Jesen/Zima 2011

  ALTERNATIVNA IDEOLOGIJA (POJEDINCA) KAO ODGOVOR NA IDEOLOGIJU KOMUNIZMA (KOLEKTIVA) ili razmišljanje o utopiji individualizma
  Ivana Seletković
 
 

Svaki svijet ima svoju istinu – i jedino tako postoji i on i ona.
– A postoji bezbroj svjetova i bezbroj istina. Na isti način postoje oni koji su vidljivi i oni koji su nevidljivi – i oni i njihove istine.
( Vlado Gotovac, Zvjezdana kuga )

Istina ili istine, svijeta ili svjetova preklapaju se ili se jednostavno dotiču u svakoj želji za sublimacijom pojedinačne sudbine. Ono što može biti istina o istini jednog od bezbroj svjetova i isto toliko istina zapravo je interpretacija. Ona može početi jednostavnim uvodom koji je sačinjen od činjeničnih „toposa“ iliti  istine istinâ.
Tako je, možebitna nesumnjiva istina da je Vlado Gotovac završio u zatvoru 1972. godine.
To jest tako. Dalje slijedimo isti slijed istine istinâ svijeta svjetova.
Nalazeći se u “bestežinskom“ stanju kao usamljenik, Gotovac je osuđen od strane  jednog režima. Režim oživljava ideju spajanja individualnih jedinki u masu gdje ju je onda nemoguće razaznati. Bilo koja ideologija ili kolektiv sam po sebi, ono što nazivamo masom,  ideologija je brisanja pojedinca kao takvog – jednog, pojedinačnog s određenim karakternim crtama i željom da izrazi svoje viđenje svijeta i istine .
Njegovo tijelo, tijelo pojedinačne jedinke, tako je ignorirano tijelom kolektivnog zanosa . Tada svaki pokret/ushit pojedinačnog nužno mora tražiti uporište u puno većem, izvanjskom tijelu, gdje nadogradnja pojedinačnim u svrhu kolektivnog nužno predstavlja moć ideje jedne mase suprotstavljene svim ostalim idejama i moći onih drugih, izvangraničnih moći, odnosno tijelâ moći mase.
Kolektivno tijelo stoga, može sugerirati simplificiranu interpretaciju po kojoj:
(...) kao simbol, naglašava otvorenost samog sebe; ono je tijelo koje saopćava neposredno, bez apstrkatnih simbola, bez sakrivenih namjera. Istovremeno, namjera tijela u totalitarnim režimima je da ukine privatnost. U socijalnom životu sve treba da je očito, sve treba da je vidljivo. Buržoasko zatvaranje i individualno samootuđivanje treba da se istope u kolektivnoj akciji, koja ne poznaje razliku između privatnog i javnog.
Upravo zbog opozicionog stava gdje na vidjelo dolazi želja za odcjepljenjem od takvog kolektivnog tijela Gotovac se nalazi na drugoj strani.
Paradoksalno je što i tada negirajući validnost jednog poretka mora biti smješten u kontekst neke ideje, nove reinkarnacije liberalističog tijela, dakle, ponovno jednog tijela čiji je samo jedan sastavni dio.

