Proljeće/Ljeto 2011

  OSMANSKA TOLERANCIJA U POREĐENJU SA TOLERANCIJOM U EVROPSKOM OKRUŽENJU I NJEGOVIM AKTIMA
  Senad Hasanagić
 
 

Sažetak

                U ovom radu se vrši poređenje osmanske tolerancije sa tolerancijom evropskog okruženja. Osmanska tolerancija podrazumijeva odnos prema nemuslimanskim podanicima koji obuhvata osnovna ljudska prava kao što su pravo na život, rad, slobodu kretanja, zaštitu imovine, slobodu vjere, posjedovanje, popravku i izgradnju vjerskih objekata, školovanje, upotrebu svog jezika i običaja, školovanje u svojim školama na svom jeziku, postojanje određene pravosudne autonomije. U poređenju sa evropskim okruženjem prvenstveno se trebaju uporediti spomenute karakteristike osmanske tolerancije s aktima koji karakteriziraju evorpsku tolerancije i to u obim prava koja se daju, grupacijama koje su obuhvaćene i osnovne karakteristike osnova, kontinuiteta i provođenja tolerancije koja je aktima određena.

Ključne riječi: osmanska tolerancija, evropsko okruženje, akti tolerancije, poređenje

I  UVOD

Kad se govori o osmanskoj toleranciji u poređenju sa drugima, treba imati u vidu da se ta tolerancija odnosi na nemuslimaske grupe u osmanskom društvu, posebno na Sljedbenike knjige, tj. na kršćane i Jevreje. Ova tolerancija se tiče osnovnih ljudskih prava koja obuhvataju život, rad, slobodu kretanja, zaštitu imovine, slobodu vjere, posjedovanje, popravku i izgradnju vjerskih objekata, školovanje, upotrebu svog jezika i običaja, školovanje u svojim školama, na svom jeziku, postojanje određene pravosudne autonomije nemuslimanskih grupa. U poređenju sa drugima, treba imati u vidu osnovu tolerancije i razloge njenog nastanka. Također, poređenje treba vršiti prema obimu primjene, kako prema obuhvatu različitih grupa na koje se odnosila, tako i obimu prava koje je nudila.                                                                                                                                                          
S obzirom da evropske zemlje nisu bile ni blizu multietničke i multikonfesionalne u mjeri u kojoj je to bila država Osmanlija, odnos prema pripadnicima drugih etničkih i vjerskih skupina i dokumenti proizašli iz ovog odnosa tiču se uglavnom međusobnih relacija protestanata i katolika, te u kasnijem periodu odnosa prema Jevrejima. Odnos prema muslimanskim grupama nije moguće razmatrati, jer za vijeme stoljeća trajanja Osmanske države u evropskim zemljama nije bilo dovoljno tolerancije za njihovo prihvatanje i egzistiranje kao od države prihvaćenih društvenih grupa društva. Izuzetak predstavlja grupa tatarskih muslimana koja je egzistirala, a njihovi potomci i danas egzistiraju u Poljskoj. Poljskim prinčevima su trebali kao dobri vojnici. Oni su na strani poljskog kralja pod kraj 17. stoljeća ratovali pod Bečom protiv Osmanlija i bitno doprinijeli pobjedi osmanskih protivnika. Kao poklon od kralja su dobili zemlju u Poljskoj i tu se naselili.                                                                                                                                                      
Osmansku toleranciju, kada je u pitanju poređenje sa evropskom tolerancijom, potrebno je posmatrati u periodu do Tanzimata, i nakon Tanzimata, pošto u kasnijem razdoblju dolazi do približavanja zakonskih osnova kojima se regulisao odnos prema državljanima pojedinih država. Međutim, treba naglasiti da se same vjerske osnove tolerancije nisu mijenjale. Godine 1856. Islahat Fermanı (Ferman o reformama) priznao je pravo na obavljanje službe u državnoj administraciji prema sposobnostima i bez obzira na vjersku pripadnost. U periodu tanzimatskih reformi nije dirano u sudove nemuslimanskih zajednica. Tek 1917. godine Uredbom o porodičnom pravu ovim sudovima ukinuta je nadležnost u oblasti civilnih poslova i prebačena šerijatskim sudovima. Međutim, duhovni poglavari nemuslimanskih zajednica su protestovali i nisu htjeli ovakve promjene. Godinu i po dana nakon ovoga pomenuta uredba je ukinuta i ovi sudovi su trajali do kraja osmanske države. Ovaj primjer najbolje pokazuje koliko je određena pravosudna autonomija bila važna za nemuslimanske podanike osmanske države. Od akata tolerancije donesenih u Evropi treba odabrati one koji su karakteristični za vremenski period u kojem su doneseni, koji prikazuju odnose pojedinih vjerskih i etničkih grupa prema drugome, te odslikavaju stepen razvoja i mijene evropskog društva.
Iz ovog okruženja posebno treba istaći situaciju u Bosni i Hercegovini nakon osmanske vlasti. Pod austro-ugarskom okupacijom nastavlja se princip slobode vjeroispovijesti i egzistiranje šerijatskih sudova. Na Berlinskom kongresu 1878. godine predstavnik Austro-Ugarske  je izjavio da u Bosni i Hercegovini suverena prava sultana neće biti povrijeđena. Posebno treba naglasiti  da su međunarodna pravila predviđala da u slučaju okupacije nastavlja važiti postojeće pravno stanje.

