Jesen/Zima 2011

  SVIJET POEZIJE
 
 
 

Dana 1. jula 2011. godine Žiri PEN Centra u Bosni i Hercegovini, u sastavu: Zvonimir Radeljković, predsjednik, i članovi Ferida Duraković i Hadžem Hadarević, donio je odluku da od radova pristiglih do 31. maja/lipnja 2011. na anonimni konkurs za Pjesnički turnir u Mariboru, Slovenija (u novembru 2011.) odabere u skladu sa propozicijama dvanaest pjesama za najuži izbor. Spisak je načinjen po abecednom redu prezimena autora.

 

Pjesma SJEME, šifra: Ariel, autor: Bjanka Alajbegović
Pjesma POSJETA KLAVIRŠTIMERA, šifra: Strogo pov, autor: Mirsad Bećirbašić
Pjesma KAO JACK PALANCE, šifra: Monster, autor: Ahmed Burić
Pjesma HISTORIOLA, šifra: Šangri La, autor Aleksandra Čvorović
Pjesma GLAS AMERIKE, šifra: Ples, autor Fadila Nura Haver
Pjesma PLODOVI ZEMLJE, šifra: Voda, autor: Ajnuša Horozović
Pjesma LJEPOTICA, šifra: Bukefal, autor: Husein Hasković
Pjesma HARAKIRI STOGODIŠNJAKAIZ FUKUŠIME, šifra: Mars 97, autor: Sead Mahmutefendić
Pjesma ČEKAJUĆI BARBARE NOVE, šifra: Ponornica, autor: Mujo Musagić
Pjesma ŽENSKA PJESMA, šifra: Drugi put, autor: Nermina Omerbegović
Pjesma DA ZLO NE ČUJE, šifra: Hamišoši, autor: Ljubica Ostojić
Pjesma GLOGOV CVAT, šifra: Glogov cvat, autor: Rapko Orman

Žiri je jednoglasno donio odluku da od ovih dvanaest pjesama najboljom proglasi pjesmu ČEKAJUĆI BARBARE NOVE autora Muje Musagića iz Sarajeva.

Žiri će pjesmu Muje Musagića poslati organizatorima u Maribor (Založba Pivec). Pobjednik Natječaja će učestvovati na Evropskom pjesničkom turniru u mjesecu novembru/studenom 2011. u Slovenačkom narodnom pozorištu u Mariboru, Republika Slovenija. Pobjednička pjesma biće prevedena na slovenački i engleski jezik. Založba Pivec pokriće pobjedniku troškove puta i smještaja u Mariboru. Na Evropskom pjesničkom turniru učestvovaće pjesnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije, Mađarske, Slovačke i Slovenije, i takmičiće se za naziv Evropski vitez poezije 2011, kovanu ružu i novčani dio nagrade, koji će iznositi 750 eura. Sve pjesme koje su ušle u najuži izbor u BiH biće objavljene u časopisu Odjek.

 

Sarajevo, 1. jula 2011. godine                                            

 

 

 

 

 

Bjanka Alajbegović

SJEME

možda bi pomoglo da me posiječeš
da iz mene izlete sve naše crne ptice
da opet skakućem lagana i prozračna kao
djevojčica prije prasaka, detonacija,
jauka raskomadanih ljudi

možda bi pomoglo kada bi naše crne ptice
konačno pronašle mir, djevojčica se neozlijeđena vratila,
pružila ruku, raširila tanke plavičaste prste i
očistila ptičiji izmet, jedino blago naše ljubavi

i tada bi se zagledala u mene.
poput umiljatog zelenookog čudovišta

i progovorila tvojim glasom.

 


Mirsad Bećirbašić

 

1. 

