Jesen/Zima 2011

  Artificijelna katarza
  Lejla Panjeta
 
 

1 + 1 = 2
To je to.
Nema mišljenja o tome, nema proizvoljnosti, nema diskusija. Kraj.
Tako funkcionišu prirodne znanosti.
1? + 1?  = X?
Ovako izgleda matematička vizualizacija definisanja umjetnosti i umjetničkog. U centru predmeta je skoro uvijek društvo i laž. Svi znamo da je mit laž, ali mu vjerujemo jer je u umjetničkom djelu mithos pokušaj davanja značenja i značaja realnosti. Umjetnost, kao tvorevina uma (umotvorina), smisleno je laganje ili osmišljavanje umjetnog, kome je cilj da iznese istine o stvarnosti koja nas okružuje i pobudi energetske tokove u našim emocijama, podsvjesnom ili svjesnom ponašanju i djelovanju.
Mnogi teoretičari i umjetnici su davali svoje definicije umjetnosti i kritičke opservacije, koje kao vid naučnog seciranja umjetničkog djela prema Fochtu (1980) ili Fryeu (1957) takođe predstavljaju vid umjetnosti. Definicija umjetnosti postoji skoro isto onoliko koliko i samih djela umjetnosti, a čak više od njih kritičkih analiza. Kritika treba biti naučno-umjetničko djelo da bismo objasnili šta je umjetnost u predmetu djela koje umjetnička analiza umjetnički analizira. Međutim, čak i hvale vrijedni umjetničko-kritički pokušaji da se bestselleri1 i blockbusteri2 nazovu omasovljenom zabavom ili petparačkim romanima, nisu moćni pred očiglednom žeđi publike za takvim umjetnim lažima o stvarnosti. Jer X postoji zbog publike, i to je jedini preduvjet koji 1 + 1 mora ispuniti da bi se X zvalo umjetnošću. Umjetnost treba recipijenta.
Kako u poplavi specijalnih efekata u kinima i na malim ekranima, te romanima pisanim po creative writing receptima ili kompjuterskim programima, možemo izdvojiti originalno umjetničko djelo ili umjetničko u tim djelima? Je li jednostavni i precizni stil Agathe Christie umjetnost, za onoga ko još nije otkrio Pamuka, Čehova ili Bronte? Ili, jedno pored drugoga mogu egzistirati zavisno od individualnog raspoloženja recipijenta djela? Je li umjetnost ovisna o individualnom odnosu izmedju djela i primaoca umjetničke poruke?
Gombrihova (1999, 594-597) metafora umjetnosti kao istorije čovječanstva koju čine velika djela, počinje kao analogija sa rođenjem bisera u školjci. Da bi oformila perfektan biser, školjka mora u sebi imati zrnce prljavštine oko koga taloži sedef. To zrnce je zadatak koji može nametati društvo, tradicija, mimezis stvarnosti ili pobuna protiv nje. Bilo da se radi o gradnji katedrale, portretima, veličanju bogatstva, religijskim prikazima, ratovima ili ritualnim maskama, ne moramo odobravati zadatak da bi se divili djelu. Takođe, često kažemo da je neko umjetnik prevare, luftanja, kuhanja i slično. Zapravo mislimo na vještinu, umijeće, ali ne kažemo „on je vještac“, već „on je umjetnik“. Dakle umijeće i umjetno - umjetnost, kao i termini zanatlija i umjetnik, nisu sinonimi, mada ih često takvim doživljavamo. Za umjetnost je uvijek potrebno nešto više od same vještine. Svaki zanatlija ne može postati umjetnik ukoliko nema „ono nešto“ (talent, proviđenje, emociju...). Ali ni „nevješti“ zaljubljenik (amater – onaj koji se bavi nečim iz ljubavi, a nema potrebnu obrazovnu ili zanatsku vještinu) nije umjetnik. U čemu je razlika? Još je Franjo Asiški objasnio da je radnik onaj koji radi rukama, zanatlija onaj koji radi rukama i glavom, a umjetnik je onaj koji radi rukama, glavom i srcem. Postmodernističko kopiranje i kolažiranje, te omasovljenje umjetničkih sadržaja čine distinkciju između zanatlije i umjetnika poprilično zamagljenom. Umjetnost se sastoji, dakle, iz vještine, ideje (poruke, zadatka, prljavšine ispod sedefa) i emocije koju umjetnik tj. školjka taloži oko zrnca, pod uvjetom da za sve to ima novca.
U eksploziji energije koja je potrebna za nastanak djela, umjetnik daje sebe svijetu, ali je istodobno i proizvod tog svijeta. Ovim elementima nastanka umjetničkog djela pridružuje se i peti, „postkoitalni“, po kome se djelo karakteriše kao umjetničko. Kvalitet  primljene energije od umjetnika, kroz djelo, u poruci koju primi publika, ubacuje ili odbacuje djelo iz niske u ogrlici bisera. Ta energija naziva se katarza. Analizirajući ranu umjetnost Gombirch (1999, 40-44) kaže da umjetničko nije nešto što je samo lijepo za gledati (estetsko), niti nešto što je korisno i teško za napraviti (primijenjeno i zanatsko), već je umjetničko ono što predmetu daje moć i vjeru u njega. Upravo moć izvođačkim umjetnostima daje povjerenje publike u mithos, jer su primaoci svjesni da gledaju laž u koju vjeruju u dogovoru sa umjetnikom. Kvalitet razmjene energije u tom procesu možemo definisati kao katarzu. Za izvođačke umjetnosti katarza je poprilično pouzdan identifikator umjetničkog u umjetnom ili/tj. umjetničkom djelu. No, ona može biti originalna (prirodna) ili recepturna (artificijelna). Koliko god je ona zasnovana na empirijskom i individualnom odnosu, analiza sastavnih elemenata djela može pokazati da li se radi o obrascima koji se koriste namjenski (zanatski) da bi se izazvao psihološki efekt izvorne, prirodne katarze.
