Jesen/Zima 2011

  Na međi tijela: ambigvitet menstrualne krvi
  Selma Zulić
 
 

Već općepoznat i priznat tabu tjelesnih izlučevina postaje s vremenom jedna od glavnih tematika kako raznih knjževnih teorija, religijskih dogmi i psihoanalize, tako i dio suvremenih audio-vizuelnih medija. Neprestano smo suočeni sa reklamnim diskursom koji putem slike prenosi raznorazne proizvode, uvijek nove i uvijek najbolje za rješavanje istih.
Uranjajući u medijsko bombardovanje gdje, dozvolimo si primijetiti,  imamo osjećaj da sve što nas čini jesu zubi, naš analni otvor i naše genitalije.
No, koliko je problematika tjelesnih sokova prisutna u kulturalnim studijima kao tabuizirani predmet koji se razotkriva? Da li na menstrualnu krv gledamo kao na nešto užasno, sveto, magično, moćno, obično ili svakodnevno?
Nije nikakva nova činjenica da je menstrualna krv stoljećima bivala strogo tabuizirana kako u sistemima življenja arhajskih zajednica, tako i u religijskim sistemima koji nisu znatno promijenili pojam nečistoće menstrualne krvi u svakodnevnost jedne žene.
U književnosti kao mediju estetske komunikacije primjećujemo značajne primjere ženskih likova koji se različito ophode prema tjelesnim izlučevinama.
Autorica ovog rada je pristupila ovom problemu prevashodno izučavajući djelo Julije Kristeve, pridodavši joj književna djela Euripida, Kucija i Ontaatjea, čije junakinje možemo upisati u kontekst problematizacije tabua menstrualne krvi.
Međutim, nitko od nas ne može, na našu veliku žalost, pobjeći od uticaja svog vremena i slike svijeta u kojem trenutno postoji, tako da je neophodno da posegnemo bar jednim dijelom i u reklamni diskurs plavičaste boje menstrualne krvi, proispitamo antropološke tragove imaginarnog zbog autoričine sklonosti ka antropologiji i na kraju se zapitamo: zašto se, nakon toliko godina, ustručavamo svojih sokova?
Dakako, možemo primijetiti da je slika svijeta itekako kompleksna, da zadire u većinu skrivenih dijelova čovjekovog ustroja, ali da je autorica ovog teksta načisto sa svojim tijelom, vjerovatno bi prije otišla u modele, pilot-tjelesne ljude, nego na studij književnosti.
Ovaj rad je jedan pokušaj u kojem se teži ka sublimaciji nejasnih pitanja menstrualne krvi u nejasne odgovore provlačeći ih kroz književnost, psihoanalizu, semiotiku i stilistiku.

 

 

Počeci zaziranja

Smještajući menstrualnu krv u područje prljavštine, Julia Kristeva detaljno razrađuje svoj Studij o zazornosti pridajući posebnu pažnju tjelesnim sokovima, te povodeći se za Lacanom, proučava menstruaciju kao izuzetak čovjekovog identiteta, ono što nas upisuje u simboličko, ono kako nastajemo.
Kristeva kao jedini stvarni čovjekov odnos kako prema stvarnosti, tako i prema stvarima, a i  sebi samome, postavlja zazornost. Tako period čovjekovog razvoja u kojem on nastaje jeste upravo period kada zazire od sebe samog i u svom vlastitom užasu počinje da se izgrađuje. Ali, zazorno nije nikakva stvar u smislu das ding ispunjena u svim svojim aspektima i sklopljena u našem sjećanju. Naprotiv, zazorno ima samo jedno svojstvo objekta - ono se suprotstavlja našem ja, odnosno zazorno se odlučno suprostavlja onom a u lacanovskoj strukturalističkoj analizi, ono nije naše bližnje, niti način kako mi vidimo sebe, ono sprečava mene u jednom trenutku da se zasnujem, kuje zavjeru protiv moi iz onog Autre i uspostavlja patnju, užas, gađenje mene kao marionete pod naredbom A. Zazorno nas, kako navodi Kristeva, izbacuje iz pravila igre, mi se okrećemo u vlastitom sebstvu sa zbrkanom logikom, u jednom haosu, gdje uranjajući u sebe ujedno zaziremo od sebe, prestajemo da djelujemo kao ustroj, kao sistem u odnosu na sve druge sisteme, dolazi do trenutnog grča i krika. Dolazi do stanja kada nam je naše nad-ja postalo zazorno.
Pitanje je kako se ta patnja prevazilazi? Već smo u prethodnim rečenicama provukli ovo pitanje spominjući naredbu iz A. Naime, i Kristeva primjećuje da se patnja prouzrokovana gađenjem zazornog pripisuje očevoj strani, jer je otac na poziciji Drugog u Autre.
Odnosno, ja podnosi svoju patnju pripisujući je želji drugog. Ovdje možemo povući paralelu sa Žirarovom mimetičkom željom koja neophodno uključuje suparnika u odnosu na ono što želimo. Mi želimo nešto iz razloga što to neko Drugi želi. Mimetička želja  oponaša neki uzor, podražava nas da se prikazujemo kao uzor u odnosu na suparnika.
Ova postavka nas vodi u paradoksalni besmisao gdje mi ne možemo ne željeti svoje zazorno, gdje smo neodvojivi od njega svojom mimetičkom  željom, a istovremeno se užasavamo od njega. Ono nas smješta na granice osjećanja postojanja, ono me ograđuje pri mom pokušaju da dođem na sigurno tlo i smješta me u poziciju gdje pljujem samu sebe.

