Jesen/Zima 2011

  PROKLETSTVO DRŽAVE BLAGOSTANJA
  RASIM MURATOVIĆ
 
 

Dana 22. jula 2011. godine tredesetdvogodišnji Norvežanin, ”vitez templar” Anders Andreas Behring Breivik je u dvije uzastopne terorističke akcije usmrtio 76 svojih sugrađana. Po ocjeni norveških medija, ali i stranih izvještača bio je to najveći zločin izvršen na tlu Norveške nakon Drugog svjetskog rata. Cifra od 76 ubijenih je dio od ukupno ”4.848 norveške izdajice” koje su trebale biti ubijene. Među tim ”izdajicama” su uglavnom politički lideri, urednici medija, vodeće ličnosti iz kulture i privrede. U prvom pojavljivanju pred sudom Breivik je rekao da je njegova akcija bila u službi ”spašavanja Norveške i zapadne Evrope od marksističke indoktrinacije i muslimanske okupacije”.  Ovim činom Breivik je imao namjeru ”izazvati šok, a nakon toga i globalni rat u kojem bi se napravio konačan obračun sa islamom tako što bi se se svi muslimani iz Evrope što protjerali što pobili.” Svoje antiislamske i antimuslimanske stavove Breivik je iznio na 1.500 stranica Manifesta za nezavisnost Evrope (A European Declaration of Independence, London, 2011.).
U Manifestu se fokusira izgradnja kršćanske i konzervativne monokulturne Evrope ”koja će biti odvojena zidom od islamskog svijeta. Samo oni koji se osjećaju kršćanima mogu dobiti mjesto u Evropi.” Umjesto današnjeg multikulturnog društva Manifest se zalaže za ”izgradnju društva na monokulturalnosti, jedinstvu vjere i politike, jedinstvu religije i države, kršćanskom moralu, redu, zakonu, porodici, slobodnom tržištu i podršci Izraelu itd.”
Mediji se danima uporno bave Breivikovom biografijom i psihološkim profilom kako bi otkrili što više bizarnih detalja i uvećavali tiraž baveći se posljedicama. U komentarima eksperata terorizam i religija stavljaju se u prvi plan. Prenebregava se činjenica da Breivik u svom antikomunističkom pokretu protiv islamizacije zacrtanom u Manifestu želi prvo, u planu A, ”obračun sa izdajicama Evropljanima”, odnosno obračun sa ”unutrašnjim neprijateljem” oličenim u Vladi Norveške koja mora da odstupi, kralju Haraldu V, čije abdiciranje Breivik traži, zatim ”u političkim liderima, direktorima novinskih kuća, kao i evropskim ženama” koje, po Breiviku, ”po svojoj prirodi imaju želju i potrebu da budu maltretirane, te im kao takvima više odgovara šerijatski zakon”. Tek, nakon toga, u planu B, dolazi na red ”vanjski neprijatelj”, odnosno ”muslimani i islam” koji su, po Breiviku, ”nespojivi sa demokratijom, mada i samu demokratiju, a prije svega slobodu mišljenja treba ukinuti. S tim u vezi Breivik se zalaže za uređenje stanja u akademskoj zajednici tako što će se iz nje eliminisati svi sociolozi izuzev Machiavellia, Hobsa, Orwella, Milla, Lockea.”  
Zbog toga je možda reagovao i vodeći norveški sociolog, Johan Galtung, koji je devedesetih godina prošlog stoljeća, tvrdio: ”...rat u bivšoj Jugoslaviji bio je srpski oslobodilački rat... Ja gledam na taj rat kao na jedan srpski oslobodilački rat...” Ovom prilikom Galtung je izjavio da ga sve u Manifestu podsjeća ”na nacizam i užasavajuću borbu Jevreja i arijevaca. Sličnost postoji od tačke do tačke. Samo što Breivik govori o kulturi tamo gdje nacisti govore o rasi.”
 Već odavno dio norveške akademske zajednice (Nina Karin Monsen, Thomas Hylland Eriksen, Arne Johan Vetlesen, Kari Vagt) koji je u primjetnoj manjini, kao i norveška crkva (Gunnar Stalsett) koja je gotovo usamljena, upozoravaju ”da nešto nije u redu sa norveškom državom blagostanja, te da se mora iznaći neki treći put koji nije ni lijevo orijentisana socijaldemokratija ni desni radikalizam.”
O norveškoj državi blagostanja i norveškom društvu uopće u Bosni i Hercegovini se malo zna, kao što se malo zna i u Bosni i Hercegovini i u Norveškoj o bosanskohercegovačkim građanima koji godinama žive u Norveškoj.
Ovaj tekst je skroman prilog upoznavanja sa norveškim društvom i norveškom državom blagostanja i djelomičan pokušaj identificiranja socijalnih i političkih uzroka koji su posljednjih godina doprinijeli slabljenju ljevice i jačanju desnih političkih snaga, njihovih ideja i postupaka u Norveškoj. Teroristički napad od 22. jula je vrh ledenog brijega bremenitih problema s kojima se suočava norveško ali i evropsko društvo u cjelini, a o kojima se bez ustezanja treba govoriti u jednoj demokratskoj atmosferi.
           

            Uvod
            Otprilike 900. Godine, Norveška je bila podijeljena u male kraljevine. Jedan od kraljeva Harald bio je kralj Jugoistočne Norveške. Kasnije je on postao kraljem većeg dijela Norveške. Tradicija objašnjava da se to desilo ovako: Harald je poslao jedan dio svojih ljudi do mlade djevojke koja se zvala Gyda, a koja je inače bila kćerka kralja Zapadne Norveške sa namjerom da je ”isprose” za njega. Međutim Gyda je odgovorila da se ona ne želi udati za jednog tako malog kralja. Jedini uslov koji on mora ispuniti da bi se ona udala za njega je da Harald bude kralj cijele Norveške. Kada su mu njegovi ljudi prenijeli poruku, Harald je to shvatio kao dobru ideju i obećao je da se neće šišati sve dok cijela Norveška ne bude njegova kraljevina. Tako je i bilo. Harald je izvršio svoje obećanje, a u historiji je ostao poznat kao lijepi Harald (Harald hårfarge).

VRIJEME VIKINGA  800 – 1500
U tom periodu ljudi su u Norveškoj živjeli od zemljoradnje i ribarstva. Međutim, naseljenost je bila velika tako da je bilo teško obezbijediti zemlju za sve. Zbog toga su Vikinzi sa brodovima, koji su u to vrijeme bili najboljeg kvaliteta, plovili u okolne zemlje Švedsku, Englesku, Francusku, ali i do Istanbula. Vikinzi su osnovali Island, glavni grad Irske Dablin, a ostrvo Šetland je bila norveška teritorija. Godina 1066. označila je završetak vremena Vikinga nakon njihovog poraza u Engleskoj. Period Vikinga nije bio samo obilježen putovanjima, trgovinom i novim osvajanjima nepoznatih prostora, nego je bio značajan i zbog vikinškog susreta sa kršćanstvom.

