Proljeće/Ljeto 2011

  ULOGA JAVNIH RTV SERVISA U BH. DRUŠTVU
  Duška Jurišić
 
 

Neporeciva je činjenica da živimo u svijetu koji se tako brzo mijenja da teško možemo pratiti sve promjene, koje se događaju oko nas. U takvom svijetu, biti korektno informisan postaje krucijalni sadržaj našeg života i odluka, koje trebamo donositi na dnevnoj bazi. Ako nemamo kompletnu sliku i ne dobijamo nepristrasne i potpune informacije, naša sposobnost da donosimo odluke je upitna. Mediji u tome igraju esencijalnu ulogu: informišu nas o tome šta se događa, odlučuju o tome šta je vijest i šta će prezentirati, te na taj način osiguravaju institucionalni osnov za dobru informisanost građana o društvenom životu. Medijske kompanije su veće i uticajnije, a mediji su u našem životu važniji nego što su ikad bili. Mediji nisu jedini ili primarni uzrok krize demokratije, ali su dio problema i tijesno su povezani s mnogim drugim faktorima. Iza sofisticirane tehnologije i inoviranog medijskog vokabulara krije se činjenica da se medijski sistem sve više koncentriše u rukama nekolicine i postaje dio relativno male grupe korporacija. Ta koncentracija uzrokuje hiperkomercijalizam, propadanje novinarstva i odustajanje od služenja javnosti. Zato je prioritet svuda u svijetu, pa tako i kod nas, pod uslovom da nam je stalo do demokratije, restrukturirati medijski sistem tako da se ponovo veže za mase građana, koji zapravo i čine „demokratiju“. Za to je neophodno da reforma medija bude dio političke platforme. U okviru toga poseban značaj ima restrukturiranje javnih radiotelevizijskih servisa, koji podrazumijevaju neprofitan i nekomercijalan sistem, podržan javnim fondovima, odgovoran prema građanima na zakonom propisan način, a čiji je cilj pružanje usluga cjelokupnom stanovništvu bez primjene komercijalnih principa kao primarnog načina određivanja svog programa. U obnavljanju vrijednosti i zadataka slobodnih medija može da učestvuje država. Međutim najvažnija je intervencija samih medija, zajedno s ostalim snagama građanskog društva. Mas-mediji su postali autoritet u svakom  trenutku u smislu šta je istina, a šta je laž, šta je realnost, a šta fantazija, šta je važno, a šta je trivijalno.
U razvijenijim zemljama komercijalne radio i TV kuće i drugi izvori, kao što su Internet i novine mogu obezbijediti različite informacije, ali u zemljama u razvoju od primarnog značaja je imati javni RTV servis koji ima nezavisan program i predstavlja platformu za javnu debatu. Ni komercijalni mediji, koji su uslovljeni tržištem, niti lokalni mediji, koji se fokusiraju na određenu zajednicu ili interes, ne mogu izvršavati ovu funkciju, što ostavlja javnim servisima prostor da ispune prazninu, odnosno udovolje elementarnim potrebama građana za informacijom.
Javni servis od značaja je za zemlje u razvoju ne samo kao jedno od sredstava komunikacije sa i među građanima, već i kao jedno od mjerila demokratičnosti. Upravo se na jačanju javnih servisa i obezbjeđivanju građanima kvalitetnih informacija insistira tamo gdje stepen demokratičnosti društva još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou. Cilj je jačanjem informativnog sistema ojačati kapacitete građana za odlučivanje o društvenom životu. Postratna Bosna i Hercegovina suočila se upravo s takvom situacijom: izgradnja demokratskog društva teče uporedo s izgradnjom javnog RTV sistema. Dvije transformacije u tom su kontekstu vrlo značajne: konkretna transformacija samog RTV sistema, ali i transformacija svijesti građana o ulozi i značaju javnih servisa. Naravno, riječ je o evolutivnom procesu, a ne revolucionarnom i „instant“ rješavanju pitanja javnih servisa, te je potrebno mnogo upornosti, primjene iskustava drugih zemalja, profesionalnog rada, ali i političke volje i spremnosti za kompromis da bi se proces uspostave Javnog RTV sistema BiH doveo do kraja i sa zadovoljavajućim rezultatom. Istorijat uspostave Javnog RTV sistema u BiH, čak i u kroki-portretu, ukazuje na kompleksnost problema i složenost tog procesa.
