Proljeće/Ljeto 2011

  Hegel postmoderne epohe
  Mario Kopić
 
 

Niklas Luhmann: Društvo društva I-II,  Zagreb: Naklada Breza 2011. S njemačkog preveo Kiril Miladinov

Pred produktivnošću Niklasa Luhmanna (1927-1998) od divljenja se ostaje posvema nijem. ''Oštroumni teoretik društva'' i ''briljantni sociolog'', kako su ga nazivali Jürgen Habermas i Otfried Höffe, napisao je gotovo 400 znanstvenih članaka i objavio više od 60 zasebnih publikacija o politici, teoriji organizacije i sociologiji znanja – njegov je rad publiciran na ukupno oko 15.000 stranica. Središte Luhmannove teorije sistema čini teorija društva, koja se tek nakon njegove smrti mogla pojaviti u cijelosti, tiskana u devet tomova. ''Što zapravo radite kada ne pišete nijednu knjigu'', pitao ga je jednom znatiželjni novinar. ''Tad pišem drugu knjigu'', glasio je odgovor.
Luhmann je uživao u svom radu. Da nije rođen u Lüneburgu, moglo bi se pomisliti da je rajnske vesele ćudi. Trsio se u svaku knjigu prošvercati i kakvu besmislicu. Najuspjelija je bila ona kada je kao dokaz za svoju tezu citirao knjigu u kojoj je tu tezu tek iznio.
Po obrazovanju je bio pravnik, a na ideju o bavljenju sociologijom došao je kada je na Harvardu susreo znamenitog sociologa Talcotta Parsonsa. ''Kao pravnik se sučeljavate s problemima i oni se moraju riješiti. Na duge staze biva dosadno, jer se sve iznova ponavlja'', objašnjavao je kasnije svoju odluku da napusti posao pravnika. ''Onda se pitamo kako je, unatoč svim problemima, moguć društveni poredak i da se on svagda iznova proizvodi''. Pitanje koje je za Luhmanna postalo vodeće.
Njegov učitelj Parsons ostavio je gigantsku ruinu genijalne duhovne produkcije, u kojoj se pak možemo, kao u labirintu, lako izgubiti. Luhmann je želio, imajući Parsonsa kao upozoravajući primjer pred očima, ostaviti sistematski raščlanjeno i na taj način pristupačno djelo. Želio se također odmaknuti i od drugih klasika sociologije. Ukazao je, primjerice, da teorija Émilea Durkheima obuhvaća nekadašnje stratifikatorsko, hijerarhijski podijeljeno društvo, a ne opisuje funkcionalno diferencirano društvo današnjice koje se može okarakterizirati kao globalni komunikacijski sistem, kao globalna mreža. Luhmannova posljednja, golema studija o društvu, njegov opus magnum, pod naslovom Društvo društva (pisana 1995, objavljena 1997), zapravo je knjiga o kompjuteriziranom društvu. Dostatno je samo pogledati poglavlje o tehnici. Luhmann ga započinje uspoređujući tehniku s ljubavnom pasijom (str. 451), pri čemu je najintrigantije kako je 1995. godine tu poredbu još morao pobliže objašnjavati jer je gotovo konsternirala, a danas imamo društvo u kojem je taj njegov uvid tako neskriveno realiziran da je emocionalizirani i erotizirani odnos prema tehnologiji gotovo već pa samorazumljiviji od pasionantnosti u ljubavi. Ne samo zbog toga objavljivanje ove knjige kod nas, u besprijekornom prijevodu Kirila Miladinova, smatramo prvorazrednim događajem!
Prilikom svojega pristupnog predavanja na Sveučilištu u Bielefeldu 1969. godine Luhmann je najavio  da će njegov istraživački projekt biti razvitak teorije suvremenog društva, dodavši da za 30 godina treba biti gotov i bez troškova (što je sveučilišna uprava prihvatila s olakšanjem). U nastupajućim godinama Luhmann je izučavao najvažnije društvene podsisteme. Prema njemu, oni opstoje neovisno jedni od drugih, sami sebe održavaju, istog su ranga i nisu strukturirani prema ''corpus-modelu'', kao u hijerarhijski podijeljenom društvu, s politikom kao usmjeravajućom glavom. Luhmann se distancirao od, kako je govorio, ''staroeuropskog shvaćanja društva'', prema kojemu politika utječe na potpuni društveni preokret. Politika je samo jedan društveni podsistem među drugima. Drugim riječima, Luhmann je ekstremno skeptičan spram ideje prema kojoj bi društvo trebalo biti hijerarhija s vladom i državnom moći na vrhu. Suvremeno društvo nije antropocentrično društvo. Ne postoji racionalni svemoćni čovjek koji povlači konce iz kontrolne sobe. Ovo je društvo policentrično. No nije odbjeglo društvo (runaway society) ili rizično društvo (Risikogesellschaft), nego iznenađujuće stabilno društvo. U tomu je ključni Luhmannov doprinos razumijevanju današnjeg kompjuteriziranog društva. Pokazuje se da stabilnost ne ovisi o racionalnosti i centraliziranoj kontroli i da u suvremenom društvu alternativa ravnoteži nije kaos, nego kompleksnost, i da je ta kompleksnost rezultat dinamičke, decentralizirane samoorganizacije. Policentrizam ne vodi u kaos, nego u dinamičku samostabilizaciju, to jest u kompleksnost.