POSJETA KLAVIRŠTIMERA

Krajem 1993. g. u Sarajevo je stigla
grupa muzičara terapeuta
iz različitih američkih gradova
da pripomognu
da rade sa djecom koja imaju potrebe

među njima je bio i klavirštimer
određen sam mu za domaćina

Sprijateljili smo se

Pričao mi je o svom djetinjstvu
odom radosti žuborila je Rajna
odom radosti cvjetali su šafrani parkova Dizeldorfa
iz kojeg je izbjegao sa porodicom
prije početka Drugog svjetskog rata u Alabamu

povjeravao mi se
noćima su ga kao svijetleći meci proganjale slike
odvojenih zona za disanje
baška za crnce baška za bijelce
dvije škole pod jednim nebom
baška za crnce baška za bijelce
separei gradskog prijevoza,
kabine emocija, zavjese mišljenja
baška za crnce
baška za bijelce

 

2.

primao je prijeteće poruke satanista
sačuvat će život
ako bude štimao jedino crne dirke
prijeteće poruke iluminionista
sačuvat će život
ako bude štimao jedino bijele

 

Sačuvao je život ponašajući se kao pingvin
praveći se ludim
što nije umanjivalo broj pijanista za koje je radio

upitao me je koliko ima klavirštimera u Sarajevu
odgovorio sam da su bila trojica
jedan je otišao na istok
drugi na zapad
trećem su amputirane ruke

3.

u rijetkim predasima kada Grad nije granatiran
i kada su snajperisti mirovali
žurno smo šetali pored Katedrale, Sinagoge,
Begove džamije i Stare pravoslavne crkve
citirao je Geteove misli o arhitekturi kao zaleđenoj muzici
o tome kako se ono najbolje što imamo nalazi u drugom

uvjeravao me da to nije slučajno
što mostovi nisu oštećeni
jer mostovi imaju moć
da u rijeku preusmjeravaju smrt
preobražavajući je u plutajuće kese
Uvjeravao me da će se upravo na jednom od tih mostova
susresti klavirštimeri što su napustili Grad

 

4.

-A onaj treći
pitao sam na rastanku

A onaj treći-rekao mi je na rastanku
-onaj treći među djecom sa potrebama
ima svoje koje će postati
hvalevrijedan klavirštimer ili
hvalevrijedan pijanist.

 


Ahmed Burić

KAO JACH PALANCE

pišem cv za jednu američku organizaciju i pedantno sam,
kako su tražili
poredao sve važnije tačke svog života
rođenje, diplomu, rad u nevladinom sektoru
dosta više i tih novih početaka
dobrovoljno pretresam svoja crijeva
o pomalo logično mi djeluje
taj skup meni još uvijek nerazjašnjenih detalja
izgleda kako sve ima neki smisao
dobro kaže velečasni Jorge
da čovjek stalno crta nešto
a pred kraj života shvati da je crtao
autoportret, kao Ismet Mujezinović
sa onim ordenom koji ga ubada pored
srca i krvari, tako krvarim i ja
dok pišem cv za jednu nevladinu organizaciju
moleći ih da mi daju posao
a moleći boga da mi ga ne daju
i ne smijem
napisati da mi je svejedno
šta će biti s Daytonskim sporazumom
i da sumnjam u evroatlantske
integracije, jer pomalo sumnjam u sve
agresivno promicanje ljudskih prava i sloboda
i da mi je draži jedan nokat bluesera nego
čitava američka diplomacija
bilo ih je i bit će ih još
i sve deklaracije svijeta, i prvi amandman
i korpusi i sve organizacije svijeta zajedno
dok pišem cv za jednu kažu nevladinu organizaciju
sve bih napisao: ali shvatam da nema smisla
razlika između velikih i malih naroda je
što veliki znaju sakriti svoju sramotu
a  mi mali svako je malo iznosimo
tako je i meni dok pišem cv za jednu
nevladinu organizaciju
ko mi je kriv kad sam se bavio kaubojskim poslom
i dvadeset godina života u njega sasuo,
da sam kao Lee Marvin u onom westernu
Monte Walch
u kojem ne trebaju više kauboje dok u gradu ne vlada niko
a nude mu novi posao cirkuski rodeo
i nalijepili su mu brkove i bradu
i Jacku Planceu da izgleda dobroćudno
koliko Jack Palance uopće može dobroćudno izgledati
povukao se i oženio a onda ga ubije njegov drug
kauboj tako je to s kaubojima a ja ne smijem napisati
milu vam majku a ko će meni vratiti dvadeset godina života
u kojima ste vi vladali
a ko nalijepiti brkove i bradu
da izgledam dobroćudnije.
Niko ne može biti vječno kauboj.
Možda samo Jack Palance.