Catharsis je latinska riječ koja znači čišćenje ili pročišćenje, a potiče iz grčke riječi katharsis koja označava takođe čišćenje, purifikaciju (grč. κάθαρσις). Značenje ove riječi u medicini je vezano za pročišćenje i pražnjene crijeva. Termin je prvi definisao Aristotel i odnosi se na mentalno i duhovno, a ne fiziološko čišćenje. Pored upotrebe u umjetnostima, ova riječ u psihologiji postaje popularna kroz Freudovu psihoanalizu, u kojoj označava radnju izražavanja ili iskustvenog osjećanja vezanu za pacijentove prethodne mentalne procese ili neki događaj iz njegove prošlosti. To je čišćenje psihe proživljavanjem skrivenih emocionalnih isustava. Katarzična agresija predstavlja „opuštanje ventila“ i moderni psiholozi je odbacuju kao metod koji nije pouzdan u rješavanju problema, jer podržava agresivno ponašanje i buduće nastupe bijesa. Katarza je u engleskom jeziku često poznatija kao emocionalno stanje otpuštanja i shvaćanja problema kroz razgovor o njegovom uzrocima, suočavanje sa sličnim problemom koji se dešava nekome drugome ili prepričavanje sna.
Najvažnija upotreba riječi katarza veže se za dramsku umjetnost i efekte koje proizvodi tragedija, definisana u Poetici. „Tragedija je podražavanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djelaju a ne pripovijedaju, a izazivanjem straha i sažaljenja vrši pročišćavanje takvih afekata“ (Aristotel, 65-66).
Kao moralno čišćenje i uzdizanje duše iznad ovozemaljskih prljavština i tjelesnih strasti, katarza je efekat koji proizvode religijske svetkovine i stanje nakon religioznih ličnih iskustava. No, ona je u religijskom smislu i indukovana, jer recept za njenu proizvdnju poznat je još od paganskih rituala koji su se razvili u dramske ili religijske. Katarza je emocionalno iskustvo žaljenja, empatije, tuge, straha, smijeha i nagle promjene u osjećanjima, nakon kojeg slijedi ekstaza, kao iskustvo pročišćenja, emocionalne radosti, spoznanja, poleta i revitalizacije. Svaka umjetnost treba imati za posljedicu katarzične osjećaje kod publike. Aristotel se bavio dramskim umjetnostima i književnošću, ali stari Grci su i prije njega katarzu shvaćali proživljavajući je kroz muziku i ritualne festivale kojima su slavili prirodne cikluse smjene godišnjih doba i prirodu uopće. Ništa drugačiji danas nisu karnevali, religiozni praznici, gledanje ekstremnih sportova na televiziji ili luna parkovi. Toreadorske igre identične su gladijatorskim u smislu katarzičnih efekata. Poticanje katarze muzikom najbrži je način iskustva emocija koje su vezane za osjećaje straha i sažaljenja, kako ih definiše Aristotel. Kako u isto vrijeme osjećati strah i empatiju, pri čemu je ishod pročišćenje duše? Zapravo, možda na izgled suprotni u konfuznom pokušaju pretakanja u riječi, ovi osjećaji savršena su posljedica rada naših hormona.
Prema Aristotelu (ibid. 76), katarzu doživljavamo gledajući kako dobri ljudi prelaze iz sreće u nesreću tako da sklop radnje treba izazvati emocije straha i sažaljenja, da bi se kao rezultat dobilo pročišćenje (katarza), koja pobuđuje ekstazu. U ovome leži ključ za obrazloženje morbidne potrebe čovjeka da gleda tuđu krv (nesreću). Kada okrećemo glavu na autocesti da bismo vidjeli što se dogodilo u sudaru, ili kada gledamo vijesti uživo, sklopljene po novinarskom pravilu if it bleeds, it leads (ako ima krvi, prilog ide prvi), mi zapravo pobuđujemo u našem organizmu hormone koji dovode do katarzičnog osjećanja. Istorija svjetske drame i likova u literatnim djelima pokazuje da nikome nije interesantno gledati kako se ljudi vole. Sukob je osnov drame i stoga uslov njene potražnje i prodaje. Etički pravilno, moralno normalni i društveno čisti su samo pješadija u drami, filmu ili literaturi. Ali, luckasti, sa ubilačkim porivima, odbačeni, drugačiji, neshvaćena čudovišta i uklete princeze, ono su sa čime se, iako je kontroverzno i logički kontradiktorno, poistovjećujemo. Kroz ovakve „specijalne nenormalne“ likove, mi se, na razni podsvjesnog identifikujemo i doživljavamo ekstazu, jer u osnovi oni su ljudi koji su iz neke nevidljive prethodne sreće postanka, zapravo naše istorijske i božanske verzije početnog blaženstva stvari, prešli u nesreću. Gledajući njihove nesreće, osjećamo strah i sažaljenje i blaženstvo svoje sigurnosti. Ovo se zove sigurno bojanje.
Strah i sažaljenje kao dva sastavna elementa katarze djeluju kroz tragične likove. Sažaljenje izaziva onaj koji nezasluženo pati, a strah onaj koji je sličan nama (Aristotel 76-80). Ova osjećanja javljaju se kao posljedica uhodanog mehanizma lučenja naših hormona i enzima: dopamina, serotonina, adrenalina i endorfina.

