Jesen/Zima 2011

  UMJETNOST U GLADOVANJU
  Nermina Kurspahić
 
 

„Posljednjih desetljeća je zanimanje za umjetnike u gladovanju znatno opalo. Dok se prije i te kako isplaćivalo priređivati takve predstave u vlastitoj režiji, danas je to sasvim nemoguće. Bila su to druga vremena. Onda se čitav grad bavio umjetnikom u gladovanju: zanimanje je raslo iz jednog dana gladovanja u drugi...“ 

Franz Kafka „Umjetnik u gladovanju"

U stoljetnoj debati na temu da li je gladni stomak u prednosti pred drugim, naročito duhovnim (kulturnim, umjetničkim) sadržajima, potrebama, lomila su se koplja, ali i kičme. Žrtve su najčešće bili oni koji su tvrdili da je potreba i za jednim i za drugim jednako važna i istinki ljudska, a da duhovno nije samo religijsko nego je i umjetničko, filozofsko, odnosno sve nastalo u radionicama pojedinačnog kreativnog uma. Od pećinskog čovjeka i njegovih crteža i sinkretičkih rituala, do modernih umjetnika i njihovih umjetničkih i inih sadržaja, znalo se da su ta djela (duhovna) hrana jednom posve drugačijem svijet(onazor)u. Zahvaljujući njima čovjek se izdigao iznad životinja i postao „remek djelom prirode“ (Shakespeare).
Da su takva uvjerenja ispravna, potvrdilo nam je i iskustvo četverogodišnje opsade Sarajeva. U gradu je vladala bukvalna glad, nestašica svega što bi „napunilo stomake“, ali ipak, i uprkos tome u tim najtežim trenucima svoje povijesti,  ON -GRAD, njegovi stanovnici,  fascinirali su svijet svojoj snagom i snalažljivošću u borbi za opstankom-dostojanstvenim življenjem.  I ne samo to, još više su zapanjili onim što je pomalo patetično prozvano umjetničkim, kulturnim, duhovnim otporom. U tim godinama pojavila se neviđena glad za umjetnošću, kulturom. (Sociolozi su taj fenomen detektirari već u konc-logorima iz II svjetskog rata. I tamo se uprkos gruboj stvarnosti javljala potreba za stvaranjem umjetnosti, slušanjem i izvedbom djela klasične glazbe. Bruno Bettelheim i Erich Federna idu i dalje u utvrđivanju stanja preživljavanja u „ekstremnim uvjetima“. Oni tvrde da, „je moralna strogost, uz mobilizaciju pozitivnih vrijednosti života /a tu spada i umjetnost, kultura, op. N.K./ preduvjet očuvanja psihološkog integriteta“.) Tako je nastala sintagma „sarajevski duhovni otpor“. Ona se kao pojam možda izlizala od (zlo)upotrebe, ali je takvo što kao pojava postojalo (vidjela i doživjela). Ono što se dešavalo u opkoljenom Sarajevo (pored svakodnevnog preživljavanja i snalaženja u ekstremno teškim okolnostima) zadivilo je cijeli svijet, a posebno njegove najumnije i najetičnije suvremenike. Sarajevu su, kao moralnoj ikoni, žrtvi koja je prevazilazila taj okvir i stekla status planetarnog fenomena, poštovanje i divljenje iskazivali i Susan Sontag i Jacques Derrida i Jean Baudrillard i Pierre Burdier, Edgar Morin i Jorge Mario Pedro Vargas Llosa i Paul Auster, pa Zubin Mehta, Luciano Pavarotti, José Carreras, José Plácido Domingo i Christiana Boltanski, Vanessa Redgrave, Bibi Anderen, Jean-Luc Godard  pa do bračnog para Clinton, ali i Bona Voxa, U2, itd, itd. Lista onih što su se divili Sarajevu zaista je predugačka. U takvom gradu, bez svega, osim posebno inspiriranih ljudi, sa neupitnim moralnim integritetom, i osjećanjem za dobro, održavani su i kvalitetni koncerti klasične glazbe, i izložbe i pozorišne predstave, organizirani književni susreti, diskusije o ozbiljnim temama uz učešće vrhunskih intelektualaca, ili svih onih koji su uvjete sarajevske opsade smatrali i prepoznali intelektualno poticajnim. Možda baš i zbog toga što je Sarajevo postalo planetarni simbol i predstavljalo uzor za mnoge ljude, njegovi mrzitelji rade sve da izbrišu sjećanje na te zvjezdane trenutke jednog grada.

 Ali, prije njih na uništenju slike Sarajeva kao kosmopolitskog  fenomena poradili su svi oni koji su se pozvali na legitimnost svojih političkih izbora/uspjeha. Njihov najveći uspjeh jeste preoblikovanje GRADA i kreiranje nove političke/kulturne klime u kojoj je došlo do osiromašenja svega (osim njih samih), ali i povećanja broja bukvalno gladnih stomaka. Ti novoizgladnjeli nisu više dobri i strpljivi građani koji očekuju logični boljitak. Oni su postali nezadovoljni, prevareni, bijesni i ogorčeni. (Dobro došli mladi kriminalci!) Nasuprot njima, novostvorena klasa skorojevića, političkih i vjerskih moćnika ne mari više ni za šta, pa ni za te građane, a onda, naročito za kulturu i duhovne sadržaje, izuzev za one koji su potekli ispod skuta religijskih institucija. Za njih je duhovno=vjersko,  a vjersko=ono što vjeroučitelji, tumači i ometači vjernika na njihovom putu ka transcedentalnom kažu. A ono što oni govore samo je parcijalni izraz pogleda i usmjerenja jedne (obično nacionalne) grupe i njihovih folklornih potreba i „vrijednosti“. Njihov govor više nije u dosluhu sa univerzalnim vrijednostima, koje su se promovirale i u opkoljenom gradu; a te vrijednosti čine bit i pretpostavke opstanka svake kulture. Zato novoformirane političke elite ne mare za to što će se možda trajno zatvoriti Umjetnička galerija BiH, što Zemaljski muzej propada, što niko, osim njih više ne živi dobro, a naročito umjetnici; što djeca i mladi više ne  uče na primjerima umjetničke zaostavštine zemlje koju su opteretili svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom trivijalnošću. Takvi trivijalci ne trebaju kulturu i njene institucije. Pitanje je kome oni trebaju, osim sebi i svojima...