Proljeće/Ljeto 2011

  POLITIČKA FILOZOFIJA JULIJA MAKANCA
  Enis Zebić
 
 

Sve tendencije, upravljene protiv slobode opredjeljivanja,
uperene su i protiv egzistencije ličnosti.

  1. Uvodna napomena – zašto Julije Makanec?

 

Julije Makanec (Sarajevo 1904 – Zagreb 1945) hrvatski je političar i filozofski autor, prvi koji se u hrvatskoj filozofiji bavio filozofijom politike. Aktivan kao autor od polovice dvadesetih do polovice četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, Makanec kao filozof politike tematski korespondira sa središnjim intelektualnim problemom tog vremena – iskušenjima moderne masovne predstavničke demokracije. Autor je dviju knjiga s političkofilozofijskom tematikom i niza tekstova u periodici.

Rođen je 19. rujna 1904. u Sarajevu, gdje mu je otac Alfred službovao kao visoki upravni činovnik. Osnovnu školu polazi u Stocu i Sanskom Mostu, a gimnaziju  u Osijeku, Tuzli  i Bihaću, gdje je 1922.  godine i maturirao . Upisuje studij filozofije u Zagrebu, a nakon završetka studija 1929. godine postaje gimnazijski profesor u Petrinji, pa u Koprivnici. Otuda ga – zbog toga što je uzeo u zaštitu đake koji su skinuli i potrgali slike kralja Aleksandra – vlasti po kazni šalju u Leskovac u Srbiji. Nakon odslužene „kazne“ vraćen je u Hrvatsku, međutim zbog „oporbenog ponašanja“ policijski je kažnjavan, pa opet po kazni premješten u Knjaževac u Srbiji. 
Makanec još od studija objavljuje po novinama i časopisima, a trogodišnji boravak u Knjaževcu (vraćen je u Hrvatsku nakon sporazuma Cvetković – Maček 1939. godine) iskoristio je za pisanje dviju knjiga – Uvoda u marksističku filozofiju prirode (Mala knjižnica Matice hrvatske, Zagreb 1938) koja je suverena i kompetentna kritika Engelsa, i O podrijetlu i smislu države  (Mala knjižica Matice hrvatske, Zagreb 1939), pregled političkih doktrina od  Machiavellija do ideoloških prijepora u prvoj trećini dvadesetog stoljeća.
Po povratku u Hrvatsku Makanec predaje na gimnaziji u Bjelovaru, potom postaje ravnatelj gimnazije, a napad na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine dočekuje kao gradonačelnik Bjelovara. U tom svojstvu on je jedan od organizatora tzv. „Bjelovarskog ustanka“, od 7. do 10, travnja 1941. godine -  po ocjeni suvremene historiografije  - „najznačajnije ustaške akcije pri uspostavi NDH“ na cijelom njezinom prostoru: pobune nekoliko tisuća mobiliziranih hrvatskih vojnika u postrojbama kraljevskojugoslavenske vojske,  preuzimanja vlasti u Bjelovaru i vremenski prvog, pa makar lokalnog proglašenja Nezavisne države Hrvatske.
Makanec je dužnosnik Ustaškog pokreta, a u ljeto 1943. kraće je vrijeme i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tada objavljuje drugo svoje djelo iz filozofije politike – „Razvoj državne misli od Platona do Hegela“, a piše i razne propagandne tekstove. Ujesen iste godine imenovan je za ministra prosvjete u Vladi NDH, i sa te funkcije javno napada zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kada ovaj u jednoj propovijedi listopada 1943. proziva endehaške vlasti zbog rasizma i zločina. U proljeće 1945. pred  partizanima bježi u Austriju, međutim Britanci ga izručuju jugoslavenskim vlastima. Strijeljan je po presudi vojnog prijekog suda početkom lipnja 1945 i sahranjen na nepoznatom mjestu.

U radovima do potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća Makanec prikazuje i problematizira recentnu filozofijsku produkciju (Jaspers, Unamuno, Spengler), referirajući se pritom na dva autora – Hegela i Nietzschea – koji će (pogotovo ovaj prvi) biti do zadnjeg trenutka prisutni u njegovom filozofiranju. Najzamjetniji je utjecaj Jaspersa i njegove kritike mase, kulture i politike elaboriran u  Duhovnoj situaciji vremena. Makanec posebno naglašava Jaspersovu tezu kako je čovjek u velikoj mjeri tvorac svoje sudbine. On prihvaća Jaspersovo odbacivanje s jedne strane apatije, a sa druge strane podjednako lošeg i štetnog  fanatizma u političkom djelovanju i stavovima, usvajajući naputak kako  „u politici treba hladne krvi i strpljivosti, da se u miru čeka pravi čas, ali sa unutarnjom odlučnošću da se treba zahvatiti u tok događaja.“   Utoliko, Makanec od Jaspersa preuzima  i aktivizam  -  čini se – vrlo potreban u predstojećim danima. Iako se deklarira kao antikomunist, Makanec se u tekstovima iz tog razdoblja suprotstavlja i lijevom marksističko-komunističkom totalitarizmu, i desnom nacističko-fašističkom totalitarizmu, inspiriranom biologističkim obožavanjem snage i moći.  On osuđuje oba totalitarizma,  jer ugrožavaju slobodu ličnosti i njezino slobodno opredjeljenje, ali im – hegelijanski razmišljajući – najavljuje i propast, kada ostvare proklamirane ciljeve.

Makančeva knjiga iz 1939. godine  O podrijetlu i smislu države – pregled novovjekih političkih doktrina od Machiavellija do recentnih političkih fenomena tridesetih godina prošlog stoljeća – pladoyer je za liberalnu predstavničku demokraciju. Iako je ta knjiga i svojevrsni katalog demokratskih deficita Kraljevine Jugoslavije, Makanec ima i filozofijskopolitički ideal -   svjetovnu nacionalnu državu sa trodiobom vlasti i slobodnim i neovisnim novinstvom kao korektivom, koja je – modernim rječnikom rečeno – socijalno osjetljiva i na neki način prevladava preveliku socijalnu nejednakost, i koja će omogućiti realizaciju nacionalne kulture kao krune života i postojanja jednog naroda.