*  *  *

Ime koje nosimo, smješta nas u neki okvir. Ta forma  (uobličena imenom osobe) djeluje prosto i bezazleno. No, ipak ime je, kao prva razlika i nositelj određenih karakteristika s kojima se povezuje, odgovorno za naše razlikovanje u odnosu na druge, za odvajanje persone iz kolektiva, mase, tj. odvajanje jedinke od svih ostalih zadržanih unutar skupine ostalih, odnosno drugih jednakih. Takvu funkciju, mogu imati i razmišljanja koja imenujemo i koja su odraz naših težnji neovisnih od okoline. Kao i ime, rezultat naših promišljanja i njihovi zaključci pozivaju nas na odgovornost ma koliko bila bezazlena. Izgovorene i pisane riječi nas vlastitom težinom određuju. Primoravaju nas na pripadnost lijevoj ili desnoj strani, pa makar to bila odluka nekog drugog umjesto nas. Binaran pogled na svijet formiramo jednostavnim riječima da i ne. Jednostavnim slaganjem, odnosno, neslaganjem ulazimo u suodnos dvaju tijela - jednog koji je za i drugog koji je protiv. To je kauzalna nužnost pripadnosti.
Tako je i Vlado Gotovac, htio ne htio, smješten u jedan kontekst koji se protivio ideji komunizma. On je tako prvenstveno birao sebe, ili točnije razvitak ega unutar samoće.
Težio je za individualnim liberalizmom rođenim iz doslovne i figurativne samoće djelovanja na razini pojedinačnog, te demokracijom, na širem planu ideje drugog tijela moći sličnih ne drugih individua.
Postao je sličan slavnim “buntovnicima“ iz književnosti, kao što je bio i Charles Baudelaire. Isti autor u Spleenu Pariza (pjesma Samoća), navodi:
“Ta velika nesreća ne moći biti sam…!“ napisao je negdje La Bruyere, kao da je htio postidjeti sve one, koji od straha da u samoći sami sebe ne bi mogli podnijeti, hrle među mnoštvo tražeći zaborava.
Tako ova slučajna koincidencija po pitanju mišljenja o samoći dokazuje kako slične, ako ne i iste more pate pojedince kroz stoljeća, a poveznica im je nepremostiva želja za jedinstvenim primjerkom svjesnosti o vlastitom postojanju. Samoća u oba slučaja, kada se izuzme vremenska distanca, i status u kulturi obaju autora, znači istu borbu koja je  postala odgovor individualnim htjenjima. Ona su jednaka u težnji za jedinstvenošću izvan kolektiva, onoj koja se bira bez nametanja i formira u odabiru istine do koje dolazimo sami, zanemarujući bespogovorno slijeđenje mase.
Kao još jedan primjer može može poslužiti i Rainer Maria Rilke (simbolizam/impresionizam) koji piše:
Čudi me, katkada, s koliko spremnosti napuštam sve čekano u korist stvarnog, pa čak i onda, kad je i zlo.
Ali, da li bi to onda bilo isto, da li bi ostalo isto? Ne, sve se to događa čovjeku pod cijenu samoće.
Prema tome samoća, ili:

Predjeli samoće i tišine
       gdje život znači samo dušu o srce (…)

su oni koji nas vode do spoznaje da:

