Proljeće/Ljeto 2011

  Smrt i beskonačnost
  Ivan Focht
 
 

Kao moto mogla bi mi poslužiti Rilkeova pjesma Iz jedne olujne noći, koja u cjelini govori zapravo i jedino o smrti. Ili, s druge strane shvaćeno, moj prilog bi se mogao posmatrati isključivo kao jedna eksplikacija nekih od misli sadržanih u navedenoj pjesmi, naročito u njenom Naslovnom, kao i I., VI. i VIII. dijelu.
Najnovije registracije iskustava privremeno klinički umrlih i potom oživjelih pojedinaca nisu nam bitnije  obogatile uvid u fenomen smrti. Kao što to i inače biva kad se radi o slučajevima koji se još uvijek ne mogu egzaktno fiksirati i istražiti, poezija nam ipak više govori od nauke. Poeovi, Mauppasantovi, Rilkeovi i Shakespeareovi intuitivni ''upadi'' u stravičnu činjenicu smrti i danas su neprevaziđeni. Pa i uprkos često zapanjujućim umjetničkim uživljavanjima u prekide života – a nema druge uporišne tačke da im povjerujemo, osim unutarnje umjetničke uvjerljivosti – mi i dalje o smrti uglavnom ne znamo ništa.
Tako ni ovaj zapis ne pruža ništa novo, pa i ne ide objašnjenju već utvrđenih činjenica. On je samo pokušaj da se otkriju uzroci naše totalne bespomoćnosti pred licem ovog fundamentalnog pitanja. Fundamentalnog, jer osim što postavlja to pitanje, čovjek se generički ne razlikuje od životinje: sve ostalo nam je zajedničko, počev od prehrane i rasplođavanja, do vođenja ratova i udruživanja; u tom pitanju, u razjedanju i očaju u traženju odgovora na njega, i sastoji se onaj tanki sloj tzv. kulture kojim je presvučen naš golemi i nezgrapni životinjski organizam.
Jer, sva kultura i nije drugo nego nastojanje da se konačnost smrti prevaziđe. Kako je već Schelling utvrdio za likovne umjetnosti: one jedan pokret, mig, smrtnu trenutačnost zaustavljaju, koče, fiksiraju i time je čine, navodno, beskonačnom. No svejedno da li one navodno ili istinski uspijevaju da jedan prolazni tren ovjekovječe, činjenica je da sve umjetnosti upravo ta crta odlikuje: težnja da se zauvijek zadrži jedan određeni željeni sticaj okolnosti u pojavnosti.
Ne treba posebno ni isticati da i filosofiju nosi ista ta žudnja za zaustavljanjem i nadilaženjem konačnoga. Makar i ne prelazila na djelo, ona bi htjela da zna kako bi se to djelo moglo izvesti, ili bar da sazna zašto smo na konačnost beskonačno osuđeni. ''Jednom se umire, a tako zadugo''. Ovaj Molièrov humor je prevazilaženje smrti u duhu. Realno prevazilaženje je nemoguće, jer i prije nego i dođemo do ključnog problema smrti, sam život postaje problemom, te se moramo iz dana u dan nositi s dosadno-efemernim i potpuno vanljudskim teškoćama, nikad ne dospijevajući do istinskih. Pri tome ljudska ljubav prema trenutku i aktualitetu, vezanost ogromne većine čovječanstva za svakodnevnicu, još više zatrpava mogućnost da se smrt prevaziđe bar u idealnom vidu. ''Ne plaši se da će ti život okončati, nego da neće nikad ni početi'' (John Newman).
Kad, dakle, već dva milenija ne možemo na temu smrti navesti ništa novo, jedino što možemo učiniti je da već poznate činjenice vrednujemo iz drugih aspekata, odnosno da ih dovedemo u vezu s dva takva pojma: s beskonačnošću i s individualnom samosviješću.
***
Do sada su umirali pojedinci, plemena i narodi, ali sada čovječanstvu kao biološkoj vrsti predstoji smrt. Uopće više nije potrebno da bukne atomski rat, dovoljan je zbir sitnih zagađenja, radijacija, lokalnih pustošenja okoline itd. pa da čovjek kroz, u najboljem slučaju, 35 godina, uništi svaku mogućnost svog daljnjeg opstanka na Zemlji. To nije nikakva pesimistička prognoza, nego  naučno utvrđena činjenica: futurolozi su izračunali, ne uzimajući čak u obzir geometrijsku progresiju, da dosadašnji ''razvoj'' čovječanstva dovodi do biološke smrti u roku od 20 do 30 (plus minus 5) godina. Kroz petnaest godina vodiće se ogorčene bitke po vrhuncima planina oko malo zraka koji je još moguće udisati.