II  TOLERANCIJA EVROPSKOG OKRUŽENJA I NJENI AKTI

                Govoreći o toleranciji u evropskom okruženju osmanske države treba imati u vidu da je tokom većeg periodu u ovom okruženju vladala vjerska netrpeljivost i nemogućnost suživota različitih vjerskih grupa. Ova netrpeljivost je bila izražavana posebno prema Jevrejima, ali isto tako i u međusobnom odnosu različitih kršćanskih grupa. Posebno treba naglasiti da je opća atmosfera bila takva da nije postojala nikakva mogućnost za  formiranje muslimanskih grupa kojima bi se kroz duži historijski period dozvolio opstanak. Netolerancija se manifestirala  kroz vjerske ratove, progone i nasilna prevjeravanja. Međutim, i ovakva situacija je dovodila do potrebe uspostavljanja tolerantnijih odnosa među vjerskim grupama. Također, u evropskom okruženju su klasne borbe bile izraženije nego u osmanskoj državi. Ove borbe su rezultirale aktima koji su u određenom obimu donijeli toleranciju.

1) Augsburški sporazum

Najprije treba spomenuti mirovni sporazum skopljen u Augsburgu 1555. godine između katolika i protestanata. U ovom sporazumu, između ostalog, stoji  sljedeće:
„1) Radi dokidanja ovog stanja nesigurnosti i nepovjerenja koje nas stalno zabrinjava i radi ujedinjenja srca grupa i podanika u međusobnom miru i povjerenju, sa ciljem spašavanja njemačkog naroda od konačnog rušenja i podjele sastali smo se i postigli sporazum....
... 3) U ovom pogledu ni imperijalna visočanstva, ni mi sami, niti prinčevi i grupe smiju da radi vjere i uvjerenja te vjerskih učenja priznatih u Augsburgu vrše bilo kakve napade, ne smiju se koristiti silom i ne smiju  nanositi štetu postojanju ovih grupa...
.... 5) Ali, oni koji nisu pripadnici ove dvije vjere nisu obuhvaćeni ovim mirom, znači biti će držani izvan toga...“
Treba napomenuti da je car Karlo V 1540. godine objavio rat protestantima i da je rat bez pobjednika okončan ovim sporazumom. U sporazumu je određen princip „čija zemlja toga i vjera“. U njemačkim državama čiji je vladar bio protestant svi podanici su morali biti protestanti, gdje je vladar bio katolik i podanici su morali biti katolici. Iz teksta sporazuma se vidi da je on napravljen iz prijeke potrebe „radi spašavanja njemačkog naroda od konačnog rušenja i podjele“, te da su sve druge vjerske skupine isključene iz sporazuma koji nalaže toleranciju u međusobnom odnosu.                                                           
Sa druge strane, osmanska tolerancija nije bila produkt potrebe neriješenog sukoba koji je prijetio uništenjem naroda, zbog svojih vjerskih osnova bila je od početka utkana u temelje države i obuhvatala je sve kršćankse i jevrejske skupine, sa svim etničkim grupama koji su u ove skupine bili uključeni. Osmanska tolerancija nije dovela do definitivne podjele teritorija na vjerskoj osnovi gdje bi podanici morali prihvatiti vjeru svog vladara.