Dok Makanec svoje političkofilozofske radove do 1941. godine piše i kao jedan mogući program za budućnost, njegova se pozicija nakon uspostave NDH u tom kontekstu mijenja. Sada on naknadno teorijski elaborira i brani već uspostavljeno stanje, odnosno novouspostavljeni autoritarni sustav u Hrvatskoj. Filozofijskopolitički, zahtjev koji pred sebe postavlja je ambiciozniji – kako u jednom zamahu u knjizi iz 1943. godine prikazati razvoj ideje države od Platona do za njega posljednjeg relevantnog autora – Hegela. Uz diskretan, ali primjetan utjecaj Carla Schmitta (ali bez usvajanja temeljne Schmittove distinkcije prijatelj-neprijatelj), ta je knjiga  – među ostalim – i katalog defekata i mana parlamentarne demokracije, ali nigdje to nije nauštrb struke, na štetu struke i na štetu razine elaboriranja. Kruna je njegovog prikaza teorija države u filozofiji klasičnog njemačkog idealizma -  Kantov naglasak da kategorički imperativ uma nalaže ljudima  da ostvare pravni poredak ujedinjujući se u državu, kasni Fichte sa prvom zaokruženom i dovršenom teorijom nacionalne države, i Hegel sa konceptom kako se sloboda građanina ostvaruje tek u njegovu suživljavanju s državom. Nacionalna država nužan je uvjet opstanka nekog naroda, poruka je zaključnih poglavlja Makančeve knjige Razvoj državne misli od Platona do Hegela, a „suvremeni nacionalizam“,  kako naziva  europske autoritarne pokrete tog vremena, jedina je brana Europe naroda protiv nadirućeg internacionalnog marksizma i boljševizma.

Makanec u ratno vrijeme piše i niz propagandnih tekstova – od popularnog prikaza Pavelićevih Strahota zabluda do Priručnika za političku nastavu, koji su od korica do korica apologija autoritarnog sustava, antisemitizma i kulta vođe. Međutim, kada je pisao, Makanec je očito u priličnoj mjeri  pazio kada se bavi filozofijom politike, a kada propagandom. I to se primijeti. Julije Makanec kao filozof politike zaslužuje svoje mjesto u povijesti hrvatske filozofije.

 

Donosimo ovdje pregled njegovih radova do 1938. godine, u kojima Makanec artikulira najveći dio teza što će ih zagovarati u cjelokupnom svom opusu.  

 

  1. Radovi Julija Makanca 1929 – 1938: artikuliranje intelektualne pozicije

1929 - Die Katastrophe

 

U vremenima političke represije autori se kojekako dovijaju kako da priopće čitatelju svoje stavove i ocjene. Makanec tako 1929. godine u zagrebačkom «Književniku» objavljuje prikaz knjige Edmunda v. Gleise-Horstenaua Die Katastrophe, o uzocima raspada Austro-ugarske monarhije 1918. godine. Paralele sa stanjem u tadašnjoj «friško krštenoj» Jugoslaviji su jedva prikrivene, a počesto ih autor niti ne pokušava sakriti. Prikaz knjige Gleise-Horstenaua započinje Makanec citatom koji ovaj autor zaključuje svoju opsežnu studiju, kako «one historijske i socijalne sile, koje su dovele do propasti starodrevnu monarhiju, nijesu prestale djelovati njenom smrću. One će jednako ugroziti svaki državni organizam, koji bude u svojoj unutarnjoj strukturi pokazivao sličnost s njome.»   Autoru je 'bezuvjetno točno' da je Austro-ugarska propala  zbog neriješenog nacionalnog problema – «sukoba nekog apstraktnog etatizma, koji nije pružio svoje korijene duboko u narodni život, sa mladim nacionalnim snagama koje su se počele buditi poslije  francuske revolucije»,  međutim «jedan je stari i veliki državni organizam razoren, a da ipak nacijonalni problemi koje je on mladim generacijama ostavio u nasljedstvo nisu riješeni bez ostatka.»
Poratna rascjepkanost (sa negativnim posljedicama poput povećanje broja carinskih barijera, pojačanih problema u prometu ljudi i roba i smanjenja tog prometa) trebala je kao prednost rezultirati «zadovoljenjem nacionalnih težnji», no očito je da «ta pitanja nisu riješena na zadovoljstvo sviju: podzemna tutnjava, predznak velikih potresa zamjetljiva je svakom oštrijem uhu, koje se prisloni na političko tlo srednje i jugoistočne Evrope. (...) Pobjednike čekaju velike borbe za ono što su krvavim žrtvama stekli, a poražene za ono, što su unatoč krvavih žrtava morali izgubiti. U dogledno ili nedogledno vrijeme možda će opet britki mačevi morati da rješavaju ovaj završeni čvor problema.»
Makanec podsjeća kako su na početku Prvog svjetskog rata propuštene dvije mogućnosti kako eliminirati ili neutralizirati snažne centrifugalne sile koje su se javljale u gotovo svim dijelovima Austro-ugarske: jedna je bila pretvaranje Dvojne monarhije u saveznu državu (čiji je najsnažniji zagovornik bio upravo nadvojvoda Franjo Ferdinand ubijen u terorističkom napadaju u Sarajevu 1914. godine ), što su spriječili Mađari s Tiszom na čelu, i druga koja bi sve narode monarhije 'milom ili silom' objedinila u velikoj vojnoj akciji protiv neprijatelja »koji je s najvišeg mjesta deklariran kao zajednički.»   Narodi i njihovi vođe sjetili su se Masarykovih riječi da postoji samo jedna veleizdaja, a to je veleizdaja protiv vlastitog naroda, ergo: «unifikacija na silu nije se  po samoj prirodi stvari dala provesti, i zato je habsburška monarhija morala pasti.»
Tri su dakle Makančeve poruke iz ovoga teksta – srušena je 'starodrevna monarhija' što je imalo niz negativnih gospodarskih i socijalnih posljedica, ali – iako je upravo neriješeno nacionalno pitanje bilo uzrok raspadu, nacionalni problemi nisu do kraja riješeni; sukob nametnutog i apstraktnog etatizma sa 'nacionalnim snagama' srušit će i svaku drugu državu nastalu na temeljima Dvojne monarhije jer se 'unifikacija na silu'  ne može provesti i zaključno -  versailleski poredak nije središnjoj i jugoistočnoj Europi donio stabilnost, već predstoje 'veliki potresi i borbe' sa mogućom ponovnom uporabom 'britkih mačeva'. 

