšto ima i previše. Kafka je jadikovao: “Jezik je zvučni dah domovine. No… ja bolujem od teške astme jer ne znam ni češki ni hebrejski”.
Da bismo našli kakav smisao ovom pitanju, dovoljno je razmisliti o povezanosti grada i jezika. Ta veza nije nimalo kontingentna i površna. Praški zidovi ne govore njemački ni slovački, ni Küchelböhmisch, taj češko-njemački dijalekt, ni Mauscheldeutsch, taj jidiš-njemački dijalekt, premda ti jezici u njima uporno i resko odjekuju, traže privilegije, postavljajući tako pitanje hegemonije. Te hegemonije Pražanima nije se lako odreći kad njihov grad investira, investira sebe, investiran je u nove projekcije. Današnja je konkurencija žestoka, ona nije samo političko-ekonomska, no ne može se ne odraziti na sudbinu samog grada. Da bismo se prisjetili žestine babilonskog problema, korisno je proučiti Kafkine tekstove. Njegovi Gradski grb, Kineski zid i Bilješke govore njemački, i to njemački koji čuva sjećanje na destrukciju geta u XIX. stoljeću, onaj asanacijski zahvat koji je navodno bio nužan i općeprihvaćen:
“U nama nastavljaju živjeti mračna skrovišta, misteriozni prolazi, blindirani prozori, prljava dvorišta, bučne krčme i dobro zatvoreni restorani. Idemo širokim stazama novih kvartova. No nesigurni su naši koraci i naši pogledi. U sebi još drhtimo kao u starim bijednim uličicama. Naše srce još nije obaviješteno o ovim asanacijskim radovima. Stari nezdravi židovski grad koji nosimo u sebi puno je stvarniji od novog i higijenskog grada koji nas okružuje.”
Svi ti tekstovi uporno govore o gradu koji se zvao Babel i u kojem prepoznajemo Prag.
Ta dvostruka prinuda danas se bolnije nego ikada osjeća u tijelu Praga. Pojačana i opterećena svim aktualnim aporijama glavnog grada – i onoga što bismo nazvali “sviješću o statusu glavnog grada” u državama-nacijama današnje Europe (češka nacionalna prijestolnica? Prijestolnica Čehoslovačke?) – nalaže ta dvostruka naredba da se konzerviraju, restauriraju, održavaju heterogeni stratumi nasljeđa (gotika Male Strane, Hradčana i starog grada, brojna barokna zdanja), ali ujedno i da konzervacija i restauracija ne postanu samo sebi svrhom. Ograničenje na imperativ restauracije, kolikogod bilo neophodno i vitalno, izopačuje bit grada i brka je s muzejom ili hramom, umjetničkim sjećanjem ili vjerskim iskustvom – što ta bit nedvojbeno uključuje, ali se ne svodi na to. U odnosu na povijesno sjećanje grad ne smije postati crkva (nepomičan hram, mjesto vjerskog kulta gdje niko ne živi niti se kreće i gdje se djela mogu držati prije nego što dospiju u muzej), mrtav arhiv, groblje ili dokumentacija u kamenu

Jacques Derrida, “Générations d’une ville: mémoire, prophétie, responsabilités” u: Prague: Avenir d’une ville historique capitale. Éditions de l’Aube. 1992.

S francuskog preveo Mario Kopić