Proljeće/Ljeto 2011

  LEX ROMANA - LEX ISLAMICA
  Humanizacija rata u antičkom dobu
  Genc Trnavci
 
 

Knjiga prof. dr. Nedžada Bašića „LEX ROMANA - LEX ISLAMICA: Ratno pravo u ranim civilizacijama“ (Human Rights Conflict Prevention Centre, Univerzitet u Bihaću 2010)nesumnjivo predstavlja novinu u našoj poslijeratnoj pravnoj literaturi. Ovaj rukopis predstavlja dio širegkoherentnoga rukopisa koji se odnosi na pitanje razvoja i brze unutarnje transformacije međunarodnog ratnog prava kao jedne od najdinamičnijih pravnih disciplina.

1.
U uvodnom dijelu ovog rukopisa pod nazivom „HISTORIJSKI OKVIR RAZVOJA IDEJE RATNOG HUMANIZMA“ autor jasno naglašava šemu cjelokupnog razvojnog puta ratnog humanitarnog prava, pri tom naglašavajući društveno-ekonomske okvire razvoja ratnog humanizma, što omogućava čitaocu da paralelno prati društveno-politički i ekonomski razvoj ljudske zajednice i utjecaj ovoga razvoja na kreiranje i aplikaciju moralnih, običajnih i pravnih normistvorenih radi humanizacije ljudskog ponašanja za vrijeme ratnih dešavanja. 

Autor jesituirao razvojni proces humanitarnoga prava u okviru antičkih civilizacija (Babilon, Asirija, Persija, Stari Egipat, antička Grčka, Rimska imperija i prvu fazu razvoja islamske civilizacije), zatim u period inkvizicije i ratnog despotizma, period racionalizma i razvoja humanitarnoga prava, period velikih revolucionarnih promjena i pravnog pesimizma u humanitarnome pravu,period kodifikacije normi međunarodnog humanitarnoga prava, period velikih ratova i pravnog pozitivizama, period velikih globalnih sukoba i pomjeranje od prava rata ka potpunoj zabrani rata,te period pravnog postmodernizma i pojave novog koncepta humanitarnoga prava, u kojem ratno humanitarno pravo nužno traži novu pravnu i moralnu rekonfiguraciju.

U ovom dijelu rukopisa autor posebno potcrtava veliku ulogu znanstvenih otkrića, koja su imala određujući značaj na koncept i strategiju vođenja ratova, kao i na značaj i ulogu rata u artikuliranju interesa država, što će imati dramatičan utjecaj kako na razvoj filozofskih i moralnih standarda, tako i na novo shvatanje humanizma u ratu, što će prouzročiti stubokom nov pristup normama međunarodnog humanitarnog prava.

 

2.
U dijelu koji se odnosi na „PRIRODU RATNOG PRAVA U ANTIČKOM DOBU,“ autor posebnu pažnju poklanja prirodi ograničenja vođenja rata, ulozi sakralnih pravila u kreiranju običaja rata, ugovornoj praksi i ritualima koji čine determinantu regulacije ponašanja čovjeka u ratovima u antičkom periodu razvoja ljudske zajednice. Posebno je značajna rasprava o prirodi  odnosa između antičkih zajednica, od čega umnogome ovisi i mogućnost kvalificiranjanačela ratnoga prava kao temeljnih normimeđunarodnog humanitarnog prava. Ove norme dužni suprimjenjivati svi participanti oružanih sukoba. Citirajući brojne historičare, antropologe, pravnike i sociologe antičkih odnosa, koji osporavaju međunarodnopravni karakter normi antičkoga ratnog prava, autor se zaustavlja na konstataciji da se rudimentarni odnosi između antičkih zajednica ipak mogu smatrati rudimentarnim međunarodnim odnosima između teritorijalno razgraničenih i samostalnih antičkih zajednica. Ove zajednice su u cilju vlastitoga preživljavanja uspostavljale sistem političkih i pravnih odnosa i tokako u ratu tako i u miru.Autor je ovim nesumnjivo dokazao neosnovanim do sada uvriježeni stav da su odnosi između antičkih zajednica bili odnosi permanentnog rata koji se je vodio u cilju međusobnog uništenja antičkih zajednica. Umjesto međusobnog uništenja, on uvodi u analizu koncept preživljavanja antičkih zajednica, što implicitno ima značenje postojanje interesa za njihovu međusobnu suradnju. Ovaj aspekt odnosa između njih kreira u antičko vrijeme rudimentarne međunarodne odnoseprožete zajedničkim interesima u okviru kojih se kreiraju i zajedničke pravne norme, koje reguliraju odnose između država za vrijeme rata.  U tom kontekstu, on obrađuje utjecaj sakralnih normi i sakralnih formi (rituala) na razvoj običaja i njihovo prerastanje u norme ratnog antičkog međunarodnog ratnog prava uključujući razvoj doktrine diplomatskog imuniteta, objave rata. Doista, autor je uvjerljivo dokazao da spomenuta ograničenja za vođenje rata imaju određujuću ulogu u stvaranju rudimentarnog sistema antičkog ratnog prava.