KRŠĊANSTVO DOLAZI U NORVEŠKU

Kralj Olav Haraldsson bio je poznat po tome što je kršćanstvo označio jedinom dozvoljenom religijom u Norveškoj. Oni što nisu prihvatili kraljevu zapovijest bili su žestoko kažnjeni. Neko je ubijen, neko je napustio zemlju pod pritiskom, a neko je platio ”otkup glave” visokom kaznom u novcu. Olav je uništio sve ranije vjerske simbole i na njihovim mjestima sagradio crkve. Nova norveška crkva bila je dio  rimokatoličke crkve sa papom kao vrhovnim poglavarom. Sa kršćanstvom je došao i novi jezik i pismo – latinska abeceda koja je dominirala u crkvenim krugovima. Historičari misle da je u periodu oko 1000. godine bilo oko 300.000 do 450.000 stanovnika u Norveškoj.

CRNA KUGA
Godine 1349. crna kuga došla je do Norveške. Stanovništvo je prepolovljeno, a obradiva zemlja je ostala pusta. Oni što su bili vlasnici zemlje, crkva i kralj, u prvom redu, osjetili su najviše posljedice jer su ostali bez stalnih primanja u vidu poreza na zemlju. Plemstvo i crkveno osoblje je najviše stradalo u crnoj kugi. Crkva se brže oparavila od crne kuge nego država – kralj. To je izvršeno na taj način što je, naročito u Zapadnoj Norveškoj, crkva uzimalu ribu kao sredstvo za plaćanje poreza. Bio je to početak razvoja ”riblje industrije” u Norveškoj.

            HANSEATENE
Poslije crne kuge njemački trgovci ribom imali su veliki utjecaj na norveškom tržištu. Nijemci su osnovali svoju organizaciju Hansa udruženje (Hansaforbundet). To je bila alijansa izmedu gradova u Sjevernoj Njemačkoj sa centrom u Lűbeku i gradova u Jugoistočnoj i Jogozapadnoj  Norveškoj sa centrom u Bergenu. Jezik u Norveškoj kao i svakodnevni život je bio pod velikim njemačkim utjecajem tog vremena.

U UNIJI SA DANSKOM
Od 1380. Norveška je bila u uniji sa Danskom. Formalno su te dvije zemlje bile izjednačene u svojim pravima i obavezama, međutim, Danska je dominirala u praktičnom životu. 1536. godine, u Danskoj je  odlučeno da Norveška više nije kraljevina nego samo jedna danska provincija, a Norveškom će se upravljati iz Danske.

REFORMACIJA
1500. godine njemački fratar Martin Luter (Martin Luther) stao je na čelo protesta protiv prakse u katoločkoj crkvi. Luter je prije svega želio reducirati papinu vlast i graditi odnos između ljudi i Boga na Bibliji, a ne na tradiciji katoličke crkve. Luter je mislio da je crkva zloupotrijebila svoju vlast. Za njega je ljudska vjera ono najvažnije. Luteranska reformacija primljena je sa velikim odobravanjem u Sjevernoj Evropi i Danskoj. To novo učenje, usprkos protivljenju crkve, uvedeno je i u Norveškoj 1536 godine. Crkva je izgubila puno od svoje vlasti i stavljena je pod državnu upravu.
Reformacija se ogledala i u sferi jezika u bogosluženju. Naime, umjesto latinskog bogosluženje je obavljano na jeziku naroda koji je dolazio u crkvu. U to vrijeme u Norveškoj jezik se zvao danski. Biblija je prevedena na danski, a danski jezik bio je zvanični jezik u cijeloj Norveškoj.
Početak 19. stoljeća karakterišu veliki sukobi u Evropi. U ratu Engleske protiv Francuske Danska je objavila rat Engleskoj i tako stala na stranu Napoleona. Švedska je, međutim, stala na stranu Engleske. Napoleon je izgubio rat, a Švedska je kao ”ratni plijen” dobila od Danske čitavu Norvešku.
U međuvremenu je u Norveškoj raslo raspoloženje za nezavisnost. 17. maja 1814. u Eidsvollu donesen je novi ustav napisan na osnovu ideala francuske revolucije i američke konstitucije. Novi ustav je usvojen i Norveška je proglasila nezavisnost.
Ali Švedani se nisu bili voljni odreći ”ratnog plijena”.

U UNIJI SA ŠVEDSKOM
U periodu od 1814. do 1905. godine Norveška je bila u uniji sa Švedskom. U tom periodu Norveška je imala relativnu samostalnost, ali je riječ švedskog kralja bila ”zadnja”, što znači da je švedska odlučivala o sudbini Norveške. Lijeva strana partijskog života Norveške ”uvela” je parlamentarizam čuvenom rečenicom: ”Sva vlast u ovoj sali” (”All makt i denne sal”), što će reći da kralj predlaže Vladu koja će biti verifikovana u Parlamentu.
1905. godine norveški parlament izjasnio se protiv unije sa Švedskom. Švedskom kralju to nije bilo dovoljno nego je zahtijevao narodni referendum o izdvajanju iz Unije. Rezultati referenduma bili su da se 99,95% glasača izjasnilo protiv unije sa Švedskom.
Norveška je bila bez kralja više od 400 godina. Godine 1905. jedan danski princ izabran je za kralja Norveške, njegovo veličanstvo Håkon 7. On je bio djed norveškim kraljevima Haraldu 5. Håkonu, Haraldu i Olavu. Håkon 7. bio je oženjen britanskom princezom Maud, tako da norveška kraljevska familija vodi porijeklo od danske i britanske kraljevske kuće.
1898. svi muškarci u Norveškoj su dobili pravo glasa, a 1913. sve žene Norveške dobile su pravo glasa.

1920. – 1930. GODINE
Ove godine su bile godine krize u Norveškoj. Ovo je period jačanja socijaldemokratije u Norveškoj. Međutim, internacinalna ekonomska kriza prouzrokovala je antidemokratske i totalitarne pokrete kao što je fašizam u Njemačkoj, Italiji, Španiji. U Norveškoj je 1933. godine osnovan Nacionalni parlament (Nasjonal Samling) sa Vidkunom Kvislingom (Vitkun Qusling) na čelu, što je bio inspirisan fašizmom u Italiji i Njemačkoj.