 

1935 – Jaspersova filozofija današnjice

 

Makanec u dva nastavka u «Hrvatskoj reviji» objavljuje  opsežnu studiju o Karlu Jaspersu u kojoj,  uz opsežan prikaz njegovih stavova, naglasak stavlja na Jaspersov apel da se čovjek posluži svojom slobodom, ne zazirući od stvaranja i donošenja historijski sudbonosnih odluka.   Treba hrabrosti vidjeti tragičnu situaciju u kojoj se nalazi suvremeni čovjek na strmini koja vodi prema ponoru duhovne praznine, «tjeskobnu dezorijentaciju», a ne zapasti u spenglerovski fatalizam, kapitulaciju i obožavanje sudbine, komplimentira Makanec Jaspersu, nazivajući njegovu Duhovnu situaciju vremena  snažnim prosvjedom protiv Spenglera, duha klonulosti i umornosti, «revolt protiv totalitarizma, apel na čovjeka da se sjeti da je u velikoj mjeri on tvorac svoje sudbine» (istakao E.Z.). A taj se apel rodio «u dubinama germanske duše» kao djelo «nadahnuto iskonskom germanskom hrabrošću i odlučnošću da se ne bježi pred istinom i da se njezin teret u cijelosti podnese». Prikazujući osnovne teze Jaspersova djela, Makanec navodi kako se radi o prikazu krize u svim sferama duhovnog života – od tehnike do religije, a da je osnovno pitanje vremena za Jaspersa – kako da čovjek iziđe iz svoje tjeskobe?
Francuskom revolucijom koja je bila pokušaj da se svijet uredi po načelima čistoga uma, a da se sve disonantno tom naumu ukloni i uništi, i nakon nje europski se duh nastavlja udaljavati od kršćanske transcendentnosti. Sa Francuskom revolucijom, iako ona nije trajno politički uspjela, ulazi u politički i duhovni život Europe nemir, koji je «u sferi čistog uma pojačan Hegelovom filozofijom: čovjek zna za sebe, i to ga njegovo znanje mijenja. (...) Svijet je izgubio svoj božanski karakter.»
Moderni se život bazira na masi što je čine bezlični pojedinci, njihovo  mišljenje i uvjerenje  je javno mišljenje, koje je «jedno veliko ništa koje postaje velika moć, jer se bazira na moći mase». Masa vlada samom činjenicom svoje većine, međutim njezina je vladavina u stvari – neodgovorna:
«Metodama parlamenata i izbora nitko zapravo na svoj riziko ne odlučuje, svaki samo suodlučuje. Nitko ne snosi pravu i podpunu odgovornost. Ona pada na leđa anonimne, neopipljive 'zajednice', 'naroda', 'stranke'. (...) Ako sticajem okolnosti pojedinac i dobije izvanrednu moć, on ne zna što da s njom počne, jer za takve trenutke nije bio pripravljen.»   Jaspers krizu države nalazi u tome što podvojenost i rascjepkanost ne dopuštaju odlučno formiranje cjeline i njezine volje, kulturnu krizu pak u raspadanju svega duhovnog. Ne valja hipostazirati državu – «državni život tek je mjesto omogućivanja, i makar koliko on bio važan, u njemu ne može ležati konačni cilj.» Nema je smisla ni obožavati ni preklinjati, već je treba spoznati u njenoj nužnosti, a Makanec prenosi Jaspersovo upozorenje kako postoje dva ekstremno kriva stava prema političkoj stvarnosti – «potpuna apatija» i «slijepo političko djelovanje, politički fanatizam spojen sa ignorancijom.» Nasuprot tome, u politici treba hladne krvi i strpljivosti, da se u miru čeka pravi čas, ali sa unutarnjom odlučnošću da se treba zahvatiti u tok događaja.»
I Jaspers je kritičar demokracije: «Pretežni broj birača slijedi sugestije ljudi koji im daju nejasna obećanja i bude u njima varave iluzije. Sistem demokratizma onemogućuje i vođu koji bi stvarao važne odluke i nesmetano radio dugi niz godina,» jer njegov položaj i moć ovise o većini, koje danas – ima, a sutra – nema!
Tri aktualna svjetonazora  - marksizam, psihologiziranje i psihoanaliza i teorija rasa  - imaju razorna svojstva i ne mogu osvjetliti put ka izlazu iz krize, a «čovjek će izbjeći duhovnu katastrofu tek ako imade snage da u sebi spase čovještvo, ne napuštajući rad u aparatu.» Cjelovitost i posebna, vlastita egzistencija može ući u ljudski život samo njegovim slobodnim i bezuvjetnim vezivanjem uz neku vrijednost, ali ne prisilno, već kao akt slobode. Dakle, naglašava Makanec, «Jaspersova filozofija suvremenog duha kulminira u njegovom apelu na čovjeka da se posluži svojom slobodom. (...) Vječni je movens historije borba antitetičkih vrijednosti, ali ta borba nije ni hegelovski duhovni, ni marksistički materijalni 'proces', u kojemu je čovjek pojedinac tek puka marioneta nadređenih sila, nego je ta borba i izazvana i najvećim dijelom zavisna od čovjekove sposobnosti da stvara historijski sudbonosne odluke,» zaključuje Makanec pregled Jaspersove filozofije – kako ju je nazvao – suvremenog duha.

 

1936 – Smrt u Malagi

 

