Proljeće/Ljeto 2011

  HOUELLEBECQOVA VIZIJA EPOHE ZAVRŠETKA ČOVJEKA
  Ljiljana Tadić
 
 

(Houllebecq, Michel. Elementarne čestice, Litteris, Zagreb, 2004.)

     Priča o glavnim likovima (Michel Djerzinski i njegov brat Bruno) u romanu „Elementarne čestice“ iznijansirana je svrhovitost percepcije postmodernističkog djela: metafizičke mutacije suvremenog društva i pojedinca, prostor pometnje gospodarskog, političkog i estetskog sustava, društvene hijerarhije, moralnog poretka. To je raspon između dva doba, starog (sredinom dvadesetog stoljeća) i novog (moderno doba) u kojem se svijet nastoji osvijetliti s molekularnog fizičkog stajališta Michelovog učenja i Bruninog hiperseksualnog angažmana u vlastitom životu. Naime, Michele znanstvenu autobiografiju Wernera Heisenberga ima u svojoj biblioteci još od svoje sedamnaeste godine i taj podatak već na samom početku usmjerava čitatelja da shvati o kakvom tipu ličnosti je riječ: povučen, intelektualac, znanstvenik, osamljenik i neshvaćen.       
Roman prati dvije pararelne radnje: život dvojice braće, Brune i Michela. Dok je kod jednog, Bruno, seksualnost u život uplivala na brutalan način (izravnim dodirom ženinog bedra), kod drugog je, Michela, ljubav dolazila u svilenkastim čarapicama ničim neoskvrnjena, tajnovita, čedna i čista poput njegove Anabelle. Za njega je žena mnogo nježnije i blaže biće od muškaraca, on će razviti čitavu teoriju o vrstama žena. Među najdirljivijim je svakako opis njegove bake:
„Svako istraživanje čovječanstva koje i najmanje teži iscrpnosti mora uzeti u obzir tu vrstu pojava. Takva su bića postojala kao povijesne činjenice. Ljudska bića koja su radila čitav život, koja su naporno radila, isključivo zbog odanosti i zbog ljubavi; koja su doslovno davala svoj život za druge u ime odanosti i ljubavi; koja unatoč tome nisu ni najmanje imala dojam da se žrtvuju; koja zapravo nisu ni pomišljala da žive drugačije nego tako da svoj život daju drugima u ime odanosti i ljubavi. U praksi, ta su ljudska bića bila uglavnom žene.“
Bruno i Michel su dva antipoda, jedan uživa kontinuiranu seksusalnu onaniju dok se drugi zadovoljava teoretskim spoznajama o elementariju čestica od kojih je svijet (pa i seksualnost) za njega sazdan. Zemlja je izgrađena od uspjelo organiziranih bioloških makromolekula, on se zanima za marsovske bakterije u devizama novih znanstvenih dostignuća, pod parolama da je budućnost ženskoga roda. „Mjesto“ u kojem je Bruno jednoga ljeta boravio je prostor (odmaralište) u kojem su ljudi iz različitih potreba ili razloga došli sanirati svoju osamljenost ili usredotočiti se na primarnu ambiciju svojega intimnog života jer to u svakodnevici ne mogu. Tu se seks često upražnjava bez ijedne riječi, predigre ili pak zavođenja.
Duboko svjestan da su žene blaža bića od muškaraca, Michel razmišlja u skladu s feminističkim obolom teoretiziranja i pozicioniranosti žene u vremenu i prostoru, pa tako i civilizaciji, tradiciji i u kulturi, o njihovoj marginaliziranoj podređenosti u kulturološkom kontinuitetu, zatim o reprodukciji mizoginijskog postulata teško iskorjenjivog, pa čak i u društvu koje danas zovemo modernim. Ali Michel pokušava srušiti ovaj stereotip objašnjavajući da muškarci zapravo ne služe gotovo ničemu, donose apsurdnu patnju, nameću potpuno brisanje kako bi se ponovno gradilo. Bruno jest, objašnjava sebi Michel, pojedinac koji živi hedonistički, ali je on i reprezent svojih suvremenika, a svi smo produkt jedne kontinuirane metafizičke mutacije.