  1. Dopamin – hormon žudnje
  2. Serotonin – hormon sreće
  3. Adrenalin – hormon straha i mehanizam odbrane
  4. Endofin – enzim zadovoljstva3

1 + 2 + 3 + 4 = X  (katarza)
Analizirajući precizan stil, dužinu riječi u paragrafima i slova u riječima, fokus na više od devet stvari u isto vrijeme, nivo opisnih dijelova priče kroz koji se kontroliše brzina čitanja u djelima Agathe Christie (usp. The Christie Mystery) termin „sigurno bojanje“ (safe fear) može se shvatiti kao efekat katarze na vještački indukovan način. Misterioznost ovakvog pisanja je skoro recepturna. Čitajući krimi romane, horore, melodrame i gledajući te iste žanrove na filmu, udobno zavaljeni su svojim foteljama, sa mogućnošću „daljinske kontrole“ hormona publika proživljava iste emotivne efekte kao i kod originalnog iskustva, jer se pomenuti hormoni aktiviraju namjernim vanjskim podražajima. To naravno ne znači da na 27. stranici trebate uključiti dopamin ili da je pisac programirao lučenje adrenalina na 189. strani. Hormonalna slika je uvijek isprepletena, pa se ovi hormoni luče pojedinačno i zajedno, aktivirajući i druge hormone u tom procesu. Dopamin proizvodi osjećanje zanimljivosti, kada se pitamo šta će dalje biti u radnji priče. Kroz serotonin se identifkujemo i još više želimo saznati kako će se priča završiti. Adrenalin se luči kod dramskih suspensa i iznenađenja. Endorfnin zaokružuje cijelu priču ekstazom i zadovoljstvom, nakon proživljenog sigurnog bojanja za ishod likova. Iste hormonalne podražaje možemo naći u sportu ili praćenju serija na TV-u. Svaki od kontroliranih pokušaja proživljavanja near death iskustava pruža iste emotivne ugođaje.
Razlika između originalnog i artificijeno indukovanog straha nije u emocijama, već u nivou povjerenja iskustvu istine i nivou kontrolirane okolnosti. Dakle, ako ste sami u šumi u susretu sa medvjedom, efekat katarzičnih emocija, biće isti kao da čitate Hunger Games (Collins 1999), tj. da ste u njihovoj elektronski efektima kontroliranoj Areni, osjećat ćete se isto kao da vas je zaista napao medvjed. Stvarni duševni mir možemo okarakterisati kao originalni, za razliku od indukovanog meditacijama i drugim metodama New agea. Gledanje daredevil skokova i bavljenje istim u kontroliranim okolnostima takmičenja proizvodi ista katarzična osjećanja. Jedenje čokolade i poljubac sa voljenom osobom jednak je u prilagođenju lučenja hormona endorfina na vanjski podražaj. Efekti „hormonalno-emocionalnog“ stanja su u navadenim primjerima približno jednaki. Istraživanja o hormonima nepouzdana su jer je to najiindividualnije polje ljudskog organizma, a s obzirom da se radi o izučavanju umjetnosti, nećemo izvoditi laboratorijske eksperimente kako bismo dokazali nivoe lučenja navedenih hormona. Ne treba nam rezultat eksperimenta da bi dokazali da se zadovoljstvo postiže orgazmom, koliko i jedenjem čokolade ili gledanjem sapunica. Razlika o kojoj govorimo, kako bi postavili pitanje artificijelnosti katarze u današnjim umjetnim i umjetničkim sadržajima, nalazi se u izvoru vanjskog podražaja na naše tijelo, koji efekte straha, sažaljenja i ekstaze postiže artificijelno (recepturno - rukama i glavom, zanatlijski) ili originalno (sa sopstvenim srcem, samo po sebi). Dakle, recepturni romani i filmovi, u nivou iskustva katarzičnog, ne razlikuju se od originalnog osjećanja pročišćenja.
