Jesen/Zima 2011

  Hegel i kraj umjetnosti
  Ivan Focht
 
 

Ogromna većina produkata koji se danas pogrešno i nezasluženo imenuju i prihvataju kao umjetnost, svodi se zapravo na tehniku. Pogrešno ih uzimajući za umjetnost, mnogi time vjeruju da je Hegel imao pravo sa svojom prognozom o odumiranju umjetnosti.
Temeljiti gubitak moći koncentracije, koji je savremenog čovjeka pogodio usred čela, neumoljivim pasivno-prećutnim kriterijem i jednom nepokolebljivom negativnom selekcijom udaljava od njega sve što koncentraciju pretpostavlja i traži – dakle i pravu umjetnost. Umjetnost mu postaje dosadna, ona ga gnjavi i ugnjetava. (Pa ipak, i u takvoj se nalaze partije koje su mu interesantne. Mogle bi se izvaditi. ''Zašto se mučiti s cijelim romanom? Napravimo iz njega izbor'').
To, razumljivo, obratno djeluje i na samu koncepciju djela, tako da mu je već u začetku suđeno da postane ono što od njega ljudi i očekuju – ''dajdžest'', izvadak. Čovjek je fragment, djelo je fragment; budući da savremenog pojedinca mrzi da uspostavlja i rekonstruira zadate cjeline i jedinstva i da prati umjetničku logiku koja dijelove povezuje i objedinjuje, on u ruke više tako nešto cjelovito i ne dobija; serviraju mu se samo krhotine.
Pri tome se, kao na drogu, stvara navika na aranžman, na sasvim određenu ambalažu. Mozartova Simfonija br. 40 u g-molu, nesumnjivo, i danas se sviđa, ali u celofanu prerade. Tu se ona svodi na nizanje najefektnijih motiva, što će reći na fragmente – i samo se u tom vidu i izdanju može konsumirati. Gorki ''lijek'' je zašećeren džez-ritmom i sad se može progutati. Kao što riječi i formalne izjave oduvijek na ljude vrše magično djelovanje, tako i aranžman dobija prevagu nad samim djelom.
Dakako, i danas se mogu naći istinski umjetnici koji se ne obaziru na vladajuće ''potrebe'' i zahtjeve za ''uslužnom djelatnošću'' sasvim određene vrste, nego i dalje rade na ''samoj stvari'' (Adornov termin), ne pitajući se kako će ona proći. Ali, šta im se događa? I u njihovom slučaju ''rad'' im se raspada na fragmente i pod prstima drobi. Nema one osjetilno-racionalne niti konsekvencije koja bi se provlačila kroz materijalne elemente, nego se ti elementi u najboljem slučaju sastaju na malim otočićima (školjima tako reći) i sabijaju u grupe – bilo sasvim slučajno i neželjeno, bilo naknadno asocijativno, bilo spolja (sistemom) prisilno. Gubitku koncentracije u subjektu umjetničkog akta odgovara ''gubitak središta'' u objektu umjetničkog djela. Subjekt ne nalazi čvrstu tačku u odnosu na koju bi se mogao orijentirati zato što i samo djelo ne posjeduje centar koji bi mu garantirao estetsko-ontičku supstanciju i omogućavao jedinstvo cjeline – kao što su to nekad činili glavni junak, perspektiva i centre harmonique. Nema više koordinatnih sistema i cijela stvar postaje neulovljivo difuzna.
Postoje, naravno, i dosljedni sistemi komponiranja, slikanja i pisanja. Serijalna muzika, recimo, ima svoja pravila i zabrane. No, ti strogi propisi proizvoljni su utoliko što im ne odgovara nikakav muzikalni objektivitet, što ne pružaju i ne omogućavaju perceptivnu (što će reći: aisthetičnu) preglednost i suvislost djela. To su kalkili koji gube iz vida da se umjetnički fenomen ne može ni zamisliti bez neposrednosti. Kad s nečim osjetilnost ne može izaći na kraj, to izlazi iz okvira umjetnosti. Konceptualna umjetnost nije jedini primjer. I konstruktivizam, koji se pripisuje avangardi, većinom počiva na proizvoljno uzetim načelima, a ne na logici stvari. Većinom, ne uspostavlja se nikakav objektivni svijet, a ''privatni svijet'' nije uopće svijet. Izumljeni sistemi, ma koliko bili mudri, mudruju u sebi, ne dovodeći do djela.