(…)    Nama više vrijeme ne može pomoći
          Umjesto čuda ostaje ustrajnost
Svijet koji bi se lako prepoznao
       da u njemu ima sreće
Očiti je da Vlado Gotovac nije jedinstven u borbi samoćom, i da razliku u odnosu prema drugim autorima čini samo je razdoblje borbe u ime te samoće. Njezin prkos je, unatoč činjenici da je neravnopravna jer pojedinac je uvijek “tiši“ od mase, ona spona koja ga dovodi u relaciju i s recimo, romantičarima, iliti romantizmom.
Nitko prije ni poslije romantičara (individualizam!), nije tako uistinu živio svijest o sebi samome, živio individualizam i tretirao ga  kao  definiciju o potrebi nezavisnosti i slobode svakog čovjeka od društvene zajednice i osnovnih prirodnih zakona, a posebno je naglašavao  slobodu umjetničkog stvaranja. (Čubelić )  
Da, naravno, simultanost ovih usporedbi ne treba shvatiti doslovno. Po pitanju Gotovca, mogli bismo hodeći poznatim i izbjegavajući zastrti put,  poput mnogih, zaključiti da je definitivno riječ o ideji filozofije pojedinca. Ona ne djeluje kao inovativno rješenje niti mogućnost da se pomoću nje pokrene državni udar. Ne tako davna prošlost utvrdit će da Gotovac i njegovo javno djelovanje kao pojedinca nije bilo destruktivno po režim komunizma.On (režim tj. struktura ideologije) jednostavno silom prilika nije mogao opstati, jer je onaj tko je držao sve konce u rukama je umro: kocka je bačena, još jednom. A želja za jednakošću, za utopijom nestala je jer nije bila moguća. Rađa/rodilo se demokratsko društvo za kojim je Gotovac čeznuo. No, da ne bismo otišli suviše daleko od teme, valjalo bi razjasniti komunizam, definirajući ga kao utopiju koja se borila protiv neke vrste socijalne anarhije. Anarhija sama po sebi ne predstavlja sigurnost, niti sigurnu budućnost, a sudeći prema spektru društva iz perioda Jugoslavije, sigurnost je bila definitivno prva u hijerarhiji ljudskih htjenja. Nakon ratova i stradanja na ovim prostorima i na svjetskoj sceni, Balkan je težio nužnom razlikovanju kako se povijest ne bi ponovila i kako bi zadržao kakvu-takvu sigurnost. Tako jednostavne definicije komunizma, (poput one, priručne koja se nalazi u RJEČNIKU HRVATSKOGA JEZIKA ili pak one uobličene u ironijsko sarkastični stav Dubravke Ugrešić u knjizi Zabranjeno čitanje, npr. eseja iz iste knjige pod naslovima: Živio socrealizam i Književnost i demokracija), i njihova realizacija u Jugoslaviji su pružale istu sigurnost uz obećanje da smo svi jednaki, i kao takvi živimo realizaciju utopijske ideologije. Snaga mase, naroda, tako je djelovala nepokolebljivo i snažno, demokracija nemoguće, jer sam pojedinac ne posjeduje snagu mase. Tako je jedina alternativa samcu bila biti osuđen kao državni neprijatelj, poput Gotovca, i boraviti u zatvoru ni kriv ni dužan zbog svijesti o sebi i o povijesti. Gotovac na jednom mjestu ističe da je povijest razvijanje vječnosti u čovjeku , a na drugom je pak baš veže za pojedinca prkoseći komunizmu:
povijest bi bila užasna i odvratna da nije neshvatljiva; da nije zbivanja zbivanja tajanstvene drame lutanja po vječnosti… - Pojedinac na lutanju uvučen u jezik: spoznavanje, san, fantazija-kao ispitivanje rječnika, koji obuhvaća svijet… A u potražnji je jezik samo kao sudbina, jednako u svakodnevnom i u onoj šutnji, koja je preostala u prihvaćanju nemogućeg. To znači da je čovjekov svijet na lutanju
(ovdje se Gotovac približio egzistencijalizmu smještajući ga kao ideologiju nasuprot ideologiji komunizma).
Naša lucidnost ne može učiniti od tog čudesnog pristanka na bezgranično putovanje.
Takav pristup vlastitoj svijesti koja se grčevito bori za svoje mjesto u stvarnosti bira neku od alternativnih  filozofija kao habitus vlastitosti, neoskvrnjenoj trenutnim stanjem u društvu u kome se pojedinac našao. Mjesto komunističke dezalijenacije, Gotovac ustupa egzistencijalističkom shvaćanju o alijenaciji čovjeka, ili kako bi Kovač rekao sukobu bića i ideala, nezaobilaznom po pitanju egzistencijalizma. U svijetu bez iluzija čovjek je stranac - rekao bi Camus . U komunizmu nije bilo mjesta iluzijama koje bi mogao ili jest sebi pojedinac dopuštao, jer njihova sfera je sfera jednakosti, a jedan-drugačiji, onaj koj i bira nije moguć u kolektivu - ovakvome sustavu društva. Pojedinac se, naravno, ravna po sebi a ne zahtijeva prihvaćanje u društvo kao jednako kompetentnoga u skladu sa očekivanjima društva. Dvije doktrine su tako suprotstavljene. Na strani jedne je ograničavanje, a na strani njoj suprotne nalazi se iluzionističko brisanje tih granica. Vratimo se ponovo na trenutak romantizmu.
Naime, rečenica iz drugog dijela Fausta : Čovjek rado boravi u ograničenoj sferi, aludira na propitivanje pojedinca o društvu i mogućim blagodatima samoće. To propitivanje djeluje kao višak u uređenom društvu u komu treba egzistirati ravnopravnost. Stoga su se organi vlasti, zaslužni za Gotovčevo zatvaranje, zasigurno u tome slučaju pitali šta “čovek“ zamera društvu? . Tako bi smo i mi mogli presuditi: nudi se utopija, a on (Gotovac) bira tlapnje. No, takva osuda bi bila nepoštena i priprosta, suviše krajnja, odlučujuća i jednostavno besmislena.
