Jesen/Zima 2011

  Povratak u Aix-en-Provence
  Acija Alfirević
 
 

U zagrebačkim knjižarama prodaje se knjiga Divljinske varijacije (Variations
sauvages) vrhunske, svjetski poznate pijanistice Helene Grimaud, u prijevodu Jadranke
Brnčić i izdanju V.B.Z. Ta knjiga – bestseller na raznim stranama svijeta - koju
prethodno pročitah u prijevodima na neke druge strane, a znane mi jezike - jer je, naime,
osim na engleski, njemački, talijanski i poljski, knjiga prevedena i na nepoznati mi
danski, nizozemski, japanski, kineski i mandarinski, najautentičnije se čita na hrvatskom
stoga što je prevoditeljica vjerno prenijela poetski stil vrsnoga i inteligentnoga autoričina
pisma tim više što je i sama živjela u Aix-en-Provence, rodnom gradu autorice-
pijanistice, te joj je idiom tog kraja blizak.
 
 Čitajući Divljinske varijacije zaželjela sam se vratiti u gradić na jugu Francuske kroz
koji prethodno dvaput prođoh u potrazi za nekim drugim provansalskim mjestima i
„lokalnim“ umjetnicima.
 
 Aix-en-Provence smješten je u nizini oko kilometar i pol od desne obale rijeke Arc, a
na raskrižju glavnih putova prema Italiji i Alpama. Potječe iz 123.g. p.n.e. kad je rimski
osvajački prokonzul Sextius Calvinus dao sagraditi veliki tabor nazvavši ga Aquae
Sextiae po izvorima termalne vode. Godine 102. p.n. u okolici se zbila bitka Aquae
Sextiae u kojoj su Rimljani pod vodstvom Gaiusa Mariusa porazili Cimbre i Teutonce,
pobivši muškarce i zarobivši žene koje su u zatočeništvu počinile samoubojstvo te tim
činom prešle u legende o germanskom junaštvu. U 4. st. Aquae Sextiae postaje glavni
grad provincije Narbonensis Secunda, a 477.g. okupiraju ga Vizigoti. U sljedećem
stoljeću grad su u više navrata osvajali Franci i Lombardijci; 731. okupirali su ga
Saraceni, a 737. čuveni franački princ Carolus Martellus. U srednjem vijeku Aix postaje
glavni grad Provanse, međutim svoj vrhunac dostiže nakon 12. st. kad pod vladavinom
dinastije Aragon i Anju postaje umjetničko i intelektualno središte. 1487. Aix se pripaja
Kraljevini Francuske s cijelom Provansom, a 1501. Luj XII u Aixu je ustoličio Sabor
Provanse koji je djelovao do 1789., te je Aix do kraja 18.st. bio glavni grad Provanse kad
je njegovu ulogu preuzeo Marseille.
 
 Danas Aix broji oko 143.400 stanovnika, a u njemu su, kao u Splitu i engleskom
gradiću Bathu, vidljivi tragovi rimskih ostataka poput bedema koji dijele grad na dva
dijela, te toplice koje su još u uporabi i nose drevno ime Thermes Sextius. Noviji dio
grada proteže se od juga prema zapadu; a Stari grad, sa svojim prostranim, ali
nepravilnim ulicama i raskošnim palačama koje datiraju iz 16., 17. i 18. st., nalazi se na
sjeveru. U Starom gradu ističe se Šetalište Mirabeau, koje je za Aixonce (stanovnike
Aixa, op.p.) ono što je Avenija des Champs-Elysees za Parižane, zasađeno dvoredima
platana i ograđeno elegantnim kućama s brojnim fontanama. Na jednoj strani Šetališta
smještene su banke i poslovni uredi, dok su na drugoj kavane od kojih je najpoznatija
Dva dječaka (Des Deux Garcons) čiji su česti gosti bili Paul Cezanne, Emile Zola, Ernest
Hemingway i Albert Camus.
 
 Južno od Šetališta prostire se Četvrt Mazarin koju je za vlastelu Aixa dao sagraditi
kardinal Mazarin u drugoj polovici 17.st., a u kojoj su i danas značajne zgrade. Jedna od njih je i Konzervatorij koji je od svoje devete do dvanaeste godine – kad je primljena na Pariški konzervatorij – pohađala Helene Grimaud. Konzervatorij sada nosi ime Darius Milhaud po skladatelju koji je rođen u Aixu 1892., a umro 1984.
 
 Aix-en-Provence ponosi se svojim slavnim građanima. Prvo mjesto zauzima slikar
Paul Cezanne čija se prisutnost snažno osjeća i 104 godine nakon njegove smrti.
Obilježena je kuća u kojoj se rodio, te sve ostale u kojima je obitavao, trgovina šešira
njegove majke i banka čiji je vlasnik bio njegov otac, škole koje je pohađao, mjesta koja
je posjećivao, te atelje izvan centra Aixa u kojem je stvarao. Premda je volio slikati u
prirodi – posebno nadahnut planinom Sainte Victoire desetak kilometara udaljenom od
Aixa, čiji je krajolik predstavio u beskrajnim varijacijama – neka je velika platna, poput
Kupačica na rijeci Arc, ipak naslikao u ateljeu.
 
