Jesen/Zima 2011

  Povodom jedne stare polemike
  Slobodan Blagojević
 
 

U sarajevskom muzičkom magazinu Zvuk, broj 4, 1976. (tiskan krajem 1977.) pojavio se tekst novosadskog univerzitetskog profesora Dušana Plavše, Kritika Fohtovog neoformalizma u muzičkoj estetici. U tom se tekstu autor obračunava sa Hanslickovom antiemocionalističkom" muzičkom teorijom o imanenciji forme i sadržaja, koju nalazi i u Ivana  Fochta (Focht je, tih godina, preveo s njemačkog Hanslickovu knjigu O muzički lijepom). Plavša to čini sa pozicija "evoluirane" socrealističke estetike ("misaona evolucija marksističko-lenjinističke teorije odraza", kako sam kaže) sovjetskih teoretičara Asafjeva, Lise, Soboljeva...

U časopisu Izraz (br. 3, 1978.), u kojem sam bio jedan od urednika, odgovorio sam profesoru Plavši tekstom Disleksije jednog zakašnjelog zagovornika teorije odraza, gdje sam ustanovio da "osnovni stav Fochtove estetike, koji je trebao biti predmetom rasprave, de facto nije ni dotaknut", tako da prava polemika, zapravo, nije mogućna, te sam potanko analizirao autorove zablude i greške, "čiji je dijapazon neobično širok... od neshvatanja osnovnog stava s kojim se kani polemizirati, pa preko mnogih grubih zamjena teza, do logičkih, stilskih i, na kraju, gramatičkih grešaka". (U polemiku se, kratkim osvrtom, uključila i Eleonora Prohić – O vulgarnom ideologizmu Dušana Plavše, još jednom).

Dušan Plavša je odgovorio tekstom Dislekcije zagovornika antimarksističke muzičke estetike ( Izraz, br. 5, 1978.),  u kojem, na početku, kaže: "Nemam nameru da od tačke do tačke odgovaram na sve što je S. Blagojević u mom tekstu 'otkrio' kao gramatičke, logičke i druge 'greške'...", jer to objektivno i nije bilo moguće, s obzirom da su sve te greške bile nepobitno dokazane. Kao razlog te njegove "namere" Dušan Plavša navodi, u nastavku iste rečenice: "...jer ne želim da stupam u dijalog sa njegovom Klejovskom (potonji Muhamed Ali, op. S. B.) samouverenošću". Ponovno zaobilazeći predmet rasprave, glavne tačke njegove  optužnice svodile su se na to da sam "skolastik" (što je, po njemu, antimarksističko ponašanje), te da se Ivan Focht skriva iza "svojih učenika". Polovinom sedamdesetih godina prošloga vijeka slušao sam predavanja Ivana Fochta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Profesor je, već, odlazio u penziju i preselio se u Zagreb, ali je i dalje jednom nedjeljno držao predavanja iz estetike na svom matičnom fakultetu u Sarajevu. Profesora, izvan tog okvira, nisam osobno poznavao. Moja reakcija na Plavšin tekst bila je principijelna, u odbranu nivoa i standarda javnog razgovora, u ovom slučaju filozofskog.
Ukratko, D. Plavša je "fohtovsko shvatanje muzike", kao i Hanslickovo, nazvao "antiistoričnim i nedijalektičkim" i filozofskom promišljanju umjetničkog djela, koje on vidi kao "prevaziđenu skolastiku", suprotstavljao  pojmovnu nebulozu "voljne aktivnosti čovekove", to jest psihičke djelatnosti postavljao iznad duha ("metafizike"). Svaka duhovna aktivnost, ono objektivno prisutno pri samoj stvari, podložno je volji, a ukoliko se od volje otrgne, nastupa otuđenje, "antiistoričnost".