Ali, to nije naša tema, samo je činjenica s kojom u postavljanju pitanja treba računati. Naime, isti taj čovjek, koji će sam sebe onemogućiti, predstavlja jedini poznati oblik samosvijesti, jedini modus svijesti u kojem se, osim predstave smrti, javlja i pojam beskonačnosti. Budući da je ova svijest vezana uz materiju (tijelo), a ovoj predstoji uništenje, postavlja se najdalekosežnije pitanje svih vremena: postoji li mogućnost ponovnog rađanja jedne svijesti koja bi iznova mogla postaviti, a možda ovaj put i riješiti, sam problem?
Budući da nam do konca života neće biti dato da spoznamo najodlučnije činjenice (istine) – kao što su pitanja o biću, životu, svemiru – najzanimljivije bi bilo znati da li bar teorijski postoji mogućnost nove prilike (za spoznaju).
Uvijek se vraćam pitanju kojim sam svoju raspravu o Filosofiji prirode prekinuo. Ono mi se ne nameće iz želje za besmrtnošću, nego iz zadovoljene potrebe za saznanjem:
''Pitanje o vremenskom i prostornom kontinuitetu, odnosno diskontinuitetu kosmosa ima i jedan neposredno lični i praktični značaj. Naime, svi se mi pitamo, ma koliko to zvučalo spekulativno, hoće li nam se pružiti još jedna prilika za život, možda u sasvim drugačijem tjelesnom obliku i vidu svijesti, pa čak možda i u sasvim drugom dijelu kosmosa, ali ipak… ipak, da li ćemo se ikad više prepoznati. Ako kosmos i nije vječan, ostaje nam vjera da je priroda vječna. U beskonačnom vremenu i po računu vjerovatnoće, moguće je da ćemo se i mi ponovo nekako i negdje roditi, iako, kako su vjerovali buddhisti, možda u obliku trave ili nekog bića inteligentnijeg od ljudi. Ako je između našeg prethodnog i novog rođenja proteklo možda neizmjerno mnogo vremena, vjerojatno se nećemo sjećati prošlog života, ili ćemo se samo nečega mutno prisjećati, kao što nam se to u sadašnjem životu ponekad čini. Jedino, postavlja se pitanje identiteta našeg Ja, to jest da li ćemo kroz beskraj vremena između pojedinih reinkarnacija i rađanja pronijeti neokrnjeni osjećaj da smo to ponovo mi?''
Ako se ponovo i pojavi svijest sazdana na moju sliku i priliku, još nije time rečeno da se u toj svijesti netko drugi, umjesto mene, neće doživljavati kao ''Ja''. Taj kompleks sadržan u ovom pitanju nazivam problemom identiteta svijesti.
Dakle, svijest koja bi se ponovo rodila ne bi morala biti samo samosvijest, nego upravo moja samosvijest, to jest u njoj bih morao ustanoviti identitet svoga Ja, inače meni ne bi koristila i ja ne bih znao čak ni da li neka druga svijest zna.
Da li je iskustvo svoga Ja uopće, u načelu moguće u nekom drugom obliku, da li je identitet svijesti vezan uz sasvim određene crte ili je, ukratko, zbiljski transcendentalan?
Da li je svijest o vlastitom Ja vezana uz psihosomatsku strukturu čovjeka, to jest da li je moguće da se ona pojavi i u drugoj (biološkoj) vrsti?
Da li je svijest o vlastitom Ja možda jedan poseban moment koji ne iskrsava naprosto iz objedinjavanja svih momenata svijesti? Ako je samosvijest još jedan plus uz svijest, tako reći jedan specijalni arrangement, tada su šanse da u nekom budućem životu uspostavimo (bolje reći: nastavimo prekinuti) kontinuitet našeg Ja daleko manje.
***

