Jesen/Zima 2011

  Protiv ravnodušnosti
  Elie Wiesel
 
 

Možda ste čuli onu anegdotu o dva odgajatelja koji diskutiraju o žalosnom stanju omladine danas: ''Ona je neuka i apatična'', kaže prvi. A drugi odgovara: ''Ne znam ništa o tome i svejedno mi je…''. Evidentno je da su ta dva zla povezana; jedno je konsekvenca drugog. Oba poriču mogućnost čovjeka da samog sebe nadmaši. Oba predstavljaju poraz vlastitog duha. Oba ponižavaju ljudsko biće. No, ravnodušnost je gora od prezira, budući da implicira poniženje drugog više nego samog sebe. Etimološki, termin ''ravnodušnost'' znači odsutnost volje, kompetencije ili želje za raspoznavanjem dobra i zla, radosti i tuge, prijatelja i neprijatelja, dana i noći. U teologiji to bi se nazvalo kaosom. A kaos je bio prije stvaranja. Stvaranje počinje kada bog zapovijeda podjelu između neba i zemlje, svjetlosti i tame, nadzemnih i podzemnih voda i različitih kreatura. Kada je Adam dobio povlasticu da može imenovati životinje, bila mu je zapravo dana moć da jedne od drugih razlikuje. Prema tome, poricati razliku znači suprotstaviti se stvaranju i svoditi ga na prvobitni kaos.
Biblijska tradicija uči nas da Bog nije tuđin svome djelu. On je svugdje. Čak i u patnji. On je svugdje gdje smo mi i još drugdje. Je li to rabi Jehuda Halevi rekao: ''O, Gospode, gdje te mogu pronaći i gdje te mogu ne pronaći?'' Bog čuje i vidi. Bog shvaća i sudi sve čine i učestvuje u svim događajima. Jobova patnja ne proishodi iz njegovog straha da bi Bog možda bio nepravedan, nego da bi mogao da bude ravnodušan. U doba Jeremije i Ezekiela stari nisu strahovali od Božje kazne, nego od njegovog mogućeg zaziranja. Biti napušten od Boga teža je kazna nego biti kažnjen. Biti ignoriran od Boga gore je nego biti objekt njegove srdžbe, čak i nepravedne. Bog se smatra našim ocem, našim kraljem, našim vladarom, našim sucem. U tome postoji odnos između čovjeka i njegova stvoritelja. Bog, premda van dometa, prisutan je čak i kada je strog. On daje i oprašta, on ispituje i opominje, on zove i priziva. Čovjek može živjeti daleko od Boga, ali ne izvan Boga. Bez Boga čovjek ne bi bio čovječan. Zato što Bog jeste i zato što je sve drugo nego ravnodušan, čovjek može da bude sve, osim da bude ravnodušan.
Bog je osjetljiv na ljudske zebnje i nostalgične nade. On prima čovjekove molitve i prosljeđuje ih do njegovih sinova.
Ako je njegov hram opustošen, Bog plače. On slijedi svoju djecu u egzilu. Kao oni, kao svi mi, i on čeka oslobođenje. Ta koncepcija Božje patnje dominira talmudističkom književnošću i začaranim univerzumom misticizma i hasidizma. I kao što on nije ravnodušan na ljudske patnje, čovjek ne bi smio da bude ravnodušan prema Božjoj volji. Istina je da je čovjek samo prah, ali jednostavna molitva seljaka, pjesma pastira, dječji snovi ili snovi melankoličnih staraca, gesta nekog anonimnog prolaznika važni su na Zemlji kao i na nebu. Svaka je riječ zapisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva izmjerena.
Ista mjerila važe za odnose među ljudima. Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt. Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stepen sljepoće? Onaj ko je njen zatočenik neće vidjeti ni unutrašnji ni spoljašnji svijest, više neće vidjeti ništa. Tako ravnodušnost nije više samo grijeh, ona postaje kazna.
Gora od očaja, ravnodušnost nije ni početak ni razrješenje nekog procesa. Poslije? Ne postoji poslije! Tuga obuhvaća faze i varijacije, ravnodušnost ne. Agonija može postati i izvorište inspiracije i kreativnosti, ravnodušnost ne. Ona je po definiciji sterilna. Ona sugerira izolaciju i zaborav. Ravnodušno biće više nije u doticaju sa svojim unutrašnjim svijetom ni spoljašnjom okolinom. Za njega ništa ne postoji. Čak je i vrijeme prestalo teći… Ravnodušno biće ne može se više vezati s drugima i niko se ne može vezati uz njega. U suštini, ono je mrtvo, a toga nije svjesno…
I otuda ta apsolutna i neodložna nužnost borbe protiv ravnodušnosti. U nama i oko nas. Tučemo je edukacijom, pokoravamo samilošću. Najdjelotvorniji lijek? Pamćenje. Kao što je ravnodušnost suprotnost ljubavi, umjetnosti, vjeri i nadi, na isti način je sjećanje suprotnost ravnodušnosti i svemu što je izaziva i čini. To sjećanje implicira prepoznavanje vremena drukčijeg od sadašnjeg; to sjećanje znači mogućnost dijaloga: sjećajući se nekog događaja, u meni se on ponovo rađa. Sjećajući se nekog lika, stavljam se u vezu s njim. Prisjećajući se nekog predjela, suprotstavljam se zidovima koji me zarobljavaju. Sjećanje na jedan bivši poraz ili radost dokazuje mi kako ništa nije zavazda dato, ništa nepovratno. Teško je doživjeti nesreću, zaboraviti je još je teže…