Priča o Michelu i njegovom životu i djelatnosti predočava se i iz naracije Hubczejaka koji piše knjigu o Michelu. To je već sad priča u priči, omiljeni postmodernistički  poetološki postulat. Niti jednog momenta narator ne tabuizira Brunin hedonizam, čini da se takav zgrozi Čitatelju (Bruno će sinu od nekoliko mjeseci dati mermeladu pomiješanu s tabletama za spavanje i otići potražiti ženku koja će mu pružiti seksaulno zadovoljstvo). U postmodernističkom poetološkom poigravanju Autor, Junak, Čitatelj kao mjestu prikazivanja razine postmodernističkog iluzionizma, Bruno predočava svoju situaciju kao Junak, ali i kao autorski narator, međutim, tek će Čitatelj tekstu dati određenu semiotiziranu pozicioniziranost u književnoestetskom smislu. Fragmentarnost iz Brunina i Michelova života prizvat će uz ironičnost i intertekstualnost te dijalog s pjesnicima bolne riječi: Baudelaire, Mallarme, naravno, uz parodiju koja obrazlaže kako neki muškarci u jednom periodu svog života nastoje privući djevojke koje će u njima tražiti očinski zaslon i zaštitu. Stoga je Bruno pustio bradu pa izgledao poput Salmanu Rushdiea.
Zapravo, centralni motiv i tema ovoga romana jest muški strah od starenja, od splasnjavanja muške erotizirane snage. Otuda i mnogi zazori od tabua i korištenje svojega tijela maksimalno koliko se to moglo učiniti. Djerzinskijevi  rezultati na polju molekularne biologije potvrđeni su u svijetu znanosti, svaki genetski kod se može preispitati u standardnoj stabilnoj formi koja ne podliježe poremećajima i mutacijama, a svakoj stanici se može pridati neograničena sposobnost uzastopne replikacije. Hubczejak će kasnije pisati rad o Michelu i njegovom znanstvenom obrazlaganju, jedini braneći njegove stavove: da će čovječanstvo nestati i da će se razmnožiti nova vrsta, spolno neodređena i besmrtna.
     „Hubczejakov je odgovor bio da se ne radi o produženju ljudske vrste sa svim njezinim obilježjima, već o stvaranju nove inteligentne vrste, i da nestanak spolnosti kao modaliteta reprodukcije ne znači nestanak seksualnog užitka - već upravo suprotno. Nedugo ranije otkrivene su kodirajuće sekvence koje tijekom embriogeneze izazivaju nastanak Krauseovih tjelešaca; kod ljudske vrste u njezinom dotadašnjem stanju, ta su tjelešca bila škrto raspoređena površinom dražice i glavića. No nema prepreke da ih se u budućem stanju razmnoži površinom kože - i tako u sferi užitka stvori nove i gotovo nezamislive erotske doživljaje. Druge su se kritike – vjerojatno dalekosežnije - usredotočile na činjenicu da bi u novoj vrsti, stvorenoj na osnovi Djerzinskijevog rada, svi pojedinci nosili isti genetski kod; jedan od temeljnih čimbenika ljudske osobnosti na taj bi način nestao. Hubczejak je u žaru uzvraćao kako je upravo ta genetska jedinstvenost na koju smo, uslijed tragičnog obrata, tako komično ponosni, glavni uzrok naše nesreće. Viđenju da je ljudska osobnost u opasnosti da nestane suprotstavljao je konkretan i opipljiv primjer pravih blizanaca, koji unatoč strogo istovjetnoj genetskoj baštini tijekom svoje pojedinačne sudbine razvijaju vlastitu osobnost, pritom ujedno ostajući povezani nekim tajanstvenim bratstvom - bratstvom koje je, prema Hubczejakovom mišljenju, najneophodniji čimbenik pomirenja razjedinjenog čovječanstva.“