DRUGI SVJETSKI RAT
1939. godine, kada je rat počeo, Norveška je zajedno sa Švedskom izjavila neutralnost. Međutim, 9. aprila iste godine Njemačka je napala Norvešku. Vidkun Kvisling izvršava državni udar, Nijemci su izdejstvovali kod kralja da Kvisling bude imenovan za predsjednika vlade, međutim Parlament je to odbio. Tek 1942. godine Kvisling uspijeva, uz pomoć Nijemaca, osnovati Nacionalsocijalističku vladu. Međutim, sve vrijeme rata su Nijemci ti koji imaju realnu vlast. Kralj bježi u Englesku, gdje počinje norveška organizacija partizanskog otpora Hitlerovoj vladavini u Norveškoj.
Kada je Drugi svjetski rat bio završen, registrovano je 92.000 Norvežana koji su pobjegli u inostranstvo, u prvom redu Švedsku, Englesku i USA. 10.000 Norvežana bilo je ubijeno, što je sačinjavalo 0,3% od ukupnog stanovništva.

POSLIJERATNI RAZVOJ
U sklopu američkog Maršalovog (Marshal) plana za obnovu i razvoj Norveška je dobila 2,5 miliona kruna pomoći za obnovu i razvoj. 1949 godine Norveška je sa Danskom odlučila da uđe u  članstvo NATO-a (North Atlantic Treaty Organization) zajedno sa SAD-om, Kanadom, Velikom Britanijom, Belgijom, Holandijom, Francuskom, Italijom, Islandom, Luksemburgom i Portugalom.
Ulaskom u NATO Norveška je izabrala povezanost sa Zapadom. Na prvim poslijeratnim izborima 1946. godine, komunisti su izgubili svoje predstavnike u norveškom parlamentu.

            Osnovni podaci o Norveškoj


Norveška

Površina

                 323. 877 km2

Stanovništvo

              4.370.000

Prosječna starost

75 godina muškarci, 81 godina žene.

Religija

Kršćanstvo 97%. Islam 3%

Prosječan godišnji prihod po glavi stanovnika

  168.541 NOK (4,5 NOK – norveška kruna) = 1 KM

Broj izbjeglica/prognanika iz Bosne i Hercegovine na Sjeveru

Zemlja

Švedska

Danska

Norveška

Finska

Broj stanovnika

    9.000.000

   5.500.000

   4.500.000

    5.200.000

Površina u km2

       449.960 km2

        43.070 km2

      323.900 km2

        338.130

Broj prognanika, iz Bosne i Hercegovine, na dan 1. mart 1994

        57.000

        20.000

        13.000

            1.200

Broj prognanika iz Bosne i Hercegovine, na dan 1. mart 2000

       42.000

        16.700

         9.500

               880

 

Na dan 1. januara 1998, u Norveškoj je registrovano 99.328 stranih gradana. Tabelarno to izgleda ovako:

            Danska: 18.141
Švedska:14.439
Engleska:11.234
Bosna i Hercegovina: 10.500
Pakistan:10.311
SAD: 9.181
Kosovo: 6.731
Vijetnam: 6.371
Sri Lanka: 6.034
Iran: 5.916
Turska: 4.995
Njemačka: 4.705
Čile: 4.572
Somalija: 3.803
Najviše prognanika iz Bosne i Hercegovine je smješteno u sljedećim gradovima u Norveškoj: Oslo, Bergen, Trondhajm, Kristiansand, Bærum, Stavanger, Skien, Fredrikstad, Porsgrunn, Gjøvik, Bodø, Tromsø, Vardø, Vadsø, Harstad, Arendal, Larvik, Narvik, Alta, Voss, Førde, Florø, Ålesund, Dramen, Lillehammer.

Iz Bosne i Hercegovine najviše prognanika u Norveškoj je iz slijedećih mjesta :
Mostar – 2114
Kozarac – 817
Cazin 98
Banja Luka – 1150
Ključ – 414
Jajce 95
Sarajevo – 1100
Bos. Gradiska – 441
Brčko – 88
Ljubuški – 432
Livno – 75
Travnik – 75      
Čapljina 273   
Teslić – 69
Duvno – 249
Derventa – 64
Doboj – 247
Donji Vakuf – 53
Prijedor – 200
Bos. Krupa – 51
Zenica – 182
Goražde – 51
Velika Kladuša – 176
Foča – 50
Bijeljina – 46
Prnjavor – 161                                      
Trebinje – 37
Kotor Varoš – 152                               
Gacko – 31
Sanski Most – 150                               
Glamoč – 31
Tuzla – 149                                          
Nevesinje – 26
Laktaši – 127                         
Bihać – 20
Stolac – 126
Bugojno – 111
Prozor 101
Bosanski Brod – 101
Nigdje nema zvaničnih podataka o nacionalnoj strukturi izbjeglica/prognanika iz Bosne i Hercegovine u Norveškoj. U kolokvijalnom govoru većina njih izjašnjava se kao Bosanci, mada se na osnovu svakodnevnog druženja s njima sa sigurnošću može reći da Bošnjaka - muslimana ima 95%; Hrvata 1%; Srba 4%.
Na dan 1. januar 2001, u Bergenu, koji je drugi po veličini grad, iza Osla, registrovano je 9.185 stranih građana. Prvih deset grupa izgleda ovako :
Čile: 1.127
Vijetnam: 1.127
Engleska: 859
Sri Lanka: 820
Bosna i Hercegovina: 632
Švedska: 621
Danska: 616
USA: 503
Njemačka: 543
Irak: 500
Iran: 409
Kosovo: 368
Pakistan:320
Turska: 310
Island: 261
Filipini: 228
Somalija: 202

            Samo u Bergenu su živjele ili još uvijek žive sljedeće familije iz Bosne i Hercegovine: Abaz, Abaza, Adbegović, Ajkić, Akmadić, Alajbegović, Aličić, Alikalfić, Babović, Bahtiarević, Bajagilović, Balić, Baraković, Bećirević, Bektašević, Begić, Beribak, Birdahić, Biščević, Biševać, Blatančić, Brkić, Blažević, Bosto, Budimlić, Budić, Bučuk, Ċemal, Ċemalović, Ċišić, Čokić, Dedić, Deftedarović, Dergić, Deronja, Dizdar, Duranović, Duratović, Duhović, Durić, Đikić, Đuliman, Đozlić, Džinić, Dželilović, Džoklo, Džugum, Filipović, Feta, Fokić, Forić, Galesić, Gušić, Grahovac, Granulo, Hadžialagić, Hadžimujić, Hambiralović, Hamzić, Hodžić, Hukić, Huseinović, Husejnović, Ibričević, Indžic, Jahura, Jašarević, Jaškić, Jovičić, Jozelić, Jugo, Juklo, Kahrimanović, Kajmaković, Kambić, Karabeg, Karahasan, Karić, Karišik, Klinac, Ključanin, Kočo, Koluder, Kosarić, Kotlica, Kovač, Kovačević, Krilić, Krivdić, Kršić, Kurtović, Kukuruzović, Lokmić, Lučič, Mašić, Marić, Matisić, Mešetović, Mešić, Milak, Mršić, Muhić, Muhsinović, Mujanović, Mujahasanović, Mujkanović, Mujakić, Mujkić, Mulabećirović, Mulahasanović, Mumunagić, Muranović, Muratović, Murtić, Mustafić, Mutić, Musić, Nasić, Numanović, Omanović, Osmančaušević, Osmanović, Ovčina, Pasalić, Pečanić, Pišmo, Poturović, Prohić, Putica, Puškar, Puzić, Radić, Ramić, Ratkušić, Seferović, Selimbegović, Sivac, Sjekirica, Softić, Sokolović, Spahić, Suljević, Suljić, Šaćirović, Šahbegović, Šarić, Šasinović, Šehić, Škaljić, Tafro, Tahirovic, Tahmaz, Talić, Tanović, Tikveš, Tojaga, Topalović, Torlo, Trboglav, Turkanović, Višća, Vražalica, Zildžo, Žabo.

