Jesen/Zima 2011

  SPOMENAR RUŽNIH SJEĆANJA
  Mueller, Herta: Ljuljačka daha, Sarajevo, Buybook, 2011.
 
 

Baš kad smo pomislili da je logorska književnost napokon postala samo bibliotečka odrednica, dio užasne memorije čovječanstva i ružna stranica u tekstu kolektivnog kulturnog naslijeđa, otkrivamo knjigu njemačke nobelovke Herte Mueller „Ljuljačka daha“ kojom je ovoj specifični književni žanr slavodobitno reaktiviran. Nobelova nagrada dodijeljena spisateljici 2009. godine revalorizirala je iznenada obnovoljeni interes književnosti za teme koje su, kako smo naivno vjerovali, zauvijek istrošene, još uvijek ne samo aktualne već i na najpogubniji način životne.

Otkriće logorske stvarnosti sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo je šokantno. Ispovijesti sovjetskih političkih prognanika, prije svih Aleksandra Solženjicina i Avrama Šalamova, slomili su mnoge dugo i pažljivo njegovane utopističke iluzije zapadne inteligencije o Sovjetskom savezu kao mjestu ostvaranje stoljetnih ideala o čistoj pravdi i univrzalnoj jednakosti. Sovjetska stvarnost, sakrivena iza brižljivo konstruiranih propagandnih slika, bila je u najmanju ruku grozna i bila je daleko od idealiziranih predstava ushićenih zapadnih marksista, koji su idolopoklonički vjerovali u sve što je službena Moskva govorila. Jezik strogo kontrolirane propagande krio je društvo paralizirano strahom, nemilosrdnu i nemoralnu diktaturu birokratskog aparata, političko-ideološko jednoumlje i državni teror nezabilježen do tada u povijesti. „Jedan dan Ivana Denisoviča“ i „Priče s Kolime“ otrežnjujuće su djelovale na mase lijevo orijentiranih intelektualca diljem svijeta otkrivajući svojim snažnim dokumentarističkim svjedočanstvom surovu istinu sovjetske stvarnosti. Desetine miliona ljudi bile su žrtve tiraanskog režima, a najčešća kazna bio je progon u velike sibirske radne logore. Čitajući te knjige otkrili smo kako izgleda arhitektonika zatvorskog života, otkrili smo jednostavnost i banalnost umiranja, otkrili smo kako je smrt u svom najopakijem utjelovljenju statistička bilješka svedena na ime, prezime i logorski broj. Otkrili smo, pored toga, i gdje se nalazi pakao – u logorskim barakama ostrvskog arhipelaga Gulag.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata, isprva sporadično, a nakon pokretanja Vizentalovog Jevrejskog dokumentacionog centra sve učestalije, imali smo priliku čitati svjedočanstva preživjelih žrtava holokausta. Najpotresnije su, svakako, knjige preživjelih logoraša Prima Levija i Eliea Wiesela, koji su do u tančine opisali vrijeme provedeno u nacističkom koncentracijskom logoru Auschwitz – Birkenau. Njihove priče, osim što su vrijedan dokument u razumijevanju prirode i srazmjere nacističkih zločina, pokazale su po prvi put neumoljivu, ispraznu i devastirajuću logorašku svakodnevnicu u kojoj nema ni traga one američkim filmovima toliko drage melodramatike zatočeničkog preživljavanja. Logorski život je mukotrpno iščekivanje smrti gdje ne preživljavaju niti najhrabriji, niti najmoralniji, niti najdovitljiviji. Jedina izvjesnost logorskog života je smrt, a zatočenje su u pravilu preživjeli samo najsretniji.

„Ljujlačka daha“ roman je koji je tematski mnogo bliži sovjetskom disidentskom pisanju. Riječ je o istom političko-povijesnom okviru, o bliskosti zbivanja i identičnom iskustvu zatočenja – iskustvu koje je ipak suštinski drugačije od onog kojega nisu preživjeli milioni Jevreja. Sovjetski sistem koncentracijskih logora bio je radnog karaktera. U njima su zatočenici korišteni kao robovska radna snaga, a smrt je bila rezultat nemilosrdnog tjelesnog trošenja. Nacistički zločinački režim sistem koncentracijskih logora razvio je kako bi ljudsko uništenje učinio što učinkovitijim. Jedina svrha tih logora bilo je ubijanje ljudi, a cilj njihovg postojanja bilo je istrebljivanje ljudi.