Autor posebno naglašava značaj procesa prerastanja ceremonija, koje su pratile zaključenje brojnih ugovora u antičko doba, u ritualne institucije, koje su posebno bile poznate u Sparti (Talthybiada) i u starom Rimu (Fatialis). Ove institucije predstavljale su oficijelni koledž sa sakralnim i sekularnim dužnostima.  Sekularne dimenzije ovih institucijapodrazumijevale su prvenstveno participaciju sekularnih vlasti prilikom prijema ambasadora, zaključivanja ugovora i u objavljivanje rata. Ritualno objavljivanje rata, prijem ambasadora i sklapanje ugovora imali su prije svega učinak prevencijehaosa, što je refleks psihološkog straha od tzv. društvenih kazni.

Kada je u pitanju sklapanje međunarodnih ugovora u ranim civilizacijama, autor posebno naglašava visok stupanj njihove uniformnosti koja se odnosila prije svega na formu (u vidu svečanog davanja zakletve),  sadržinu i sankciju, pretežno vjerskog karaktera, koja je pratila zaključivanje ugovora, što se redovito prenosilo od jedne na drugu civilizaciju. On posebno naglašava da su ugovori koji su bili zaključivani između raznih država u ovom periodu  smatrani javnim dokumentima. Ti dokumenti su obavezno publicirani, čuvani na svetim (religijskim) mjestima, zahvaljući percepciji o bogovima kao glavnim garantima za potpisane sporazume, čije su kopije bile javno distribuirane i javno čitane najmanje dva do tri puta godišnje. Ovo je ukazivalo na visok stupanj odgovornosti ugovornih strana prema obavezama, dakako i pravima koja su proistjecala iz potpisanih ugovora.

Stil pisanja i jezičke finese koje su korišćene u ugovornim sistemima iz ovog perioda bili su bliski jezičkom stilu korespondencije između vazala i vladara, kao i između samih vladara, što je najčešće iskazivalo strogi personalni link između ugovornih strana i davalo je poseban personalni karakter ovim ugovorima. Tek će u kasnijem periodu razvoja ljudske zajednice personalni karakter ugovora dobiti institucionaliziranu formu koja neće biti prvenstveno vezana za ličnost vladara i boga, već za državu kao instituciju. Ovaj fenomen će pitanje povjerenja između antičkih država sve više pomjerati od sakralnog (božanskog) ka institucionalnom (socijalnom) sistemu.

3
Nakon ovih teoretskih određenja pravne prirode rudimentarnih odnosa između sakralnih pravila i sakralnih rituala i ponašanja država u ratnim sukobima, autor analizira brojne norme ponašanja za vrijeme rata u antičkim civilizacijama i to počev od Sumerijskog, Akadskog i Persijskog carstva i rane egipatske civilizacije, pa i do tzv. malih antičkih imperija,  da bi se u IV, V, i VI poglavlju koncentrirao na analizu ratnog prava antičke Grčke, Rimske imperije i islamske civilizacije sve do kraja prvog milenijuma AD.

4
U četvrtom, petom i šestom odjeljku ovog rukopisa autor detaljno analizira sisteme ratnog humanitarnog prava u antičkoj Grčkoj, Rimskoj imperiji i ranoj islamskoj civilizaciji. Poseban apostrof pridat je analizi mirovnih ugovora, instituta diplomatskog predstavljanja i posredovanja za vrijeme rata, uzrocima rata, otpočinjanju rata između zaraćenih strana,  sistemu zaštite stranaca za vrijeme vođenja oružanih sukoba, te brojnim ograničenjima ponašanja država i pojedinaca u ratnim okolnostima.