     To je stanje otuđenja, bez obiteljeskih bliskih veza, i ljudi će biti naviknuti na posve novi odgoj i kulturu uopće, nema veze s tradicijom, ali ljudi su sretni. Sretni su jer ne razaznaju binarnost ubranih iluzija koje je Tradicija naslovila kao mjesto ispisa svega od čega čovjek može krenuti i iz čega se njegova ontološka nit može razviti: identitet, osjećaj ljubavi, pripadnosti, porijeklo, historija, granice. Prošlosti se odaje počast, s njom se oprašta poštujući ono što je oblikovala, ali ona više nije potrebna. To je oprost s materijalističkim dobom u kojem su ljudi još uvijek pridavali značaj osobnoj slobodi, ljudskom dostojanstvu i napretku, tako i oprost od comteovskog i logičkog pozitivizma. To je, također, bodrijarovska hiperrealnost gdje na neki način stvarnost isparava i pretapa u alegoriju smrti, stvarnost koja nije više predmet reprezentacije već postoji samo i prvenstveno radi sebe. Otuda i sličnost realnosti s česticama u kvantnoj fizici čije je postojanje približno ljudskoj suvremenoj egzistenciji.

„Treba reći da je ovaj paradoks bio otkriven mnogo ranije (pre nego što su ga istakli savremeni teoretičari postmodernizma), u kvantnoj fizici, u kojoj instrumenti bitno utiču na sam objekat posmatranja – elementarne čestice.“

     Roman obiluje emotivno otupjelim slikama, nemilosrdnim opisima i prizorima hladnokrvnosti, npr. opis djedove smrti 1961. godine, slika propadanja tijela sisavaca koji uprizorava odsustvo emocija:

„Godine 1961. umro mu je djed. U našim podnebljima, truplo sisavca ili ptice najprije privlači određene muhe {Musca, Curtonevra); čim ga i najmanje zahvati raspadanje, na scenu stupaju druge vrste, poglavito Calliphora i Lucilia. Truplo pod združenim djelovanjem bakterija i probavnih sokova koje izlučuju larve počinje gnjiliti i postaje poprištem mliječnih i amonijačkih fermentacija. Nakon tri mjeseca, muhe dovrše svoje djelo te ih zamjenjuju odredi tvrdokrilaca vrste Dermestes i leptira Aglossa pingui nalis, koji se hrane pretežito masnoćama. Fermentirajućim se proteinskim tvarima okoriste ličinke Piophilepetasionisa i tvrdokrilci vrste Corjnetes. Istrunulo, još donekle vlažno truplo potom postaje domajom grinja, koje posišu posljednju gnojnu sukrvicu. Nakon što je isušeno i mumificirano, ono udomljuje još agensa raspadanja: ličinke atagena i antrena, gusjenice Aglossa cuprealis i Tineola bisellelia. One dovršavaju ciklus. Bruni se u sjećanje vraćala slika djedova lijesa, krasne dubokocrne boje, sa srebrnim križem. Prizor je smirivao, čak pobuđivao radost; djedu je zacijelo bilo ugodno u tako veličanstvenom lijesu. Bruno će kasnije doznati o postojanju grinja i svih tih ličinki s imenima talijanskih starleta. No u prizoru se djedova lijesa ipak sve do danas zadržala radost.“

     Naratorov susret sa smrću u romanu je susret opisan bez   tabua, okolišanja, posredstvom izravnog verba koje ništa ne čini kako bi uravnotežilo emotivno stanje čitatelja. A sve to u vezi s buntovnom postmodernističkom slikom otupjelosti na nutarnje podražaje sklonih ironiziranju naratorovom i parodičnim sekvencama u naraciji. Skoro sve životinjske zajednice imaju sistematičnost poretka prema hijerarhiji moći, Zakon moćnijih nad slabijima i koristoljubivost koja iste ispija, mužjak alfa, zatim mužjak beta pa sve do najmlađega – najpodređenijega mužjaka omega. Brunu je u internatu pratila sudbina tog najmlađega te ugnjetavanje i opresija koja mu je pripala formirala ga je u čovjeka s psihičkim traumatskim  oštećenjima.

     Uvjerenja generacija koje su rasle i odgajane u ratnoj oskudici i neimaštini ovdje su parodično naslikani. Naime, ženi je mjesto u kući i njoj pomažu električni aparati, muž može zahvaliti robotizaciji što mu je rad manje težak, dom im je udaljen od grada, to je prigradski prostor, predgrađe još nezagađeno gradskim urbanim strijelama mafijaštva, licemjerstva i materijalizma. O tome da obiteljsko-socijalna harmonija djeluje i kao utopija, ali i kao realij, pokazuje odgoj Anabellin. Kćer hermetizirane skladne obitelji u društveno-radnom okruženju, dijete raslo u „zdravoj“ familijarnoj auri nije ni moglo imati drugačije ciljeve od onih istih koje su duboko uvriježene u sliku svojih generacijski-geneteskih (pra)roditelja. To su bića čiji je jedini neprikosnoveni cilj učiniti svoje muževe sretnima. Suočen s konzervativnim shvaćanjem braka, ljubavi i seksualnosti, i upliva seksualne revolucije šezdesetih, Brunina spolnost je smještena na tom čvoru razdvajanja, uplivom erotizma preko Presleyeve muzike, filmova Merilyn Monroe, preko reklama za perilice, idilične prizore bračne sreće – sve je to promicalo mladenački flert, zanos erosa. Ovdje je Houellebecq razvio čitav diskurs o seksualnosti, o tome dokle se smije ići prije braka, što znači izlazak djevojke s mladićem, da li samo ljubljenje ili pak i skidanje gaćica i sl. Generacije koje su bile upoznate sa seksualnošću u foucaultovskoj percepciji erosa u doba tabuiziranosti preko „sobe za roditelje“. Cenzurirani seks i njegov tabuizam kao zarazna bolest, i kao odricanje pred brak kao jedina znamenitost koju mladi trebaju ostvariti. Seksualnost je u ovom romanu označitelj preko kojeg se obrazlaže percepcija i shvaćanje jednog svijeta i na tom fonu moć kontrolira taj diskurs čineći ga bez mnogo obrazlaganja prihvatljivim u tiplogizaciji ličnosti kakav je upravo Bruno.