Na taj njegov tekst odgovorio sam opsežnom analizom "estetike" (a zapravo, muzikološkog trućanja) D. Plavše: "Pored ponovnog pokazivanja i dokazivanja nedoučenosti ovog 'teoretičara' ukazat ću i na korijene takvog načina 'mišljenja'". Tekst se zvao Zgode i nezgode 'marksizma' Dušana Plavše – i objavljen je u Izrazu (br. 6, 1978.). Naime, utvrdio sam svojom analizom da Dušan Plavša nije u svom "teorijskom" razvoju uspio doći do razlike između pojma i njegova predmeta, između onog što se shvaća, onog što je shvaćeno i riječi kojom se ono što je shvaćeno označava. Pokazao sam i da je nevješt razlikovanju procesa mišljenja, koji je psihička radnja, i njegova proizvoda misli, koja tu radnju transcendira. Unatoč očevidnoj teorijskoj inkompetenciji, Plavša je Fochta i "fohtovce" sve vrijeme diskvalificirao kao "skolastike" ("antimarksiste") udaljene od praktičnog, realnog svijeta "činjenične građe".   U svakoj instanci pretpostavljao je ono pojedinačno onom općem, "kompleksnu činjeničnu građu" "ontološkom pojmu 'prave muzike'", koji je, po njemu, nepristupačan jednom filozofu, ili estetiku. Samo je muzikolog zadužen da tu uvodi red i odlučuje.  "Blagojević dolazi do apsurdnog zaključka da (muzički) estetičar može da bude neko ko nije nikakav muzikolog", napisao je Plavša u svom tekstu. Ovo je bilo popraćeno mojom analizom "zaprepašćujuće činjenice da nedostatak svijesti o subordiniranosti ljudskog znanja najvišim oblicima tog znanja može još uvijek biti prisutan u izvjesnim teorijskim ambicijama". Plavša je, štoviše, išao dotle da ustvrdi da nema ni jedinstvenog pojma muzike: "Realno postoje samo muzike (po žanrovima, stilovima, razdobljima, itd.) i moguće su samo posebne estetike tih fenomena". Na to sam odgovorio da bi nam Plavšino "nepregledno pojavno bogatstvo čovekove muzike" , svakako nalagalo "da i žanrove proglasimo za fantome. Jer u tom 'bogatstvu' realne su samo kompozicije. Ali, ako bolje pogledamo nisu ni one tako realne, jer postoje i pojedini tonovi, koji su svakako realniji i potpunije udovoljavaju kriteriju 'nepreglednog pojavnog bogatstva'...Prema tome, po D. Plavši, morala bi postojati estetika za svaki ton!"

Svoj sam odgovor nastavio opširnom i, naravno, ironičnom (glede Plavše) podukom o formiranju pojma, te mu naveo niz citata iz samog Marxa, Engelsa (u jednom slučaju i Lenjina), na koje se on pozivao kao "marksist" ("disciplinirani vojnik Partije"), a u kojima ovi "mislioci materijalizma" pojam (ontološki i gnoseološki) pretpostavljaju tzv. stvarnosti ili, Plavšinim rječnikom, "realijama". "Jer, otkuda Marxu pojam 'ljudska suština', ili 'univerzalni čovjek', kad to ne možemo izvući ni iz pomnog istraživanja šarenog izobilja oko nas, niti iz 'kompleksne činjenične građe' kapitalizma?... 'Prava muzika' je isto što i 'ljudska suština', 'univerzalni čovjek', 'naturalizam – humanizam', 'suština'. Na isti način dolazi se do svih ovih pojmova. Mi, čak, ne možemo shvatiti ni što je to 'raznovrsnost', ni što je to 'kompleksnost', ni što je to 'činjenična građa' ako nemamo pojam dobijen apstrahiranjem".

D. Plavša je, naime, zahtijevao da se svaki pojam "verifikuje u stvarnosti", a ja sam ga upozorio da taj svoj "naučni" zahtjev dijeli s Mussolinijevim "filozofom i ministrom" G. Gentileom, koji je u svom tekstu Origini e dottrina del fascismo pisao da je "intelektualizam mišljenje odvojeno od djelanja", te da se "u fašizmu mišljenje i djelanje (pensiero e azione) savršeno podudaraju i nikakva se vrijednost ne pridaje mišljenju koje nije prenijeto u akciju, ili kroz nju izraženo". Ova pozicija istovjetna je Staljinovom ideologu Ždanovu.

Danas, 35 godina nakon ove polemike, čini se da je  ista "teorija" zavladala i u kapitalističkom svijetu, gdje je umjetnost postala "zabava", neka vrsta lakog iznuđivanja emocija za velike pare. Masovnost je i ovdje presudna stavka u prosudbi vrijednosti djela. Plavšino socrealističko vrednovanje kao da se obistinilo – ali ne tamo gdje se on tome nadao, u propalom komunizmu Sovjetskog Saveza, već u pobjedonosnom neoliberalizmu kapitalističkog svijeta, u kome je "voljna aktivnost čovekova" trijumfirala. Umjetnost je postala ona Plavšina "realija". Nedavno sam vidio listu "10 najutjecajnijih umjetnika u svijetu danas", na kojoj se nalazi devet moćnih galerista i jedan umjetnik,  a i on više po  svom političkom "ozbiljenju" no po svojoj umjetnosti.
O svemu sam ovome filozofski i literarno potpunije (gradeći dijaloške paradigme) pisao u svojoj novoj knjizi Kratki uvod u vječnu polemiku (VBZ, Zagreb, 2009.).