Svi društveni podsistemi (ekonomija, pravo, politika, znanost, religija, umjetnost, ljubav, obrazovanje), održavajući sebe same, povlače granicu u odnosu na druge sisteme, štiteći tako svoj identitet i samosvojnost. Interpenetracija, prepletanje različitih sistema, odnosno stavljanje kompleksnosti jednog sistema na raspolaganje nekom drugom sistemu, ne ugrožava njihov identitet i samosvojnost. Kada sistemi, bilo da su to društveni sistemi kao što je ekonomija ili konkretna osnovna škola, više ne funkcioniraju u odnosu na nastale probleme, slijede strukturne promjene. One vode ili prema održavanju sistema ili prema novim problemima. O tome ima odlučiti socijalna evolucija!
Ove ponešto apstraktne predstave o autonomiji sistema, a odveć bitne za Luhmannovu teoriju, daju se možda najlakše približiti na primjeru književnog sistema kao podsistema umjetnosti. U doba moderne, tvrdi Luhmann, književnost preuzima ekskluzivnu društvenu funkciju. Ona stvara alternativnu, drugu, fiktivnu realnost u odnosu na prvu, zbiljsku. U književnosti nalazimo neiscrpnu zalihu ideja koje nam pokazuju kako bi naša realnost mogla izgledati bolje, ljepše, interesantnije ili jednostavno drukčije. Pojedincu se predočuju alternative da, recimo, drukčije živi i politički djeluje, zanimljivije kupuje, da odnos sa starijim naraštajem vidi u drukčijem svjetlu. Kako ova druga, književna realnost izgleda, ne ovisi o predstavama drugih sistema. Političar ili pravnik nema utjecaj na to što je književnost. Što je književnost ne određuje ni pravni ni politički sistem, nego samo književni sistem sam, tako što književnost stvara i reflektira u naponskom polju između lijepog i ružnog, inovativnog i starog. Prema teoriji sistema, sistem književnosti autopojetički (autopoietisch) producira književnost. Autopojeza je samoreprodukcija sistema na osnovi njegovih vlastitih elemenata (str. 60). Sistemi, doduše, mogu biti iritirani od strane svojega okolnog svijeta, ali i tada djeluju samo pomoću svojih kodova i svojih priključivih elemenata. Za sisteme događaji u okolnom svijetu u pravilu nisu ništa drugo nego iritirajući šum. Oni s njima mogu postupati samo ako se oni prevedu u njihov vlastiti kod.
U Društvu društva Luhmann ističe da prijelaz u globalni društveni sistem s mnogim funkcionalno različitim mrežama dovodi do povećanja stupnja ''iritabilnosti društva'' (str. 692). Prednost policentrizma jest što nema središnju upravljačku funkciju, može puno brže reagirati nego centralizirano društvo. Loša je pak strana da na osnovi nedostatka koordiniranja iritacija, društvo ''opet može reagirati samo iritirano'' (ibidem). Zbog toga što je temeljni socijalni mehanizam strukturalna sprega različitih socijalnih sistema koji funkcioniraju prema vlastitim funkcionalnim mehanizmima, globalni mrežni sistemi se razvijaju na način koji je u načelu nepredvidljiv.
Ishodište Luhmannove teorije nahodi se u razlici između teorija koje su asimetrične i teorija koje su zasnovane cirkularno. Univerzalna teorija promatra svoje predmete unutar samoreferencijalne relacije. Za Luhmanna je ta figura samoreferencije, odnosno uključivanja promatrača i instrumenata promatranja među same predmete promatranja, specifična osobina univerzalnih teorija, kojih u staroeuropskoj tradiciji nije bilo. U toj je tradiciji uvijek riječ o promatranju izvana, ekstra, na primjer posredovanjem subjekta. Drugim riječima, klasična logika ili klasična ontologija uvijek su pretpostavljale eksternog promatrača, koji je bio u položaju promatrati pogrešno ili pravilno, odnosno dvovalentno (str. 788). Međutim, nisu pomislili da se i taj promatrač, da bi mogao promatrati zbilju, i sam mora promatrati. U tome smislu Luhmann prekida sa staroeuropskom tradicijom.
Ne postoji arhimedovska točka iz koje bismo mogli zahvatiti i opisati cjelinu. Ni religija ni umjetnost, ni filozofija ni politika nemaju taj privilegirani položaj iz kojeg bi mogle govoriti u ime drugih dijelova društva, odnosno u ime čitavog društva. Ni neka znanost, na primjer sociologija, nema takav položaj. No ima mogućnost reflektiranja takve konstelacije (situacije) i može precizno opisati društvo kao funkcionalno diferenciran sistem. Ujedno mora svoj pogled na društvo reflektirati kao autoreferencijalni opis, kao znanstveni opis. Ako politika taj opis ili njegove posljedice ne prihvati, to se događa jer je riječ o drugom, drukčijem sistemu (podsistemu društva kao sistema), koji je autonoman i predstavlja drukčiju perspektivu, druga stajališta. Sociologija kao znanost promatra politiku, ali i politika promatra sociologiju itd.