 Djetinjstvo Helene Grimaud bilo je prožeto Cezannom o kojem su joj pričali roditelji
vodeći je na izlete na planinu Sainte Victoire o čemu piše u svojoj knjizi. Cezanne je
zarana krenuo svojim putom, probijajući se sasvim sam, ne pripadajući nijednoj grupi;
štoviše sklanjao se od ljudi, autoriteta, gomile, često ponavljajući: „Neće više nada mnom
držati svoju šapu.“
 
 Ovu njegovu izreku Helene Grimaud usvojila je i primijenila na sebe samu napustivši
rodni grad kao dvanaestipolgodišnjakinja da bi studirala na pariškom Konzervatoriju na
kojem je diplomirala tri godine kasnije. Otada naovamo – slijedeći svoj slobodni,
nepodložni duh i vlastiti umjetnički put - virtuoznim, neponovljivim interpretacijama i
jedinstvenom osobenošću osvojila je gotovo cijeli svijet, a nedavno se nakon dugog
izbivanja vratila u Aix-en-Provence da održi koncert - i to svoju prvu, premijernu izvedbu
 - 4 -
Mozartova Glasovirskog koncerta u A-duru br. 23 (KV 488). Koncert je priređen 25.
ožujka o.g. u La Grand Theatre de Provence, velebnom umjetničkom kompleksu kojeg je
konstruirao istaknuti talijanski arhitekt Vittorio Gregotti, a koji je otvoren 2007. i danas
predstavlja najznačajniju kulturnu ustanovu u ovom dijelu Francuske.
 
 Koncertna dvorana ima 1.370 mjesta koja su za povratak slavne pijanistice sva bila
popunjena, međutim to ne iznenađuje jer su njezini nastupi i diljem svijeta obično
rasprodani. Grimaud je nastupala uz Kraljevski Liverpoolski filharmonijski orkestar
kojim je dirigirao Vasily Petrenko.
 
 Premda surađuje s najznačajnijim orkestrima i dirigentima svijeta, a bivajući
pustolovnog duha i uvijek spremna na rizik Grimaud se ne ustručava nastupati i s onim
manje značajnima kakav je – bez obzira na postojanje od 1840. godine – Kraljevski
liverpoolski filharmonijski orkestar, kojim od 2006. uspješno ravna mladi Rus Vasily
Petrenko.
 
 Sve oči i uši bile su usredotočene na zvijezdu večeri – „dijete Aixa“ – Helene
Grimaud i njezinu svirku. Besprijekornom tehnikom i virtuoznošću, izvjesnom svilenom
mekoćom koja je posebno došla do izražaja u drugom stavku Adagio, Grimaud je
izazvala izvjesnu sanjarsku začudnost i još jednom dokazala neosporivost vrhunske
izvođačice. I dok se u prvom stavku Allegro doimalo da orkestar nije u potpunom skladu
sa solisticom, u drugom stavku i trećem Allegro assai Kraljevski liverpoolski orkestar
pokazao se doraslim Helene Grimaud i naposljetku su s jednakim pravom zaslužili
ovacije.
 
 Nakon premijernog koncerta u Aixu, Grimaud i orkestar otputovali su na turneju u
 - 5 -
Pariz, potom Freiburg, Luxemburg, Mannheim, Stuttgard, Regensburg, te završno u
„rodni grad“ orkestra – Liverpool.
 
 Grimaud za Mozarta veli da joj je prijatelj iz djetinjstva, ali mu se opet vratila tek
prošle godine kada je za svoj zadnji nosač zvuka Resonances snimila njegovu
Glasovirsku sonatu br.8 u A-molu (KV 310). U svibnju je očekuje snimanje novog nosača
zvuka upravo s Mozartovim Glasovirskim koncertom u A-duru br. 23 (KV 488), međutim
uz pratnju bolonjskog Orkestra Mozart pod dirigentskom palicom slavnog Claudija
Abbada.
 
 Cezanne je u svom radu pokazao majstorstvo kreacije, boja, nijansi i kompozicije.
Primjećuje se da se najviše izražavao plavom bojom – čistom i u raznim kombinacijama.
 
 Helene Grimaud je poznata po sinesteziji - doživljaju glazbe u bojama. Za nju je svako
djelo koje svira obojeno određenim bojama. Često to rezultira iz tonaliteta, npr. za nju je
C-dur crn, C-mol je bijel, F je uvijek crven, a D-mol – ključ koji je najdelikatniji i dirljiv
– plav. Nakon interpretacije Mozartovog Glasovirskog koncerta br. 23 (KV 488) nisam

je stigla upitati na koje ju je boje asocirao. Uvjerena sam na sunčane.