Jesen/Zima 2011

  Knjiga povratka, poetika starosti i umijeće svakodnevnice
  Zilhad Ključanin, Godina dana poezije, Vrijeme / Nam, Zenica / Tuzla, 2010, 488 str.
 
 

Godina dana poezije nije samo još jedna, dosad najobimnija pjesnička zbirka Z. Ključanina, već je to knjiga koja – čak i s osobenom a ovdje na naročit način privlačnom notom blago patetičnog – hoće jasno označiti autorov povratak pjesništvu. Pritom, u poređenju s ranijim pjesničkim zbirkama, ova knjiga javlja se i na način binarne opreke „staro“ / „mlado“ (što, međutim, ne znači i opreku „zrelo“ / „rano“, pogotovo ne u vrednosnom smislu, jer Ključanin je vrstan pjesnik počev već od svoje prve pjesničke knjige pa nadalje (pri čemu to ostaje čak i onda kad piše prozu ili dramu), što, uz izvjesne prepoznatljive autorske konstante, u konačnici dovodi do novih pomjeranja u autorovu pjesničkom svijetu, između ostalog i u smislu dodatnog udaljavanja od nekadašnje poetike mladosti ili poetike nevinosti, koja se sad zamjenjuje naročitom poetikom starosti. Zahvaljujući ovakvom čemu, u Godini dana poezije dominira umijeće svakodnevnice, iščupano ne samo iz automatizirane životne rutiniranosti već u svoj svojoj začudnosti pronađeno pred usudom čovjekove konačnosti, umiranja i smrti, uslijed čega se cijela ova knjiga dešava ne kao puki povratak pjesničkoj formi već, zapravo, kao iznutra do kraja osmišljeni povratak kod nas već neko vrijeme zaboravljenoj pjesničkoj esenciji. A tad cijela Godina dana poezije, baš kao i pojedinačna pjesma u ovoj nesvakidašnjoj knjizi, iznova postaje prije svega pokušaj vraćanja onom što je nepatvorena magija riječi i začudno tekstualno tkanje trenutnih ili trajnih utisaka i emocija, jasnih ili snovidih slika i misli te snažnih i upečatljivih senzacija, netom doživljenih ili nanovo oživljenih iz arhiva sjećanja, i uopće jezički osviješten prodor u sebe i svijet, istovremeno i stvaran, gotovo verističan, do kraja ličan i privatan, i tekstualan, nedvojbeno literaran, opći i sasvim ljudski, ali uvijek egzistencijalno, doslovno životno važan.
          I u Godini dana poezije prepoznaje se odranije poznata na naročit način i drska i suptilna Ključaninova „slast kratkih spojeva“, posebno njegov osobeni kulturalno-poetički sinkretizam jednako kao i za ovog autora karakteristična neočekivanost liminalno-hibridnih spajanja različitosti, pri čemu su, međutim, ovdje ne samo u nerijetko tek nekoliko stihova ukršteni široki rasponi od jeze ljekarske dijagnoze i otužne prozaičnosti bolesti, preko volšebnog svijeta prirode i nostalgičnih sadržaja pamćenja uma i tijela, pa sve do književne lektire te sinhronijskih i dijahronijskih intertekstualnih i intermedijalnih dijaloga i činova autotematizacije itd. već su u cijeloj ovoj zbirci do samog kraja ukinute i granice između pjesništva i života, sve to na način njihova međusobnog pojednačavanja. Tad se – ne bez današnjem trenutku svojstvene postmoderne (auto)ironije – kroz Godinu dana poezije, iz dana u dan a zapravo iz pjesme u pjesmu, egzistencijalno do kraja nastoji artikulirati kao poetsko, a poetsko kao egzistencijalno, čime Ključanin – opet u svojim iznenađujućim susretanjima različitog – i konzumira još uvijek aktuelnu ludističko-tekstualističku literarnu matricu, ali je u isti mah sasvim spontano, nimalo pretenciozno i napušta, vraćajući se i estetskoutopističkoj vjeri u Poeziju, pa se sad vrlo ozbiljno cijela ova golema pjesnička knjiga transformira i u osobeni poetski intimni dnevnik, dnevnik privatnog života u svoj njegov različitosti – od življenja do umiranja, no ne da bi osporila žanr pjesništva već, naprotiv, da bi ga iznova afirmirala, i to s obzirom na ono što se ovdje ispostavlja kao pjesnička i uopće literarna autentičnost. Konačno, ovu autentičnost Ključanin pronalazi i u jasnom ukidanju koncepta depersonaliziranog lirskog subjekta, na čijem se mjestu – neskriveno govoreći u svoje ime – u Godini dana poezije javlja autorski, pjesnikov subjekt, koji će – omogućujući knjigu upravo onakvu kakva ona u konačnici jeste – u autopoetičkoj pjesmi Poetika starosti otud i zapisati:
          Sadašnja književnost upravo
          To treba da radi

          Da po papiru markira
          Sva naša slaba mjesta

          Kao savjesni starci
          Fleke po donjem vešu.

          Sagledana i u cjelini i u pojedinim svojim dijelovima, Godina dana poezije po mnogo čemu jedinstvena je i stoga već u startu posebne pažnje vrijedna pjesnička knjiga u ukupnoj savremenoj, a naročito recentnoj bosanskohercegovačkoj književnoj praksi, s nemalim brojem izuzetno uspjelih te, katkad, istinski neodoljivih stihova. Upravo zato, sasvim je realna nada da će je čitalačka zajednica prepoznati i kao svoj, a ne samo kao Ključaninov lični – ljekovit ili ne, sasvim je svejedno – povratak pjesništvu.

Sanjin Kodrić