Proces transformacije javnih servisa u zemljama u tranziciji, koji je od posebnog značaja za uspostavu pluralizma mišljenja, zaštite i promicanja različitosti, obrazovanja i stvaralačke kreacije, vrlo često je ometan u praksi. S toga je teško očekivati da u Bosni i Hercegovini, gdje je zakonska regulativa nepotpuna, sa mnogo upitnih i problematičnih rješenja, javni servisi funkcionišu bez  poteškoća. Uspostava i funkcionisanje Javnog RTV sistema BiH ogledalo su odnosa u društvu, te odnosa prema državi, te je pažnju potrebno usmjeriti i na poziciju javnih servisa u odnosu na komercijalne medije, kako na nivou države, tako i na nivou entiteta.  
Jedan od najevidentnijih primjera „zaostajanja“ javnog servisa odnosi se na uvođenje savremenih digitalnih tehnologija, posebno digitalnog zemaljskog emitovanja, te uvođenje konvergiranih komunikacionih tehnologija (spajanja TV-a, telekomunikacija i Interneta), što bi trebalo obezbijediti bezbolniji prelaz javnih RTV emitera, ali i ostalih TV kuća, na digitalno medijsko tržište budućnosti. Rok, koji je Vijeće ministara Evropske unije postavilo za prelazak javnih RTV servisa sa analognog na digitalno emitovanje je 2012. Javni radio-televizijski servis BiH jedini je u Evropi, koji još uvijek nije pokrenuo ni probno emitovanje digitalnog TV signala. Evropska unija je od zemalja članica davno zatražila da stvore finansijske, tehničke i druge uslove, koji će omogućiti javnim RTV servisima da ispune svoje zadatke na najbolji način, uz to se prilagođavajući novom digitalnom okruženju. U kontekstu nove tehnologije, bez sigurnog i odgovarajućeg finansijskog okvira, domet javnih RTV servisa i stepen njihovog doprinosa društvu može biti umanjen.
Javni RTV sistem u Bosni i Hercegovini doživio je transformaciju od državnog medija (u kojem su novinari bili društveno-politički radnici) do modela javne korporacije, nastale po uzoru na britanski BBC, ali s inkorporiranim specifičnostima bh. političkog sistema (podjela na državni i entitetske podsisteme). Ta transformacija još uvijek nije izvedena do kraja, te se javni emiteri suočavaju s brojnim izazovima, koji se odnose na obavezu usklađivanja s evropskim standardima i balansiranje lokalnih potreba i interesa.
Glavni izazovi aktuelnih javnih emitera u BiH jesu kako, u skladu s Ustavom, zastupati interese svih građana, konstitutivnih naroda i manjina. Emiteri u socijalističkom periodu, uključujući i RTV Sarajevo, imali su jednu značajnu prednost. Imali su mogućnost voditi računa o kadrovskoj nacionalnoj izbalansiranosti, te zastupljenosti u programu, kako nacija, tako i nacionalnih manjina, za koje su producirani posebni programi, a postojale su i posebne redakcije. Za sve javne emitere sada to predstavlja ozbiljan problem. Na temelju nacionalne izbalansiranosti zaposlenih u javnim servisima, te nemogućnosti da se osigura adekvatna količina kvalitetnih programa, koji će osigurati ravnopravnu zastupljenost naroda u BiH, stranke s hrvatskim predznakom zasnivaju svoj konstantni zahtjev za formiranjem trećeg,  hrvatskog kanala. Veoma je upitna budućnost Javnog RTV sistema, strukturiranog na način kao u postojećem Zakonu o Javnom RTV sistemu BiH. Za njegovo „uozbiljenje“ potreban je politički konsenzus, koji još uvijek ne postoji.
Bez obzira na jak međunarodni pritisak i kontrolu Regulatorne agencije za komunikacije, vlasti, naročito entitetske vlade i parlamenti, nastoje ostvariti svoj uticaj na javne emitere.
Postojeći RTV sistem, sastavljen od četiri subjekta, među kojima su tri zasebni RTV emiteri, za zemlju, kakva je BiH, jeste zaista preglomazan. Njega je, istina, moguće projicirati kao rješenje za budućnost, ali uz određene pretpostavke. Takav sistem je moguć uz bitno racionaliziranje funkcija, a time i reduciranje sredstava za funkcionisanje entitetskih javnih emitera.