Herta Mueller je rumunjska Njemica. Ovaj biografski podatak od izuzetne je važnosti ne samo za razumijevanje romana „Ljuljačka daha“, već i za smisleno tumačenje njenog cjelokupnog književnog opusa, koji je kao u malo kojem modernom slučaju toliko obilježen piščevom biografijom. Nakon Drugog svjetskog rata svi radno sposobni muškarci i sve radno sposobne žene njemačkog porijekla deportovani su iz Rumunije u Sovjetski savez na prinudni rad. Taj čin bio je dio kazne koji su Nijemci morali odslužiti u periodu intenzivne denacifikacije. U vrijeme malo poslije velikog rata nije se postavljalo mnogo pitanja. Nijemci su smatrani kolektivnim krivcima za grozote Drugog svjetskog rata i kao takvi trebali su učestvovati u okajanju grijehova njihovih nacističkih lidera. Roditelji spisateljice, baš kao i glavni junak romana Leopold Auberg, bili su žrtve komunističkog shvatanja pravde u kome je individualna krivica pojedinaca stavljena na teret okajanja cijelom nacionalnom kolektivu.
Sam početak romana signalizira jednu pomaknutu perspektivu sjećanja na logorski život. Ispovijedajući se čitaocu, Leopold Auberg svoje prisjećanje pomjera do trenutka kada od svojih roditelja dobiva vijest da će uskoro morati napustiti roditeljski dom i da će sa hiljadama drugih mladih, transilvanijskih Nijemaca biti deportovan na nepoznatu lokaciju u Sovjetski savez. Njega, tada sedamnaestogodišnjaka, spopada omamljujuća panika pomiješana sa radošću što će uskoro napustiti roditeljski dom i učmalu atmosferu konzervativne provincije. On svoje progonstvo, ne shvatajući šta mu se zapravo zbiva, pojmi kao životnu priliku, kao avanturističko putovanje u kome će steći status muškarca i koje će mu priskrbiti pregršt iskustava kojih će se cijeloga života sa radošću prisjećati. Njegov odlazak dramatiziran je na veoma tragičan način, naročito kada u čitanje romana uključimo svoja znanja o progonima i logorima. Dan i noć prije deportacije Leopold prikuplja i pakira stvari za koje misli da će mu biti neophodne na izbivanju. Pakuje tri knjige, među kojima je i Goetheov „Faust“, vjerujući kako mu je dobra literatura neophodna za preživljavanje odsutničkih dana.

Naravno, Leopolda Auberga u dalekom Sovjetskom savezu ne dočekuje bukolika dokolica. Nije okružen umnim ljudima sakupljenim na jednom mjestu kako bi raspravljali o umjetnosti i filozofiji. Lopold Auberg doveden je u radni logor, gdje zajedno sa ostalim zatočenicima u neljudskim uvjetima mora svakodnevno proizvoditi cement namijenjen obnovi Sovjetskog imperija. Ubrzo nakon dolaska zatvorenički dani gube čarobnost nepoznatog i pretvaraju se u mentalno i fizički iscrpljujuću rutinu, koja slama čovjeka podjednako svojom surovošću koliko i svojom oskudnošću. Život zatvorenika veoma je jednostavan. Doručak, cjelodnevni rad, večera i spavanje. Pored toga ne postoji ništa, nije dozvoljena niti jedna aktivnost koja bi život u logoru mogla učiniti barem malo komfornijim i podnošljivijim. Kazna za zatočene Nijemce nije samo njihovo fizičko iznurivanje i besplatno korištenje njihovog rada. Njih se mora psihički iscrpiti, iz njih se mora izvući sva životna radost, u njima se mora ubiti volja za življenjem. Zato je logorski život organizovan tako da svakodnevnicom dominiraju glad i strah, koji u kombinaciji samo pojačavaju osjećaj beznadežnosti i banalnosti logorskog života.

Forma romana naizgled je neprimjerena temi koju obrađuje. Ali, fragmentarnost kazivanja primjerena je traumatičnom iskustvu koje treba da izrazi. Kako napisati roman o događajima kojih niko ne želi da se prisjeti, ili kako komponovati priču od bolnih rezova sjećanja. Odrediti granice pamćenja značilo bi dati neki smisao logorskom životu, vjerovati da su dolazak, boravak i odlazak dijelovi jednog uravnoteženog i sasvim uobičajenog života, životna linija koja po svome okončanju ima neko značenje. Uobičajena sižejna dramatika sugerirala bi individualnost i posebnost priče, što autorici nikako nije bio cilj, jer više od svega Herta Mueller je željela da pokaže dijaboličnu istovjetnost sudbina zatočenika sovjetskih radnih logora. Osmišljen sistem podjarmljivanja pobrinuo se da životi i sudbine miliona ljudi budu nalik jedni drugima kao jaje jajetu. Upravo je ta neprepoznatljivost dosegnuta u masovnosti najgenijalniji izum sovjetskih sistema kontrole i nadzora. Bili su u stanju stvoriti zločinačku atmosferu življenja za toliko veliki broj ljudi da bi svaki pojednac koji bi povjerovao da je postojao ili postoji neki drugačiji život zasigurno bio, kao opomena drugima, bezuvjetno proglašen ludim. Bezbrižan život izvan logora bio je samo tlapnja u koju skoro da niko nije vjerovao. 
Oni koji misle Hertu Mueller čitati kao lako, posljepodnevno štivo neka se ne zavaravaju. Njena literatura je zavodljiva, ali teška. I još nešto. Ima velika očekivanja od čitalaca, jer je nemoguće njenu književnost čitati, a ne biti potpuno s njom saživljen, jer samo čovjek operisan od osjećaja može suszdržati suze kada se suoči sa stranicama dnevnika pisanog u agoniji dolazećeg nestanka.

Jasmin Agić