Karakteristike skandinavskog tipa države blagostanja
Temelji države blagostanja zasnovani su čvrsto na protestantskoj etici i duhu kapitalizma čemu najviše odgovara Weberovo poimanju te problematike. To znači kapitalizam sa ideološkom strukturom gotovo nepoznatom u drugim kulturama. Duh ili etos modernog kapitalizma dolazi do izražaja u jednom sistemu koji pridaje veoma veliku pažnju metodološkom radnom doprinosu, obavezama nad vlasništvom, profitu i akumulaciji kapitala kao životnom cilju. Profit i akumulacija kapitala kao moralne obaveze ne mogu se objasniti samo porastom racionalnosti u Evropi, nego uzroke tome treba tražiti, prije svega, u rascjepu između katoličanstva i protestantizma. Da bi mogao to objasniti Weber ”uvodi u igru” jedan novi idealan izraz: protestantska etika. Ta etika zahtijeva sistem u radu koji je tako prisilno asketski da odgovara pravilima života u manastiru. Weber citira reformatora Sebastiana Franka (Sebastian Franc) koji kaže: ”Vi mislite da ste nakon crkvenih reformi pobjegli iz manastira. Naprotiv, sada će svaki od vas biti pastor cijeli svoj život. Protestantizam nije nikakva ugodna nedjeljna religija nego etika koja se mora slušati svakodnevno.”
”Ipak, interesi izbavljenja, a ne nikakvi ekonomski interesi leže u osnovi moderne kapitalističke protestanske etike”, tvrdi Maks Veber (Max Weber). Kršćanski asketizam i tišina i samoća manastirskog života zahtijevali su da se svijetom vlada uz pomoć crkve. Plan, red, štednja, preciznost, slušanje božije željezne poruke, to su kalvinističke, puritanske, protestantske vrline koje su udarile pečat industrijskom svijetu. Dakle, Veber podvlači uticaj religije i biblijskih čvrstih normi koje su odigrale odlučujući utjecaj na historijski preokret i duboku racionalnost u sjevornoevropskom društvu.
Skandinavske zemlje, poput drugih zapadnoevropskih zemalja,   razvile su se u ”države blagostanja” (”welfare states”) – koncept koji je postao prepoznatljiv u opisivanju onogo što se zove moderna ”pomiješana ekonomija” (mixed economy), razvijenih evropskih društava i specifične karakterizacije društava u kojima vlade preuzimaju aktivnu odgovornost za dobrobit svojih građana. Ovo je koncept koji nosi jake pozitivne konotacije u većem dijelu Evrope, a posebno u Skandinaviji. Ovaj koncept na Balkanu izaziva oduševljenje bez pokrića, dok se na njega, bez razloga, poprijeko gleda u Americi.
Država blagostanja ili država socijalne pravde ili socijaldemokratsko društvo nije slučajan proizvod. To je izraz za kršćanski san o Utopiji kao sretnom društvu gdje su nepoznati nepravda i siromaštvo. Uzor Utopiji je božija država u kojoj vladaju bogovi u potpunoj harmoniji. Uzor ovakvom tipu uređenja društva potiče iz 1516. godine i knjige Tomasa Mora (Thomas Mor) Utopija. Država blagostanja – Utopija nije dakle ni politički ni filozofski neutralna. Ona ima svoju prošlost  u djelima socijalista utopista.      
Jedna veoma važna pretpostavka za uspostavljanje države blagostanja u Norveškoj bila je emigracija. Naime, od 1850. do 1930. godine iz Norveške je odselilo izmedu 750.000 i 1.000.000 ljudi u Ameriku. Norveška emigracija u Sjedinjenim Američkim Državama bila je na drugom mjestu, odmah iza Irske.
Norvežani koji su emigrirali imali su hiljadu razloga za emigraciju. I svi su imali određen kapital sa sobom, ako ništa, a ono za kartu i za boravak u prvo vrijeme. Pored toga, to su sve bile zrele, hrabre, ali i ličnosti željne izazova. Ako to i nisu bili to su morali postati da bi preživjeli. Većina njih su bili individualisti. Oni su tražili svoju sreću, materijalnu i socijalnu udobnost. Norveška je ostala djelimično ”ljudski” prazna i slabo naseljena. Ostali su oni najslabiji koji nisu uspijevali pomoći ni sami sebima, a pogotovo drugima. Zato je to morala činiti država. 
Jedna od vodećih norveških filozofa, Nina Karin Monsen kaže: ”Veoma je važno znati da je država blagostanja jedan danajski dar. Država blagostanja  jedna zamka. Njen cilj je uhvatiti one slabe i nemoćne. Da bi to postigla, država slabi sve povezanosti i socijalne veze i uči nas da se oslobodimo odgovornosti za nas same kao i naše najbliže i naš život, te zaborivamo naše životno važne relacije. Država blagostanja nas hvata u zamku gdje drugi određuju za nas i drugi plaćaju u naše ime. To stvara u najmanju ruku zbunjenost u našoj svijesti. Bez obzira dobivamo li ili ne. Ko će određivati u ime koga?
To je svijet magle u kojem vrlo lahko i sam čovjek postane magla, nešto nevidljivo, neopipljivo, nejasno i nerazgovjetno. Kada neko živi od državne milosti po jednom ili drugom ili trećem osnovu, ta osoba je ne samo duboko zavisna od političke situacije već i od svih nepoznatih osoba što iznenada imaju nešto reći o njihovoj ekonomiji. Savjetnici, referenti, ljekari, sasjecaju malo ovdje, malo ondje, a sve u skladu sa aktuelnim stavovima političara o tome kako oni što žive od državne pomoći treba da žive. Svi ovi nepoznati ljudi mogu se miješati u vaš privatni život i vi imate osjećaj kao da ponovo idete u školu iz početka, ali ovaj put ne učite ništa. Vi ste u autu, nejasno nevidljivi, pasivni i bespomoćni i zavisni od države. Ali vi ne smijete nestati.
Uzeti socijalu ili dnevne pare kao nadoknada za vašu nezaposlenost (dagpenger), ili penziju i otputovati izvan zemlje u posjetu vašoj rodbini, prijateljima je neizvodivo. Jer kada bi to svi uradili i svi norveški penzioneri otišli u Španiju u svoje vikendice, ako bi Pakistanci otputovali malo do Pakistana, Vijetnamci u Vijetnam, Čileanci u Čile, a Bosanci u Bosnu, itd., onda bi se uništile sve pretpostavke za postojanje države blagostanja. Zato toj državi blagostanja trebaju ta živa i uhranjena tijela, ali mrtve duše, što žive suspendovani život do daljnjenjeg.”