Aleksandra Čvorović

HISTORIOLA

Dođite na našu predstavu
upletenu od tradicionalnog bilja
Svaka je scena obilje mirisa
cvijetni jastuk za kraljičin san

Prošlo vrijeme je sadašnjost
Nosimo darove za drevne demone
stilizovane predmete moći i ukrase
spaljene gažene topljene drobljene

Na ovim prostorima vjekovima
bogovi silaze na zemlju
kao bikovi prosjaci lutalice
i nikad ne znaš ko ti govori
da li je svetac anđeo ili brat

Ritualne čini dominiraju scenom
Dan je kad dušmani žive u ogledalu
tetoviramo sebi kletvene formule
hipnoterapijom izgonimo odraze

Čuvari zagrobnih mjesta
lome posuđe od crvene gline
Podstiču kosmički nivo borbe
ples bijesnih mrtvaca po nebu

Evo nas na tajnim crtežima hrama
inkarnacija smo mitskih predaka
Igramo pred vama u odorama
vladari sveštenici dvorjani zvaničnici

Mi histrioni mudri putnici
glumimo pjevamo plešemo
zabavljamo kraljicu Evropu
o zemlji svjetlosti pričamo san


Fadila Nura Haver

GLAS AMERIKE

Koji ćete se zakona bojati ako igrate
Ali se ne sapletete u nečije gvozdene okove?

Ona kaže:
Želimo podržati naše ideale
Čak i kad to nije zgodno
Prava manjina ne smiju biti uskraćena
Zbog želja većina

Ona zna šta svijetu u ime Amerike
Valja kazati na svjetski dan manjina
Ona je moćna i bijela, ona je na
Pravom mjestu u prvo vrijeme
Prva je politička pratilje crnom
Predsjedniku

Potom ide prilog iz Bosne
Iz Sarajeva

Zagrizla je ušećerenu jabuku
Zagledala se u daljinu preko Kraljice
Ciganskog bala, krupnooka cura
Mliječna čokolada, školovano čudo o
Svojoj raspjevanoj nepismenoj mahali
Već dva puta pratilja Miss BiH

Strani jezici, nego šta, visoko obrazovanje
Glas božanski, postdiplomski studij:
Ljudska prava, Kleopatrina ljepota, osjećaj
Za pravdu i javni govor

Na pogrešnom si mjestu Mala
Mi ne želimo podržati naše ideale
Čak i kad je to zgodno, ta tvoja prava
O kojima sve znaš poslušaj kako ti
Tuga nagriza glas dok o njima zboriš
Pjevaj, svojim divljim napuklim glasom
Pjevaj, ljepotice!

Pogledaj kako se veseli Kraljica ovog
Bala, koja će već sutra prati vjetrobrane
Na Stupskoj petlji, a tvoj se ciganski blues
Popeo na Glas Amerike, Miracle je to
Mala, i šta? Ništa.

 

Pjevaj, ljepotice! Ovo je  tvoj dan, vječna
Prva pratiljo onesviještenim curama plavnim
Pjevaj, ljepotice! Bosna je ovo, tu nema ni
Većine ni manjine, curo draga
Sve smo udovice ratne! Kćeri Vraga.
Pjevaj, ne govori! Govor je ovdje
Živa rana, živa zakopana sestro mlada!

Ja sam ti pištolj pod grlom
Crnim pod grlom bijelim
Ništa politički korektno ne govori, pjevaj
Iz duše svijeta prevarenog, za Janis Joplin
Za Glas Amerike, pjevaj ko ptice što umiru
Pjevajući, odveži iz duše ciganski bolero
Igraj ljepotice, igraj, ubit ću te, igraj!

Moje su noge klonule
Moja je duša sustala
Nemam ni stas ni glas

A ti, kćeri jutra koje je prohujalo
Ovom dolinom nerazdanjenom, igraj
Jer ja već vidjeh i sjajnijih zvijezda
Što su na pustopoljine popadale, čim
Usta otvoriše da kažu kako nebo se nad
Svijetom despotskim opasno ljulja

Igraj, slobodo plaha! Pjevaj! Čuješ li
Kako drhti krhka zemaljska klica
Čuješ li kako plače u Bosni ciganski Bog?
Spasi nas svojim glasom, pred vukovima
Igraj, Aska! Nek vidi Amerika, nek vidi
Demokratski svijet šta su ljudska prava
Sjeme im crvljivo, nek znaju šta znači

Šta znači nikad ne moći biti Miss BiH!