I pod pretpostavkom da se u ''Životu broj 2'' nastavi prekinuti kontinuitet identiteta samosvijesti iz ''Života broj 1'', to još ne bi po sebi garantiralo da ćemo istinu o smrti u toj novoj prilici otkriti. Vjerojatno ne bismo mogli nastaviti ono do čega smo u proteklom životu došli – jer se u beskonačnosti može, po računu vjerojatnoće, desiti da se ponovo pojavimo tek za beskonačno dugo vrijeme, te se ne sjetimo ne samo ''starih spoznaja'', nego ni prošlog života. Pored toga, i pojava ponovo )po drugi ili stoti put) u modusu čovjeka ne bi možda koristila, jer čovjeku možda uopće nije dato da spozna. (Ne samo nijedan pojedinac, nego ni čovječanstvo u cjelini nije spoznalo nijednu stvar, ne samo smrt, do zadovoljavajuće dubine, iako su svi pojedinci mogli nastavljati dostignuća prethodnika.)
Traži se, dakle, ne samo nova prilika, novi život, nova svijest i nova samosvijest, nego i viši, bolji oblik (kvalitet) te samosvijesti.
***

Kolika je vjerojatnoća da se svi ovi uvjeti ispune, te da jednom uzmognemo saznati šta je to smrt?
Što je sve potrebno da se jedno Ja (i po prvi put) rodi! Koliki je silan lanac slučajnosti morao da prethodi čudu da se jedno određeno Ja prizove i izluči iz beskonačne nirvane bezimenosti i nebitka! Samo se podsjetimo bar ključnih uslova za nastanak jedne individualne svijesti: 1. potrebna je jedna planeta, ni predaleko ni preblizu njenom suncu, da bi na njoj uopće život bio moguć; 2. potrebna je veoma duga evolucija tog života; 3. neophodno je da ta evolucija vodi, bar jednim svojim slučajnim rukavcem, ka nastajanju inteligentnih bića; 4. moraju roditelji jednog takvog bića posjedovati određene gene; 5. moraju se ti roditelji sresti (susret s bilo kojim drugim partnerom neće rezultirati rođenjem upravo određenog Ja); 6. roditelji moraju začeti život u sasvim određenom trenutku (jer u svakom drugom trenutku rađa se brat ili sestra, ali ne i upravo Ja); 7. u rođenom biću mora se javiti i ona ''supstanca'' koju nazivamo samosviješću (jer mnoga bića koja su imala nevjerojatnu sreću da se rode rađaju se nesvjesna – ne samo Smrti i Beskonačnosti, nego i Života samog).
Kad samo pomislimo koliki je nevjerovatan sticaj okolnosti bio neophodan već za rođenje samo jednog roditelja (jer cijeli gornji lanac važi već i za njega i za njegove praroditelje), tad činjenica da smo se upravo mi rodili izgleda još nevjerovatnijom. A da i ne govorimo o vjerovatnoći da se ista stvar ponovo dogodi.
Pa ipak, u beskonačnosti ima i  beskonačno vremena da sve dođe (ponovo) na red.
***