            Jante Zakon    
Nebrojene studije su napisane na temu integracije stranaca u Norveškoj. Međutim, rijetko se govori o Jante zakonu koji je veoma važan faktor u fazi integracije. U Norveškoj je Aksel Sandemose ili Axel Nielsen, kako mu je kršteno ime, formulirao odnos između zatvorenih sredina i onih neželjenih stranih u djelu: Izbjeglica ukršta svoj trag. Jante zakon (Jante loven) je zakon o susretu sa nepozvanim strancem. Odredbe Jante zakona u današnjem norveškom vokabularu su objedinjene u ono što se zove proces socijalizacije (sosialiseringprosessen), integriranja i asimilacije stranaca, ali i samih Norvežana u društvo blagostanja. Osnovne odredbe ovog zakona su sljedeće:
TI ne možeš misliti da si TI nešto
TI ne možeš misliti da si vrijedan kao MI
TI ne možeš misliti da si pametniji nego MI
TI se ne možeš pozivati na to da si bolji nego MI
TI ne možeš vjerovati da više znaš nego MI
TI ne možeš vjerovati da si viši nego MI
TI ne možeš vjerovati da vrijediš nešto
TI se ne možeš smijati na naš račun
TI ne možeš vjerovati da NAS možeš učiti nečemu
U Jante zakonu Sandemose je indirektno formulirao sve uspostavljene i zatvorene poglede grupe:
MI smo NEKO
MI smo više nego DRUGI
MI smo  najpametniji
MI smo najbolji
MI smo najviši
MI možemo sve
MI smo ljubazni
MI smo  časni
MI smo vaspitači
Drugim riječima grupa gleda na sebe kao na vladara. Svi izvan grupe su drugog ranga ili čak i ne egzistiraju uopće. Onaj nepoznati je uvijek slab i mali tako da treba vodiča, vladara i mentora. Jante ljudi trebaju uvijek nešto nad čime će vladati kao na primjer suverenitet drugih. Za njih je suverenitet drugih nešto beznačajno i bespotrebno.  Iz toga se rađa mržnja prema stranom i strancima. Odnos između Jante ljudi i njihovih žrtava je totalitaran. To se razvija u jednu borbu u kojoj nema djelidbe dobrog nego samo uzimanje do kraja. Pobjednik uzima sve.
Država blagostanja koja se zasniva na Jante zakonu je društvo bez ljudskog međusobnog razumijevanja, društvo koje proizvodi stalne ljudske lomove, poniženja i ljude ”invalide osjećanja”, što kada dođe njihovo vrijeme i sami učestvuju u ljudskim lomovima, poniženjima i zloupotrebama ljudskih slabosti i postaju dio te mašinerije. Oni što su i sami bili poniženi, psihički lomljeni, ljudski zloupotrebljavani postaju i sami dio sistema jedne ludosti želeći na taj način da se osvete za nepravdu koja im je nanijeta.
Najgora posljedica politike države blagostanja je relitiviziran moral. Moral se određuje situacijom i individuama uključenim u određen proces. Moral se određuje i mijenja prema onome šta se isplati. To što je danas zlo sutra je dobro i obratno, ispravno postaje neispravnim i obratno. Sve zavisi od potreba, želja i nedostataka. Za mnoge je izbor: živjeti površno i izgubiti dubinu i suštinu relacija, a samim tim i poimanja svoje ličnosti, ili završiti u destruktivnom razmišljanju i pretpostavkama o samom sebi.
Prokletstvo države blagostanja je da ljudi u njoj mogu izgubiti svoje obaveze, a kada izgube to izgubili su i sami sebe. Vremenom ljudi postaju jedan skup samoće bez obaveza.
U državi blagostanja gdje mnogi daju mnogima, sve usluge su ovisne od informacija kojima raspolažu oni zaposleni u državnom sektoru. I kao što ljekar treba za svakog pacijenta što više informacija tako i oni u državnom sektoru trebaju što više informacija za svoje građane/klijente naročito strance. Svačija historija mora se objašnjavati u detalje. Tajne su nemoguće, privatni život ne egzistira u jednom razumnom značenju. Tijela onih bolesnih postaju vlasništvo ljekara, a tijela onih zdravih postaju vlasništvo službe državnog sektora. I da paradoks bude veći, što se više poznaju u detaljima to ta dva svijeta više postaju međusobna tajna ili što bi Meša Selimović rekao: …”stali smo jedan prema drugom, začudeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se.”
Franc Kafka kaže: ”Totalitarno društvo zahtijeva da život ljudi bude što više pregledan … jedan život bez tajni. Usamljenost je silovana.”
”Država blagostanja možda ne može biti ništa drugo nego kula u oblacima, jedna nemogućnost, jedna iluzija. Sigurnost države blagostanja možemo osjećati u našoj dnevnoj sobi, dok sjedimo ispred TV. Ta forma sigurnosti je daveća. Život postaje dosadan. Dosada kao karakteristika naše unutrašnjosti i kao karakteristika u osnovnim međuljudskim relacijama ograničava mogućnosti za sve naše snage. Ako smo sigurni zato što je neko uzeo nešto od nas da bi bili sigurni, onda mi nikada nećemo biti sigurni u sami sebe. Mi onda nismo sigurni u sami sebe. Nesigurnost je prisutna u stvarnosti.”
Ljudi modernog vremena imaju puno problema sa samima sobom. Često je to osjećanje koje ih izolira i čini ih potlačenim. Sitacija je takva da mnogi žive teško u razvodima braka i bolestima raznih vrsta. ”Današnje dominirajuće osjećanje je paranoja. Grupe uvježbavaju vanjsku sumnju i oprez. Jedna grupa ima drugu u koju ne vjeruje, mase iprotivničke mase dominiraju kulturom sa dosadnim optužbama protiv onih drugih: homoseksualci protiv heteroseksualaca, ženski pokreti protiv pokreta muškaraca itd. Ljudi modernog vremena ne vjeruju ni u sopstvenu ljubav, a kamoli u ljubav oni drugih. Što znači da svakodnevni život i život sa paranojom treba nešto drugo nego ciničku sumnju. Svakodnevnica treba više vjere i povjerenja.”
Cinizam i paranoja su dakle sveobuhvatni. Vjera u državu, tehniku, racinalnost nadomjestila je vjeru u Boga i božije određenje. Ljudi modernog društva vjeruju u Boga na jedan praznovjeran, gotovo primitivan, način, a u društvo i državu vjeruju slijepo. U realnosti ljudi vjeruju u svoje društvo – državu kao u Boga lično. Zato su ljudi modernog vremena samo prividno puni sumnje i dilema. U realnosti su oni tako čvrsto puni vjere kao nikada prije. Ali ta vjera je vjera u tehniku što opterećuje svakodnevni život.  
U sklopu teme koja se ovdje obrađuje logičnim se čini postaviti pitanje: ”Razumiju li Norvežani razloge života u egzilu, razumiju li strance u svojoj zemlji i razumiju li stranci njih? Konkretno: Imaju li znanja o situaciji u Bosni i Hercegovini, naročito o političkim odnosima koji vladaju u njoj? Ovo je veoma važno jer prateći norveške masmedije o situaciji u Bosni u periodu 1992.-1995. ”ortodoksni Srbi su norveški dječaci - prijatelji, katoločki Hrvati su skoro norveški dječaci, a bosanski muslimani su norveški neprijatelji”. Ovakva pretpostavka dugo je stvarana pomoću massmedija, a poduprta je i tezama o dugom norveško-srpskom prijateljstvu još iz Drugog svjetskog rata (gdje se Josip Broz Tito i partizani, odnosno antifašisti, poistovjećuju samo sa Srbima) i prijateljstvu što ga je kao norveški ambasador u Jugoslaviji Torvald Stoltenberg (Thorvald Stoltenberg) gradio dugi niz godina, a nastavio njegov sin Jens Stoltenberg (sadašnji premijer i predsjednik vladajuće Arbeidepartie) koji kao dokaz norveških simpatija prema srpskom stradanju recituje na čistom srpskom jeziku pjesmicu: ”Ringe ringe raja, doš`o čika Paja i donio jaja. Jedno jaje muč, a mi deco čuč” , što je naučio kao ambasadorovo dijeta za svog boravka u Jugoslaviji.
Međutim, sa druge strane napuderisane stvarnosti leži mitomanska svijest ”svih simpatija” prema Srbima od koje ni Norvežani nisu ”operisani”, a koja se ”zaglavila” u 1389. godini i mitskom otporu Srba na Kosovu daljem prodiranju Turaka u Evropu. Srbi su po drugi put dobili isti težak zadatak, 600 godina kasnije, 1989 godine, kada je izvršena svekolika mobilizacija sprstva, također na Kosovu, ”u odbrani Evrope od nadirućeg islama”, čitaj Bošnjaka.
”Ja nemam ništa protiv stranaca, ali su muslimani opasni. Oni se nikada ne daju naučiti da budu asimilirani u novoj zemlji. Ako mi ne pazimo na ovo, Norveškoj se može desiti to što se desilo Jugoslaviji.”
Na tim osnovama se gradi sva norveška i zvanična i nezvanična ”neutralnost” koja se puno ne razlikuje kod vladajuće lijevo orijentisane Arbeidepartie (Radničke partije) i druge po veličini ”liberalno orijentisane” Fremskrittspartie (Partije progresa-budućnosti).
O norveškoj Partiji progresa-budućnosti (Fremskritspartiet), čije mladeži je bio član i Breivik, mogla bi se napisati posebna studija. Ovdje treba reći samo to da je mnogi objektivni posmatrači upoređuju sa francuskom rasističkom partijom ”Front National” sa Jean Mariel Le Pen na čelu, holandskom Partijom slobode, Geerta Wildersa i austrijskom i njemačkom neonacističkom partijom Nacionalsocijalista. Međutim, Norvežani Fremskrit partiju svrstavaju ”u liberalnu grupu partija i partiju centra, zasnovanu na norveškom Ustavu, zapadnoj tradiciji i kulturnom naslijeđu sa osnovom na kršćanski pogled na svijet.”
Kao što su mnoge suštinske stvari u državama blagostanja prekrivene puderom koji ”zamagljuje istinu” tako je i sa ”tajnama uspjeha” norveške Fremskrittspartie (Partije progresa-budućnosti), gdje porast procenta njenih prisalica od 1,9% u 1977 godini do 15,3% u 1997, te 35% u 2000, ne treba tražiti u ”dobrom odnosu ranijeg vođe partije Karl Ivar Hagena (Carl Ivar Hagen) prema masmedijima i njegovoj odlučnoj borbi za smanjenje cijena benzina, što su uzgred rečeno, svakim danom sve više, te njegovoj i partijskoj riješenosti za poboljšanje situacije u zdravstvu, nego ”tajnu uspjeha” povećanje broja glasača, treba tražiti u programskim opredjeljenjima, a naročito javnim istupima lidera Partije budućnosti Norveške prema strancima, naročito muslimanima. Međutim, to su posljedice, a ovdje je riječ o uzrocima.