Rezervirano za čistu umjetnost i široko eksploatirano od religija ili spiritualnih pokreta, katarzično u 21. stoljeću za običnog čovjeka mora biti kombinacija nemogućeg i uzbudljivog, kako bi neizvjesnost i napetost držali pažnju publike i izazvali emocije straha i zadovoljstva. Kao i sve u našem vremenu, u kome se nema vremena, ni katarza ne nudi trajno i stvarno pročišćenje, već instant proizvedenu emociju. Hormoni dopamin (žudnja), serotonin (sreća), adrenalin (strah) i endorfin (zadovoljstvo) aktiviraju se ovim redoslijedom kod katarzičnog osjećanja ili tzv. “sigurnog bojanja“. Razlika između prirodne i arficijelne katarze komparativna je osjećanjima sreće indukovanim hormonom oksitocinom i serotoninom koju doživljava majka nakon rođenja svog djeteta i ovisnik nakon konzumiranja kokaina. “Dopamin je ono što ovisnicima daje osjećaje punoće kada su nadrogirani kokainom ili heroinom. Zapravo, oni koji se navuku na drogu jednostavno traže taj osjećaj koji prirodno teče između roditelja i djeteta“ (Woolston 2011). Efekti emocionalnog stanja indukovanog lučenjem hormona su isti kod konzumacije kokaina i dojenja, samo što je dojenje originalni izvor tog efekta, a opijum artificijelni.
Zbog zatrpanosti informacijama i vizuelnim sadržajima, danas je originalnost u filmu ili književnosti veoma teško postići, pa se originalno svodi na postmodernistički recept kombinacije već postojećeg ili kopiranje arhetipskih obilježja već uspješnog. Jedan od recepta za kreiranje artificijelne katarze je dramaturška kompozicija teasera sa dominantnim suspensom na kraju epizoda ili poglavlja. Ovdje se očituje artificijelna katarza koja zadovoljava „hormone masovnog tržišta“ ispunjavajući uvjet da djelo bude umjetno ili umjetničko – želju publike ili postojanje recipijenta umjetničkog djela. Da li je danas katarzično kontolirano do te mjere da se ne vide razlike između prirodne katarze i ekstaze?
Možemo li onda ustvrditi da je masovna umjetnost (ona koja je uvjetovana medijima i uvjetuje medije) kao umjetnost zabave, iako recepturna u krajnjem ishodu osjećanja publike jednaka originalnom djelu (ako takva danas postoji) i kao takva nije umjetno, već umjetničko djelo? Teško da bi mogli, ali tko uopće određuje što je umjetnost? Najmasovnija djela književnosti kakva je Biblija, ili grčke tragedije i Shakespeareova djela bila su namijenjena i distribuirana radi širokih narodnih masa, a ne elitističnih intelektualnih kružoka. Oni su stanovnicima prošlih vijekova bili što je gradovima danas multiplex. Arena je se preselila u TV kutiju, a trg u dnevne novine i elektronsku poštu. U vremenima sumraka stvarnih vrijednosti, neobičnosti i duhovnog pročišćenja blockbusteri i bestselleri prodaju instant katarzu - “tri u jednom“: strah, zadovoljstvo i eskapizam. 
Ukoliko je 1 (vjera publike) + 1 (katarzično osjećanje, pa makar i arfiticijelno idukovano) = X, onda se to djelo ipak niže na nisku bisera istorije čovječanstva.