 

Transformacija  državnih u javne RTV servise
Evropske institucije, prije svih Evropska komisija, te vlade pojedinih zemalja, članica Evropske Unije, uložile su značajna sredstva u transformisanje državnih radio-televizija u javne servise u nekadašnjim socijalističkim zemljama tzv. Istočnog bloka i Jugoistočne Evrope. Doneseni su i zakoni, kojima su regulisana prava i obaveze javnih radio-televizijskih servisa. Međutim proces transformacije zahtijeva puno više od toga. S jedne strane, vlasti u pojedinim zemljama ne pokazuju dovoljno razumijevanje kakva je funkcija javnih servisa,  a s druge strane menadžmenti i urednici zbog finansijskih poteškoća i konkurencije u komercijalnom sektoru i dalje ne uspijevaju da artikulišu javni interes. Širom regiona jugoistočne Evrope razvile su se snažne i kreativne komercijalne televizije. Neke od njih su već sustigle po kvalitetu i kvantitetu informativnih emisija javne televizije. Medijski analitičari već ističu da javni emiteri sve više prestaju da budu «javni», a komercijalni da imaju sve više karakteristika javnih medija sa raznovrsnim i vjerodostojnim informacijama. Ključno pitanje ipak je finansiranje, jer od RTV takse ne može normalno funkcionisati, odnosno producirati program nijedan javni servis na području Jugoistočne Evrope. Zbog toga se programski interesi u značajnoj mjeri prilagođavaju interesima tržišta, odnosno borbi sa privatnim medijima za što veći marketinški udio. No i za jedne i za druge zajednička je borba za ekonomski udio, jer u značajnom dijelu jugoistočne Evrope obavezna RTV taksa zbog slabe naplativosti nije dovoljna za ozbiljnu TV produkciju. Medije kontrolišu kombinacija privatnog vlasništva, reklamnih moćnika, elitnih izvora, pritiska države i kulturne dominacije.
I u Bosni i Hercegovini, gdje javni servis za cijelu BiH emituje program od 2002. godine, ne postoji problem direktne državne kontrole, ali su stalni prigovori, pa i napadi, da su javni emiteri, naročito TV Federacije i BHRT pristrasni zbog kritičkog odnosa prema vlasti.
Kada je riječ o samom sadržaju vijesti očekivano je bilo da će preovladavati značajan broj informacija sa negativnim sadržajem, jer mediji imaju afinitet prema tragedijama, skandalima, kriminalu. Tome u značajnoj mjeri doprinosi i još nesređena politička situacija, koja producira veliki broj događaja sa negativnim kontekstom. Kritički stav novinara mač je sa dvije oštrice, koji se najčešće tumači kao pristrasnost opoziciji.
Javni mediji trebalo bi da ispune princip nezavisnosti od svakog interesa, posebno političkog i ekonomskog, te da budu dostupni svim građanima, što znači da ih može svako priuštiti, te da mogu doseći do svakoga u državi. Javni mediji dužni su proizvoditi program, koji odgovara različitim ukusima i interesovanjima, a posebna pažnja treba biti posvećena obezbjeđivanju domaćih sadržaja, te interesima manjinskih naroda, uključujući i zastupljenost jezika ovih naroda. Kulturno i obrazovno obogaćivanje uz služenje javnom interesu otvaranjem stalne komunikacije s javnošću također je jedan od primarnih zadataka javnih medija.
Za transformaciju državnih u javne emitere  mora postojati odgovarajuća legislativa, te nezavisno regulatorno tijelo čije je osoblje zaposleno na demokratski i transparentan način. Finansiranje javnog emitera drugačije je u odnosu na državne medije. Javni mediji finansiraju se uglavnom od pretplate ili takse, te od marketinga i drugih prihoda, za razliku od državnih, čije finansiranje potiče direktno iz državnog budžeta.
Državne medije karakteriše miješanje vlasti (vlade, vladajuće partije, predsjednika) u uređivačku politiku, zastupljenost vladinih predstavnika u programu, praćenje aktivnosti predsjednika, ministara i vladinih zvaničnika, te vladajućih partija, dok se informacije od opozicije često prešućuju. Rukovodstvo državnih medija bira vlada, a novinari mogu izgubiti posao ili poziciju iz  političkih razloga. Prisutna je samocenzura u smislu da novinari izbjegavaju kritikovati vlasti, što ima  ozbiljnog uticaja  na njihovo izvještavanje bez straha i pristrasnosti. Državne medije prati nedostatak kredibiliteta, odnosno nedostatak povjerenja običnih ljudi prema državnim medijima zato što izvještavaju u korist vlade, vladajuće stranke ili predsjednika.
Javni servis ima ključnu ulogu u tranzicijskim društvima i u zemljama u kojima se demokratija tek razvija. Državni mediji, koji se nisu transformisali u javne servise, ne služe informativnim, kulturnim i drugim potrebama javnosti. Netransformisani mediji nose rizik da postanu apsolutisti. Publika će samo promijeniti kanal kada vidi da je na programu vladina ili stranačka propaganda. Kredibilitet dolazi sa transformacijom državnih u javne medije.
Za javne servise potrebni su, osim zakona, nezavisan regulator, transformacija odgovornosti od države ka javnosti kroz parlament i informisana javnost, koja traži javni, umjesto državnog servisa.
Javni servis, vitalni element demokratije u Evropi, već duže vrijeme je pod pritiskom političkih i ekonomskih interesa.  Konkurencija komercijalnih medija izražena je zbog sve veće medijske koncentracije i finansijskih poteškoća, naročito u periodima ekonomskih kriza. Javni servisi moraju se prilagođavati izazovima globalizacije i novim tehnologijama. Javni servisi dužni su razvijati socijalnu, političku i kulturnu državotvornost i promovisati socijalnu koheziju, a  univerzalni su kad je riječ o sadržaju i pristupu. Oni garantuju uređivačku nezavisnost i nepristrasnost, osiguravaju kvalitet i nude različite programe i usluge vodeći računa o potrebama svih grupa u društvu. Javni servisi moraju imati kredibilitet u javnosti. Ovi principi se primjenjuju bez obzira na promjene koje su uslijedile novim zahtjevima 21.vijeka.
Ipak, mnoge evropske zemlje su propustile da ispune obavezu koju su njihove vlade prihvatile na Četvrtoj evropskoj ministarskoj konferenciji o politici mas-medija, koja je održana u Pragu 1994.godine, da održavaju i razvijaju jak javni radio-televizijski sistem. Princip nezavisnosti javnih servisa, sadržan u preporukama Vijeća ministara Evropske unije, još uvijek nije uspostavljen u brojnim zemljama, članicama Evropske unije. Vlade širom Evrope su u procesu preorijentisanja  na digitalnu tehnologiju i u opasnosti su da ostave javne servise bez dovoljno podrške. Javna televizija se sada bori u utrci sa kulturološki najnižim nivoima emisija i programa komercijalne televizije.   Time što u suštini postaju komercijalni, javni kanali potkopavaju svoje legitimno pravo na državnu subvenciju i, konačno, svoju odgovornost pružanja usluga cjelokupnom stanovništvu. Ovakvo rješenje za krizu javnog servisa emitovanja nije rješenje. To je, samo drugačiji, mada nešto sporiji način umiranja.