            Zaključak

Država blagostanja je bila veliki projekt u cijeloj Skandinaviji. Ideologija države blagostanja pokušala je objediniti najbolje strane liberalizma i socijalizma. Liberalizam je građen na snu o individualnim slobodama i socijalističkom snu o solidarnosti. Ideologija države blagostanja bila je treći put između slobodnog tržišta i socijalizma, koji su betonirali i individualne slobode i individualnu socijalnu odgovornost. Norveška je za manje od 50 godina prešla put od jedne od najsiromašnijih zemalja Evrope do najbogatije zemlje na svijetu. Međutim, jedan od velikih problema države blagostanja je taj da ona krije socijalnu bijedu, duhovnu prazninu i ljudsku usamljenost kamufliranu zajedništvom.
Danas je pitanje: je li taj projekt bio prevelik, je li zahtijevao puno i koliko je koštao? Koja je to užasna greška koja se potkrala državi blagostanja?
Projekt države blagostanja  je napadnut iznutra, puno prije terorističkog Breivikovog čina, zahtjevima kao što su: lična sloboda protiv solidarnosti, jednakost protiv zajedništva, individualni osjećaj protiv zajedničkih vrijednosti. Posebno je država blagostanja napadnuta iznutra ”mlitavom” vladavinom partija socijaldemokratske, odnosno lijeve orijentacije. Nakon više od 60 godina socijaldemokratske vladavine u Norveškoj i izgradnje države blagostanja ljevica u Norveškoj je na putu da, poput ljevice u Švedskoj, Danskoj, Holandiji i nekim drugim evropskim zemljama, pređe u opoziciju.

To sve čini dobru osnovu da se čovjek zapita: je li rečeno konačno zbogom državi blagostanja koja se gradila na temeljima jednakog pristupa zajedničkim dobrima? Ovaj tekst ima za cilj  da ponudi socijalne i političke faktore koji su uticali na današnji trenutak države blagostanja, te da pozove na dijalog i dalju izgradnju demokratskog društva i one koji preferiraju ljevicu i one koji preferiraju desnicu, kao i gore spomenute norveške intelektualce koji već duži niz godina ukazuju i pozivaju na ”srednji put”. 