Bez obzira na stanje permanentnog rata, što je dovodilo u pitanjeopstanak društava u ovom periodu, države su permanentno isticale potrebu  za ceremonijalnim reguliranjem i to kako početaka oružanih sukoba, njihovog ponašanja za vrijeme trajanja sukoba, tako i njihovo okončanje. Ova nastojanja antičkih društava za regulacijom početka, trajanja i završetka  neprijateljstva proistjecala su prije svega iz nužnosti njihovog preživljavanja, što je, kako autor često ističe, imalo moćnu refleksiju i na religijska i moralna uvjerenja, na filozofska  shvatanja, i u konačnici na razvoj pravnih normi kojima su se regulirali odnosi kako unutar društva, tako i između država. Ovi odnosi sve više su se iskazivali u formi relativno visoko institucionaliziranih odnosa,posebno u vrijeme ratnih neprijateljstava između država. U ovoj institucionalizaciji odnosa za vrijeme rata, autor je otkrio jedan od temeljnih atributa kreiranja rudimentarnih međunarodnih odnosa u antičko doba. To je stanje tzv. permanentnog rata koje ugrožava opstanak, kao jedan od određujućih procesa uspostavljanja sistema odnosa između antičkih zajednica. Ovaj argument autora upravo je suprotan tvrdnjama onih autora koji su upravo u stanju permanentnog rata vidjeli temeljnu prepreku stvaranju međunarodnih odnosa u ovom periodu ljudske istorije i nemogućnost stvaranja normi antičkog međunarodnog prava. 

U kontekstu navedene argumentacije, autor će posebnu pažnju pokloniti institutu prijateljstva (philia)kao jednoj vrsti ugovora sa kojim se produžava mir između država i institutu neutralnosti (philai)u odnosima između antičkih država, posebno u antičkoj Grčkoj, gdje se ova dva instituta međusobno prepliću i podržavaju uspostavljanje mira između antičkih država i zajednica.

Da se odnos između antičkih država odnosno zajednica može smatrati rudimentarnim sistemom međunarodnih odnosa, u kojem su uspostavljani odnosi ravnopravnosti i uzajamne obaveze poštovanja preuzetih obaveza,  autor nudi kao dokaz razvijen koncept arbitraže, diplomacije, te koncept mirovnih ugovora, ratifikacije i periodičnog objavljivanja preuzetih obaveza na temelju sakralnih postulata, sa čime je osjećanje potrebe poštovanja preuzetih obaveza sve intenzivnije posmatrano kao sastavni dio odnosa između  antičkih država.

Autor će posebno naglasiti strogi respekt prema diplomatskom predstavniku, odnosno posredniku između zaraćenih strana kako u grčko-rimskoj civilizaciji, tako i u islamskoj civilizaciji, što je odražavalo potrebu za održavanjem komunikacija između zaraćenih strana u traženju mogućnosti riješavanja sporova mirnim putem. Sličnu ulogu je imao i institut zaštite stranaca, kojima je garantiran pun pravni imunitet u cilju održavanja komercijalnih odnosa između zaraćenih strana u vrijeme vođenja ratova, što je ponovo ukazivalo na zajednički interes država za ostajanjem u komercijalnoj komunikaciji u cilju vlastitog preživljavanja.

Objava rata također je u antičkim civilizacijama imala dimenziju sprečavanja rata, mada je najčešće ovaj čin bio usmjeren ka opravdanju vođenja ratnih operacija. I kod starih Grka kao kod Rimljana postojala su precizna pravila koja razlučuju pravedan od nepravednog rata, kao i u pogledu objavljivanja rata. U Rimskompravu poznat je institut "Ius Fetiale" (College of the Fetiales) koji je slično kao i "Xenie" u staroj Grčkoj bio običaj objavljivanja rata koji je samim tim posredno imao funkciju ograničenja ili bolje rečeno funkciju prolongiranja rata kroz proces objavljivanja rata. Kroz analizu pravila objavljivanja i započinjanja rata u antičko doba autor dolazi do zaključka da se cilj objave i vođenja rata sve više pomjera od postizanja satisfakcije za pričinjenu štetu od strane poražene države ka opravdanju vođenja rata kako bi se izbjegla osuda od strane drugih država za vođenje neobjavljenog rata.