Samo, postavlja se pitanje postoji li beskonačnost. Neki mislioci su smatrali da kosmos nema ni početka ni kraja, neki da ima početak (prije kosmosa je bio haos) ali nema kraja, neki opet da nema početka ali ima kraja i, konačno, neki da ima i početka i kraja. Ovoj posljednoj pretpostavci naginje i savremena nauka (astronomija). Međutim, hipoteza nije dokazana – a i kako bi? – te nam još uvijek preostaje nada. Nju podupire i naša nemoć da predstavimo kraj svemu: jer, šta bi bilo poslije tog kraja?
Pitanje beskonačnosti povezano je sa zakonom o održanju energije. Ako ovaj posljednji važi – a počelo se već i u njega sumnjati – tad ima beskonačnosti.
Imamo, dakle, izvjesnog logičkog prava da pretpostavimo postojanje beskonačnosti.
A ako bi kosmos ponovo okončavao u haosu (iz kojeg je vjerovatno i proistekao), šanse reinkarnacije možda čak i rastu. Jer, haos je vladavina slučajnosti, a slučajnost daleko više dopušta mogućnost ponavljanja nego jedan sređeni, na nužnosti bazirani svemir koji se ne zaustavlja na već stvorenim oblicima, i u svojoj (suponiranoj) biti nosi u sebi nagon ireverzibilnog progresa.
Već u beskrajno malom isječku poznate nam povijesti (''civilizacije'') imali smo priliku da upoznamo slučajeve ponavljanja događaja koji u svojoj sličnosti idu do nevjerojatnih analogija. (Recimo: propast rimske civilizacije dovela je čak i u sferi morala do takvih izvitoperenja kakva se mogu susresti u naše doba; gotovo identični načini uklanjanja protivnika; identična sudbina osvajačâ itd. ) Koliko bi tek u jednoj beskonačnosti bilo mogućnosti ponavljanja! Mi čak ne možemo pružiti protudokaze ni hipotezi da se već u ovom trenutku negdje u svemiru, ili čak u najbližoj okolini, ne nalazi jedna svijest koja je identična našoj. Apsolutno nema načina da doznamo nije li u našem sagovorniku ista ona svijest koja prebiva u nama, kao ni obratno, ne prebiva li u nama netko drugi, ne predstavljamo li mi njegovu svijest. To se, dakle, ne može provjeriti, kao ni Kantov problem da li je neki drugi subjekt vidio žutu boju isto kao i mi. Ali, i jedno i drugo je moguće.
Otkud Nietzscheu ideja ''vječitog vraćanja''? Otkud Descartesu koncepcija ''urođenih ideja''? Mi nešto (bez obzira koliko je to nešto značajno) znamo i prije svakog iskustva – factum koji nitko ne može poreći. Otkud dokazi to znanje? Ako se odgovori: zapisano je u našim genima – pravi odgovor je samo odgođen, odnosno, prebačen na drugi niz pitanja. Jer, nešto može biti zapisano u genima od strane nekog drugog, može se preuzeti naslijeđem, ali može biti ubilježeno u gene i od naše vlastite strane (u prošlom životu). U svakom slučaju, Descartesovo učenje o urođenim idejama ne samo da se ne može olako odbaciti, nego i dobija potvrdu savremene genetike. A ono do čega je genetika došla traži daljnje objašnjenje.
Ukratko, sve nedoumice svode se na jednu: da li je sama beskonačnost smrtna ili ćemo beskonačno puta umirati?
Ključno pitanje, kako iz svega proizlazi, glasi: Postoji li u prirodi beskonačan broj mogućih kombinacija između građevnih elemenata ili je on ograničen? Naime, u drugom slučaju ne samo da daleko raste vjerojatnoća višekratnog rađanja iste svijesti, nego su ponavljanja čak nužna. Isti oblici morali bi ponovo doći na red kad priroda već po apriori ograničenim mogućnostima, po tzv. idealnim ili mišljivim mogućnostima, ne bi uvijek iznova mogla ''izmišljati'' nove.
U prirodi je manji broj elemenata – šta se sve ne gradi samo od ugljika – ali kombinacije između njih su mnogobrojne, silne, pa ipak ne i beskonačne. Mogućnosti kombiniranja nisu neiscrpne; iako velike, one upravo zato potpadaju pod zakon ''velikih brojeva'', koji govori o tome da što je niz svih slučajeva veći, to je i mogućnost povoljnih slučajeva veća. A u našem slučaju ''veliki broj'' je beskonačno velik.
S tim u vezi je i pitanje slučaja. Čak i kad bi priroda mogla u beskonačnosti iznova proizvoditi neponovljive oblike, to još ne isključuje svaku vjerojatnoću slučajnog ponavljanja nekog oblika. Tada bi postojala ipak, iako vrlo mala, mogućnost da se jedno određeno Ja ponovo rodi. No, ako bi priroda bila ograničena makar samo u jednom pogledu, njena varijabilnost se ne bi mogla u beskonačnost obnavljati, pa bismo u toj beskonačnosti svi mi ponovo morali doći na red – i to ne samo još jednom, nego i bezbroj puta.
Dakako, nad svim ovim i dalje lebdi sumnja, odnosno neizvjesnost u pogledu toga da li bi – i u slučaju istinske repeticije – ponovljeni istovjetni oblik bio ponovo Ja – svijest, da li bi se u novom životu sačuvao i identitet samosvijesti. Ali, ''ne preostaje nam ništa drugo nego da učinimo i ovaj posljednji korak'' nade, kako bi rekao Kafka.
***

Jedno pitanje, sasvim nezavisno od prethodnih, čeka takođe na svoj odgovor:
Da li je svijest uopće nužno vezana za organizam i životne oblike? Ne isključuje li antropomorfni način mišljenja i nesvjesno svaku mogućnost da se svijest pojavi (negdje u svemiru) i u generički drugačijim modusima?
Na ovo najspekulativnije pitanje od svih mogu reći samo ovo: kao što je neizmjerno veća vjerovatnoća da se neko ne rodi nego da se rodi, tako je i daleko vjerovatnije da se svijest javi u nekom drugom obliku nego u, rođenim bićima, već poznatom.