 

Raspad Jugoslovenske radio-televizijske mreže (JRT)
Jugoslavenska radio-televizija (JRT) bio je sistem osam nacionalnih radiotelevizijskih kuća u Jugoslaviji do početka 1990-ih godina. Činili su ga šest republičkih i dva pokrajinska RTV centra. Nakon raspada bivše Jugoslavije i nekadašnjeg jugoslovenskog radio-televizijskog sistema, republičke radio-televizije (Sarajevo, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skoplje, Podgorica), dobile su nazive država proizašlih iz nekadašnje SFRJ. Ove radio-televizijske kuće ranih 90-ih godina postale su simbol državnosti i suvereniteta novonastalih država.
Televizija Sarajevo je, neposredno nakon priznanja BiH za suverenu i nezavisnu državu od Ujedinjenih nacija u maju 1992. godine, preimenovana u RTV Bosne i Hercegovine. Istovremeno, na teritoriji koju kontrolišu JNA, te vojne i policijske jedinice tada samoproglašene Republike Srpske formira se Srpska radio-televizija, koja će se kasnije transformisati u Radio-televiziju Republike Srpske. RTV Republike Srpske će u procesu transformacije javnog radio-televizijskog sistema u BiH postati sastavni dio sistema koji sačinjavaju: Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT), Radio-televizija Federacije BiH i Radio-televizija Republike Srpske. EROTEL je  javni elektronski medij koji je imao tendenciju informisanja hrvatske javnosti u BiH, a nastao je tek 1996.godine, jer su tokom rata potrebu za informisanjem javnosti na dijelu bosanskohercegovačke teritorije pod kontrolom Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane zadovoljavali državna Hrvatska radio-televizija, hrvatski radio Herceg-Bosna, te više malih radio-stanica. EROTEL je, nakon što nije prihvatio uslove Međunarodne komisije za medije (IMC), ugašen 2000.godine intervencijom međunarodnih snaga, SFOR-a  i Ureda visokog predstavnika.
Pitanje medija nije eksplicitno tretirano u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Ipak, oni se pominju na tri mjesta, direktno i indirektno.
Prvo, Ustavom BiH koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma (član III.1.h) predviđa se da zajedničke državne institucije budu zadužene za stvaranje i održavanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih objekata. Druga odredba (u Aneksu 7, član 1.3.b) predviđa da potpisnici Dejtonskog sporazuma treba da spriječe poticanje etničke i vjerske netrpeljivosti putem medija. Na trećem mjestu je dogovor potpisnika da «osiguraju postojanje uslova za organizaciju slobodnih i poštenih izbora, naročito politički neutralnog okruženja […] [i] slobodu izražavanja i štampe» (Aneks 3, član 1.1).
Izgradnja novog sistema počela je ukidanjem ratne RTV BiH i formiranjem Radio-televizije Federacije BiH 2001.godine. Godinu dana kasnije u skladu s odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice formiran je Javni radio-televizijski servis BiH, u čijem sastavu su Bosanskohercegovačka televizija i BH Radio 1, a koji kao krovna institucija s entitetskim emiterima čini Javni radio-televizijski sistem BiH.
Reformom javnog RTV sistema je predviđeno i formiranje četvrtog pravnog subjekta - Korporacije javnih RTV servisa, koja je trebala imati značajne zadatke, ali ne i produkciju programa, što spada u nadležnost 3 javna emitera. To je pretočeno u zakonsku formu (Zakon o Javnom radio-televizijskom sistemu i Zakon o Javnom radio-televizijskom servisu BiH) , koju je Parlamentarna skupština BiH usvojila 2005.godine.
Osnovni zadatak Javnog radio-televizijskog sistema je da bude  u službi svih građana BiH. Stalni zahtjevi hrvatskih političkih predstavnika za formiranje televizije na hrvatskom jeziku, nemogućnost postojećih BHRT-a, RTV FBiH i RTV Republike Srpske da udovolje interesima građana različitih nacionalnosti, opterećenost unutrašnjim nacionalnim i entitetskim podjelama i dalje niska naplata  RTV pretplate, koja se zakonom tretira kao taksa, odnosno porez, naročito u pojedinim dijelovima zemlje, javni radio-televizijski sistem čine nestabilnim i slabim, te predstavljaju prepreku u njegovom razvoju. Tu slabost koriste elektronski mediji iz susjednih država,  koji svakodnevno osvajaju sve veći medijski prostor u BiH. Finansijski i kadrovski momenti u razvoju javnog radio-televizijskog sistema imaju specifičnu težinu u BiH. Koliko god građani traže tačnu, objektivnu i nepristrasnu informaciju o zbivanjima u zemlji, toliko pokazuju potrebu i za zabavom, što se pokazuje kao osnovni programski nedostatak članica bosanskohercegovačkog radio-televizijskog sistema.

