Proljeće/Ljeto 2011

  Šta ti dođe Schrodinger?
  Ajla Terzić
 
 

(Peđa Kojović, „Bornitheusarajevo“, Synopsis, Zagreb/Sarajevo, 2010.)

Svojevremeno su se na velikim muzičkim televizijama emitovale emisije uživo koje su se zvale Storytellers. U njima su gostovali žene i muškarci čije su vam pjesme toliko drage da, danas kada se sve skida sa interneta, njihove cd-ove još uvijek čuvate. Kao jedna od učesnica takve emisije mi prva na pamet pada Mary J.Blige. Ova se gospođa zaista ne spominje u knjizi „Bornintheusarajevo“ Peđe Kojovića, ali je njen autor istinski storyteller, odnosno, pripovijedač.
Otkako pratim savremenu bh književnost –odnosno, nakon što sam se oporavila od studiranja književnosti same – ja zapravo čekam da se pojavi knjiga kao što je ova. Naslov mi se se previše i ne dopada, ali to nije ni bitno jer je sve ostalo sjajno.Kojović (1965) je novinar koji je karijeru počeo na Omladinskom programu, u Našim danima, na Yutelu, da bi 1990. počeo da radi za Reuters, prvo u Sarajevu a zatim u Washingtonu. U Americi je živio do 2008. godine i po povratku u BiH mu je objavljena zbirka poezije Neutrino. I dobro je da P.Kojović nije ostao samo na poeziji jer se neke stvari mogu i moraju reći u prozi. Najveći broj priča je vezan za njegovo iskustvo dok je radio kao snimatelj Reutersa, pa sve do onih krajnje ličnih, koje se tiču naratorovih prijatelja i porodice.
Ovo je knjiga koja, između ostalog, govori i o ratu, ali na vrlo bitan način: nit se glavni junak svoje knjige P.Kojović busa u prsa zbog onoga što je preživioniti mu je zbog toga iz nekog razloga neugodno.Priče  donekle imaju tempo Swiftovih Gulliverovih putovanja; ako u samo prvih pedesetak stranica narator biva pretučen (prvo kao četnik, pa balija i na kraju kao Koljević), kod Doljana nailazi ledinu prekrivenu leševima i zatim sa katoličkim sveštenikom ukopava njegovog ubijenog oca, ako već u početku „jede grah s upravnikom koncentracionog logora Dretelj“, onda se morate pitati šta će tek biti dalje. (Bez brige, Gulliver se sretno vraća kući). Već iz ovog je jasno da autor progovara o svom identitetu bez patetike i viška emocija, što nije mala stvar danas kad svako vlastiti identitet drugome nabija na nos.
Ipak, ono što je meni daleko bliže jeste to da su ovo i priče o ljudima s margine društva: beskućnicima, transseksualcima, kuharima, zatvorskim doktorima, recepcionerima, lutalicama, taksistima, čistačicama o kojima P.Kojović priča s mnogo empatije, ali - što je još važnije – bez razmetljivosti. Da, on će da napiše da je Crazy Man Alexu dao novac za kartu do Floride, ali će isto tako da kaže da ga je počeo izbjegavati kad mu je postao naporan. Nema idealiziranja.
Osim u slučaju žena. A žene su jedan od lajtmotiva ove knjige – kojoj namjerno izbjegavam da precizno utvrdim žanr jer je i sama nešto poput himere ili sirene; kao i sirene, ni ova knjiga ne pripada ni jednom svijetu (nije sasvim prozna, niti je u potpunosti reportaža), a opet se snalazi u svakom.
Ne samo da će svako ko pročita knjigu upamtiti imena naratorove sadašnje i bivše djevojke zato jer je on sam želio da Kimberley i Mirna ne budu samo prošlo i sadašnje vrijeme ili imena na papiru, već ćemodobro upamtiti i epizodne junakinje: bilo da je to kaubojka s kojom narator juri „hurikan“ po Sjevernoj Karolini i zavodi je uz malo dorađene ratne priče iz opkoljenog Sarajeva (i koja mu na kraju, kao u Lost in Translation, prošaputa nešto što mene recimo jako zanima), tu je prsata narednica Schrodinger koja ga dočeka u Gvantanamu i koja baš nema smisla za humor ili Joanne, prodavačica u seks-shopu s kojom testira Tongue Tingler, pa čak i starija žena kod koje dolazi radi priče o „dijamantu“ i čija je ljubavna priča, kao i ona o dvije drag queens Karli i Vanesi, ispričana strahovito dirljivo a opet nimalo patetično.U mačističkom-patrijarhalnom društvu u kojem je autor rođen, percepcija žena i u prozi i u životu je vrlo jednodimenzionalna, pa je tako uživanje naići na autora čiji ženski likovi imaju karakter.
Priče iz „Bornintheusarajevo“ ponekad imaju publicistički okvir, no to je manje s predumišljajem i više, zapravo, korespondira sa željom samog autora dasebi objasni svijet koji ga okružuje, i to čitajući kilometarske stručne izvještaje, analizirajući statistike ili kroz, recimo, ateističke rasprave sa taksistom Azizom u NY. Vezano za ovo posljednje, narator kojem se dešavaju neke sasvim osterovske koincidencije i situacije to tumači zdravorazumski, bez idealiziranja slučajnosti, ali i bez upiranja pogleda u nebesa. (Osim da provjeri sprema li se hurikan.)                                                                                               
Koliko god da u ovoj zbirci priča ima bizarnih i komičnih epizodnih likova – kao predsjednički kandidat Pat Buchanan koji džogira i istovremeno pokušava da daje intervju - ipak osvajaju priče o predivnom Miguelu Morenu ili ona o naratorovom ocu, okulisti sa afričkim iskustvom, kojisidranovski is pravom primjećuje „kako se sada za Bajram pije i puca kao nekad za Novu godinu i kako se od automobila na trotoarima više ne može ni šetati gradom.“
Neobična i maštovita grafička rješenja (Amila Handžić) su sasvim komplementarna sa sadržajem na koji se odnose; na stražnjim koricama je stripovski crtež autora veličine poštanske markice na kojem je on diskretno prikazan kako puši cigaretu. Pod dojmom priča iz „Bornintheusarajevo“, ne bi bilo čudno da, kao u spotu skandinavske grupe A-HA, ova sličica najednom oživi i da glavni junak naprosto sjedne u svoj varburg sa „ekvilajzerom“ i, poput Pam Grier u posljednjoj sceni filma „Jackie Brown“, krene prateći isprekidane bijele linije na cesti.

Ajla Terzić