Naša je epoha obilježena ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama tolikih nepravdi, ali i prema našoj vlastitoj sudbini. S jedne strane, kriva je udaljenost. Južna Afrika izgleda nam daleko, Etiopija također. A Kamerun još dalje. Mrtva ili umiruća djeca nisu naša. Uhićeni i mučeni očevi nisu naši očevi. Izgladnjele i ponižene žene iz nerazvijenih zemalja nisu naše sestre. Reklo bi se da su se svi oni stanovnici nekog drugog planeta. Ili da žive u nekom drugom vijeku.
S druge strane postoje mediji. Televizija nam pokazuje slike pobijenih ljudi, izgladnjelih tijela, omogućava nam tako pogled na ljudske tragedije u času dok se one zbivaju. Kao gledaoci sinkrono učestvujemo u umiranju djece kojima se život gasi na rukama njihovih majki. I u brutalnim zlostavljanjima crnaca u getima. Ta umjetna bliskost također može izazvati stanje ravnodušnosti. Gledajući prečesto bijedu i zločine u vrijeme objeda, mi se na to i nehotimično navikavamo. Gledamo kako tuku majku i nastavljamo jesti, vidimo ubijenog uhićenika i nastavljamo piti, brbljati, zabavljati se, možda kao da su te slike užasa pred našim očima samo fantazmagorične scene nekog naturalističkog teatarskog komada… Banalizirano zlo izgubilo je moć da zastrašuje i upozorava. Gledajući tako često smrt na ekranu, prestajemo se plašiti. Napokon, čega se imamo plašiti? Ako dođe, treba samo pritisnuti dugme i promijeniti kanal…
I tako nas ravnodušnost prema tuđoj smrti neizbježno čini ravnodušnim prema vlastitoj. Zapanjujući primjer toga jeste naše stajalište prema nuklearnoj prijetnji. Nerazumljivo stajalište, impregnirano ravnodušnošću. Savremeni svijet neobjašnjivo je ravnodušan prema nuklearnoj opasnosti. Manjinu čine aktivisti koji su toga svjesni, ali društvo, čitavo društvo, uopće se ne čini zabrinutim. Zašto? Jer osjeća da je nemoćno da shvati i razriješi problem… Ili smatra da su neke druge katastrofe, druge tragedije opasnije, dakle prioritetne? Drugim riječima, da li je opća ravnodušnost posljedica mnogih problema koji potiču na intervenciju? Naposljetku, ne može se trčati svugdje, ne može se nositi pomoć baš svakoj ugroženoj zajednici, ne može se prosvjedovati protiv baš svake nepravde ili osuditi svaku torturu o kojoj nas obavještavaju… Pa ipak, ne može se boriti protiv ravnodušnosti na osnovama selekcije. Nepravedno je biti osjetljiv na stradanja jedne skupine, a ne biti na patnje neke druge. No neko ko je osjetljiv na jednu vrstu patnje, ne kraju će postati apatičan na patnje svake vrste. Na izvjesnom stepenu ravnodušnost može postati zarazna. Istovremeno i pogreška i bolest, ona postaje klima i predio. Koliko bi žrtava, bez nje, svuda još bilo živo?
Ravnodušnost omogućuje odmjeravanje progresije zla koje minira društvo. Primjer su ''Muslimani'' u Carstvu noći. Došavši do samog ruba, prestali su se boriti, prestali su bilo što osjećati. Nisu više bili ni gladni ni žedni, ni na šta nisu mislili, pred njihovim očima iščezle su sve slike. Omotani u čebad, čekali su da smrt dođe po njih. No smrt je već bila u njima i ona je također čekala. A onda je jedan umorni Anđeo smrti počeo polagano, mučno proždirati prazna lica tog zaboravljenog plijena.
Drugim riječima: odsustvo straha u opasnim vremenima baš i nije neka vrlina. Naprotiv, ona nekad znači ravnodušnost i želi nagovijestiti konac prije konca.
I tu nas također samo sjećanje može probuditi. Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije 40 godina, imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema nerazdvojivim nadama za budućnost, a u tom slučaju, zašto ne bi Bog – Bog Noin – također bio ravnodušan? Ako smo mi zaboravili, zašto bi se On morao sjetiti?
I sada sam došao do suštine moje tjeskobe: ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni.
Pročitajmo zato jednu midrašku legendu:
Kada se Bog spremao dati Zakon jevrejskom narodu, podigao se na Sinajsku goru, iznad okupljene mase i rekao joj: ''Ako prihvatite moj Zakon, živjet ćete, ako ga odbijete, umrijet ćete istog časa''. Jednim pokretom kolektivne zebnje narod je rekao: ''da''.
Slika je to koja odgovara našem vremenu:
Svi mi živimo u sjenci jednog usijanog oblaka. Ako prihvatimo Božji zakon koji je povezan s Božjim sjećanjem, živjet ćemo na ovom planetu. No, ako ostanemo ravnodušni prema našoj sudbini i slijepi pred plamenim oblakom, neće ostati niko da ispriča našu povijest.

Elie Wiesel, Contre l'indifférence, Revue de deux mondes, maj 1989.

S francuskog preveo Mario Kopić