***

Šta govori u prilog za nas povoljnih pretpostavki?

  1. Millerovi eksperimenti i niz drugih indicija koje govore o tome da slični uvjeti usmjeravaju i na sličnu evoluciju.
  2. Nevjerovatnost pretpostavke da je čovjek jedino inteligentno biće u svemiru.
  3. Podudarnost u rađanju zvijezda i druge kosmogonijske analognosti.

Ovim naučnim, dodajmo i izvannaučne poene:

  1. Naša nesposobnost (nemogućnost?) da zamislimo svijet bez nas, kao i iščeznuće svijeta.
  2. Učenje o reinkarnaciji i metempsihozi – uz tu, naravno, ogradu da novi život još ne mora značiti i novu svijest, a kamoli samosvijest.
  3. Staroegipćansko vjerovanje da se svakih 11.000 godina ponovo rađamo. (Da li se već u tako kratkom periodu iscrpljuju sve moguće varijacije u prirodi?)
  4. I religiozna predstava o ''zagrobnom životu'' mogla bi se preinterpretirati u prirodno-naučnom duhu (u skladu s pojmom beskonačnosti).

Ova vjerovanja i intuicije (tačke 4-7) nemaju, svakako, valjanost naučnog dokaza, ali oni su više nego ništa. S druge strane, naučno nije dokazano ni protivno, kao ni postojanje, odnosno nepostojanje same beskonačnosti, kao ni sve druge hipoteze od prioritetnog značaja.
Što govori protiv?
Ništa što bi imalo stopostotnu valjanost.
Evolucija života ne, takođe, jer i kad bi ona na Zemlji bila ireverzibilna i uvijek rađala unikatne oblike, teorijski nije isključena mogućnost bezbroja novih ''Zemalja'' – s ponovnim otvaranjem evolucionog kola – kao i bezbroj predstavnika iste vrste. Čak i kad bi čovjek bio ona kruna evolucije, vrhunac do kojeg se priroda uopće može dovinuti, to ne znači da se Čovjek ne bi mogao ponovo pojaviti na nekoj drugoj planeti, čak i na onoj koja danas još nije ni rođena, koje u cijelom kosmosu još naprosto ni nema.
Samouništenje čovječanstva na ovom mjestu, pa makar ono za sobom povuklo i uništenje Zemlje, ne ukida ni u jednoj od razmatranih vjerovatnoća, mogućnost rađanja novog identičnog Ja.

***

Tako jednom jedinom pitanju suprotstavljamo niz jednako (zasad) nerješivih pitanja – umjesto odgovora. Ali, to nije ni čudo kad se radi o području na kojem nam ni gole činjenice nisu dostupne. Jedina sigurna stvar je opet ona Descartesova: svijest o vlastitoj svijesti. Čak ni smrt nije izvjesna. Ne mislim na Clarkeovo proročanstvo da će Čovjek uskoro otkriti tajnu besmrtnosti – samouništenje će doći još skorije. Nego, ako smrt nije konačna, ako ona nije ''jednom za uvijek'', tada ona po svom pojmu i nije više smrt.
Ovako, sučeljeni s tolikim neizvjesnostima, dato nam je jedino da izračunavamo postotke vjerovatnoće u cijelom snopu prethodnih alternativnih odgovora. Zato sam se i sâm na takva odgovaranja morao ograničiti.
Premda postoji beskonačno mali procent vjerovatnoće, teorijski je moguće da u beskonačnom vremenu ponovo bude jedna Zemlja, na njoj Novi Sad, u njemu ''Polja'', da u tim ''Poljima'' ponovo bude urednik Zivlak, da njemu ponovo padne na um tematski broj posvećen ''Smrti'' i da se u tom broju ponovo jave isti oni pojedinci, s istim imenima – koji će, tom novom prilikom, o smrti više znati.

Objavljeno u časopisu ''Polja'', br. 236, oktobar 1987.

Mislim, naime, da neke vidove umjetnosti pogađa Hebbelova izreka: ''Umjetnost je samo viši oblik smrti''.