Posebnu pažnju autor poklanja ograničenjima ponašanja država i pojedinaca za vrijeme rata u antičkom periodu. Ubijanje žena, djece, staraca, ranjenika i ratnih zarobljenika strogo je zabranjeno kako u grčko-rimskoj, tako i u islamskoj civilizaciji.  Također ubijanje svećenika i razaranje svetih mjesta strogo su zabranjena od strane svih sakralnih pravila, kako kršćanstva, tako i islama.Razaranje gradova, presijecanje snabdijevanja vodom lokalnog stanovništva, sprečavanje sahrane poginulih neprijateljskih vojnika, te pretvaranje stanovništva okupiranih teritorija u robove, bilo je zabranjeno u antičko doba, mada se sve zaraćene strane nisu pridržavale ovih zabrana, kako to i sam autor konstatira.     

5.
Uvođenjem u analizu islamskog ratnog prava koje se razvijalo u okviru islamskoga međunarodnog prava (Siyar) autor otvara još jedno veliko teoretsko pitanje koje do danas izaziva brojne kontroverze kako između pravnih teoretičara, tako i brojnih političara i teologa. Ovo pitanje svodi se ne samo na pitanje razlika između islamskoga i zapadnoga međunarodno-pravnog sistema, već i na pitanje kompatibilnosti ova dva pravna i teološka sistema sa suvremenim procesima integracija u međunarodnoj zajednici.

Polazeći od nesporne činjenice da u doba  ranog islama već egzistira Lex Romana koje se dobrim dijelom naslanja na pravni i moralni korpus iz doba Sumerijskog, Babilonskog i Egipatskog carstva i na zaostavštinu iz prosperitetnog doba helenističke civilizacije, autor će kroz analizu islamskoga prava doći do zaključka da ovaj pravni korpus dobrim dijelom slijedi običajna pravila i naslijeđe moralnog kodeksa ranih civilizacija, ali istovremeno inkorporira i nova vlastita sakralna pravila i moralni kodeks u pravnu regulaciju odnosa sa drugim državama i narodima  u doba mira i rata, što ga čini specifičnim u odnosu na Lex Christiana. Ta posebna specifica islamskog prava otvorit će veliku debatu između poznatih pravnika u okviru samoga islama po pitanju pojedinih odredbi islamskoga prava koje crpe iz Kur'ana,Svete knjige svih muslimana. Kako bi se razumjela i pomirila različita tumačenja odredbi Kur'ana, bilo je potrebno da se razvije posebna teorija pod nazivom “asbab an-nouzoul” sa jedinim zadatkom proučavanja uslova pod kojima se odredbe Kur’ana mogu različito tumačiti.  Druga škola poznata pod nazivom Ijtihad, ili škola inovacije,  razvila se na liniji potrebe pomirenja različitih tumačenja odredbi Kur’ana u različitim uslovima egzistencije islama.

Posebno je značajno napomenuti autorov pokušaj određenja prirode normi islamskoga prava. Po ovom pitanju danas u pravnoj teoriji vlada velika konfuzija koja nerijetko ima i veoma ozbiljne političke konsekvence. U pokušaju da ovo pitanje naučno simplificira i svede u razinu pravne debate, autor u prvi plan ističe razliku između onih propisa i normi koje su zapisane u Kuranu (božanski zakon - šerijat) i onih normi (pravila) koje su nastale ljudskim tumačenjem božanskog zakona (fikh). Na temelju ovog razlikovanja, autor podvlači  dvije koncepcije islamskoga prava: statičnu (formalno-pravnu) i dinamičnu koncepciju. Dinamična interpretacija Kur’ana posebno je značajna za razvoj islamskoga međunarodnog prava zbog zalaganja za diverzificirani identitet islamskih država koji proistječe iz različitog historijskog, političkog, ekonomskog i socijalnog okruženja u kojem se nalaze pojedine islamske zemlje, što im omogućuje da efektnije odgovore na izazove suvremenog doba, samim tim da efektnije zaštite temeljne vrijednosti islama.

Ono što je posebno značajno u  sagledavanju razvoja same prirode islamskoga ratnog prava jestečinjenica da je islam nastajao u jednom periodu razvoja ljudske civilizacije u kojoj je već figuriralo nekoliko velikih i moćnih imperija, koje su u svojim međusobnim odnosima imale određujući učinak na uzajamna ponašanja. U takvim istorijskim okolnostima pojava jedne nove religije, koja je pretendirala na ravnopravan odnos sa drugim moćnim religijama, prirodno je uslovila viši stupanj unutarnje fleksibilnosti islama, što je omogućavalo njegovo preživljavanje i bržu ekspanziju. Otuda će, po autorovom shvatanju, islam iskazivati daleko viši stupanj formalne fleksibilnosti, ali i viši stupanj konzistentnosti i efektivnosti u praktičnoj primjeni. Eklatantan dokaz ovojtvrdnji je činjenica da je islam  u praksi demonstrirao visok stupanj ekspanzije kroz rat i sukobe,iako je rat u islamu zabranjen.