 

LITERATURA

 

Andersson, Mette.  INNVANDRER UNNGDOM – NETTVERK OG ETNISK IDENTITET. EN STUDIE AV TOKULTURELHET (STRANCI OMLADINA – POVEZANOST I ETNIČKI IDENTITET. JEDNA STUDIJA O DVOJNOSTI KULTURA). Sociološki Institut Univerzitet u Bergenu, 1992.
Andersson, Mette.  DET ER INNGEN SOM KJENNER MEG – UNNGE ENSLIGE FLYKTNINGER I EKSIL. (NIKO NE POZNAJE MENE – MLADI SAMCI IZBJEGLICE). IMER program – Sosiologisk Institutt Universitet i Bergen, 1994. (IMER program Internacionalne Migracije Etničke Relacije – Sociološki Institut, Univerzitet u Bergenu, 1994.
Andersson, Mette. INNVANDRER UNGDOM ANDRE GENERASJON. (MLADI STRANCI DRUGA GENERACIJA). IMER program – Sosiologisk Institutt Universitet i Bergen, 1994. (IMER program Internacionalne Migracije Etničke Relacije) – Sociološki Institut Univerzitet u Bergenu, 1994).
Andersson, Mette. INNVANDRERUNGDOM – NETTVER OG ETNISK IDENTITET. EN STUDIE AV TOKULTURELHET – Hovedoppgave i sosiologi av Mette Anderson. Sosiologisk institutt, Univesitet i Bergen (OMLADINA STRANACA – POVEZANOST I ETNIČKI IDENTITET. JEDNA STUDIJA O DVIJE KULTURE – Magistarski rad iz sociologije) Sociološki Institut Univerziteta u Bergenu, 1992.
Andersson, Mette. DET ER INNGEN SOM KJENNER MEG – UNGE ENSLIGE FLYKTNINGER I EKSIL. IMER Program, Sosiologisk Institutt Universitet i Bergen. (NIKO NE POZNAJE MENE – MLADE USAMLJENE IZBJEGLICE U EGZILU). IMER Program Sociološkog Instituta, Univerziteta u Bergenu, 1994.
Andersson, Mette. INNVANDRERUNGDOM – ANDRE GENERASJON. IMER Program, Sosiologisk Institut, Universitet i Bergen. OMLADINA STRANACA – DRUGA GENERACIJA. IMER Program, Sociološki Institut Univerzitet u Bergenu, 1999.
Bauman, Zygmunt. 1998: GLOBALISERING OG DENS MENNESKELIGE KONSEKVENSER. (GLOBALIZACIJA I LJUDSKE POSLJEDICE). Vidarfolagets Kulturbibliotek, Oslo. Prijevod na norveški Mette Nygård, Oslo 1998.
Brochman, Grete. BOSNISKE FLYKTNINGER I NORDEN – TRE VEIER TIL BESKYTTELSE – RAPPORT., 1995, nr. 8. BOSANSKE IZBJEGLICE NA SJEVERU – TRI PUTA ZA ZAŠTITU. Institutt for samfunnsforskning (Institut za društvena istraživanja), Bergen 1995., broj. 8.
Eriksen, Thomas Hylland. DET NYE FIENDE BILDET (NOVA SLIKA NEPRIJATELJA. Cappelen, Oslo, 1995.
Fisknes, Eli.  UTLENDINGSLOVEN MED KOMMENTARER. (ZAKON VANJSKIH POSLOVA NORVEŠKE SA KOMENTAROM) - Universitetsforlaget, Oslo, 1994.
Goričeva, Tatjana.  FARLIG Å TALE OM GUD. (OPASNO JE GOVORITI O BOGU), prijevod Helge Storset, Oslo 1989.
Hushagen, Hanne. ENSLIGE MINDREÅRIGE FLYKTNINGER OG ASYLSØKERE – EN STUDIE AV DE UNGE OG DERES OMSORGPERSONER I KOMMUNENE. (USAMLJENI MALOLJETNICI IZBJEGLICE I AZILANTI – JEDNA STUDIJA O MLADIMA I NJIHOVOJ NJEZI OD STRANE ZADUŽENIH OSOBA IZ OPĆINA). Notat nr.8. IMER Norway/Bergen Publications,1997.
Karić, Enes.  TEFSIR; UVOD U TEFSIRSKE ZNANOSTI. Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.
Kierkegaard, Søren. BEGREBET ANGEST, SAMLEDE VÆRKER (POJAM STRAH, B.6.3, UTGAVE KBH). Copenhagen 1962.
Knudsen, John CHR.  FLYKTNINGER OG LIVSLØP. FRA VIETNAM VIA TRANSITLEIER TIL NORGE. IZBJEGLICE I ŽIVOTNA TRKA. OD VIJETNAMA DO NORVEŠKE. Statensflyktningssekretariat, Bergen 1986.
Krokan, Anders. ORGANISERT REPATRIERING AV FLYKTNINGER FRA KAMBODŽA – EN ANALYSE AV INTERNASIJONALE FLYKTNINGREGIMET. HOVEDOPPGAVE I STATSVITENSKAP, (ORGANIZOVANI POVRATAK IZBJEGLICA IZ KAMBODŽE, JEDNA ANALIZA INTERNACIONALNOG IZBJEGLIČKOG REŽIMA. MAGISTARSKI RAD IZ POLITOLOGIJE). Universitet i Oslo, 1995. 
Knudsen, John. FLYKTNINGER OG LIVSLØP. FRA VIETNAM VIA TRANSIT LEIER TIL NORGE. (IZBJEGLICE I ŽIVOTNA TRKA. OD VIJETNAMA PREKO TRANZITNIH LOGORA DO NORVEŠKE). Statensflyktningerssekretariat, Bergen 1986.
Kuhnle, Stein.  RESHAPING THE WELFARE STATE. Longman, London and New York, 1997.
Kundera, Milan. ROMANKUNSTEN (UMJETNIČKI  ROMAN). Oslo 1986., prijevod na norveški Sel Olav Jensen.
Monsen, Nina Karin. Velferd uten ansikt (BLAGOSTANJE BEZ LICA). Fagbokforlaget, Bergen  2000.
Monsen, Nina Karin. DET ELSKEDE MENNESKE – PERSON OG ETIK (VOLJENI LJUDI – OSOBE I ETIKA). J.W. Cappelens Forlag A.S. Oslo, 1987.
Monsen, Nina Karin. DET KJEMPEDE MENNESKE – MAKTENS ETIK (LJUDI - LJUDESKARE  VLAST I ETIKA). J.W.Cappelens Forlag A.S. Oslo, 1990.
Muratović, Rasim. HOLOCAUST NAD JEVREJIMA I GENOCID NAD BOŠNJACIMA. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2007.
Muratović, Rasim. MOĆ I NEMOĆ DRŽAVE BLAGOSTANJA. Univerzitet u Sarajevu. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Sarajevo, 2008.
Vogt, Kari. KOMMET FOR A BLI – ISLAM I VEST EUROPA (DOŠAO DA BUDE – ISLAM I ZAPADNA EVROPA). J.W. Cappelens Forlag AS, Oslo, 1995.