Bilješke:

  1. Određivanje bestsellera ne mora nužno biti povezano sa brojem prodatih primjeraka, već i sa predviđanjem prodaje, kritičkim i marketinškim vizijama izdavača i distributera, kao i brojem poklonjenih knjiga. Bestseller (eng. best – najbolji,  seller – prodavač, prodano) je knjiga identifikovana kao visoko prodavana putem top-lista prodaje, izdavača, novina, i sl. U bestsellere spadaju knjige koje su doživjele preko od 10 do 100 miliona primjeraka tiraža (prodatog ili poklonjenog), a liste takvih knjiga sačinjavaju izdavači, novine (popularni New York Times bestselleri), Library of Congress, Forbsove statistike i drugi mehanizmi nadgledanja prodaje. Jasno je da se na listi bestsellera 21. vijeka nalaze romanse, horori, trileri, misterije, bajke, ali uvijek i klasici i religijske knjige. Navodeći pouzdane, ponovljene i provjerene izvore, ali još uvijek nekompletne, Wikipedija (usp. Bestseller) objavljuje listu knjiga koja uključuje najpopularnije prodavane autore od preko 100 miliona primjeraka. Tako će se na njoj naći autorica Twilighta, zajedno sa Shakespearom, Tolstoj pored Stephena Kinga, Tolkin, Biblija, Kuran, kao i Adolf Hitler. Lista uključuje imena poput Johna Grishama, Lewisa Carrola, Dana Browna, Nicholasa Sparksa, Sidneyja Sheldona, Agathe Christie, Danielle Steel, J.K. Rowling, Paula Coelha, Kena Folletta, Hermana Hessea, Anne Rice, R.L. Stine, Iana Fleminga, Harolda Robbinsa, Michaela Crichtona, Aleksandra Sergejeviča Puškina, Mao Ce Tunga, Kyotaro Nishimure, Carla Collodija, J.D. Salingera, Vladimira Nabokova, Benjamina Spocka, Umberta Eca, Antoinea de Saint-Exuperyja, Cao Xuequina, Charlesa Dickensa, Nikolaja Ostrovski, Jamesa Redfielda, Georgea Orwella, Gabriela Garcie Marqueza, Stiega Larssona, itd. U ovom tekstu termin bestseller ne tretira se pežorativno, ali se odnosi na recepturne, masovno proizvedene meke uveze, preko noći proglašene hitove, recepturnog metoda pisanja i sladunjavog stila, sa teaser konstrukcijom naracije i elementima koji u sadržaju imaju misteriju, romansu, horor, superjunake, bajke, mitološka bića i bajkovite strukture zapleta u modernoj scenografiji (po mogućnosti u interijerima srednje škole, policije, sudova, i slično u SAD-u).
  1. Termin blockbuster potiče iz engleskog slenga za vrijeme Drugog svjetskog rata, čije se značenje se odnosi na bombe teške četiri tone kojima su saveznici gađali njemačke gradove. Jedna takva bomba uništila bi cijeli blok zgrada (block – više zgrada, bust – razbiti). Šezdesetih godina ovaj termin upotrebljavao se u britanskim pozorištima, kada su bili popularni mjuzikli, za koje se trebalo čekati u ogromnim redovima ispred bloka u kome je smješten teatar. Tako je termin koji označava bombe ušao u filmsku terminologiju označavajući u kinamatografiji isto što i bestseller u književnosti – hit i enormnu zaradu. Prvi hollywoodski blockbuster bio je Jaws iz 1975. godine, koji je pored uspjeha na kino-blagajnama, uništio kompletnu ljetnu sezonu (iz straha od ajkula, ljudi nisu išli na plaže ili se nisu kupali). Jaws su zaradile 260 miliona $US, a Spielberg se smatra kreatorom ljetne filmske sezone (ljetnih blockbustera). Do 21. vijeka blockbusterom se smatrao film koji zaradi preko 100 miliona $US, međutim, u posljednje virjeme skoro svaki veliki hit postaje blockbusterom i veoma lako ulazi u Klub 100. Mnogi smatraju da se ova granica mora pomjeriti iznad 300 miliona $US zarade (kod velikih hitova je, skoro u pravilu, u kompletnom box officeu veći udio profita sa internationalnog tržišta). Prvi kandidat za ulazak u tu kategoriju bio je The Passion, koji je zaradio 370 miliona $US samo u američkim kinima, a čisti profit Mela Gibsona iznosi 210 milona $US, što mu obezbjeđuje i prvo mjesto na Forbesovoj ljestvici stotinu najslavnijih osoba iz showbusinessa. (Usporedi časopis Hollywood No. 100, str. 22, No. 98, str. 18,19, No. 106, str. 24; časopis Total film No. 18, str. 38-63.)