Nakon mog drugog teksta primio sam i pismo Ivana Fochta, koje se ovdje prvi put pojavljuje u tiskanom obliku. Da bi se razumjela neka mjesta iz Fochtova pisma, navest ću nekoliko dijelova iz završnog poglavlja mog teksta.
Jer je D. Plavša tvrdio da u umjetnosti ne postoji nikakva objektivizacija (konstituiranje jednog bića u drugom), naime da je "duh neodvojiv od tela", tako da svaka objektivizacija u umjetničkom fenomenu zahtijeva i tijelo, to jest podliježe "voljnoj aktivnosti čovekovoj", ja sam ga proglasio prvim zastupnikom, na "teorijskom" planu, body-arta u Jugoslaviji.

"Pošto je Mozartov duh bio neodvojiv od njegova tijela i njegove su kompozicije dobro prolazile dok je tijelo bilo snabdjeveno. Kada je Mozart kasnije počeo pobolijevati, razboljele su se i njegove kompozicije (preko upale pluća do tuberkuloze), a najturbekulozniji bio je njegov Requiem. Poslije su sve one s njim pomrle. Ovo je do sada najradikalniji istup jednog body-artiste. No, bilo bi interesantno uputiti ova 'teorijska' istraživanja i u drugim, do sada neproučenim pravcima, i vidjeti što se dešava sa umjetničkim djelima dok njihovi proizvođači spavaju. Da li su i ona tada u dubokom snu? Bude li se po noći? Ima li pojava more, znojenja, itd.?

Body-artist D. Plavša zaoštrava stvar i kaže: 'No da bi se dokazala predmetnost duha (tako on naziva objektivizaciju u umjetničkom djelu, op. S. B.), morali bismo ga ugledati u belom ogrtaču kao vampira'. Ne bi bilo loše da drug Plavša prouči malo teorije o vampirima i ispita zašto oni nose, baš, 'bele ogrtače' i da li je, možda, bilo i pojava drukčijih ogrtača. Moramo se ovdje upitati koja je to vrsta vampira Hamlet? Očigledno je da on egzistira tek kao vampir, pošto je njegov proizvođač, sa svim svojim 'voljnim aktivnostima', prestao 'realno' da postoji u okviru 'nepreglednog pojavnog bogatstva sveta'. No, u slučaju ovog ozloglašenog proizvođača duhova, utvara, baba-roga itd. nailazimo, pored Hamleta, i na čitav bal vampira: Romeo, Đulijeta, Makbet, Otelo, nekoliko Ričarda... Historija svjetske književnosti mogla bi slobodno ponijeti naziv – historija vampirizma. No, prevednosti radi, valja ovdje ipak praviti malu distinkciju (prema genetičkom kriteriju koji uvodi D. Plavša). J. S. Bach, 'otac dvedesetero dece', kako nam saopćava Plavša, svakako ima manje šansi da postane vampir od I. Andrića, koji nije imao djece. Kritičari umjetničkih djela mogli bi, prema ovome, da biraju mjesta za sadnju bijelog luka i da tačno ustanove gdje treba zabadati kolce, bilo tisove bilo javorove.

Ona rečenica o ljudskom duhu u 'naučnom smislu te reči'...i dvije potpuno zbrkane i nesuvisle rečenice o maratonu, kokoškama, Bachu, poetskim večerima itd., krajnji su dometi stila i načina izlaganja 'ideja' ovog muzikologa. Tu se potpuno miješa psihička radnja sa onim što radi, predstava sa onim što predstavlja, zatim i kokoši postaju sadržaj muzičkog djela, a učešće uzimaju i atletika, aranžiranje, rock 'n' roll, 'muzičko slikanje', komercijalni efekti. A differentia specifica za sav taj kalambur jeste ingeniozna sintagma prof. D. Plavše, 'ljudski duh', koji je u svemu tome podjednako zastupljen.