 

Odnos međunarodne zajednice prema reformi javnih RTV servisa
Stav međunarodnih faktora nakon rata bio je da treba liberalizovati medijsko tržište, otvoriti nove privatne medije, a ogroman novac je od 1996. do 2000.godine uložen u OBN, Open Broadcast Network (Otvorenu TV mrežu), koja je, zapravo, trebalo da obezbijedi nepristrasno, objektivno i izbalansirano izvještavanje sa prvih poslijeratnih izbora.  OBN je svoj program počeo emitovati uoči prvih poslijeratnih izbora u jesen 1996.godine i nije imao nikakve šanse da značajnije utiče na birače. Slična situacija je i sa Radio FERN-om (Free Radio Network), osnovanim u isto vrijeme kad i OBN sa istim zadatkom – da pruži ravnopravnu mogućnost svim strankama za predstavljanje svojih programa i aktivnosti uoči izbora.
OBN je sve do 2000. godine, kada je naređeno njegovo gašenje, bio u potpunosti ovisan od međunarodne finansijske pomoći. Na njegovom čelu nalazio se strani upravitelj bez ikakvog razumijevanja domaćih prilika, a firmom je rukovodio Upravni odbor sa sjedištem u Londonu, čiji su članovi bili predstavnici zemalja donatora. Mreža se raspala, a stanica sa opremom u Sarajevu je privatizovana.  U OBN je uloženo oko 20 miliona dolara stranih donacija.
Vijeće za implementaciju mira (PIC) donijelo je Deklaraciju u Sintri 30.maja 1997. godine, u kojoj se posebno ističe značaj medija. Vijeće se založilo i za podršku nezavisnim izdavačima i stanicama.
Posebno je zatražilo da vlade podrže drugu fazu razvoja Otvorene radiotelevizijske mreže (Open Broadcast Network - OBN), smatrajući da ona ima najbolje izglede da se pokrije teritorija cijele BiH, te da razvije televizijsku mrežu koju bi sačinjavale lokalne televizijske kuće iz svih krajeva BiH. Za koordinaciju podrške OBN-u bio je zadužen Ured visokog predstavnika.
Deklaracijom iz Sintre omogućeno je visokom predstavniku pravo da ukine ili suspenduje bilo koju medijsku mrežu ili program čija proizvodnja uporno i očito krši slovo ili djelo mirovnog sporazuma.
Nakon toga, otvorena su vrata za međunarodnu intervenciju na Srpsku Radio-televiziju (SRT). Pitanje je da li bi do ove akcije i došlo da međunarodna zajednica nije željela inicirati i podržati političke promjene u Republici Srpskoj. Na čelo Republike Srpske 1997.godine došla je Biljana Plavšić. Nova predsjednica Republike Srpske obećala je obračun s kriminalom, korupcijom i ratnim profiterima. SRT je u to vrijeme bila pod jakim uticajem tvrdolinijaša iz Srpske demokratske stranke. Radovan Karadžić, ratni lider SDS-a, protiv kojeg je Haško tužilaštvo podiglo optužnicu za ratne zločine, bio je u bjekstvu. Okosnicu vlasti predstavljao je Momčilo Krajišnik, član Predsjedništva BiH, a kasnije haški osuđenik za ratne zločine. Krajišniku i njemu odanim ljudima SRT posvećuje svu pažnju. Nakon 30-odnevne političke krize u Republici Srpskoj, predsjednici Biljani Plavšić dozvoljeno je obraćanje putem SRT-a. Koliki su pritisci bili, najbolje ilustruje podatak koji Vesna Zuber navodi u svojoj knjizi „De/monopolizacija medija u Republici Srpskoj“: «Uređivački kolegij je odlučio da Plavšićeva sama sjedi u studiju i obrati se javnosti. Ovaj stav novinari studija Banjaluka nisu podržavali, ali tada nisu imali izbora. Sve odluke iz studija Pale bile su obavezujuće i nepoštovanje direktiva tumačeno je kao povreda radne obaveze.» Ratnohuškački jezik na SRT-u i dalje se primjenjivao. Predstavnici međunarodne zajednice nazivani su okupatorima. Informacije su se davale selektivno, neizbalansirano i pristrasno. Vijesti iz drugog dijela zemlje, Federacije BiH, emitovale su se nakon vijesti iz svijeta, u drugom dijelu emisije. Na osnovu ovlaštenja, koja su precizirana Deklaracijom PIC-a u Sintri u maju 1997. godine, visoki predstavnik Carlos Westendorp naložio je SFOR-u da preuzme kontrolu nad predajnicima SRT-a. OHR je uklonio političare iz Uprave SRT-a i imenovao međunarodnog supervizora da nadgleda reforme.