 

  1. Karakteristike hormona navode se prema enciklopedijskom općem značenju. (Usporedi Hormoni - Enciklopedija leksikografskog zavoda, Webster's Concise Interactive Encyclopedia, Webster Comprehensive Dictionary : A through Name,  Encyclopedia Britannica, Psihologijski rječnik.)

Bibliografija:
Anonymous.  Bestseller. List of bestselling books. Wikipedia. September 2011. <http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_best-selling_books>.
Anonymous. The Christie Mystery. Agahta Christie – Her Method of Writing. July 2011. <http://www.christiemystery.co.uk/method.html>.
Aristotel. Poetika : O pjesničkoj umjetnosti. Reprint izdanja iz 1988. Beograd: Dereta, 2002.
Collins, Suzanne. Hunger Games. Hunger Games. Vol. 1. London: Scholastic, 2009.
Focht, Ivan. Uvod u estetiku. 2 ed. Sarajevo: Svjetlost, 1980.
Frye, Northrop. Anatomy of Criticism : Four Essays. 3rd reprint ed. Princeton, New Jersey: Princeton University Press, 1957.
Gombrich, Ernst H. Povijest umjetnosti. (1950-1995). The Story of Art. London: Phaidon Press Ltd. Zagreb: Golden Marketing, 1999.
"Hormoni.“ Enciklopedija leksikografskog zavoda. Eds. Miroslav Krleža, et al. Zagreb: Jugoslovenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", 1969. 6 vols.

"Hormones." Encyclopedia Britannica. September 2011. <http://www.britannica.com >.

"Hormones." Webster's Concise Interactive Encyclopedia. CD ROM Multimedia Reference Encyclopedia. Attica & Helicon, 1995.

"Hormones." Copyright 1976-1986, Previous copyright 1958. Webster Comprehensive Dictionary : Encyclopedic Edition. Eds. Albert H. Marckwardt, Frederic G. Cassidy and McMillan James G. Chicago: J.G. Ferguson Publishing Company, 1986. Vol. 1. 2 vols.

Petz, Boris, Ed. "Hormoni." Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta, 1992.

Woolston, Chris. You and your baby: Addicted to love.  (January 2008). April 2011. <http://www.babycenter.com/0_big-story-how-love-blossoms-between-you-and-your-child_1417762.bc?page=2>.