Jesen/Zima 2011

  Neizmjerno i muzika
  Rüdiger Safranski
 
 

Istinski svijet je muzika. Muzika je ono neizmjerno (das Ungeheure). Ko je sluša (hört), pripada (gehört) bivstvovanju. Tako je muziku doživljavao Nietzsche. Bila mu je jedno i sve. Nikada nije trebala prestajati. No ipak prestaje, i zato nastupa problem kako je moguće nastaviti živjeti kad muzike više nema. 18. decembra 1871. putuje Nietzsche iz Basela u Manheim, da bi tamo slušao Wagnerovu muziku – dirigent je bio kompozitor sam. Kad se vratio u Basel, 21. decembra svom prijatelju Erwinu Rohdeu piše: Uostalom, sve što se nikako ne da obuhvatiti muzičkim odnosima, izaziva kod mene katkada upravo gađenje i odvratnost. I kad sam se vratio s koncerta u Mannheimu, doista me tlačio neuobičajeno razvijen noćni užas pred dnevnom zbiljnošću: jer mi se uopće više nije činila zbiljskom, nego sablasnom.

Ponovni ulazak u životnu atmosferu, udaljenu od muzike, problem je o kojem je Nietzsche neprestano razmišljao. Postoji doduše život nakon muzike, no možemo li ga podnijeti? Bez muzike život bi bio greška, negdje zapisuje.
Muzika daruje trenutke ispravnog osjećanja i mogli bismo reći da je sva Nietzscheova filozofija pokušaj održavanja na životu i kad muzike više nema. Nietzsche želi – koliko se pak da – muzicirati jezikom, mislima i pojmovima. Dakako da ostaje nedovoljnost. Trebalo je da pjeva, ta ''nova duša'' – a ne da govori!, piše Nietzsche u kasnije sastavljenom samokritičkom predgovoru knjizi o tragediji iz 1872. godine. I ostaje također žalost. U fragmentima iz zaostavštine s proljeća 1888. nalazimo ovu zabilješku: Činjenica je 'da sam tako žalostan'; problem 'ne znam što bi to trebalo da znači'Bajka iz starih vremena. Ide po tragovima Heinea i na misao mu pada Lorelei. Nietzsche je čuo pjev sirena i sada osjeća nelagodu u kulturi, u kulturi u kojoj su sirene zamukle i Lorelai straši naokolo samo još kao bajka iz starih vremena. Nietzscheova filozofija izrasta iz postsirenske žalosti i želi u riječi spasiti barem duh muzike; odjek je oproštaja i udešenost na mogući povratak muzike zato da se luk života ne slomi.

Kao što je poznato, Nietzsche je puninu sreće pri uživanju umjetnosti dugo mjerio Wagnerovom muzikom. Nakon što je prvi put, još prije ličnog susreta s Wagnerom, slušao uvertiru Majstora pjevača, 27. oktobra 1868. pisao je Rohdeu: svako vlakno, svaki nerv u meni trza, i već dugo nisam imao tako trajan osjećaj zanosa. No osjećaj zanosa je još snažniji pri njegovim vlastitim improvizacijama za klavirom, kojima se mogao predavati duge sate u samozaboravu, odmaknut od svijeta. Znameniti i izvikani prizor o kojem izvještava prijatelj iz mladosti Paul Deussen, povezan je s takvim zanosom. ''Nietzsche je'', kaže Deussen, ''jednog februara 1865. sam otputovao u Köln; tamo mu je neki sluga na njegovu želju pokazivao znamenitosti. Nietzsche je naposljetku naručio da ga odvede u restauraciju. No sluga ga je odveo u kuću na lošem glasu. 'Odjednom me', tako mi je sljedećeg dana pripovijedao Nietzsche, 'okruživalo pola tuceta prikaza u šljoki i gazi, koje su me gledale s očekivanjem. Nekoliko trenutaka sam ondje stajao bez riječi. Zatim sam instinktivno otišao prema klaviru, kao jedinom biću s dušom u tom društvu, i zasvirao nekoliko akorda. Spasili su me ukočenosti i oslobodio sam se'.''