Ujesen 1936. godine objavljuje Makanec u «Hrvatskoj smotri» kratku prozu pod nazivom «Smrt u Malagi». Radnja je smještena u grad Malagu na sredozemnoj obali Španjolske u suvremenosti – u predvečerje i  na samom početku građanskog rata izazvanog generalskom pobunom (koju Makanec naziva «revolucijom»). Ukratko ćemo  prikazati ovu novelu, jer nam se čini da je Makanec  kroz lik glavnog lika  Hernanda Cabrala, svog svojevrsnog alter ega, skicirao svoju političku i moralnu poziciju, sa zbivanjima u Španjolskoj kao metaforom za moguća buduća zbivanja drugdje u Europi, pa dakle i Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj.   
Hernando Cabral sitni je činovnik u tvrtki koja se bavi izvozom vina. Živi skromno u unajmljenom stančiću sa ženom i malim sinom. Vrijednosti  koje su mu svete su  domovina i njena slavna prošlost, obiteljski moral,  žena, Bog, a većina njegovih uredskih kolega koji «u zapučku nose crvene cvjetove, pozdravljaju se uzdignutom pesnicom i nadmeću se u cinizmu» tim se vrijednostima izruguju. Njih predvodi Jose Lopez, a kada oni za svoju stvar pridobivaju mladića po imenu Pablo Prieto, Cabral žali što u njemu nije «razbudio strast domovinske ljubavi» i «s bolju u srcu gleda kako Španija opet gubi jednu mladu dušu.»
Lopez i njegovi posebno napadaju uredskog pisara koji je veliki vjernik i svo slobodno vrijeme provodi u crkvi. Kako je sam, pisar redovito gubi u tim polemikama, pa ga Cabral uzima u zaštitu i  pita – zašto ga napadaju, kada nije ni kapitalist, ni zlotvor?!
«Cabral je i sam bio religiozan čovjek,» nastavlja dalje Makanec, «ali bogomoljan nije bio, i on je branio pisara jedino iz samilosti. Njegovo je mišljenje bilo da je Bog dao čovjeku razum i volju, da ih u životu upotrebljava, i da zato čovjek ne smije moljakati za milost Božju ondje, gdje sam treba pokazati što umije i može.» Njegova je poruka Lopezu i njegovima bila – ako je pisaru molitva utjeha – ostavite ga na miru!
Pisar još jednom gubi u polemici sa Lopezom oko Božje pravednosti, Cabral se naknadno uključuje i kaže kako vjeruje u Boga i da je «Božja volja da čovjek zakon pravde ostvari već na ovoj zemlji», pitajući - zašto ljudi kojima je stalo do socijalne pravde niječu Boga, umjesto da se u njegovo ime bore za tu pravdu?  
Na Lopezovo svojatanje i monopoliziranje borbe protiv kapitalizma,  Cabral kaže kako «nema ništa protiv uništenja kapitalizma» ali se izrugao Lopezu koji se bori za uništenje kapitalizma, a u isto vrijeme mu je jedan od glavnih argumenata to – da je propast kapitalizma tako i tako - historijska i prirodna nužnost! «Ti hoćeš dakle da pripomogneš prirodnim zakonima? To ti je isto kao da pritisneš rame o zemlju, i kažeš da hoćeš da pripomogneš zemlji da se okreće oko sunca!» Lopez ne uspijeva naći prikladan odgovor, «što mu je naročito bilo neprijatno pred Pablom, koji je do tog časa u njemu gledao nepobjedivog dijalektičara. Snažan udarac na njegovu enormno razvijenu taštinu. (...) On je u Cabrala upravljao prijeteći pogled, ali ovaj mu je jednakim pogledom uzvratio. Dva svijeta gledala su jedan na drugi, dva svijeta među kojima nije bilo izmirenja.»
Cabral je nastojao uvjeriti Pabla kako «marksizam ne priznaje čovjeka kao stvaralački faktor u historiji, i kako marksizam nailazi na pogodan teren samo među demoraliziranim narodima, da on niče obično nakon velikih nacionalnih katastrofa i nedaća,  ali ga zdravi i jaki narodi odbijaju kao otrov od sebe.» Pablo se ne da uvjeriti i kaže kako marksisti jedini vode računa o izrabljivanim radnicima, na što Cabral odgovara kako njedan pošten čovjek ne može biti za ekonomsko izrabljivanje, da on nema ništa protiv radništva i da i sam mrzi izrabljivače i trutove.» «Ali zašto Lopez mrzi španjolsku zastavu? Zašto se on ne bi pod španjolskom zastavom mogao boriti za socijalnu pravdu? Zašto on to čini pod crvenom zastavom? Zašto se odriče svoje domovine i niječe je?»
Slijedi potom nova svađa nakon što novine izvijeste da je Njemačka ušla u Porajnje. Lopez je napadajući nacizam ustvrdio da su «hitlerovci samo plaćenici kapitalizma, koji za novac brane interese izrabljivača protiv radnog naroda», a Cabral mu odgovara da se za novac može sve prodati, osim život, a da je « u Njemačkoj stotine i stotine mladića poginulo za Hitlerove ideale, a još su hiljade i hiljade spremne poći u smrt za njega, u kojem s pravom vide spasitelja svoje domovine.»  Lopez odgovara da «domovina uopće ne postoji, da je to isto tako buržujska izmišljotina kao i postojanje Boga, i da je njemu bliži Kinez, ako je komunist, nego Španjolac, ako to nije.
Na to Cabral gubi živce. «Tebi su odavno iz srca iščupali domovinu, a sad hoćeš i ti da je drugima iščupaš, ali pamti: ako ikada dođe do krvavog obračuna među našim nazorima, znaj da bih te mirne savjesti mogao postaviti uza zid i strijeljati!»   Lopez odgovara da bi i on njega dao sa najvećim užitkom strijeljati, ali da bar za sebe ne tvrdi da je kršćanin.  Cabral kaže kako je pitanje kršćanin-nekršćanin «svejedno, kada je u pitanju Španija»,  i da je njegov Krist – vuk, koji će biti «strašan za izdajnike domovine». Te večeri ženi kaže kako mu je u uredu nesnosno među komunističkim banditima, i da bi ih sve dao mitraljezima postrijeljati, ali kako ne može – da će tražiti drugi posao.
Svađe u uredu nisu prestajale, a 'komunističke bandite' u uredu najviše bi zapeklo kada bi ih Cabral optuživao da «ne osjećaju besmrtnu dušu svog naroda i da će upropastiti svoju domovinu za volju svojih fiksnih ideja i svog materijalističkog cinizma, koji sve blati, truje i razara.»
Nakon pada vlade Gil Roblesa Cabralu teško stanje u Španjolskoj izjeda dušu.  Lopez ne prestaje sa ispadima, a nakon što jednom prigodom prijeđe sve granice i počne lascivno vrijeđati sestru pisara-vjernika, koja je  opatica, Cabral ga i išamara. Lopez mu najavljuje da će se uskoro «ljuto pokajati» zbog toga.
Srpanj 1936. godine i «krvavi talasi revolucije prekriše čitavu Španiju», a Cabral – iako «vatren nacionalista» stoji  po strani od političkih stranaka. Malagom su zavladali komunisti, na sve strane gore kuće, pogotovo crkve i samostani, a «po ulicama gradskim trnuli su ljudski životi.»    Cabral ne izlazi iz kuće, ali (mala autorova nedosljednost!) zna da se siluje djevojke, da se kolje i ubija djecu, a sa prozora vidi kako naoružani komunisti nasred ceste muče i ubijaju zarobljenog legionara. Cabral je zdvojan, iako ima pištolj ne zna što da radi, jer se boji za ženu i dijete, ali kada ga supruga krikom upozorava da im dolaze zapaliti kuću, on istrči u dvorište i iz pištolja ubije «po zlu čuvenog anarhistu Pedra Marasa» koji je bakljom želio upaliti daščaru sa alatom. Vraća se natrag u zgradu, ali ga u hodniku čeka Lopez, koji je postao važna osoba u komunističkoj vlasti u Malagi, i ubija Cabrala hicem u grudi. «Žena, dijete, Španija! To su mu bile posljednje misli koje su sjeknule kroz mozak, koji je zamirao. (...) Kao u nekoj omaglici, čuo je još s visine plač svog djeteta, i zaprepaštene, očajničke krikove svoje žene koja je trčala niz stube, lamatala rukama i čupala si kosu.» Međutim, ni umorstvo što ga je netom počinio, ni prizor izbezumljene žene Lopeza ne uzbuđuju. «Jose Lopez stavio je hladno pušku na rame. U ovih nekoliko posljednjih dana vidio je mnogo takvih prizora.  I tko mu jamči da neće i on sam danas izgubiti glavu?»
Tko je dakle glavni junak? Vatreni nacionalist koji nije stranački organiziran, a temeljne su mu vrijednosti  - domovina, obitelj, Bog. Vjernik, ali ne klerikalac i 'bogomoljac'.  Na  vanjskopolitičkom planu, simpatizer Hitlera i njegove politike koja je spas za Njemačku. Glavni su mu neprijatelji komunisti koji se odriču svoje domovine,  i koji će je za volju svojih fiks-ideja i cinizma upropastiti. Kada započinju burna vremena, komunisti (jer su dobro organizirani!)  preuzimaju vlast u gradu i vrše teror. On se odupire, ali pogiba jer je sam (neorganiziran)  i pun obzira prema vlastitoj obitelji. Komunisti pobjeđuju  jer im  ništa nije sveto, pogotovo ne ljudski život, pa čak  - ni vlastiti! Između tih dviju opcija sraz je nužan, i bit će žestok! Polemike sa komunistima snažno su opisane, jer je prilično izvjesno da im je Makanec  u niz navrata nazočio ili pak  sudjelovao u njima  po srednješkolskim zbornicama širom Jugoslavije, kamo je po kazni premještan. Glavni junak, kao i Makanec, ima mladu ženu i sina.
Makanec priča priču vrlo snažnim bojama, stječe se dojam da je snažno uživljen u nju, da se visoko personificira sa Cabralom.  Cabral i on zagovaraju iste vrijednosti, međutim – kao da on ispisuje priču o Cabralovoj sudbini kako bi ta priča bila svojevrsni memento. To se desilo njemu i njegovoj obitelji, prilike su nemirne svugdje po Europi i -  treba li se desiti   drugima nalik njemu? Ne, neizravno odgovara Makanec, ako se dobro zamisli nad ovom njegovom novelom i  shvati li se njene riječi ozbiljno.
Upustili smo se u prikaz  sadržaja «Smrti u Malagi» i kratku analizu kako bismo sugerirali Makančev psihološki profil na početku druge polovice tridesetih, ali i da sugeriramo objašnjenje kako to da Makanec nepunih pet godina kasnije – travnja 1941. godine – nije čekao da oružje zašuti, već se osobno angažirao u rušenju jedne države i uspostavi druge uz – realno govoreći – nemali rizik da izgubi u tom nastojanju i glavu!