Čin preuzimanja kontrole od međunarodnih vojnih snaga nad predajnicima Srpske radio-televizije je predstavljao prekretnicu u restrukturiranju medijskog sistema uopšte, kao i prvi korak ka reformi državnih emitera. Bila  je ovo prva značajnija intervencija međunarodne zajednice u medijskom prostoru BiH.
Sljedeći važan korak je isključenje predajnika ERONET-a, koje je naredila Međunarodna komisija za medije (IMC ) i šta je izvršeno uz podršku SFOR-a 17. februara 2000. godine, nakon što je HDZ Hrvatske prvi put nakon rata izgubio parlamentarne izbore, a na vlast došla Socijaldemokratska partija u koaliciji  sa Strankom za BiH i više manjih stranaka, pod nazivom «Alijansa za promjene». To je bio važan preduslov za normalizaciju radio-televizijskog prostora u BiH, čime je spektar stavljen pod punu kontrolu  Nezavisne komisije za medije (IMC).
Uprkos brojnim preporukama Vijeća za implementaciju mira, donesenim u Sintri, Bonu, Luksemburgu i Madridu, u BiH nije bilo ni naznaka da će biti donesen pravni okvir za uspostavu javnog RTV servisa na nivou države, odnosno jedinstvenog medijskog prostora. Zato je visoki predstavnik (Wolfgang Petritsch) iskoristio svoja ovlaštenja, predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, kako bi na privremenoj osnovi donio dvije grupe legislativnih i drugih mjera, poznate kao Odluke o restrukturiranju sistema javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini.
Visoki predstavnik je postavio i međunarodnog supervizora za reformu javnog RTV sistema. Pod stalnim nadzorom visokog predstavnika, Agent visokog predstavnika za RTV sistem je, uz redovne konsultacije sa upravnim tijelima Javnog RTV sistema, sindikatima ili IMC-om, prema potrebi, koordinirao, nadgledao i usmjeravao restrukturiranje Javnog RTV sistema u Bosni i Hercegovini. Tako je predviđeno odlukom. U praksi, Agent za RTV sistem John Shearer postaje jedina osoba koja se pita za sudbinu Javnog radio-televizijskog sistema.
“Uspostava BH Radija 1 je jedina zasluga Johna Shearera. Bilo je puno odugovlačenja radi dužeg ostanka i ostvarivanja veće lične zarade. Utvrdili smo da BBC s njim nije imao ništa, te da on nije nikakav njihov ekspert, i da je imao zajedničku agenciju sa Petritschem, tadašnjim visokim predstavnikom. Ipak, značajno je da je pomogao osnivanje i dopisništva u Banjoj Luci, što je značilo konačno prodor na medijsko trižište RS-a. Imao je previše ovlasti, miješao se u sve i svašta. Prijetio je ljudima. Ponašao se kao despot. Period Johna Shearera ne treba poistovjetiti sa mandatom BBC-jevih eksperata.“.
O tome koliko se agent visokog predstavnika John Shearer konsultovao sa svojim saradnicima, najbolje svjedoči sadržaj pisma od 26.7.2002., upućenog Prelaznoj upravi RTV BiH, na čijem čelu su bili Vladimir Bilić i Fahrudin Balvanović.
“Od sada ne smije doći ni do kakvih promjena u platama, uslovima, ni radnim mjestima nijednog radnika RTV BiH na pojedinačnoj ili strateškoj osnovi bez saglasnosti jednog od međunarodnih supervizora, šefa medija OHR-a ili Agenta za prenos imovine.”, navodi se, između ostalog, u pismu, koje su uputili međunarodni supervizori  koje je imenovao visoki predstavnik, na čelu sa Johnom Shearerom.
Drugom odlukom visokog predstavnika o restruktruriranju  javnog RTV sistema u Bosni i Hercegovini iz oktobra 2000.  uspostavljene su dvije nove javne korporacije: Javni radio-televizijski servis Bosne i Hercegovine i Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: PBS BiH i RTV FBiH).