Smatram mentalnom i intelektualnom insuficijentnošću nazvati jednu psihičku radnju duhom, jer psihička radnja mišljenja potrebna nam je i prilikom obijanja neke banke, ili u obradi izvjesne dnevne ekonomske kalkulacije. Plavša uporno psihičke radnje podmeće pod duhovne (jer mu je duh neodvojiv od njih) i to, još, naziva 'ljudski duh'. Vidimo, dakle, da je sve što je iznad psihičkog nivoa normalno smatrati neljudskim. Sva kultura, kao duhovna tvorevina koja se odvojila od tijela i 'voljnih aktivnosti' svojih autora, neljudska je. Eto, to su konsekvence jednog načina 'mišljenja'.

Pošto je iznio 'nacrte' nekoliko novih otkrića u zakonima logike, Plavša nam na kraju daje i nacrt svoje kozmogonije: 'Tako na pr. za njega (za mene, op. S. B.) pojam sveta nema nikakve veze  sa pojavnim bogatstvom sveta, koji nas okružuje sve do u tamne dubine vasione' (podvukao S. B.). Ovdje je spoznata jedna dirljiva strana svijeta; naime, uočeno je da nas svijet okružuje, ali nije jasno kako nas to okružuje do u 'tamne dubine vasione' , gdje mi nismo uopće prisutni. A uzgred, 'tamne dubine vasione' nisu nikako tamne, jer ih osvjetljavaju sistemi galaksija iz kojih jedino i potiče svjetlost. Jedan mali djelić te svjetlosti obasjava i vanr. prof. muzičke akademije D. Plavšu".

 