 

  1. Umjesto zaključka: Ličnost u današnjem svijetu (1938)

 

Makanec iz Knjaževca, kamo je po kazni premješten,  šalje Matičinom zborniku  1938. godine manju studiju «Ličnost u današnjem svijetu», koja ga  precizno pozicionira  prema aktualnim društvenim i misaonim problemima tog vremena. U ovoj studiji on se bavi važnošću ljudske ličnosti i opasnostima po nju – bilo doktrinarnim od marksizma i biologizma nietzscheovsko-spenglerovskog tipa, bilo opasnostima što ih po cjelovitost ličnosti donosi moderni podvojeni, fragmentizirani svijet koji prijeti  njezinim rasipanjem i mrvljenjem. Također, Makanec se određuje i protiv totalitarizama, kako komunističkog koji je rezultat marksizma, tako i fašističkog, odnosno nacional-socijalističkog, koji je rezultat biologističkog obožavanja snage i moći.
Ličnost i njezina važnost jedan je od «najvrednijih kulturnih rezultata kršćanstva» , kaže uvodno Makanec, a njezina «visoka cijena» - za razliku od mnogih drugih tekovina kršćanstva – nije nimalo izbijedljela. Ona (ličnost) nije prirodna činjenica, već je «težak i za mnoge ljude sasvim nedosežan zadatak». Za transformaciju (uspon) od individuuma do ličnosti nije samo po sebi dostatno niti znanje, niti talent, niti najsretnije prirodne dispozicije; ona nije proizvod prirodne nužnosti, već slobodne volje «orijentirane prema prirodi superiornom duhu», naglašava Makanec i zaključuje: «Na činjenici da u duši čovjekovoj strši u prirodu vječni svijet vrijednosti i da se čovjek svojom slobodnom voljom može staviti u njegovu službu, temelji se pojava ličnosti.»
Ličnost se rađa u aktu pretpostavljanja više vrijednosti (npr. osjećaja dužnosti) nekoj nižoj vrijednosti (npr. seksualnim strastima), aktu «kojim svoju dušu podređujemo nekoj određenoj duhovnoj vrijednosti i stavljamo se u njenu službu.»   Savjest i sloboda dvije su pretpostavke bez kojih ličnost ne može funkcionirati. Na njima se temelji svo naše unutarnje dostojanstvo i sva naša tragika, kaže Makanec, upozoravajući kako «nažalost živimo u vremenu kada spoznaja o pravom karakteru ljudske ličnosti i njezinu dignitetu počinje da trne.»
Koje dakle opasnosti prijete ličnosti?  Prvu opasnost Makanec vidi u  materijalističkoj interpretaciji zbilje, koja je   najsnažnije  zastupljena u marksizmu.  Marksizam jednostavno ne vjeruje u ličnost, već samo u «stvari i procese koji teku nezavisno od ljudske volje», dok je čovjek tek «marioneta prirodnih zakona».   Za takav marksizam, a kao ilustraciju za njega uzima navode francuskog marksističkog intelektualca Jean-Richarda Blocha, individuum je tek stanica koja je slijepo podređena funkcijama golemog tijela koje se zove društvo. Takav svjetonazor nimalo nema razumijevanja za stav da «od čovjekovih djela zavisi sadržaj povijesti, da on vrši metafizički sudbonosnu ulogu u svijetu, i da je izvršni organ vječnosti u vremenu.»
Za Makanca je marksistički stav o prevlasti materije nad duhom nešto «najstrahovitije». Tu on navodi misao Franza Werfela kako je marksistička vjera u stvari (Sachglaube) «najveća opasnost za unutrašnjost čovjekovu, a time i za kulturu uopće. Triumf marksističke filozofije značio bi duhovno samoubijstvo čovječanstva.»
Druga je opasnost za ličnost – biologizam, odnosno «naziranje po kojem u životu i njegovoj snazi treba gledati najvišu vrijednost.» Najsnažniji predstavnik tog nazora je Friedrich Nietzsche, a za njim Oswald Spengler. Spengler u svojoj fizionomici vrsta dijeli sve životinje na biljoždere i mesoždere. Dok su prvi neagresivni, drugima se život sastoji u ubijanju, a Spenglerova fizionomika kulminira u «brutalnoj i ciničnoj» tezi kako čovjeku visoku vrijednost daje činjenica da je – zvijer! Makanca takvo postavljanje stvari jednostavno  užasava: «Ako je čovjek zvijer, on ne može biti ličnost. Ako se u čovjeku ne priznaje nikakva nadbiološka stvarnost, onda nije čudo da se može napisati da je za povijest mnogo važniji onaj anonimni rimski vojnik koji je ubio Arhimeda, nego Arhimed sam.»  
Makanec zatim priznaje kome je on udijelio simpatije i sa čijim se stavovima slaže: «Oswald Spengler osjeća se antipodom Jakoba Burckhardta, koji je u borbama za moć gledao samo smetnje razvoju prave kulture, a u obožavanju državne i političke sile izvor najvećih zala: 'Die Macht ist boese.' Burckhardt je sa velikom ljubavlju govorio o nosiocima viših vrijednosti, koji su u tišini i osami stvarali velika i neprolazna djela, koja su za čitave generacije važila kao nešto božansko.» A Spengler se prema tim vrijednostima odnosi sa ironijom i nerazumijevanjem. On je otvoreni i neprikriveni cinik: «Težnja za ostvarenjem objektivne pravde među ljudima i narodima za njega je obična demokratska glupost.» Povijest je za njega lišena svakog višeg smisla, a jedini je movens povijesti volja za moć koja – Spenglerovim riječima – «premoćno i pobjedonosno prelazi preko onog zlokobnog demokratskog idealizma, koji drži da je pravda važnija od moći i vjeruje u neki cilj povijesti.»   Sa biologijskog motrišta, povijest je lišena svake dublje perspektive; iz te vizure nema nikakve vrijednosne razlike između borbe naroda i država i borbe termita ili čopora vukova. «Tu se priznaje vrijednost samo onome, što može da posluži povećanju moći određene grupe, a sve je drugo besmisleno i 'apstraktno', te se mora zabaciti.»
Makanec naglašava kako ti fanatični obožavatelji moći i sile neće nikada moći shvatiti Berdjajeva kada kaže da glazba nekog naroda vrijedi više nego njegovi topovi i avioni, i da  drže da «imaju pravo i dužnost likvidirati sve te dosadne i neugodne tipove, koji stalno ukazuju na vrijednosti što stoje iznad svake svjetovne moći, i kojima ta moć treba da se pokloni.»   Za njih su «humanistička nastojanja tek kažnjive ludorije, oni nemaju ni shvaćanja za duhovnu ličnost, niti imaju pred njom poštovanja». Međutim – uvjeren je Makanec – «oni neće moći definitivno iskorijeniti onu vrst ljudi koji smatraju da ne treba bezuvjetno služiti zemaljskim gospodarima, nego samo istini i pravdi, koja jedina čovjekovu životu može dati viši smisao.»
