Proljeće/Ljeto 2012

  Najgori od svih
  Nermina Kurspahić
 
 

Ako sredinom 19. stoljeća mnogi, u naletu obećavajućih novina koje su donosile znanost, industrijalizacija, nove tehnologije, ali i sociologija, pa i filozofija (okrunjena Marxovim očekivanjima od novih društava i boljih ljudi), nisu vjerovali u pesimistične Schopenhauerove teze da je “ovo najgori od svih mogućih svjetova”, danas se to čini više nego tačnim i očitim. A da bi se sada zaključilo u kakvom svijetu živimo i ne treba pomoć jednog  Schopenhauera (šteta, dobro bi došla!). Jednostavno, osvrnite se oko sebe, pogledajte slike svijeta koje se nude, i posvjedočit ćete propasti svega, ili gotovo svega, što je čovjeka i njegovo okruženje moglo učiniti boljim. Ono što se danas događa svelo je sadašnji svijet na zvjerinjak u kojem je Zlo vrhovni bog. I to najviše za one koji u Bog(ove) vjeruju, ali i one druge. Kako drugačije objasniti pristajanje na činjenje zla, ubijanja, uništavanja, silovanja, laganja, krađu, velikog dijela suvremenika, nego kao odanost Zlu, bez svijesti o posljedicama. A ta privrženost i pristajanje na zlo postali su potpuni i posve suprotni od onoga što je mislio i pisao Sartre, a preko njega i Bataille, koji kaže; “ Činiti Zlo radi Zla, to upravo znači činiti suprotno od onog što ljudi i dalje smatraju Dobrim. To znači htjeti ono što se inače neće – jer ljudi i dalje zaziru od zlih sila – a ne htjeti ono što se inače hoće – jer se Dobro uvijek određuje kao predmet i svrha najdubljih ljudskih htjenja.” …Da je Sartre samo mogao znati i sve ovo vidjeti… Ne, danas i ovdje, a i mi smo svjedočili i još svjedočimo tome, ljudi čine zlo zato što to hoće, zato što od njega i svih njegovih manifestacija ne zaziru, naprotiv, od njega žive, obožavaju ga činiti drugima, jer tako se i samo tako potvrđuju kao pripadnici jedne skupine (nacionalne, etičke). Nepotrebno je i spominjati da u tom sustavu zla opravdanja dolaze i iz institucionalnih crkava, vjerskih službenika i njihovih poslušnika.

U svakom diskursu na ovu temu svi postajemo lični, pa tako i ja. Zato, kao neko ko je oduvijek vjerovao Schopenhaueru, ali i vlastitim očima, izjavljujem da suvremeni svijet jeste najgori od svih mogućih, a ovo malo parče zemlje na Balkanu je ozračeno i natopljeno najgorim zlom. To zlo proizveli su oni koji su ga odlučili provesti zbog nacionalističkih, vjersko-programskih, šovinističkih, ubilačkih i sličnih ciljeva bolesnih umova, koji su među svojim sljedbenicima zadobili oreol očeva -  patera familiasa. No, uskoro za njima, na vrata koja su otvorili čineći zlo svima, pa i sebi i najužem okruženju, nahrupio je drugi ešalon zločinaca, ili bolje reći štetočina. Njihov zadatak je bio, i ostao (jer još traje) nastaviti sa urušavanjem i ostataka stabilnog, kroz pljačke svega dostupnog, uništenje svega dobroga ili onoga što bi do dobrog moglo dovesti. U tom rušilačkom naletu, naravno, prva na meti je kultura i sve što iz nje proizilazi… I onda recite vi, čemu pjesnici, pisci, umjetnici, kultura i umjetnost (da parafraziram Heideggera, a koji referira na Holderlina) u ovako oskudnom vremenu? Možda odgovor znaju ovi, prepoznati kao najgori od svih. Jer, i kad ne znaju baš da govore i kad sriču jezikom dostojnim lupeža, oni hinje da znaju, jer aktualna “moć je njihova predstava”, nažalost utemeljena na glasačkoj volji onih koji su im (opet) povjerovali da će možda donijeti dobro. Ali, već znate šta se iz toga izrodilo…