Ivan Focht

Pismo Slobodanu Blagojeviću, uredniku Izraza

Poštovani kolega,
kad sam u Zvuku pročitao Plavšin izliv resentimenta pomislio sam da me u njemu ništa ne obavezuje da odgovaram: Zašto da dozvolim da mi jedan Herostrat poremeti dnevni raspored  rada. Poslije Vaših tekstova – i drugarice Prohić – uvidio sam da Herostrat može počiniti i štetu, i da je trebalo reagirati: radi dostojanstva filozofije, naučne savjesti i savjesnosti, slobode misli i osnovnih moralnih normi. Vi ste to tako dobro obavili da sada, ponovo, smatram da Plavši nisam dužan odgovora, pa makar se i aludiralo da se "skrivam" iza Vas.
Na svom položaju sami znate da u Izrazu nisam ništa "naručio", niti  Izraz predstavlja takav servis. Štaviše, ne samo Vama, nego nikome i nikad o Plavši nisam izustio ni riječi. Ma koliko to nekome bilo nevjerovatno, dan-današnji nisam Plavšin odgovor na Vašu repliku ni pročitao: 1. zato što se nakon prve njegove rečenice unaprijed zna sve što on uopće može reći; 2.  zato što mi je već nakon njegove prve rečenice postalo totalno indiferentno šta on o meni može misliti; 3. zato što svoje vrijeme mogu pametnije iskoristiti; 4. zato što mi je, priznajem, sam način njegova "pisanja" i "mišljenja" izazvao, već prilikom prvog upoznavanja s njime, jednu upravo fiziološku mučninu (negdje u gornjem predjelu stomaka), e da bih mogao i po drugi put o njemu još i razmišljati.
Vi ste ga otprve "pročitali", kao i cijeli onaj kompleks koji iza ovog ataka stoji. Prema toj "argumentaciji" tipa toljagom-po-glavi, sasvim nevino djeluju čak i "argumenti" Heraklitovih protivnika koji su, da bi ismijali učenje pantha rei, pritiskali prstima slova na jednoj objavi zapisanoj na starogrčkoj zgradi, "kako ne bi odletjela dok se ne pročitaju".
Sasvim se moglo očekivati da će Plavša kad-tad spomenuti "uverenja" i, vjerujte mi, on će drugom prilikom i priložiti niz potvrda da je kompetentan da se bavi estetikom muzike  (a na posebnim papirima i gnoseologijom, i sociologijom, i historijom filozofije – ili će sve to biti na jednom papiru).
Isto tako ste nepogrešno otkrili i sve njegove glavne izvore u upoznavanju s "marksizmom". Ne treba se čuditi kad on govori o "metafizičkom metodu"; to direktno proizlazi iz onog mjesta u Kratkom kursu historije SKP (boljševika) na kojem piše da je "metafizika direktno suprotna dijalektici". Ipak, ostaje čudno što, ne Plavša (kod njega je i ostalo na istom nivou znanja, on čak ne zna da je i sam pojam "realia" skolastički), nego što sam Staljin nije znao ni to da je metafizika jedna disciplina, pa stoga ne može biti suprotna bilo kojem metodu, kao što je dijalektika, da ima i metafizika koje su dijalektičke (Schelling, Hegel, itd.), pa i materijalizama koji su metafizički (Aristotel, Spinoza, itd.). A što se tiče Plavše, ne upada li u oči što on nimalo i jedino tada ne reagira kad ga nazovu staljinistom? Zar je moguće da on računa na to da će Staljinova "misao" ponovo postati aktuelna?
Za mene lično najnevjerovatnija i do Plavše najnezamislivija stvar je bila da se upravo ja proglasim "hegelijancem", i to "ovejanim". Nije bilo potrebno da Plavša pročita ni moj rad Amuzija hegelijanstva, pa čak ni moju doktorsku radnju koja je, u cjelini, još prije sedamnaest godina bila posvećena kritici Hegelove filozofije. Njegova etiketa pokazuje da apsolutno  ništa od ničega ne razumije, jer je svaki moj stav "direktno suprotan" Hegelovom.
Imate pravo, na raspolaganju mi stoje već svi elementi potrebni da se na sudu podigne tužba zbog uvrede političke i građanske časti. (To vidim već na osnovu Vaših citata iz Plavšinog teksta). Zar je upravo Plavša i niko drugi pozvan da mi dijeli "političke kvalifikacije"? Među nama rečeno, ovdje je baš "naletio" na pravu adresu, jer je očigledno da mu nije poznato kako, između ostalog, i jedna ulica u Sarajevu nosi ime "Porodice Foht". – Ali, krivično ga goniti značilo bi pridavati mu važnost. (A kad bi se to poduzelo, on bi sigurno na sudu predočio nekakvo "uvjerenje", možda da je mentalno neodgovoran, i šta onda?)
No, ostavimo Plavšu: on će u svom stilu poduzeti dalje korake i ja se ne bih začudio kad bi on (umjesto mi protiv njega) podigao tužbu protiv Izraza, Slobodana Blagojevića, Eleonore Prohić, Ivana Fochta, Milana Vlajčića, koji je u Politici došao do iste dijagnoze, pa i protiv sviju zajedno, plus BIGZ zato što je objavio Hanslicka (u Plavšinoj "idealnoj državi" sve bi to bilo najstrože i sudski zabranjeno. Osnovni motiv ovom pismu bila je potreba da Vam čestitam zbog razloga navedenih u početku. Ali, ne mogu a da ne istaknem i čisto estetsko uživanje u duhovitosti i logičkoj perfekciji koje su mi pružili Vaši radovi. Veoma me raduje što vidim da neko tako odlično poznaje logiku, čak i finese u fenomenološkom razlikovanju misli i mišljenja, ili u tretmanu pojma. "Ako u kulturi postoji progres, on je prije svega pojmovni" (Stanislaw Lem). I Vaša izlaganja o "struci" i o pozitivizmu imaju principijelan značaj koji daleko prevazilazi Plavšin slučaj. Sa cehovski borniranim shvatanjem struke susrećemo se na svakom koraku i ja ne znam šta je, pored urođene ograničenosti, veći neprijatelj naučnom napretku. Povrh svega, slatko sam se toliko puta nasmijao, osobito povodom "voljnih aktivnosti" i oko onoga o body-artu. (Uzgred rečeno, ni u tom pogledu nema dosljednosti kod Plavše, jer po vlastitim kriterijima morao bi se zapitati šta je to sam komponirao da bi stekao pravo da o muzici govori.)
Postoji beskrajno mala vjerovatnoća da sam Plavša shvati koliko je ispao smiješan. (Zapravo, najsmješnija je stvar što on, po svemu sudeći, uistinu vjeruje da se bavi teorijom). Tu nema pomoći. Ali, Vi niste za njega pisali, nego za čitaoce – i za samu stvar.
U želji da se uskoro i lično upoznamo pozdravljam Vas srdačno
Ivan Focht

P.S. Ovo pismo je namijenjeno lično Vama i ja nemam apsolutno nikakve potrebe da se obratim Plavši. Ipak, ako smatrate da bi čitaoci mogli u njemu nešto naći, nemam ništa protiv da ga u Izrazu objavite.

Zagreb, 27. 8. 1978.