Ajnuša Horozović

PLODOVI ZEMLJE

                             Visokim planinama

Vraćam vam se kroz kosti, vlasi, sjetu, postojanje
Moj izvor jezika iskovao se u kovačnicama djedova
Talili su stoljećima slogove,
tisuće istanačanih slojeva
u predjelima gdje se riječi smrzavaju u zraku
Kovitalju se razlomljene rečenice sa mojih usana
kalim nad vatrom smisao
sve sam dragocjeno iznjedrila
Suhe riječi dadoh Kovaču plemenitih metala
bila sam na čas uspavana
u iskovanoj ruži
opijena
mistikom neba i njegovih tijela
podigla sam sve velove
Razotkrivam se do leptirice, pomjeram krilima planine
Podarila sam svoje djedove klesare
i isklesaše
ispružene prste, ruke kamene
skamenjene riječi
ispod mjesečine
kamenoresci u stećke
sami sebe uklesaše
Tišina u ovoj kući puna je nektara, nara...
spušta se stoljećima na naša ramena
u glinenom obliku grnčarija
Zemlja
Plodna

 


Sead Mahmutefendić

HARAKIRI STOGODIŠNJAKA IZ FUKUŠIME
(Posmrtna pjesma, napisana rukom starca iz sela Iitate, u blizini oštećene nuklearke Fukušima Daići)

                                                                                      Za netom rođenog V. M.

                                      O, kako sam uzaludan i uzaman,
U snu mi stišćeš ruku
Kao bol, oštra budi, kao anđeo i vještica.
Njih sam jednog jutra
Zatekao u razorenoj kući,
Plakali smo svi skupa zajedno.

                                              U vodopad će nam duša.
Hvala ti, mjeseče blistavi,
Po kojem sam sjenke gonio,
Uzaman i uzaludan, sa vjetrom spavao.

                                     U njihovim očima prepunim straha,
Vidio sam sebe ludog i
crvenog od stida.
Zbogom, surova lica,
Dođite na oštricu jave,
Blata i strave.

                                                Ovdje je ljubavi malo,
Zabošću tanto* u moj topli stomak,
Posljednji put,
Od tolikog sjaja,
Živote lijepi!

                                                Da vidjeti nikad neću
Selo svoje
Niti ću dojedriti nijednoj luci,
Usta su mi nijema.
Niko se ne odaziva
U pećinama smrti.

                                                 Ja nikog ne zovem
Do rijeke što se izvorima vraćaju
Prije nego što postanu smrtne.

 

 

                                                 Suviše je vrtloga u glavi,
Bašmebriga hoću li prezimiti
Ovu zimu žalosti.
Sav drhtim od sjena,
Požarnih pramena i užarenog kamena.
Život mîli kroz prste,
Miluje vode, miluje mi kose.

                                                Zazirem od tečnoga sata i
Pomrlih ptica
Što će šiknuti svaki čas iz bare.
Ne vodite me nekom
Drugom gladnom svemiru.
O, ne želim ništa,
Ko u žene kad pobaci.

                                                     Ne  želim teći nizvodno;
Kao prva lasta
Metkom ću s neba
Biti izbrisan..
U grlo ću na lijevak
Otrov ću liti.

                                                          Hoću usnuti
Pjesmu kao vrisak,
Rijeku nevidljivu i
Žalost što ne plačem
Za lastom kad se
U nebu izgubi.

                                                          17. 4. 2011.

 


 Mujo Musagić

ČEKAJUĆI BARBARE NOVE

(„koga to očekujemo ovdje u agori?
Barbari danas će doći...“
K. Kavafi: Iščekivanje barbara)

 

Ovo bi, sudeći po kretnji lijenoj ostarjelog pauka na zidu,
mogla biti veoma tužna pjesma, iako, priznajem nevoljko,
ni druge pjesme moje, ovoga ljeta, nisu baš vesele mnogo –
strah me veliki hvata, barbari dolaze, novi, a vračevi se naši,
poslije rakije ljute, još uvijek dive paunovom šarenom repu.
Barbari dolaze, novi, i uzalud valovi morski smišljaju novu
vodenu bajku, i uzalud se samotni brijeg radovao svjetlucavom danu,
i uzalud su prozori sa kuća naših lajali na karavane nemirne,
dok su oni samosvjesno i bez riječi nestajali u magli.