 

Prvi oblici zazornosti se javljaju već kod djeteta u odnosu na hranu. Autorica ovog teksta kao dijete nije podnosila grašak. Mama mi nudi grašak, grašak je za mene, tata mi daje grašak i pri tome glumi psa ne bi li fascinirao svoje dijete, ali ja i dalje odbijam grašak, osjećam gnušanje, smrad, znojim se, ako ga osjetim na vrhu jezika krenem da povraćam, unatoč svoj želji da udovoljim tati koji laje i cvili, ja ga ne prihvaćam, ja ga izbacujem i pri tome osjećam gnušanje kako prema hrani tako i prema sebi samoj. Osjećam stid pred roditeljima, ja sam odbila dar koji oni meni nude, ja sam razbila iluziju dara, tj. kako navodi Marrcel Mauss, razbila sam lanac razmjene između ja i oni i samim tim zazrela od sebe. Jer mi ulazimo u simboličko preko razmjene, preko dara koji dolazi iz A i faze razmjene dijela tijela, ja zazirem. Moje zazorno se suprotstavlja mojoj želji da nastajem, ja dolazi na granicu postojanja. No, ono što je bitno u moi koje osjeća gađenje, jeste da se stvara simptom. Moi stvara simptomatičnog lacanovskog čovjeka koji se rađa iz kristovske silovitosti jecanja, iz vlastitog povraćanja. Kristeva u tom kontekstu navodi:

˝Nijemi prosvjed simptoma, bučna silovitost grčenja, koja je doduše upisana u neki simbolički sustav, ali u kojem će bez volje i moći da se u njego uklopi kao odgovor, sve to reagirati, odreagirati. Zazirati. ˝

Iz ovog navoda možemo zaključiti da ipak mi samim činom odbijanja uranjamo u simboličko, možda čak suviše naglo u odnosu na onaj ˝normalni˝ pristup, možda pomalo i traumatično, jer iskačemo iz reda, sustava, ne poštujemo, uvjetno govoreći, pravila. Postajemo ˝onaj koji se suprostavlja˝, ali ipak postajemo.
Bitno je naglasiti da svaka naša izlučevina dolazi iz realnog, ali mi je vidimo u imaginarnom. Sad se već upetljavamo u boromeanske prstenove i Mebijusove trake kada ne znamo šta je izvanjskost, a šta je unutrašnjost. Unatoč svom gađenju, mi imamo lakanovski nagon da pogledamo svoj ostatak. Imaginarno je uvijek ulančano u realno, jer nema slike koja ne dolazi iz realnog. Ono što je važno u odnosu I-R jeste da R uvijek izmiče, pa i I izmiče, jer nijednu sliku ne možemo učiniti postojanom, one se stapaju i pretapaju jedna u drugu. Upravo zbog toga, neophodno je uplitanje simboličkog, jer relacija I-R nije ni moguća bez S.
I-R se povezuje na osnovu S, jer u S je ideja, koncept, označitelj, ali i označeno. Prema tome, ja zazirem od nečeg što dolazi iz realnog što stvara frustraciju, a pripisuje se simboličkom agentu.
Moj otklon. Moj višak.