Tip filozofije ili ideologije ili jednostavno, vrste obrambenog mehanizma izdanim pod naslovom Zvjezdana kuga (nalazi se Gotovčevim  zatvorskim zapisima od 1972.-1973., i obuhvaćaju oko petnaest mjeseci), nije tlapnja, i jedino u čemu jest isključiva je profiliranje Gotovčeve ličnosti kao jedne i jedinstvene u tome slučaju. Ona bi se mogla smatrati  rezultatom piščeve razočaranosti trenutnim životnim stanjem, ali kako zbirka pjesama Pjesme od uvijek  koje obuhvaćaju period od 1956.-1968., vrijeme piščeve slobode, naginju istom piščevom senzibilitetu.
Možemo zaključiti kako je Gotovčeva subverzija, za koju su ga optuživali, zapravo nije bila to u punom smislu riječi, već možda više odgovor introspekciji koja je sazrela u širenju vidokruga prema općem društvenom stanju, malo dalje i dublje od onog najvidljivijeg. Gotovac je želio vidjeti što se nalazi izvan prepoznatljive površine. Tako se to djelovanje, nazovimo ga samo djelomičnom subverzijom (jer je otklonjena mogućnost interpretiranja njegove akcije kao subverzije u punom smislu te riječi), u svom začetku ticalo više poimanja same umjetnosti, nego li istinske želje za obaranjem postojećeg političkog režima. Malo pomalo se konkretizirala kao oštro komentiranje oduzimanja prava pojedincu, što zapravo jest bila istina postojećeg stanja. Postoji određen oblik te doktrine koji nam je mrzak možda još više nego politike tiranije. To je oblik koji počiva na optimizmu, koji se poziva na ljubav prema čovječanstvu da bi se oslobodio dužnosti prema čovjeku, na neizbježni napredak kako bi izbjegao pitanje plaća, sveopći mir, kako bi izbjegao neizbježne žrtve.  
Možda je režimsko licemjerje zaslužno za Gotovčev oprečan stav u odnosu na komunizam. Veličajući socijalističko društvo (na čelu s pojedincima iz radničke klase), komunizam je umanjivao vrijednost/vrijednosti pojedinca usmjerenog u izvanrežimsku umjetnost . Zanimljivo je što i taj komunizam i ova žustra Gotovčeva borba ovako izgledaju kao dvije nepomirljive strane zbog krajnosti do kojih dovode, međutim, bilo bi krajnje nepošteno o Jugoslaviji pričati samo sistemom eliminacije svega čega se ona ticala. Naime, ideja  komunizma unutar kojeg bi egzistiralo besklasno društvo djelovala je utopijski (slično kao i religija koja je socijalistima poslužila kao primjer opijuma za narod).
S obzirom na sve razlike onih koji su u realizaciji ideje direktno sudjelovali, naroda i država koji su se nalazili u okviru Jugoslavije (ne zaboravimo da je bila socijalistička federativna republika), ona je osuđena na propast. Utopiji nema mjesta u stvarnosti, jer u suprotnom, ona ne bi bila utopija. Utopija je čežnja, ne stvarnost i kao takva, senzibilitetu koji ju pokušava ostvariti, ne obećava vječnost .
S jedne strane je  utopija mase, s druge utopija pojedinca, a obje teže besmrtnosti.
Patriotizam, koji je kod Gotovca i više nego očit, simbolički je ovijen mišlju o vječnosti, opsesijom koja je sastavni dio gotovo svake pjesme zbornika (zato ih i nije moguće navoditi pojedinačno jer s tom težnjom kao da čine neprekinuti niz čiji prvotni ushit nikako ne jenjava) i velikog broja zapisa. Njeno djelovanje - retrospektivno i kauzalno zbog te retrospekcije je, prema tome neminovno i to je istina za koju se bori Vlado Gotovac.
Nadalje, kontradiktornost Gotovca i komunizma zaokružuje cjelinu zaključka o važećim interpretacijama. Dok je Gotovac sebe smatrao prvenstveno piscem, u javnosti je zapamćen kao aktivni političar i pripadnik Liberalne stranke; dok je komunizam na bazi mogućeg djelovao kao utopija, u stvarnosti je često, zbog bezobzirnog tretiranja pojedinca, prije izgledao kao realizirana tortura.
Što to dokazuje, osim one već dobro poznate priče o sukobu  doživljaja sebe i doživljaju (nas) od strane drugih?
Sve su to vrste dezintegracije istina o kojima govori i Nietzsche (Volja za moć). Svaka istina koju biramo provjerava istinitost naše volje za moć individualnog. U Gotovčevom slučaju njegova istina se sukobljavala sa istinom vladajućeg  režima: s jedne strane se nalazio pojedinac a s druge politika nadređenih. Nietzsche uči da je istina vrsta zablude bez koje ne bi mogla živjeti jedna određena vrsta živih bića, prema tome istina  koju izaberemo je naš pokretač. 
Gotovčev pokretač je bila ideja o demokraciji, o liberalizmu. Možda je dovoljno zaustaviti se ovdje i ustvrditi da postoji korelacija Nietzscheovog nihilizma s egzistencijalizmom. Ona čini jednu novu ideologiju, ideologiju slobodnog pojedinca, a Pjesme od uvijek i Zvjezdana kuga dovoljne su za ocrtavanje te ideologije.