Citirajući stihove njemačkog pjesnika Alfreda Wolfendsteina koji pjeva kako šeće zoološkim vrtom i divi se i zavidi zvijerima na njihovoj slobodi, Makanec još oštrije upozorava na opasnost biologizma. Naime, ta se njihova «sloboda»  po pjesnikovom razumijevanju sastoji u nepostojanju bilo kakve duhovne kontrole koja bi mogla zauzdati njihove nagone. «Diviti se zvijerima i osjećati svoju inferiornost pred njima, to je logična posljedica čistog biologizma. Ako je sigurnost napadačkog nagona najviša životna vrijednost, kako tvrdi Spengler, onda nam treba naše ideale zaista gledati u zoološkom vrtu iza željeznih rešetaka, a ne tražiti ih za katedrama, u učenjačkim sobicama i atelierima. Sa stajališta biologizma duhovni je čovjek beskorisni sanjar koji tek odvlači energije s bojnog poprišta života, neizlječivi luđak koji vjeruje, da postoji nešto čemu se puki vitalitet mora pokoriti; on čak može postati  opasan po temeljne dogme militarističkog imperijalizma, i zato ga valja nemilosrdno uništiti. U stvari, duhovni je čovjek nenadomjestivi stvaralac kulture i od njegove sudbine zavisi unutarnji uspon ilki pad čovječanstva.»
Slijedi zatim pladoyer za slobodu ličnosti. Za ličnost karakterističan je stalan porast njezine vrijednosti, koji se ostvaruje u njenoj borbi za održanje, naglašava Makanec. «Povijest ličnosti povijest je čovjekovih pobjeda nad samim sobom, povijest njegovih žrtava i odricanja u službi vrijednosti kojoj je slobodnom odlukom posvetio svoj život, to je povijest stalnog  i neizbježivog opredjeljivanja prema osnovnim problemima koji nam se nameću.»   On međutim upozorava kako takvo poštivanje ličnost (doslovce – 'kult' ličnosti!) nemaju nikakve veze sa individualizmom (razumljenim kao egoizam), jer čovjek-ličnost neće dopustiti da njegovo psihofizičko 'ja' zagospodari nad višim vrijednostima kojima je posvetio život. Naime, Makanec podsjeća da Nikolaj Berdjajev definira ličnost kao stabilno središte stvaralačkih akata.  «Iz njega proizlazi akcija ličnosti, njezin zahvat u različite vrijednosne sfere, njezina politička, socijalna, naučna,umjetnička ili religiozna djelatnost. U svakom slučaju aktivitet ličnosti očituje se u ostvarivanju doživljenih vrijednosti po slobodnom odlučivanju. Sve tendencije, upravljene protiv slobode opredjeljivanja, uperene su i protiv egzistencije ličnosti
Osim doktrina koje mogu naškoditi ličnosti i ugroziti je, postoje i opasnosti koje prijete njenom praktičnom ostvarivanju. Jedna od njih je «neizbježiva potreba sve veće racionalizacije života, s njom spojene mehanizacije rada u industrijskoj proizvodnji, sve bržeg životnog tempa i sve veće izloženosti čovjekove navali utjecaja, koje ne može savladati.» Stanovništvo planete enormno brojčano raste, nužno je minuciozno organizirati i specijalizirati rad. Mnoštvo ljudi radi «bez dubljeg zadovoljenja i radosti u radu, jer u njemu nije angažirano vrijednosno središte čovjekovo,» a za time dolazi odmor i «glad za užitkom, osjeća se praznina vlastite egzistencije, koju se mora nečime ispuniti.»   Traži se – kako autor kaže – 'alkohol, sport, seksus i senzacija', a Makanec citira Jaspersa koji «ispravno ističe kako se život čovjekov trga u dvije odijeljene sfere: u svijet bezličnog rada i u svijet zabave i užitka. Tako ostvaren čovjek ne može ostvariti jedinstvo životne linije, bez koje ličnost ne može postojati.»   On upozorava i na opasnost rasipanja i mrvljenja ličnosti koja je u njegovo doba veća nego pedeset godina ranije, kao i na opasnost od prevelikog sužavanja, usitnjavanja i specijaliziranja rada.
Moderni život i problemi što ih je donio rezultirali su nastajanjem totalitarnih država: «Nesretni razvoj stvari u političkom i socijalnom pogledu, bezbroj problema što ih je zadao ljudima život u slobodi, doveo je do pokušaja da se čvorovi tih problema presijeku zahvatom državne sile, umjesto da se razuzlaju i rješavaju u pravom smislu te riječi: stvorene su totalitarne države s lijevim ili desnim kurzom, koje jednakim fanatizmom udaraju na pravo ličnosti oko slobodnog opredijeljenja.»   Kako danas ne postoji dominantna duhovna supstancija (kao primjerice u srednjem vijeku – crkva) koja bi samim svojim postojanjem mogla garantirati određeni socijalno-politički red, «a kako su sve vrijednosti nagrizene skepsom i kritikom» uspostavlja se autoritet pukom silom državne vlasti. «Država je,» citira Makanec Lenjina, «toljaga u našim rukama kojom ćemo dotući svoje protivnike,» i dodaje: «Desničarski se diktatori s takovim shvaćanjem države potpuno slažu.»
Autoritetom države stvara se rad i stabilnost ali – «cijena je strahovita: ljudi ne smiju više postavljati pitanje o smislu cjeline poduzetih mjera, o ispravnosti pravca kojim se ide, ne smiju se više služiti pravom umom obdarenih bića, njima je ostavljena sloboda jedino u tome da pronađu način kako će najbolje izvršiti genijalne naredbe.»   Stari je apsolutizam bio zadovoljan vanjskom poslušnošću podanika, ali suvremeni totalitarizam «hoće njegovu dušu, te je uveo pored izvanjskog i filozofijski teror: hoće da prodre u najintimniju misao čovjekovu, u njegove najskrivenije osjećaje; on mu servira čitav svijet u nekom posebnom osvjetljenju i hoće da mu modelira dušu po nekom unaprijed utvrđenom tipu.»
Kako izići iz tog začaranog kruga, pita Makanec i sugerira hegelijanski odgovor: «Za sve ljude koji u slobodi ličnosti gledaju jedini način da čovjek ostane čovjekom, i da njegov svijet ne bude lišen svojih najviših vrijednosti, ostaje dijalektička utjeha: svaki organizirani red stvara u svom krilu klice svoje propasti.» Ako komunistički totalitarizam otvari svoje ciljeve i osigura svojim podanicima – kako je najavio – malo rada, a mnogo slobodnog vremena. upravo će to slobodno vrijeme, vjeruje Makanec, postati «dinamit koji će rastrgnuti okove tiranije svemoćnog kolektiva nad pojedincem».
Podjednako će tako biti i sa fašizmom, odnosno nacional-socijalizmom. Ako oni uspiju do kraja riješiti «nacionalne zadatke, što su ih sebi postavili, oni će sve više postajati smetnjom daljeg razvoja. Iz dugog perioda podređenosti čovjeka pojedinca nići će strahovita i neodoljiva žeđa za slobodom, i ta će se tražiti u ime nesmetanog razvoja svih nacionalnih energija, dakle baš u ime načela za koje je fašizam i pogazio slobodu pojedinca.»
Možda će – upozorava zaključno Makanec -  neki narodi morati krvlju natrag osvajati slobodu koje su se u teškim trenucima odrekli. Pred nama su još godine kriza i nevolja, najavljuje Makanec, ali završava sa optimističkim apelom da «neka nas ne ostavi vjera da će doći vremena, kada će se cijeniti sretnima oni narodi koji ni u najgorim krizana nisu napuštali zastavu slobode.»