 Analiza funkcionisanja  JRTV sistema
Javni radio-televizijski servis BiH (JS BiH) je, odlukom visokog predstavnika Wolfganga Petritscha o restrukturiranju Javnog RTV sistema, uspostavljen kao Javni RTV servis za državu Bosnu i Hercegovinu. BHRT je dobio sva izričita, očigledna i implicirana ovlaštenja, prava i nadležnosti koje su opštepriznate javnim korporacijama u Evropi. Javni RTV servis ima status i kapacitet pravnog lica i može vršiti svoju djelatnost na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujuči Distrikt Brčko.
Međunarodna komisija za medije (IMC) kao regulator elektronskih medija je dobila obavezu da utvrdi i rezerviše jedinstvene frekvencije koje će Javni servis koristiti za mrežu kojom se pokriva cijela teritorija BiH putem TV-a, FM radija i AM radija. Medjutim, Javni servis je u početku, nakon što je IMC izdao dozvolu, počeo TV emitovanje u udarnim terminima, koristeći frekvencije entitetskih RTV kuća.
Bile su to Vijesti u 19 sati. Za ovaj program BHT je dobila 27 minuta vremena. Svako probijanje ovog termina, pa bilo u pitanju i nekoliko sekundi, biće u narednih 15 mjeseci “kažnjavano” skidanjem sa programa, što je odavalo utisak da je BHT zaista podstanar ili još gore “strano” tijelo na frekvencijama entitetskih televizija. Emitovanje Vijesti u 7 na entitetskim kanalima počelo je 7. maja 2002.godine. U pregovorima generalnih direktora tri kuće, BHT-a i entitetskih televizija,  dogovoreno je da entitetski emiteri ustupe još dva sata mjesečno za još jednu informativno-političku emisiju i jednu emisiju kulturno-zabavnog karaktera.
Javni radio servis na nivou BiH, odnosno BH Radio, pokriva cijelu teritoriju države i prvenstveno  se prenosi na kratkotalasnoj FM frekvenciji. Radio ima potpuno pravo na AM frekvencije nekadašnje RTV BiH. Emitovanje programa BH Radija 1 počelo je 7.maja 2001.godine.
BHRT je dobila sva prava i obaveze za satelitsko emitovanje programa za bh. dijasporu. Ovaj program je trebalo da sadrži priloge i BHRT-a  i obje entitetske radio-televizije. Prema odluci visokog predstavnika, Javni RTV servis BiH je predstavlja BiH u Evropskoj uniji za radiodifuziju (EBU) i ima sva prava i obaveze koje proizilaze iz tog članstva. Za BHRT to znači ekskluzivno pravo prenosa svjetskih kulturnih i sportskih događaja, od ljetnih i zimskih olimpijada do Lige šampiona, Svjetskog i Evropskog prvenstva u fudbalu, ali i u drugim sportskim disciplinama, te takmičenja za pjesmu Evrovizije. Obaveze su finansijske i tehničke. Kao što EBU ne priznaje entitetske emitere, niti ova asocijacija ima ikakvu obavezu da s njima direktno sarađuje i ustupa im različite programe, EBU se za tehničke aspekte prenosa programa i izmirenje obaveza plaćanja obraća RTV BiH. RTV BiH putem svog Međunarodnog odjeljenja obavlja usluge za entitetske emitere, te u skladu sa sporazumima između emitera, osigurava tehničke kapacitete (linkove i signal), te vrši usluge plaćanja.
Javni RTV servis BiH ima sva prava i obaveze za cjelokupnu intelektualnu imovinu nekadašnje RTV BiH, kao i za programska prava, uključujući i televizijsku i radioarhivu, te da upravlja tim pravima i koristi ih za dobrobit sva tri javna emitera u BiH.
Javni servis je dobio sva prava i obaveze nad cjelokupnim tehničkim sredstvima za proizvodnju radio i televizijskog programa, te drugom imovinom RTV BiH, zbog čega je obavezan štititi, održavati i, prema potrebi, popravljati, mijenjati i odlagati takvu imovinu.
Odlukom visokog predstavnika, a kasnije i zakonima, samo na prvi pogled se može učiniti da je Javni serivs BiH dobio značajan broj prava, pa i povlastice u odnosu na entitetske radio-televizije. Međutim JS BiH je naslijedio i dugove imovine koju je dobio (održavanja zgrade, dugovanja nekadašnje RTV BiH…). Pune četiri  godine funkcionisao je bez sopstvenog računa i zavisio od uplate sredstava entitetskih televizija. Kako je priliv sredstava i na račune ovih televizija bio nedovoljan, to je situacija za Javni servis BiH  bila još teža. To je ujedno osnovni razlog što godinama nakon osnivanja nije uspio ispuniti svoje osnovne funkcije. U zemlji s potpuno podijeljenim javnim mnijenjem, vrlo mali broj je onih koji BHT doživljavaju kao svoju televiziju.
U Parlamentarnoj skupštini BiH Zakon o Javnom RTV sistemu BiH i Zakon o Javnom RTV servisu BiH usvojeni su krajem 2005 pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice i kao jedan od uslova za zaključenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom. Izmjenjeni Zakon o RTV Federacije usvojen je tek 22.jula 2008.godine. Višegodišnjem odugovlačenju doprinijeli su zahtjevi hrvatskih poslanika da se preispita narušavanje vitalnog nacionalnog interesa. S obzirom da Ustavni sud Federacije BiH nije prihvatio apelaciju poslanika iz reda hrvatskog naroda, zakon je konačno usvojen.