Slobodan pojedinac bi bio vođen ovom maksimom:
Oslobođenost od svih vrsta ubeđenja spada u snagu, sposobnost slobodnog gledanja

Nije li to želja svakoga od nas?

 

LITERATURA

Baudelaire, Charles. Spleen Pariza. Zagreb: Mladost, 1952 .
Camus, Albert. Kronike. Zagreb : Zora – GZH, 1976.
Čubelić, Tvrtko. Književni leksikon. Zagreb, 1972.
Eagleton, Terry. Ideja kulture. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002.
Gotovac, Vlado. Pjesme od uvijek. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1995.
Gotovac, Vlado. Zvjezdana kuga. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1995. 
Marx – Engels. O književnosti i umjetnosti. Beograd: Rad, 1962.
Musabegović, Senadin. Rat konstitucija totalitarnog tijela. Sarajevo : Svjetlost, 2008. Nietzsche, Friedrich. Antihrist. Beograd: Grafos, 1988.
Rilke, Rainer Maria. Zapisci Maltea Lauridsa Briggea. Zagreb: Europapress holding,         2008.
Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb : Školska knjiga, 2000.

Ugrešić, Dubravka. Zabranjeno čitanje. Sarajevo : Omnibus, 2001.

S čim se Gotovac očito ne slaže i to neslaganje potvrđuje kada piše:
Pojedinac ne radi za pristaše i u ime njih. On radi samo ono što pretpostavlja druge pojedince. (Zvjezdana kuga, str. 98.)

Ovaj suodnos mase i ideologije pojašnjen je u Eagletonovoj Ideji kulture (str. 130.) sljedećom rečenicom:
Ideologija je na djelu gdjegod snaga utječe na značenje, izobličujući ga i iskrivljujući sukladno brojnim interesima.

Musabegović, Senadin. RAT konstitucija totalitarnog tijela. Str. 136.
Musabegović u spomenutoj knjizi vrlo lucidno piše, odnosno, prezentira čitav niz simbola i mitologiju vezanu za totalitarne režime prošlog stoljeća (imajući u vidu prvenstveno prostor bivše Jugoslavije!). Njegova analiza nije fiksirana isključivo na događaje nego pokušava spojiti sve segmente koji su direktno ili indirektno s njima povezani. Zato i ne čudi činjenica što su se među njima (tim segmentima nadogradnje kolektivne misli) našla poglavlja o primjerice, socrealističoj umjetnosti u Jugoslaviji ili ritualu i sakralnosti.
Autor na taj način objašnjava kako ideologija postepeno zauzima sve pozicije unutar socijalnog poretka formirajući kolektivnu misao kao jedan identitet, odnosno, sukladno sa poimanjem tijela u tome kontekstu, formira jedno kolektivno tijelo na čelu kojega se nalazi vođa ili predsjednik.