Muzika, ovaj put samo nekoliko improviziranih taktova, slavi pobjedu nad požudom. S tim se podudara bilješka iz ljeta 1877, gdje Nietzsche sastavlja registar stvari s obzirom na stupanj ugode. Sasma na vrhu je muzička improvizacija, prati je Wagnerova muzika, tek dva stepena niže požuda. U kelnskom bordelu dovoljno je nekoliko akorda i već ga nosi u drugi svijet. S akordima počinje ono za što bi bilo najbolje da nikada ne prestane, tok improvizacije, kojemu se možeš prepustiti da te ne odnese. Zato Nietzsche toliko cijeni Wagnerovu beskonačnu melodiju; ona se raspreda kao improvizacija koja počinje kao da je već odavna počela, i kad završava, sama sa sobom još nije završila. Beskonačna melodijačovjek gubi obalu, prepušta se valovima. Val, koji neprestano biva naplavljivan na obalu, koji čovjeka nosi i vuče sa sobom, može i povući na dno i … - to je za Nietzschea i slika podloge svijeta. Tako žive valovi – tako živimo mi koji hoćemo! – više ne mislim reći… Jer gdje bi vas mogao izdati! Zašto – dobro me slušajte! – poznajem vas i vašu tajnu, poznajem vaš rod! Vi i ja smo ipak istog roda!- Vi i ja ipak imamo isti tajnu! Jedna od tih tajni je unutrašnja srodnost između vala, muzike i velike igre svijeta koju sastavljaju ''Umri'' i ''Bivaj'', rast i prolaženje, vladanje i prevladanost. Muzika vodi u srce svijeta – a tako, da čovjek tamo ne umre. Takvo ekstatično doživljavanje muzike naziva Nietzsche u knjizi o tragediji zanos dionizijskog stanja sa svojim poništenjem uobičajenih ograda i granica opstanka. Dok traje zanos, obični je svijet zanesen; kad se pak opet pojavi u svijesti, osjetimo ga s gađenjem. Otriježnjeni ekstatičar zapada u raspoloženje poricanja volje i, prema Nietzscheu, sličan je Hamletu kojemu se isto tako svijet gadi i koji ne može više skupiti snage za djelovanje.

Kadšto je doživljaj muzike tako snažan da se čovjek boji za svoje ubogo Ja, kojemu prijeti da će od same zanesenosti u muziku, u muzički orgijazam, propasti. Zato je između muzike i dionizijski prijemčivog slušaoca nužno potrebno postaviti medij koji uspostavlja distancu: mit od riječi, slike i scenskog djelovanja. Tako shvaćeni mit nas čuva pred muzikom, koja je potisnuta u pozadinu, odakle sada, obrnuto, djelima, riječima i slikama u središtu dodjeljuje takav intenzitet i važnost da slušalac sve skupa čuje kao da mu razumljivo govori najdublji bezdan stvari. Teško možemo predstavljati čovjeka, kaže Nietzsche, koji bi recimo treći čin Wagnerove opere Tristan i Izolda slušao bez ikakve podrške riječi i slike, isključivo kao gorostasni simfonijski stavak, a da mu pri tome od grčevita širenja svih krila duše ne ponestane daha. Ko sluša muziku takoreći naslanja uho na sunčanu klijetku volje svijeta i samo zorno događanje u središtu čuva ga pred tim da sasma izgubi svijest o svojoj individualnoj egzistenciji.