 

  1. PERIODIKA: STUDIJE I ČLANCI

Myrvold, Hanne Maria. CHILE, ENDELIG! REPATRIERING AV CHILEANSKE FLYKTNINGER FRA SKANDINAVIA. (ČILE – KONAČNO! POVRATAK ČILEANSKIH IZBJEGLICA IZ SKANDINAVIJE). Univerzitet u Bergenu, 1995.
Necef, Mehmet Umit.  MEN HVA MED MIN ETNISKE IDENTITET SOM TYRKIS INNVANDRER I DETTE KAOSET? NASJONALE IDEOLOGIER, KULTURIMPERIALISME OG ASIMILASINALISME. (ALI ŠTA SA MOJIM ETNIČKIM IDENTITETOM KAO TURSKI STRANAC U OVOM HAOSU? NACIONALNE IDEOLOGIJE, KULTURNI EMPIRIZAM I ASIMILACIJA). Samtiden, nr. 4, Oslo 1993.
Rannveig, Rajendram. FRA EKSIL TIL EKSIL? EKSILERFARING OG REPATRIERINGØNSKER HOS FLYKTNINGER I BERGEN. (OD EGZILA DO EGZILA? ISKUSTVO EGZILA I ŽELJE ZA POVRATAK KUĆI KOD IZBJEGLICA IZ BERGENA) Hovedoppgave (Magistarski rad). Sosiologisk Institutt, Universitet i Bergen, 1994.
UDI. FRIVILLIG TILBAKEVENDING TIL BOSNIA OG HERCEGOVINA. (DOBROVOLJNI POVRATAK U BOSNU I HERCEGOVINU) Informasjonsskriv. Utlendinsdirektoratet – tolke og Informasjonsavdelingen. Oslo, juli, 1995.
UDI. OM OPPHPLDSSTATUS FOR BOSNIERE I NORGE. (O STATUSU BORAVKA ZA BOSANCE U NORVEŠKOJ). Informasjonsskriv, Utlendingsdirektoratet – tolke og Informasjonsavdelingen, Oslo, juli, 1996.
UDI.  Justisdepartemantet. Kommunal og arbeidsdepartemantet: Nyhetsbrev nr. 1- 2, 1996.
UDI.  Justisdepartemantet. Kommunal og arbeidsdepartemantet. Nyhetsbrev, nr. 1 – 9. 1997.

 

Drugi izvori:
Aftenposten, juli 2011
Avaz, juli 2011
Bergenstidende, juli 2011
Bergens Tidende 1992 - 2000
Bosanska pošta    1998 – 2000
Dagbladet, juli 2011
Internet
Klassekampen, juli 2011
Nyhetsbrev  1993 – 2000
Oslobođenje, juli 2011

          Verden Gang, juli 2011

O Manifestu, koji je ubrzo nakon tragedije skinut sa interneta, vidjeti u: Aftenposten, Bergenstidende, Verdens Gang (VG), Klassekampen, Dagbladet.

Ny Tid, Oslo, 1994, br. 30, str. 19. Citirano prema: Muratović, Rasim. HOLOCAUST NAD JEVREJIMA I GENOCID NAD BOŠNJACIMA. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2007, str. 137.
4 Aftenposten, 01. 08. 2011. Vi skal konfrontere de hoyreekstremister i debatter.

Podaci su preuzeti iz norveškog statističkog rječnika, 1997, i Svjetskog atlasa, 1996. Reed International Books Limited, te CIA – The World Factboook.

  NYHETSBREV, br. 17. Oslo, 1998., str. 4. Citirano prema: Muratovic, Rasim: MOĆ I NEMOĆ DRŽAVE BLAGOSTANJA. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008, str. 199.

  Isto, str. 4. Citirano prema: Muratović, Rasim: MOĆ I NEMOĆ DRŽAVE BLAGOSTANJA. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008, str. 201.

  Bosanska pošta, br.3, 9. februar 2001, str. 7. Citirano prema:Muratović, Rasim: MOĆ I NEMOĆ DRŽAVE BLAGOSTANJA. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008, str. 200.

Internet: Bergen/fakta/info/kort.html

TELEFON KATALOG HORDALAND FYLKE. (TELEFONSKI KATALOG POKRAJINE HORDALAND, U  NORVEŠKOJ). Telenor, Norge 2000. Citirano prema: Muratović, Rasim: MOĆ I NEMOĆ DRŽAVE BLAGOSTANJA. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2008, str. 202.

Monsen, Nina Karin, VELFERD UTEN ANSIKT (BLAGOSTANJE BEZ LICA). Fagbokforlaget, Bergen, 2000, str. 91-92.

BERGENS TIDENDE, Kronikk: Bergen, 1998., 1. juli, strana 28.

Selimović, Meša. DERVIŠ I SMRT. Kulturna i društvena historija Bosne i Hercegovine, Grafičar Tuzla 1994., strana 95.

Kafka, Franc. PROSESSEN. (PROCES). Gyldendal, Oslo, 1993, str.121.

  Monsen, Nina Karin. VELFERD UTEN ANSIKT. (BLAGOSTANJE BEZ LICA). Fagbokforlaget, Bergen 2000., str. 131.

Monsen, Nina Karin. DET ELSKEDE MENNESKE – PERSON OG ETIKK. (VOLJENA OSOBA – PERSONA I ETIKA). J.W. Capelens Forlag A.S. Oslo, 1987., str. 69, 70.

Eriksen, Thomas Hylland. BAK FIENDE BILDET. Cappelen, Oslo, 1995, str. 11.

  Stoltenberg, Jens. TV NRK 1, 8. septembar, 2000, Emisija Brennepunkt.

  Bergens Tidende, rubrika ”Pozovi B.T”., 19.02. 1999, strana 23.

  Internet: om Fremskritpartiet. (Internet o Partiji progresa/budućnosti).

Vidjeti: za široku javnost neobjavljeno predavanje Oistein Hedstrom (Øystein Hedstrøm), zastupnika u Parlamentu Norveške, u kinu Godlia (Godlia), u Oslu 1995. godine, i sve javne nastupe Vidar Klepe (Vidar Kleppe) prvog zamjenika lidera partije Carl Ivar Hagena, u periodu od 1994. do 2004. godine, kao i izjave sadašnje čelnice te partije, Siv Jensen, koja je 2005-te godine izjavila: ”svi teroristi su muslimani”.