Baudelaire, Charles. Spleen Pariza. str. 71.

Rilke, Rainer Maria. Zapisci Maltea Lauridsa Briggea. str. 44.

Gotovac, Vlado. Pastorala 1. str. 221.

Čubelić, Tvrtko. Književni leksikon. 452.

Zanimljiva je činjenica koja spaja autora Književnog leksikona- Tvrtka Čubelića čija je definicija romantizma korištena u ovome tekstu, i Vladu Gotovca. Naime, Čubelić je izostavio Gotovca iz leksikona, a on pak, na tu činjenicu reagira na sljedeći način (Zvjezdana kuga, str.244.): Tvrtko Čubelić je objavio u vlastitoj nakladi Književni leksikon – i mene izostavio! Budući da sam u zatvoru, prema njegovim mjerilima, nisam više pisac! Tako živi staljinizam… A Čubelić je bio moj profesor hrvatskog jezika, i razrednik, u petom razredu gimnazije; sada je na Filozofskom fakultetu.  

Po njoj je komunizam:
1.nauk o besklasnom društvu koji su utemeljili K.Marx i F.Engels
2.praktična politika  komunističkih partija
3.jednopartijski, nedemokratski društveno-gospodarski sustav utemeljen na ukinuću privatnoga vlasništva te       podržavljenju svih proizvodnih sredstava i društvenih bogatstava
4.besklasno utopijsko društvo sa zajedničkim vlasništvom i razdiobom prema potrebama svakoga pojedinca

Gotovac, Vlado. Zvjezdana kuga. str. 280

(...) Ono što nam svijet daje to nam i oduzima
A mi mu se samo pridružujemo
S točnošću raste naša usamljenost
Inaš prostor biva suh i jednoličan
Dok u njega prodire jedna mirna crta
Iza koje ostajemo
Jer mi ne stvaramo istinu već nadu
(...)
Ovi stihovi pripadaju pjesmi Grafika jeseni (Pjesme od uvijek, str. 134.).

Gotovac, Vlado. Zvjezdana kuga. str. 110.

1944. godine Camus je izjavio da nije egzistencijalist, ali ta izjava nije onemogućila svrstavanje njegovoga opusa s djelima koja se vezuju upravo uz taj filozofski pravac.

Tu rečenicu navodi Engels u tekstu o Goetheu  a knjiga nosi naslov O književnosti i umjetnosti. Ona sadržava njegove i Marxsove tekstove o istoimenoj temi gledanoj očima socijalizma.

Marx-Engels. O književnosti i umetnosti. str. 122.

Camus, Albert. Kronike. str. 37.

Ovdje kao ogledni primjer mogu poslužiti filmovi Bitka na Neretvi i Sutjeska (S. Musabegović o tome fo+enomenu u filmskoj umjetnosti piše u drugom dijelu knjige Rat konstitiucija totalitarnog tijela). Oba filma djeluju kao propaganda komunizma s najpoznatijim glumcima toga doba. Na taj način umjetnost je poslužila svrsi dajući vlastiti doprinos režimu.

U pjesmi Tri suhe (Pjesme od uvijek, str. 217.) Gotovac potvrđuje taj zaključak sljedećim riječima/konstatacijom:
Pristajanje na vječnost najveći je gubitak. 

Interesantno je što Gotovac u zatvoru čita ovoga autora. Sukladna s Gotovčevom filozofijom pojedinca je Nietzscheova teza/ideal  nadčovjeka – koji prihvaća cikličnost svijeta, pojedinca koji je slobodan u odnosu na zajednicu. Naime, u Zvjezdanoj kugi (Str.240.), Gotovac navodi: Čitanje Nietzschea i Kafke pomaže razoružavanju moje borbene odsutnosti.  

Nietzsche, Friedrich. Antihrist. str. 72.