No ima još i gorih slučajeva: kad ne postoji ni ovakav privatni sistem za koji bismo mogli doznati, ako nam već nije aisthetički dat, bar preko teorijske nadgradnje. Kad nema ne samo estetskog čina, nego ni namjere, pa čak ni pokušaja opravdanja.
Ne dati ništa – upravo ta drskost epatira građanina naivčinu.
Nije po sebi toliko strašna činjenica da nekom može pasti na pamet da svoj izmet prodaje u konzervama, nego je činjenica da se te konzerve kupuju daleko strašnija od Hegelove prognoze.
Ni kad se koriste ''umjetnička'' sredstva, boje, riječi, tonovi, mase, to nije znak da se radi o umjetnosti. Ako ona sredstva nisu upravljana ontičkim, nego samo radnim, ili čak ideološko-reklamnim principima, to ne dovodi do stvari po sebi, nego jedino do robe za nas. Ta sredstva postaju tako sama sebi cilj, muzika se, recimo, pretvara u ''kvalitetu koja se čuje''. Umjetnost se pretvara u umjetno stvorenu potrebu u smislu nove zubne paste, u ''sredstvo za komunikaciju''.
Sredstva bez cilja, obezglavljenost i neosviještenost, to su crte upravo tehnike. Odradek, Kafkina mašina čija se funkcija sastoji upravo u tome da nema nikakvu funkciju, fascinira savremenog čovjeka jednako kao i rekord od 22 osobe sabijene u telefonsku kabinu. Épater le bon bourgeois. Pri činjenici da je nekome uspjelo da na klaviru udara bez prekida nekoliko dana, ne javlja se pitanje ni šta je svirao ni kako.
Što je apsurd veći to više oduševljava, i to po mom mišljenju nisu znakovi (prolazne) krize umjetnosti, nego kataklizme duha.
Ali, to nipošto ne znači da je danas svaka estetika, u stvari, paleoestetika i da je, kako bi to Hegel rekao, ''umjetnost za nas prošlost''. Ideju umjetnosti i njene stalno date silne mogućnosti nikakva propast čovječanstva ne može povući za sobom. Ako je muzika kosmička pojava, ako postoje likovne praforme itd., na njihovu sudbinu ne može djelovati ''samozaborav bitka''. Umjetnost je samo na Zemlji zaboravljena. Pa ni na Zemlji ona ne izumire zbog vlastite nemoći. Propast se u istoj mjeri natkrilila nad sve, suludost nije samo umjetnost zahvatila.
Ako umjetnosti prijeti odumiranje – a ne znamo da li je tako, jer je umjetničkih djela uvijek bilo strašno malo – to neće biti zapravo odumiranje, nego nasilna smrt. Nikako se to neće dogoditi na osnovu Hegelovih argumenata, nikako ne uslijed nedostataka same umjetnosti, nego uslijed antropoloških. Ako padne atomska bomba tad prestaje sve, ne samo umjetnosti. A bomba će pasti ako nema više ničega što bi joj se suprotstavilo – ako više nema duha. Zato više ne možemo govoriti o (prolaznoj) krizi umjetnosti, nego o veoma vjerovatnoj kataklizmi. 
Ne odumire umjetnost zato što ''više ne predstavlja adekvatnu formu duhu'', nego što u čovjeku odumire duh. Zar odumire samo umjetnost? Zar ne odumire i filozofija zbog koje bi po Hegelu umjetnost trebalo da odumre? Zar ne odumre sve što je bilo medij, poprište i azil duha?
Ako je odumiranje uzelo maha, to nije ni iz razloga koje vidi Adorno, nije zbog toga što umjetnost navodno nije u stanju da duhu pruži azil. Naprotiv, jedino ona to može. Samo, danas je umjetničko djelo toliko rijetka pojava da se ta činjenica može objasniti jedino gašenjem samog duha, odsustvom svake duhovne potrebe i interesa.