Recimo da smo već počeli povraćati, suprotstavljati procesu razmjene, zakopali se na granici i sad posmatramo vlastiti rigoletto, svoj višak, svoj otklon. Godinama autorica  nije shvatala što se zapravo desilo dok joj u ruke sa jakom pozicijom naslova ˝Moć užasa˝ nije pojasnila Julia Kristeva: djevojčice, ti si došla na među svoga položaja živog bića. Iz tih se međa tvoje tijelo izdvaja kao živo.
Dakle, postala sam svjesna svojih granica i užasne činjenice da me koža, ma koliko se stiskala, širila, kvrčila u zraku, trajno odvaja od onog drugog svijeta. Ja sam ograđena i ne mogu da se stopim. Baš kao i Voljena o kojoj Bhabha toliko piše, ja tražim spoj, želim da se spojim.
Jedini način da se spojim jeste da izbacim dio sebe, ali ako poželim da dodirnem svoju unutrašnjost, kao Voljena što poželi, ja osjećam nelagodu, sluz, ljagu i gađenje. Ja se otklanjam od viška sebe. Ja se sebi pokazujem kao nešto strano, nešto što ipak ne pripada meni, a moje je. Ja sam se nadvila nad sebe kao nad sopstvenu raku. Moj višak ima neugodan miris, to je odbačenik mog reda, neprijatelj mog sistema, ono ne poštuje granice niti pravila.
Anatomski gledano, sistem organa za varenje obrazuje haos u sistemu izvan mene, stvarajući mješavinu.
Ovdje se ponovo možemo osvrnuti na Žirara. Naime, pišući o mješavini kao proizvodu brisanja razlike između čistog i nečistog nasilja, tj. obrednog i neobrednog nasilja, Žirar poseže za Euripidovom tragedijom Jon i navodi nekoliko replika:

UČITELJ: Pa šta je s božičinim darom dvostrukim?
KREUSA: Kap krvi, što iz šuplje žile kanula.
UČITELJ: Pa čemu služi ona? Koju ima moć?
KREUSA: Ta bolest goni, hrana je životu nam.
UČITELJ: Što radi ona druga, koju pominješ?
KREUSA: Sve ništi, - Gorginijeh zmija otrov je.
UČITELJ: U jedno slite il´ napose nosiš ih?
KREUSA: Napose! - Dobro ti se sa zlim ne miješa.

 

Povodeći se za Žirarovim čistim i nečistim nasiljem, možemo povući analogiju između čiste i nečiste krvi. Naime, menstrualna krv se smatra prije svega nečistom krvlju jer dolazi iz šuplje žile i nužno za sobom povlači i pitanje seksualnosti. Ali, u ovom poglavlju djevojčica još uvijek nije došla u stadij menstruacije i u to ime otvaramo novi podnaslov.

Individualnost menstrualne krvi kao odraz seksualnosti
˝ Ona ugleda suzu, naginje se, poliže je i uzima u usta. Kao što je polizala krv sa njegove šake kad se porezao kuhajući joj. Krv. Suza.˝