O moj Kavafi, dobri, znaš li mi, možda reći
(ti si barem o tome pjevao davno već) išta o barbarima novim:
kakva im je boja lica, kakve oči nose, kakve su im kape na glavama,
kakve pjesme pjevaju, kakvim se bogovima mole
i  na koju će krenuti stranu? Pa ako ih vjetrovi ćudljivi
nama navedu, reci mi, Kavafi moj dobri, kakve žene
njihovi ratnici vole, kakva vina piju i vole li i oni rakiju ljutu,
hoće li im prijati ovaj naš, malo ustajali, zrak,
hoće li im pjesme naše odveć tužne biti,
jesu li im drumovi naši dovoljno prostrani i bijeli?

Reci nam da znamo, da im darove spremimo (šume su naše
prepune divljači uhranjene) da lica naša umorna
isperemo kišom mladom, da na vrijeme izađemo
na kapije naših gradova i dočekamo ih uzdignutih trepavica
(barbari, kažu, vole da im kapije gradova svih širom budu
otvorene), da im pod noge barbarske mladu travu prostremo,
da pohvatamo na vrijeme sve vrapce naše raspjevane,
kako im kvarili ne bi barbarske jutarnje snove. Čuli smo,
zapravo, da barbari, ovi novi, od svake ptičije pjesme bježe,
kao što one bježe od svake godine gladne.

Mogli bismo im, ako to, naravno, barbari novi žele,
kao znak radosti naše prevelike, pokloniti zastave
svih naših do sada spaljenih domovina. Mogli bismo im,
naravno, ako to oni žele, čim prva čizma njihova, vojnička,
zgazi našeg leptira bijelog, odličja naša najviša dodijeliti.
Mogli bismo, zatim, pokazati sva naša raskošna groblja
oko grada i reći im: dobro nam došli, evo mi odosmo
mirno iza zidina gradskih, među kosti predaka naših,
ionako ih već dugo vidjeli nismo.

Ali, od drugih smo već čuli, Kavafi moj dobri,
barbarima, ovim novim, n išta na ovom svijetu
dovoljno nije. Oni bi, rekoše nam, i zvjezdano nebo
nad našim gradom u kabanice svoje vojničke umotali;
oni bi, rekoše nam, da svijet ovaj, i naš i njihov, od
samog početka samo za njih krene i da sve vrijeme ovo,
i naše i njihovo, od svog početka, samo njihovo bude.

Riječima, u povjerenju nam došapnu Kavafi moj dobri,
riječima ih jakim otjerajte. Recite im, jednostavno: idite
od nas, idite kućama svojim, djeca vas vaša i žene vaše
čekaju, neko im je na prevaru sunce ugasio! I vidjet ćete,
ni sami vjerovati nećete, koliko se barbari, ovi novi,
riječi vaših plaše.

A šta ako nas poslušaju i odu?
Šta ćemo tada raditi sa sobom?


Rapko Orman

GLOGOV CVAT

na red je napokon došla i kućna apoteka
vrećice ljekobilja prebirem provjetravam
trijebim sitne natruhe punim bronhije

u bilju tražim zdravu boju lica
ne nalazim je svježinom ne odiše
sve je nekako onako – bajato ubuđalo
pahne na stari sjenik iz mladosti
na ofucane frajle

april je jezik južnog vjetra kožu liže
ljulja halje
neodoljive pupove bilja / tijela gladi

još nema novog glogovog cvata
da bjelinom p/ospe trn crni
miokard da ojača
zbog ratnih i poratnih naslaga stresa
srcu volja pomoći
da snagu izgubljenu obnovi / vrati

pregledam svežanj neobjavljenih pjesama
(srećom nevelik broj)
nisu znam za visine letvice
skrivene zaboravljene nesvrstane
nisu ni u trendu trećeg milenija

i šta mi preostaje

da se odazovem na pjesnički natječaj
(traži se neobjavljena pjesma)
ili
da za tu svečanost pjesmovitu
kreiram novu raskošnu haljinu
na pisti stiha da zablista
sve žedne oči da napoji / nastani

to me ili drži u dilemi

eh da je stiglo vrijeme glogovog cvata
dileme ne bi bilo
grm cijeli poslao bih na natječaj