Sociološki bi nas mogla zavarati činjenica da se danas uveliko konsumiraju djela klasične umjetnosti, kad se ne bi uvidjelo da se ona zaista samo konsumiraju, to jest gutaju. Radi se o kvalitetu čitanja, slušanja, gledanja i doživljavanja, o tome šta današnji čovjek iz tih djela izvlači, kakav stravičan ''dajdžest'' za vlastitu upotrebu od njih stvara.
Nema više čak ni – izama, jer svaki – izam pretpostavlja da se bar dvoje mogu naći.
U najboljem slučaju susrećemo još konstrukciju. Ali, konstrukcija lišena duha svodi se na tehniku. Zato ''umjetnost'', čak i kad to ne odaje po spoljnjim, lako uočljivim manifestacijama i manifestima, postaje tehnikom po svojoj intenciji, ili bolje, po odsustvu svake intencije i prepuštanju strujama doba. Kad otpadne idealitet, ostaje goli realitet.
A umjetnost je do danas nastojala da realitet prevaziđe. Sada je s njim potpuno zadovoljna, kao čovjek koji je nabavio vilu i nakrcao je svim potrebnim aparatima.
Materija je oduvijek bila nosilac duha u umjetnosti, no ako duhovno, koje bismo mogli shvatiti s jedne strane i kao transcendenciju u idealitet – ugasne, ostaje samo materijalno i materijalni interes, odnosno, u umjetničkom proizvodu preostaju jedino niži, biološko-fiziološki slojevi: tako da umjetnost postaje manipulacija materijom, tehnika za izazivanje fizioloških podražaja, hipnotičkih i deliričnih stanja itd.
A manipulacija materijom jeste jedna od bitnih odredbi tehnike. U izrazu ''umjetnička tehnika'' možemo danas mirno izostaviti pridjev, jer i u umjetnosti tehnika poprima sve značajke izvanumjetničke tehnike, a gubi sve specifične.
Pa ipak, ni tehnika – ogoljela i lišena svega duhovnog – nije tako crna kako se čini da je slikam. Iza nje leži bar jedna velika istina: istina da supstancije nema i da je ona oduvijek bila aluzija.
Umjesto supstancije funkcija (Rombach) – to bi mogla biti definicija tehnike. Mora se priznati da je moderni pokret, koji se i nadalje krivo naziva umjetnošću, zaista moderan, jer je savršeno u skladu ne samo sa modernim načinom življenja i ponašanja, nego i sa rezultatima moderne nauke. Savremena fizika je razorila osnovnu kategoriju psihofizičkog svijeta na kojoj se temeljila ne samo klasična fizika, nego i klasična filozofija i klasična umjetnost. Zapravo, ono pretpostavljeno jedinstvo zasnovano u ''nosiocu'' svih bića danas nije moguće zato što je oduvijek i bilo nemoguće. Supstancije nikad nije ni bilo, bila je samo prividna – kako u stvarima, tako i u umjetničkim djelima. Fenomen transsupstancijalizacije, pretvorbe elemenata jednog u drugi – izgoni pojam supstancije čak i iz samog elementa, a kako neće iz bića i stvari.
Drugim riječima: umjetničko djelo je bilo i ostalo jedna velika i zamamna iluzija ljudskih osjetila. Iluzija je bio ne samo njegov predmet (''predmetno-prikazivački plan''), nego i ono samo kao cjelovito biće. Ono što tom djelu objektivno korespondira, to su samo kvantiteti, gole relacije, te Herbart i pitagorejci i nadalje ostaju najbliži njenoj biti.
Odnosi, goli kvantumi, to jest brojčano odredivi omjeri, i u klasičnoj umjetnosti sačinjavali su umjetničku formu i estetski moment umjetnosti. Kvaliteti, sadržaji, predmetna značenja, štimunzi, osjećaji, tako i tako nikad u umjetnosti nisu objektivno postojali, bili su tek projekcija i umišljaj.
Umjetnost je danas povukla konsekvencije iz te činjenice da je svijet prazan… i postala tehnika.
Ako dakle umjetnosti uskoro dođe kraj, to neće biti iz Hegelovih razloga, ne zato što bi ona postala duhu preuska i tuđa, nego zato što je sam duh izgubio bitku. Ne zato što bi se duh popeo na viši stepen, nego što je pao na najniži mogući.
(1980)

Objavljeno u ''Politika'', subota 14. jun 1980, str. 10.