Postavlja se pitanje: zašto je menstrualna krv nečista, a krv prolivena zločinom, uvjetno govoreći, čista. Pokušaj da se odgovori na ovo pitanje seže u daleku prošlost i ima značajno dugu tradiciju. Žirar to poetično opisuje riječima da je za menstrualnu krv proliveno najviše mastila . Kad smo već povezali tjelesne ostatke sa zazornošću i gađenjem, pozabavimo se posebnim pitanjem menstrualne krvi kao dijela tijelesnih ostataka.
Našli smo se na granici tijela koja posjeduje znatnu moć; granici koja daje novi život, koja je puna opasnosti, često interpretirane kao izvor bolesti, mogućnost smrti (u smislu pobačaja). Riječju, granici koja predstavlja rascjep, pukotinu ispunjenu strepnjom i neizvjesnošću.
Ovdje ne možemo više govoriti o mješavini, nego o tečnosti koja simbolizira život. Mi ispuštamo vlastitu krv, ona se crveni, blješti pred našim očima, izaziva strah i ujedno nas fascinira svojom pojavom. To je ˝mrtva˝ krv, ustajala u našoj unutrašnjosti, krv što se pobunila, izdvojila od ostatka i odlučila napustiti našu ˝vlastitost.˝
Ona se kreće po Mebijusovoj traci bezgranično iznutra/ izvana i koža kao naš omotač dobija znatno manju ulogu nego u prethodnom naslovu. U tom kontekstu Kristeva navodi da krv tako pruža sigurnost subjektu kojem manjka njegova ˝vlastitost˝.
Trenutak prve kapi krvi ujedno je fascinantan i frustrirajući. Fascinantan u onom smislu da mi  uspostavljamo odnos sa ˝mrtvom˝ krvi, mistično iskustvo u kojem nas prati osjećanje da nas naša vlastita krv izdaje, krv ide u korist majke kao simboličkog agenta frustracije, jer se u menstruaciji majka pokazuje kao simbolička figura.
Zaziranje od krvi koja dolazi iz nutrine iznenada se pretvara u jedini ˝objekt˝ seksualne želje. Naime, zaziranjem se izbjegava suočavanje sa drugim i prišteđuje se kolika-tolika opasnost od kastracije, zaziranjem mi prevladavamo užas pred  majčinom utrobom.
Neophodno je po ovom pitanju spomenuti Edipov kompleks iz lacanovske semiološke perspektive u kojem se žena, na simboličkoj razini, poistovjećuje sa imaocem falusa.
No, da li nam je u slučaju zazornog jednostavna identifikacija? Ranije smo spomenuli da nam upravo onom Autre  pripisujemo patnju koja nastaje zazornošću. Da li je sada realna krv prouzrokovala imaginarnu operaciju koja se odnosi na prvobitne relacije između majke i djeteta?- majke od koje smo odvojeni intervencijom realnog oca.
U ovom slučaju, zaključuje Kristeva, zazorno zamjenjuje drugoga do te  mjere da mu pribavlja ugodu. Borderline, koju Kristeva definira kao onu granicu između semiotičkog lanca i simboličkog autoriteta, odnosno granični rub koji razdvaja teritorij tijela od označiteljskog lanca, na toj borderline se zazorno preobražava na mjesto Drugog.
Na tom mjestu se zazornost erotizira, borderline je pun raznoraznih krajnosti.
˝Kada se žena zapusti u te predjele, uglavnom to čini zato da bi posve majčinski utažila želju za zazornim koja odražava život (a to znači spolni život) muškarca čiji simbolički autoritet ona prihvaća.˝
Bez imalo dvoumljenja, René Girard već na prve spomeni menstruacije u susjednoj rečenici ispisuje riječ seksualnost.
Uronimo na ovom mjestu u estetsku komunikaciju autorice sa Ontaatjeovom knjigom ˝Engleski pacijent˝, gdje pronalazimo savršen primjer veze seksualnosti sa krvlju.
Naime, u jednom toku pripovijedanja gdje nam Almasy pod uticajem morfija otkriva svoju ljubavnu priču, uspostavljamo se u odnosu na dva lika koji svoju opsesivnu ljubav ne znaju drugačije da iskažu nego sa griženjem, rvanjem, razbijanjem posuđa, reckanjem tijela i ispuštanjem krvi koju oni obostrano kušaju.
Tako u jednom paragrafu Almasy izgovara kako je, tokom spolnog odnosa,  kušao Kathrininu menstrualnu krv, a ona sisala njegovu.
˝Popis rana. Paleta boja modrica - napadno crveno što vuče na smeđe. Tanjur s kojim je ona prošla kroz sobu dok je u stranu vrcalo što je bilo na njemu, pa mu ga razbila na glavi, po slamnatožutoj kosi izbila mu krv...˝
Ontaatje dovodi u vezu menstrualnu krv za zločinački prolivenom krvlju i seksualnošću, želeći obznaniti kako je to zajedničko nasljeđe svih religija. Unatoč njegovim ateističkim uvjerenjima, u zagušljivoj sobici Kaira, junak ovog romana pustinju opisuje jedinim mjestom gdje se javlja Bog. O odnosu nasilja, menstrualne krvi i seksualnosti, Girard navodi:

˝Njena nečistota očigledno ima veze sa seksualnošću. Seksualnost spada u sile koje se tim lakše i suverenije poigravaju ljudima što ljudi vjeruju da se njome može igrati˝
Potpuno suprotan primjer u odnosu na lik Kathrine jeste Kucijeva Barbarka u knjizi ˝Iščekujući varvare˝. Barbarka je tipski primjer ophođenja prema menstrualnoj krvi kao tabuiziranom, izolirajućem uzroku ženskog prokletstva. Barbarka krvari za vrijeme putovanja, nemoguće se skriti od ostatka putnika kojeg čine muškarci, osjeća stid, ne govori, povlači se u šator i svako jutro vrši obred pročišćenja.

˝Stara priča: mesečnica u žena je zla sreća, zlo za useve, zlo za lov, zlo za konje. Postaju mrzovoljni: hteli bi da se ona drži podalje od konja, što nije moguće, ne žele da im dodiruje hranu. Posramljena, po ceo se dan usamljuje i ne pridružuje nam se ni za večeru˝.

No, ipak unatoč višemjesečnom zajedničkom životu nadzornika i Barbarke, prvi seksualni odnos se dešava upravo na oproštajnom putovanju. Ona ga je privukla svojom krvlju, ranjivošću, odbačenošću.
Menstruacija je nužno povezana sa seksualnošću jer podrazumijeva krv, a krv je za Žirara nužno u vezi sa nasiljem dok su seksualnost i nasilje dva nerazdvojna pojma, borba Erosa i Thanatosa. Ovakvom tumačenju možemo pristupiti i iz pitanja kolektiva i svetosti same krvi. Da li je prolivena krv kolektivnog rata nečista u odnosu na menstrualnu krv, tj. da li je kolektivna krv materijalizacija nekog uvrnutog obreda, a menstrualna krv materijalizacija seksualnosti.
Vjerujem da i Vi, poštovani čitatelji, ne vidite ništa seksualno u kolektivu, možda griješim, a ako griješim, vi pokušajte sa distance promatrati  ovaj tok misli. Naime, menstrualna krv je, kako navodi i sam Žirar, u nužnoj vezi sa nasiljem i seksualnošću, ali ne samo u smislu Erosa i Thanatosa, nego i u smislu da je menstrualna krv često povezana sa pobačajem, bolom, ustajalom krvlju, sve što duže stoji to je prljavo, nečistoćom, samim tim izaziva strah kod, uvjetno govoreći, arhajskog čovjeka.
No, menstrualna krv svakako posjeduje i ambigvitet koji se odnosi na njenu moć, svetost, povratak u život. Seksualnost se realizira individualno. Svaki čovjek pri tome nosi svoju seksualnost koja je kao i menstrualna krv neizvjesna, moćna i slaba istovremeno, ili uranjamo u nju ili pravimo svojevrsni otklon, potiskujemo je nakon čega izbija u mlazovima, tokovima, na međama gdje se smještamo.
Menstruacija u kontekstu tabua nosi u sebi dualno označeno kao sveto i nečisto, kao tabu i kao naslada. Ona predstavlja opasnost koja dolazi iz unutrašnjosti identiteta i dakako da označava spolnu različitost, gdje se, kako navodi Kristeva, majčinski autoritet nameće kao ˝čuvar čistog tijela.˝