Slično kao kod starih Grka i Rimljana, gdje je odnos sa barbarskim plemenima promatran u svjetlu permanentnog rata, tako  i u ranom islamu odnos između Islama (Dar al-Islam, kuća mira i harmonije) i nevjernika (Dar al-Harb, kuća rata) promatran je u percepciji permanentnog rata. U sukobu između kuće mira (Dar al-Islam)  i kuće rata (Dar al-Habr), većina zapadnih  historičara prava nalazi da u islamu ne postoji institut pravednog rata, da se deklaracija rata ne smatra obaveznom, dok se mogućnost zaključivanja permanentnog mira sa neislamskim državama isključuje. Međutim, u polemici sa ovakvim stavovima, autor će se s pravom pozvati na brojne odredbe Kur'ana koje osporavaju ovakav rigidan odnos islama prema ratu. On navodi odredbe Kur’ana o ratu i apstinenciji od neprijateljstava između islamske zajednice i neislamskih državnih zajednica, gdje islam preferira održavanje mira sve dok održavanje mira prihvata druga strana, sa čime islamsko pravo zapravo unosi novu dimenziju reguliranja pitanja rata. U slučaju nastavljanja prekinutog rata (neprijateljstva), islamsko pravo predviđa obavezu obavještavanja neprijateljske strane o nastavljanju neprijateljstva. Institutu obustave neprijateljstva, koji je u islamskom pravu poznat kao Dar al-Sulh  ili  kuća sporazuma (Dar a l-‘Ahd), ima značajnu ulogu u određivanju odnosa između ranog islama i neislamskih zajednica.

Također, veoma je značajan doprinos pojašnjenju džihada (svetog rata) koji se svodi u ravan pravednog rata. Odnose prema neislamskim zemljama islam sankcionira kao neprijateljstvo (rat) samo ukoliko postoji tendencija neislamskih zemalja za uspostavljanjem dominacije nad islamskim zemljama,za stavljanjem islama u neravnopravanpoložaj. Otuda islam svaku državu koja pretendira ka uspostavljanju dominacije nad “suverenitetom islamske države” smatra neprijateljskom državom.

5 Zaključak:

Ovaj rukopis doista predstavlja novinu u našoj pravnoj literaturi. Autor u svom rukopisu nudi nova pojašnjenja prirode odnosa između vjerskih kanona,  morala, običaja i pravnih normi i njihovog međusobnog utjecaja. Analiziran je i fenomen ekonomskog razvoja ugroženoga borbom za preživljavanjem između antičkih zajednica, koji ima za posljedicu humanizaciju u oružanim sukobima.

Ovaj rukopis može poslužiti kao dobra osnova za ocjenu ponašanja strana u modernim oružanim konfrontacijama kroz historijsku perspektivu, u kojima se više ne susreću samo države kao legitimni korisnici oružane sile, već i pojedinci ili organizirane grupe koje djeluju u ime čitavih nacija, etničkih skupina ili, pak, čitavih civilizacija.

Danas, kada se temeljna konfrontacija sve više pomjera od konfrontacije između država ka konfrontaciji između države i društva, humanizacija oružanog konflikta sve intenzivnije izrasta u temeljnu potrebu legaliziranja i legitimiranja upotrebe sile od strane participanata u konfliktu. Ovaj rukopis je veoma koristan za sve koji se bave naučnim istraživanjem ratnoga prava, za studente pravnih fakulteta i fakulteta političkih nauka u Bosni i Hercegovini i u regionu, kao i za najširu čitalačku publiku, koja želi produbiti svoje opće obrazovanje i znanje o pojavama koje su od pamtivjeka do danas determinirale i još uvijek determiniraju ne samo međunarodne odnose i položaj naše zemlje i dugih zemalja u ovim odnosima, već i odnose unutar i između vjerskih zajednica u multikulturnim društvima. Stoga svesrdno preporučujem da se knjiga prof. dr. Nedžada Bašića „LEX ROMANA - LEX ISLAMICA: Humanizacija rata u antičkom dobu“ obavezno pročita.

 

Genc Trnavci