     To što je za Brunu jedini bitan faktor u životu, onaj vrijedan odricanja, požrtvovanja, pa čak i samoprijezira i omalovažavanja sebe pred tom slabošću – seks i samo seks – može se protumačiti i kao njegova osamljenost, kao nesretna kivnost na sve pa i na samoga sebe. Sam sebi poput najvećeg neprijatelja jer svođenje svih percepcija na ogoljeno kušanje ženskog spolovila nije drugo nego slika osamljenika čiji emotivni prostori nisu ispunjeni ljubavlju, pažnjom i njegovanjem čistih i prefinjenih emocija. Ni u jednom dijelu romana narator ga ne predstavlja emotivnim gdje bi barem jedna njegova emocija prošla bez lascivnog epiteta ili pak crnog naslućujućeg humora.
Houellebecq  je opisao generacije nekoliko desetljeća u kojima se mnogo toga izdešavalo na seksualnom, društvenom, ali i obiteljsko-intimnom planu. Ovo je i priča o dva polubrata čiji su se načini života, pogledi na život i shvaćanja o životu veoma razlikovali. Bruno je osjetilno pratio materiju i  svijet oko sebe, ne nastojeći ga obrazlagati, tumačiti, shvatiti već jednostavno živjeti dok je za Michela definicija postojanja uvijek bila komplicirana, ljudi su bili komplicirani:

„Michelov je život već godinama bio čisto intelektualan. Osjećaji koji ispunjavaju ljudski život nisu bili predmetom njegova promatranja; slabo ih je poznavao.“

     Živeći dugo u uvjerenju da patnja čovjeku podiže dostojanstvo, kasnije se uvjerio da u svijetu, vremenu i prostoru u kojem živi dostojanstvo podiže televizija. Brunin „lov“ na žene, preciznije na njihove vagine, nije podrazumijevao udvaranje već brzo dostizanje cilja te čisti i ogoljeni seksualni, organički užitak. Njegove erekcije mahom su bile kontinuiran proces koji je „morao“ imati ili dodir sa ženom ili masturbaciju. Stoga su njegove družice pretežito bile prostitutke. U Mjestu Promjene uporno je nastojao i dalje u svom lovu. Mjesto je prostor ispisa usamljeničkih storija u kojima nije postavljeno ograničenje ni u kojem smislu.
Jedna od primarnih tema u romanu jest kriza četrdesetih godina muškarca, kriza koja se najčešće manifestira gestama (način odijevanja, zavođenje mlađih djevojaka), negiranjem starenja kože...

„Muškarac koji je žrtva krize četrdesetih želi samo živjeti, još malo živjeti; traži samo mali produžetak.“

     Roman se čita pomno, napeto, to je nabokovljevska crta koja izaziva zgražanje kod čitatelja, ali se ipak i dalje čita. Roman-monstrum koji plaši, ali s mnogim samopotvrdama u svojim skoro vizionarskim efektima. Žanrovska hibridnost, teoretiziranje romana, splet esejiziranih i romanesknih elemenata dat će ovom tekstu još jednu potvrdu postmodernističkog romana i smjestiti ga u visoku kotu književnoestetskih kvalifikacija.

 

 

IZVOR:

Houllebecq, Michel. Elementarne čestice, Litteris, Zagreb, 2004.

LITERATURA:

  1. Lusi, Najal. Postmodernistička teorija književnosti, Novi Sad, Svetovi, 1999.
  2. Epštejn, Mihail. Postmodernizam, Beograd, Zepter Book World, 1998.
  3. Jovanov, Svetislav. Rečnik postmoderne, Beograd, Geoppetika, 1999.
  4. Quorum, časopis za književnost, godina XXIV., br. 2/ 2008. (119, sv. 94)
Iglton, Teri. Iluzije postmodernizma, Novi Sad, Svetovi, 1997.

„Ovo prožimanje mehanizma bračnog združivanja i mehanizma seksualnosti u obliku porodice omogućuje da se shvati nekoliko pojava: da je od osamnaestog veka porodica postala mesto obaveznih naklonosti, osećanja, ljubavi; da je povlašćeni zadatak seksualnosti  - procvat porodice(…)“ Fuko, Mišel. Istorija seksualnosti, Prosveta, Beograd, 1978, str. 96.