Ovaj njegov zaključak kao da je svojevrsni 'autorski potpis' ispod djela – iako se u tekstu nalazi nakon razmišljanja o budućnosti komunizma, fašizma i nacional-socijalizma,  on se ne odnosi na lijeve i desne totalitarizme, već na položaj Hrvatske i Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Podsjetimo, Makanec ovaj tekst piše u Knjaževcu, gdje je završio zbog hrvatskog oporbenjačkog djelovanja, i to čak ne usko političkog, već – modernim rječnikom rečeno – građanskog  (pružanje potpore i uzimanje u zaštitu hrvatski orijentiranih učenika, držanje javnih predavanja sa politički nepodobnim   sadržajem).  Grijesi koji nam sada djeluju doista benigno, tada su bili dovoljni za premještaj po kazni par stotina kilometara od doma,  obitelji i prijatelja. Makanec – pretpostavljamo – vjeruje da je analiza budućnosti totalitarizama dovoljna  kamuflaža da se odmah zatim može spomenuti mogućnost da će se (hrvatski) narod oružjem i uz žrtve morati boriti za povrat vlastite slobode, a takav će politički  razvoj post festum dati za pravo onima koji ni u najtežim vremenima nisu odustajali od hrvatske ideje, i zbog toga trpjeli posljedice.