X. POZICIJA JAVNOG RTV SISTEMA U ODNOSU NA
KOMERCIJALNE EMITERE
Mada signal RTV Federacije ne pokriva cijelu teritoriju BiH, Federalna televizija je i dalje po gledanosti jedna od dvije vodeće TV stanice u BiH. Prema zvaničnim podacima dnevnog mjerenja TV gledanosti u BiH, FTV i Pink BiH imaju status najgledanijih televizija.

 

 

Pokazatelji gledanosti za period od 1.1.2010. do 1.7.2010.


TELEVIZIJSKA STANICA

Gledanost (Mareco Index Bosnia)

                         FTV

                       15,8%

                         PINK

                        14,8%

                        RT RS

                          6,6%

                      HAYAT TV

                          6,4%

                         BHT

                          6,1%

                        OBN

                         5,4%

Federalna televizija bila je najgledanija TV stanica u prvih 6 mjeseci
2010.godine tokom  cijelog dana
Izvor: Mareco Index Bosnia

Možemo primjetiti da se sva tri javna emitera uspješno nose sa konkurencijom komercijalnih TV kuća, te da je njihova ukupna gledanost (28,5%) veća od ukupne gledanosti tri najjača komercijalna emitera (26,6%).

Ipak, poseban problem predstavljaju neispunjena očekivanja u reformi javnih RTV sistema, zaostajanje u tehnološkom razvoju, te nespremnost za suočavanje sa snažnim prodorom kablovskih televizija, te novih medija, koji svakodnevno privlače sve veći udio publike u Bosni i Hercegovini.
Uprkos komercijalizaciji svojih programa, javni servisi teško mogu držati korak s privatnim elektronskim medijima u zemlji, ali i onim iz susjedstva.
Niska RTV taksa i problemi u naplati, javne RTV servise i dalje čine ovisnim od marketinških prihoda. Tako se javni servisi konstantno nalaze u procjepu – između ispunjenja zakonske obaveze služenja javnosti i proizvodnje neprofitnih informativnih i obrazovnih programa i s druge strane borbe za goli opstanak. Čak i kad je riječ o informativnim programima, ulaganja su minimalna, jer se radi o proizvodnji najjeftinijeg studijskog programa (dijaloške emisije, suočavanja političkih protivnika, intervjui....).
Uprkos nastojanjima javnih servisa da proizvodnjom i kupovinom sportskih i zabavnih programa osiguraju adekvatan marketinški prihod, uočljivo je da primat u tome uzimaju komercijalne TV stanice.
Iako aktuelna bosanskohercegovačka situacija na prvi pogled možda izgleda drugačije u odnosu na stanje neposredno nakon rata, duboka involviranost međunarodne zajednice i politički, a ne samo ekonomski, porozne granice, složen politički sistem, fragmentirana politička kultura i slabo političko društvo odlično se reflektuju u kakofoničnom medijskom ambijentu. Dugogodišnje prisustvo međunarodne zajednice pomoglo je  razbijanju bosanskohercegovačkog medijskog pejzaža, politički je neutralisalo njegove poruke i uvelo tržišne «ratove» za marketinški prihod i udio u gledanosti u zasićenom medijskom prostoru. U neobičnoj simbiozi s bosanskohercegovačkim nacionalnim liderima, mediji nisu mogli uvesti zemlju u globalne ekonomske i infrastrukturne trendove, a što predstavlja uslov za   priključenje BiH Evropskoj Uniji. Depolitizacija komercijalnih medija u BiH možda
je uspjela i možda predstavlja napredak u poređenju s ratnom propagandom. Međutim, kao i svuda u svijetu, a posebno u Sjedinjenim Državama, depolitizacija medija i zaokret ka zabavi pomogli su zadržavanju političkog status quoa. Možda imidži dvije zgrade, jedne preko puta druge, najbolje oslikavaju promjenu medijske klime u Bosni i Hercegovini. S jedne strane ulice je blještava nova poslovna zgrada TV Pink BiH srbijanskog medijskog tajkuna, biznismena i vlasnika avio-kompanije i «koječega još» Željka Mitrovića s najmodernijom digitalnom opremom i studijima, a s druge strane poluprazna, zapuštena zgrada RTV doma, u kojoj su smještena dva javna emitera – BHRT i RTV FBiH. Ranih 1980-tih u ovoj zgradi bio je smještene jedan od tehnološki najnaprednijih radio-televizijskih centara u Evropi. Na zgradi više nema parole «Nije za prodaju», koju je sindika javnih emitera postavio u znak protesta zbog zahtjeva međunarodne zajednice da se zgrada proda, kako bi se finansirale potrebe Javnog RTV sistema. Ali je pitanje koliko dugo će se zgrada i njeni «stanari» (BHRT i FTV) i stvarno i metaforički nositi s pokušajima njenog prisvajanja.
Nedostatak političke volje za završetak procesa uspostave Javnog RTV sistema formiranjem četvrtog pravnog subjekta, Korporacije javnih RTV servisa BiH, neusaglašenost tri javna emitera o zakonskoj raspodjeli prihoda, ali i korištenja imovine, otežava finansijsko, tehničko i programsko funkcionisanje BHRT-a i RTV FBiH, čiji su opstanak i djelatnosti isprepleteni.
Prodajna kuća se mogla formirati neovisno od Korporacije, jer je finansijski zaokružen dio Korporacije odnosno sistema. Problem je što se tri javna emitera ponašaju međusobno kao konkurencija. BHRT zavisi od entitetskih televizija, koje bi  trebalo da budu glavni ponuđači programa za ovu kuću. S druge strane, BHRT treba da ima senzibilitet prema entitetskim televizijama u smislu njihovih potreba, što sada nije slučaj.
Momentum za korporaciju, na način kako je zakonom propisano, je prošao. Korporaciju mogu eventuano činiti odjel za prenos i emitovanje programa (PEP) i odjeljenje za međunarodne odnose.

U suštini, nemoguće je izbjeći zaključak da je javni radio-televizijski sistem sastavljen od tri emitera (BHRT, RT RS i RTV FBiH) i korporacije jednostavno isuviše skup i komplikovan.

Radenko Udovičić, Televizije u Jugoistočnoj Evropi - Trnovit put do profesionalnog i interesno relevantnog sadržaja, www.idoc.ba

Habermas, «There Are Alternatives», str.8

Wikipedia, Jugoslovenska radio-televizija

Izudin Isović, Feljton, Oslobođenje, 1994.

Prije ovih zakona na snazi je bio Zakon o osnovama javnog radio-televizijskog sistema BiH i javnog radio-televizijskog servisa BiH, koji je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch nametnuo u maju 2002.g.

Vesna Zuber, Demonopolizacija medija u Republici Srpskoj, Besjeda, Banja Luka, 2005., str.52)

Intervju, Fahrudin Balvanović, član Prelazne uprave RTV FBiH i RTV BiH u tranziciji, 2009.

Druga odluka visokog predstavnika o restrukturiranju Javnog RTV sistema, oktobar 2000.

Darja Lebar, Ured Visokog predstavnika u BiH, Intervju, 2007.

Drago Marić, bivši generalni direktor JRTVS BiH i v.d. direktor Javne korporacije za prenos i emitovanje,Intervju, 19.7.2010.