 Umjesto zaključka: always, carefree i miris ljubičice

U odnosu na uvodni dio ovog teksta, možemo zaključiti da je autorica pri pokušaju sublimacije različitih pristupa tumačenja menstrualne krvi, krenula prilično ambiciozno. No, rezultat je ipak izašao kao niz novih pitanja koja vrište za odgovorom. Zašto je ono što je moje zazorno meni samoj? Ovakvim pitanjima se bave upravo stvorenja koja se rado gnjure u simboličko. No, šta se zapravo dešava u informacijsko-komunikacijskom svijetu multimedija? Šta se dešava sa silnim slikama koje vidimo iz tramvaja, silnim porukama koje percipiramo zavaljeni u kauč ispred televizora, gdje se ne razlikujemo značajno od komode desno od nas. Kao što je u uvodu rečeno, reklame kao podtip multimedijalnog diskursa jeste jedinstven kod zasnovan na eksploataciji, obradi i osmišljenu uključivanju zvukovnog i vizualnog momenta istovremeno na planu govora i pisma, ali neizbježno pitanje pri reklamiranju higijenskih uložaka jeste: zašto oni uporno nama krv predstavljaju plavom bojom, a dobro znamo da je crvena, vidimo je svaki mjesec i svaki je put crvena?!
U knjizi Antropološke strukture imaginarnog, Gilbert Duran tumači plavu boju kao boju snoviđenja, boju koja približava onostrano, označava nešto mistično, moćno i nama nedostižno. Da li je kompanija higijenskih uložaka sa natpisom ˝Always˝ zaprijetila svim ženama da je menstruacija vječna, ali imaju jednog ˝suborca˝ koji je uvijek uz njih. Zatim naslov ˝Carefree˝ - miris ljubičice, uputila žene da se slobodno brinu o svom tijelu sa motom:
Ja imam menstruaciju i mirišem na ljubičice.
Ne smijemo zapostaviti činjenicu da reklama uvijek ima ciljanu skupinu i ideološku poruku, pa prema tome, što se tiče plave tečnosti, ovo je uistinu jedini pravi odgovor: tržište, reklamirajući uloške na kojima je krv plava, uveliko računa na obrazovane kupce i njihovu podsvijest. Naime, nekada su kraljevićima zbog blijedila tena vene bile izraženije od vena sirotinjskog puka i pokazivale su se kao plave. Kad se u reklami prikaže krv kao plava, htjeli-ne htjeli svi se mi malo osjećamo kao potomci plave, kraljevske krvi i pomalo izuzetna bića.

                                                                                                                                 Selma Zulić

 

LITERATURA

Bhabha, Homi K. Smeštanje kulture. Beograd: Beogradski krug, 2004.

 

Durand, Gilbert. Antropološke strukture imaginarnog. Zagreb: August Cesarec, 1991.
Kristeva, Julia. Moći užasa. Zagreb: Naprijed, 1989.
Girard, René. Nasilje i sveto. Novi sad: Književna zajednica Novog Sada, 1990
Coetzee, J.M. Iščekujući varvare. Beograd: BIGZ, 1990

Ontaatje, Michael. Engleski pacijent. Rijeka: ˝Otokar Keršovani˝, 1997.

Oco-nastranost; u izvorniku je ova aluzija mnogo jasnije izražena zbog homonimije između autoričine kovanice pere-version ( od verser au pere- pripisivati ocu) i perversion (nastranost, perverzija)

Kristeva, Julia. Moći užasa. Zagreb: Naprijed, 1989. str. 9.

Bhabha, Homi K. Smeštanje kulture. Beograd: Beogradski krug, 2004.

Girard, René. Nasilje i sveto. Novi sad: Književna zajednica Novog Sada, 1990. str.46

Ontaatje, Michael. Engleski pacijent. Rijeka: ˝Otokar Keršovani˝, 1997.

Žirar, Rene. Nasilje i sveto. Novi sad: Književna zajednica Novog Sada, 1990. str.44.

Kristeva, Julia. Moći užasa. Zagreb: Naprijed, 1989. str. 9.

Kristeva, Julia. Moći užasa. Zagreb: Naprijed, 1989. 

Ibidem.

Ontaatje, Michael. Engleski pacijent. Rijeka: ˝Otokar Keršovani˝, 1997.

Girard, René. Nasilje i sveto. Novi sad: Književna zajednica Novog Sada, 1990. str.45.

Coetzee, J.M. Iščekujući varvare. Beograd: BIGZ, 1990, str. 107.

Kristeva, Julia. Moći užasa. Zagreb: Naprijed, 1989. str. 86.

Durand, Gilbert. Antropološke strukture imaginarnog. Zagreb: August Cesarec, 1991.