Sve što jest ujedno je promatrač i promatrano: promatrani promatrač. Promatrač i promatrani su prema tome nešto cirkularno, definirani svojom ulogom, isto kao kontrolor i kontrolirani. U najširem značenju: kao subjekt i objekt. A odnos između subjekta i objekta nije nešto supstancijalno, nego nešto funkcionalno. Stvar uloge.
Nema Subjekta koji bi imao kontrolu nad svim subjektima i objektima. Luhmann na razini sistema, u okviru sistemske teorije, pripovijeda ono što pripovijedaju Shmuel Noah Eisenstadt i Jean-François Lyotard, kada govore o kraju velikih teorija, odnosno meta-naracija. Bog, naime Bog u značenju Vrhovnog Bića, mrtav je na svim razinama. Možda još postoji u religiji, tu je još možda ''Subjekt'', ali već s motrišta sociologije kao znanosti samo je objekt znanstvenog proučavanja. Mrtav je Bog i mrtav je Čovjek, čovjek kao Subjekt samoga sebe, društva i povijesti. Povijest nije više eshatološki proces, proces s Ciljem, zato i moderna ne može više sloviti kao takav cilj, kao Cilj prema kojemu bi se trebala razvijati sva društva, sve civilizacije, čovječanstvo kao takvo i u cjelini. Sistemska teorija prepoznaje cilj u samom sistemu, u teleologiji prirodnih i društvenih sistema, koji se ponašaju ''kao da'' ih vodi svrhovita djelatnost; ''kao da'', jer to nije svrhovita djelatnost subjekta, nego svrhovitost objekta, funkcija sistema u njegovu odnosu prema okolnom svijetu.
Opća sistemska teorija nastala je napuštanjem subjekta kao ishodišta i središta, i uvođenjem sistema kao temeljne reference. U sistemskoj teoriji nije više riječ o odnosu između subjekta i objekta, nego o razlici između sistema i okolnog svijeta. To znači da se okolni svijet više ne tretira kao objekt. A time se promijenilo i značenje odnosa između cjeline i dijelova, središta i periferije itd. No u klasičnoj sistemskoj teoriji sistem još uvijek važi kao nekakav impersonalni subjekt, nastupa kao preslikavanje subjekta na prirodna bića, društvene skupine itd. To preslikavanje još veoma snažno odjekuje i kod Luhmanna, u izričitom naglašavanju samo-referencijalnosti, samo-organiziranosti, auto-pojetičnosti (samo-proizvodnosti), samo-kontrole, samo-stabilizacije, samo-socijalizacije, samo-tematizacije, samo-reprodukcije, samo-prilagođavanja, samo-implikacije, samo-promatranja i tome slično.
Ta podložnost novovjekovnoj subjektivitetnosti (ne subjektivizmu, jer bit subjektiviteta je upravo u tome da je ''s onu stranu'' subjekta i objekta, odnosno razlike između njih, da je subjektivitet subjekta ujedno objektivitet objekta) zastire međutim pogled na odlučni prijelom između tradicionalne i moderne znanosti kao funkcije istraživačke djelatnosti. Znanost kao pogon, kao istraživačka djelatnost, ne događa se više pod nebom teorije, spekulativno-teorijskog promatranja bića, nego pod nebom tehnike, tehničko-praktičkog ovladavanja bićem. Ne tehnike u smislu tradicionalnog stroja, nego u smislu grčke riječi techne: razumjeti se u nešto (prirodu, društvo, dušu, tijelo…) i time potom ovladati. Raspolagati njime. Znanost je u službi toga raspolaganja, više-manje postupnog ovladavanja svega što jest. Sistemska teorija je teorija samoraspoloživosti društva kao sistema i međusobne raspoloživosti (interakcije, interpenetracije) društvenih podsistema. Za nju zato i sistem znanosti, odnosno istraživačka djelatnost, nije drugo do element samo-organiziranja (samoreproduciranja, samokonstituiranja, samorefleksije) društva. Kao i kod svake refleksijske teorije, i ovdje je posrijedi proizvod samog društva. Svaka refleksija sistemske funkcije na svoj način prispijeva samoopisu modernog društva. Spoznajna konstrukcija upozorava kao konstrukcija društvo na ono što mu se događa i što će mu se događati, ako može sebi omogućiti funkcijski sistem koji je izdiferenciran za znanost.

Jedino što kod Luhmanna nije više riječ samo o društvu kao sistemu u odnosu spram prirode kao okolnog svijeta, nego o teleološkoj funkciji društva, odnosno čovjeka kao društvenog bića u kompleksnoj međuovisnosti sistema i okolnog svijeta, npr. eko-kompleksu. Samorefleksija se ne odnosi više samo na sistem sam. Riječ je dakle o samorefleksiji na drugu potenciju. A upravo je to (samo) refleksija Hegelove Ideje. Zato Luhmanna opravdano možemo zvati Hegelom postmoderne epohe.