 

 

Nermina Omerbegović

ŽENSKA PJESMA

Treba mi crveni grudnjak
deterdžent za veš
mlijeko za tijelo
čipkane gaćice
sredstvo
protiv moljaca
Crveni ruž
za usne...
Novi usisivač
lubrikant
kafa, ulje, brašno
krema protiv bora
nova tava
vibrator
bijeli wanich
može i rozi
i onaj za zavjese
pa i za tepihe
Krema
za područje oko očiju
deterdžent za suđe
pakovanje
prezervativa
Domestos ili
možda cilit...
Korset
sredstva
za skidanje masnoće
krema
za dekolte
nove cipele
nove
zavjese
spužva za tijelo
žica za šporet ...
Crna
posteljina
svijeće
šampon, renenerator
krpa za prašinu.
Jagode
za ten
Majoneza i maslinovo
ulje za kosu

 

a može se i ručak napraviti
ananas za vitkost.

Gemišt za samopouzdanje.
Treba
mi
nova ja.
zategnuta, bez bora
bez
bivših ljubavnika.
Da može
mirno ponoviti
stare greške....


Ljubica Ostojić

DA ZLO NE ČUJE

Ma jad god tude
Nanesu me puti,
Hod uvik ustavim
Isprid tebe, rode:

Da se upitamo.
Da u te maličak
Snage zaištem,
Da laglje bih ja
Kraju hodila,
A nigdi ga, rode,
Nit u snu mornu,
Nit u danu hornu!

Da se upitamo,
Drvo, rode moj,
Kako je? Šta ima?
More li se zimomore
Vake, prigurat kako?
Kako ti je, rode,
Pod korom leda?
U mene pomalo,
Eto, ne žalim se,
Nek nije što gore,
Kako je Mati mi
Vazdan besidila.

                   Ćutiš li mi, rode,
Proljeti nove hod
Vamo, k nami iduć?

                   Pa tebi novo listje,
Pa tebi novo cvitje,
I ploda, akobogda,

                   Meni šta god dade
Fala mu na svemu,
Vala i davalo jest,
Ako i mrven sad
Dopadne me. Ih!

                   Kucnuh u te, rode,
Da zlo ne čuje,
Gluho i daleko bilo!

                  
Da jošter upitam:
Čuje li se u tebe,
U zemlji, štogod?

                   U meni ovdi sve
Zlorjek niki okolo,
Nit romon da je,
Nit govor da je!

                   Sve se nadam da
More na bolje izit
Ako li Bog dade,
Ljudi ofalili skroz,
Od njih nike fajde.

                   Eto smo se upitali,
Drvo, rode moj mili,
Ne daj se, ni ja neću,
I gore smo mi durali,
Pa se izduralo sveđ,
Ono, šta bude bit će,
Mimo naše je volje,
Nadat se, nešto sriće,
Možebit će na bolje?


Husein Hasković

LJEPOTICA

za Zilhada Ključanina

Nijednu ženu nije gledao tako.

Dugonoga, dugovrata, lahka gaza,
u žici, sred kafeza, ljepotica:
vriskom njišti, dvije gore zaječe,
kao da zemlje ni ne tiče: lijet joj
vilen Očas sasječe bodljikava žica.
U sapetu prostoru sebi da kidiše –
žudnja ozarena glorijom smrti.

Ljepotici je dogorjelo do nokata.
Vrsnica joj zinula ko šljiva ranka –
rano ljuta! 

Eda mu bi, ovoga trena, da bude
što svi mu kažu da je – a nije!
ona njegova kod kuće ponajprije,
da mu je da bude – konj.

Nijednu ženu nije gledao tako.

Sklapa oči, nogama ćuti drhat zemlje:
trnci se uz noge penju, u preponama,
da ne povjeruje! – opet postaje živ.

A, ne, nipošto – ne!
neće poletjet kući istom zamoćao pastuh,
i pokazati ženi šta je konj – zar da ovakvu
ljepoticu prevari sa onom svojom kobilom!

Osvrće se, traži skriveno mjesto, u miru,
na dječački čist način da se otisne u ljubav:
na zelenu kadifu mahovine da prospe
posljednje kapi mliječna bisera –

ljepotici na dar.

* Vrsta noža za čin harakirija