Ali nije li tu u igri odveć patosa? Zacijelo, no Nietzsche umjetnosti dopušta da je patetična. Umjetnost u svojim uspjelim trenucima svagda daje cjelinu svijeta koju je moguće podnijeti u ljepoti. Ko se prepusti umjetničkom utisku, može postati patetičar univerzalne rezonance. Patetično podnosimo samo u umjetnosti; živ bi čovjek trebao da bude jednostavan i ne preglasan. Takav jednostavan čovjek se, na primjer, bavi znanošću, i to sasma bez patosa, te može pokazati kako se neosnovano čovjek uspeo u tu visinu osjećanja. Najednom svijet patosa izgleda sasma drukčiji. Veliki afekti i strasti razotkrivaju svoje neprivlačne, katkada i smiješne izvore. To važi i za visoka čuvstva muzike, koja je moguće raščarati psihološki i fizički. Muzika kao organ tijesne povezanosti bivstvovanja u toj se perspektivi pokazuje kao puka funkcija organskih procesa. Tako se Nietzsche s argumentima protiv patosa laća svog vlastitog patosa i eksperimentira s mišljenjem koje se podsmjehuje vlastitim strastima. Čovjek, tako kaže Nietzsche, jeste biće koje je preskočilo životinjsku granicu perioda parenja, zato uvijek, ne samo privremeno, traži ugodu. A jer je izvora ugode manje nego što ih zahtijeva njegova spremnost na ugodu, priroda ga je potisnula na put iznalaženja ugode. Svjesna životinja čovjek, s horizontom prošlosti i budućnosti, rijetko je sasma napunjena svojom sadašnjošću i upravo zato osjeća nešto što nije poznato nijednoj životinji, naime – dosadu. To neuobičajeno biće proklinje dosadu i traži uzbuđenje, koje mora, ako ga nigdje ne može naći, iznaći. Čovjek postaje životinja koja (se) igra. Igra je izum koji zapošljava afekte. Igra je umjetnost samostimuliranja afekata, na primjer muzika. Antropološko-fiziološka formula za tajnu umjetnosti dakle glasi: bijeg pred dosadom je mati umjetnosti.

U toj formulaciji je patos umjetnosti uistinu nestao. Može li tajna umjetnosti biti trivijalnija? Bi li se ekstaza oduševljenja nad umjetnošću doista trebala iscrpljivati u tome da je pribježište pred nerazdražljivom pustinjom svakodnevice? Nije li umjetnost na taj način reducirana na puku vrijednost zabave? Nietzsche koketira s tim zornim kutom demistifikacije i depatetizacije. Umjetnost, svoju svetinju, želi oskrnaviti i ohladiti svoju ljubav; to je antiromantičko samoozdravljenje, kod kojega bi se trebalo pokazati kako izgledaju te stvari ako ih čovjek preokrene. Pri tome nije riječ samo o preokretanju hijerarhije moralnih vrijednosti, nego i promjeni iz metafizičkog načina gledanja u fizičko-fiziološko.

A i dosada ima svoju tajnu i preuzima kod Nietzschea svoj karakteristični patos. Dosada, pred kojom umjetnost jamči pribježište, postaje razjapljen bezdan bivstvovanja, nešto užasno. U dosadi čovjek doživljava trenutak kao prazno prolaženje vremena. Što se događa izvan, nije značajno, i čovjek i samoga sebe iskušava kao beznačajna. Životni tokovi gube svoju intencionalnu napetost, urušavaju se u sebe kao soufflé što smo ga prebrzo uzeli iz peći. Routines, navike, koje inače nude uporište, odjednom se pojavljuju kao ono što jesu: pomoćne konstrukcije. I sablasni scenarij dosade razotkriva trenutak istinskog osjećanja. Čovjeku ne pada na pamet ništa što bi činio sa sobom, i posljedica je da zatim niština s njim nešto čini. Na toj podlozi ništine umjetnost obavlja svoje samouzbuđujuće djelo. To je iznova gotovo herojski podvig, jer zabavu valja nuditi onima kojima prijeti strmoglavljanje. U toj perspektivi umjetnost je napinjanje luka da ne bismo zapali u nihilistički umor. Umjetnost pomaže živjeti, jer život inače ne zna sebi pomagati pred navalom osjećaja besmislenosti.

Formula umjetnosti kao bijega pred dosadom je signifikativna, razumijemo li vrijeme kao nekakvo iskustvo ništine. Time se opet dogodila promjena iz fiziologije samouzbuđivanja u metafiziku horror vacui. Nietzsche je virtuoz tog graničnog prometa između fizike i metafizike. Svojim fiziološkim raščaranjima zna dodijeliti nov metafizički čar. Kod njega nema ništa što na vrhuncu ipak opet ne bi bilo neizmjerno.

Sve može postati neizmjerno – vlastiti život, spoznaja, svijet –, a muzika je ona koja čovjeka tako ugodi na neizmjerno da u njemu unatoč svemu izdrži. I zato ostaje neizmjerno Nietzscheova sveživotna tema, njegov pokušaj i njegovo iskušenje.

Rüdiger Safranski, Friedrich Nietzsche. Biographie seines Denkens. München u. a., Hanser. 2000

S njemačkog preveo Mario Kopić