“Hrvatski narod”, Zagreb, 14. listopada 1943, str. 5

Zdravko Dizdar, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941, Časopis za suvremenu povijest 3/2007, str. 608

Julije  Makanec, Jaspersova filozofija današnjice, Hrvatska Revija, Zagreb 1935, br 5, str. 252 – 258 i br. 6,  str. 320 – 325; navedeni citat je na str.  257

“Književnik” izlazi od 1929. do 1939. godine i  - uz Krležine časopise -  najznačajniji je fenomen u hrvatskoj lijevoj (ili “naprednoj”, kako se tada govorilo, sa konotacijama koje su i šire nego kada se rabi epitet “lijevo”) periodici između dva svjetska rata.  U početku okuplja proturežimski nastrojene hrvatske pisce, potom pod urednikovanjem Milana Durmana postaje središnje hrvatsko “pučkofrontaško” intelektualno glasilo. Podrobnije u monografskom prikazu Miroslava Vaupotića “Časopisi od 1914-1963”  u zborniku Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća, Stvarnost, Zagreb 1965, str.  771 – 835, posebice str. 805 - 808

Julije Makanec, Put u propast, povodom knjige Gleise Horstenaua  Die Katastrophe, Amolthea Verlag, Zürich-Leipzig-Wien 1929. (o propasti Austro-ugarske monarhije), Književnik, Zagreb II/1929., broj 9, str. 351

Ibid., str. 351

Ibid.

Makanec uz riječi hvale nadvojvodinoj političkoj dalekovidnosti  ne može spomenuti i njegovu tragičnu sudbinu, jer su atentatori na Franju Ferdinanda u vrijeme kada Makanec piše ovaj tekst – nacionalni heroji!

Ibid. str. 351 - 352

Ibid. str. 352

“Hrvatska revija” izlazi u Zagrebu od 1929. do 1945. godine (sa izlaženjem nastavlja u emigraciji,a njeno izlaženje obnovljeno je u Hrvatskoj nakon 1990. godine). Po ocjeni M. Vaupotića,  “kroz njena godišta može se postepeno pratiti i vidjeti najbolje razvoj hrvatske građanske klase i književnosti od dolaska diktature do dolaska fašizma i tzv. NDH.” Od 1929. do 1932. “Hrvatska revija” okuplja “od   fanatika komunizma Augusta Cesarca do klerikalnog mračnjaka Kerubina Šegvića”, a i nakon odlaska Krleže i Cesarca pa do kraja izlaženja u Hrvatskoj uređivačku politiku ovog časopisa odlikuje “izvjesna liberalnost”, koja je u prvome redu zasluga urednika HR Blaža Jurišića.  Podrobnije u M.  Vaupotić:  “Časopisi...”, posebice str. 804 - 805

Julije  Makanec, Jaspersova filozofija današnjice, Hrvatska Revija, Zagreb 1935, br 5, str. 252 – 258 i br. 6,  str. 320 – 325; ovo nije prvi puta da Makanec piše o Jaspersu – već je 1931. godine u domaćem tisku prikazao  Jaspersovu Duhovnu situaciju vremena , odmah po njezinom izlasku u Njemačkoj. V. isti, Svijest o krizi; Karl Jaspers: Die Geistige Situation der Zeit, Berlin – Leipzig 1931,  Obzor LXXII/1931, br. 284, str. 2

Ibid. str. 252

Ibid.

Ibid.,  str. 252 - 253

Ibid.,  str. 254

Ibid., str. 256

Ibid., str. 257

Ibid.

Ibid.

Ibid.,  str. 324; dakle, sugestija je – svojevrsni “dugi marš kroz institucije” (op. EZ)

Ibid.,  str. 325

Kada govori o “Hrvatskoj smotri”, Vaupotić bez ograda tvrdi kako je ta “borbena politička revija (...)  uskoro postala prikrivena, a kasnije sve otvorenija tribina za formiranje nacionalističkih ekstremista, funkcionera tj. ‘dužnosnika’ kasnije ustaške ‘NDH’ (...) a  literarni prilozi su sporedni i nemaju veće vrijednosti.”  Ideološku i političku orijentaciju časopisa određuju  Dušan Žanko i braća Ivo i Ante Oršanić; v. Miroslav Vaupotić, “Časopisi...”, posebice str. 815 - 816

Smrt u Malagi, Hrvatska smotra,  Zagreb  IV/1936,  broj 9-10, str. 336 - 344.

Ibid.,  str. 336-337

Ibid.,  str. 337

Ibid.,  str. 337-338

Ibid.,  str. 338

Ibid.

Ibid.,  str. 339

Ibid.

Ibid.,  str. 340

Ibid.,  str. 342

Ibid.,  str. 344

“Ličnost u današnjem svijetu”,  Hrvatsko kolo, književno - naučni zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1938,  knj. 19, str. 223 - 236

Ibid., str. 223

Ibid.

Ibid.

Ibid.,  str. 224

Ibid., str. 225

Ibid., str. 226

Ibid., str. 227

Ibid., str. 228

Ibid., str. 229

Ibid.

Ibid., str. 229 - 230

Ibid., str. 230

Ibid.

Ibid., str. 230 - 231

Ibid., str. 231

Ibid.

Ibid., str. 231 – 232; istakao EZ

Ibid., str. 232

Ibid., istakao EZ

Ibid., str. 233

Ibid.

Ibid.

Ibid.

Ibid., str. 235

Ibid.

Ibid.

Ibid.

Ibid.

Ibid.

Ibid., str. 236

Ibid.