2) Nantski edikt  

                Ovaj edikt je izdat u Nantu 1598. godine od strane francuskog kralja Henrija IV i njime je u Francuskoj ozakonjen protestantizam kao religija:
„... 6) Radi uklanjanja bilo kakvog uzroka koji bi među naše podanike unio nemir i pometnju dozvolili smo i dozvoljavamo pristalicama one vjere (protestantima, prim. prev.) da bez progona i pritisaka, u miru, bez prisiljavanja da čine nešto što je protivno njihovoj savjesti  žive u svim gradovima i naseljenim mjestima našeg kraljevstva koja su pod našom vlašću...
... 18) Svim podanicima, ma kojoj grupi ili položaju pripadali, zabranjujemo da djecu pripadnika pomenute vjere bez pristanka njihovih roditelja prisiljavaju i da ovu djecu posvećuju nagoneći ih da se krste u katoličkoj, apostolskoj Rimskoj crkvi...“
Nantski edikt je došao nakon stravičnog pokolja koji su po naredbi kralja Karla IX francuski katolici izvršili nad protestantima 1572. godine poznatijeg kao „Bartolomejska noć“. Ovaj edikt kao akt tolerancije kojima je protestantima priznato pravo na slobodu vjere je važio do 1685. godine kada ga je ukinuo Luj XIV, čime je ponovo zabranjen protestantizam i ponovo počeli progoni nad njegovim pristalicama.
Za razliku od nestalnosti i privremenosti akata tolerancije poput Nantskog edikta, osmanska tolerancija je imala kontinuitet zasnovan na neprolaznim vjerskim odredbama o odnosu prema kršćanima i Jevrejima i poštivanju tih odredbi od strane osmanskih sultana. Status pojedinih vjerskih grupa nije zavisio od pogleda pojedinih sultana, kao što je to u slučaj sa Henrijem IV i Lujem XIV, već od šerijatskog pravnog poretka osmanske države. I kod Nantskog edikta radi se samo o odnosu između katolika i protestanata, drugi nisu uključeni u ovu relaciju. Nisu postojale pretpostavke ni raspoloženje za prihvatanje Jevreja, a o eventualnom dolasku muslimana nije moglo biti niti govora.

3. Patent o toleranciji

                Ovaj dokument je izdat od strane cara Jozefa II i njegovo važenje se prostiralo na teritorijama pod kontrolom Habsburgovaca. Dokumentom su obuhvaćeni katolici, protestanti, pravoslavci i Jevreji čija su prava izjadnečena. Svi su dobili pravo da ulaze u javne službe i univerzitete, te da osnivaju svoje vjerske općine. Jevrejima je dopušteno da se oblače poput ostalih, međutim zabranjen im je hebrejski jezik, a nametnut njemački. O dokumentu se navodi i sljedeće:
„Patentom o toleranciji antiklerikalnog cara Jozefa II iz 1781. godine, koji je važio na habzburškim teritorijama, nisu bili obuhvaćeni deisti i ateisti, manjinskim crkvama nije bila dozvoljena upotreba zvona i zvonika i njihovi pripadnici morali su da plaćaju porez katoličkom sveštenstvu, a katolik koji je želeo da postane protestant bivao je prethodno podvrgavan šestonedeljnom podučavanju u rimokatoličkoj veri.“
Iz ovog patenta je vidljivo da se pojam vjerskih prava proširio i na skupine van kršćanstva, poput Jevreja. Uočljiva je sličnost sa osmanlijskim odnosom prema crkvama u pogledu zabrane zvona i zvonika.                                                                                
Međutim, osmanska tolerancija je obuhvatala mnogo više vjerskih i etničkih skupina, vjerske zajednice u okviru sistema milleta su imale određenu sudsku autonomiju koju drugi nisu davali. Dakle, prava vjerskih zajednica kao kolektiviteta su bila šira od onih koje je ponudio Patent o toleranciji. Također, kod Osmanlija nije bilo nametanja turskog jezika i zabrane korištenja jezika kojim su govorile razne skupine, kao što je Jozef II Jevrejima nametnuo njemački i zabranio hebrejski jezik. Ovo pokazuju mnogi dokumenti, a i pismo zahvale na domaćem jeziku iz 1853. godine gvardijana Fojničkog, Kreševskog i Sutješkog  samostana sultanu Abdulmedžidu zbog izgradnje novih crkava.                                                                 
Nametanje jezika uz zabranu korištenja svog jezika je otvorena asimilacija koja kod Osmanlija nije bila prisutna osim u jednom obliku koji nije imao veliki obim i nije stalno primjenjivan. To je pitanje „devşirme“, sakupljanja kršćanske djece radi školovanja i pripremanja za razne dužnosti, što je podrazumijevalo učenje turskog jezika i odgajanje ove djece u duhu islama. Ovo sakupljanje djece se na Balkanu obično označava kao „danak u krvi“. Iako su ta djeca dobivala  podršku u obrazovanju i napredovanju kakva nije bila dostupna većini djece tog vremena, mnogi autori devširmu smatraju izuzetkom u tolerantnom odnosu Osmanlija prema nemuslimanskim podanicima. Smail Balić tvrdi da devširma svoju utemeljenost ima u islamskom pravu:                                                        
„Prijem dječaka u okviru opisanog procesa regrutacije počivao je na šerijatsko-pravnom principu da je svako ljudsko biće, po svojoj prirodi sklono islamu sve do zrelosti. Po shvaćanju vlasti ti dječaci nisu bili kršćani. A ako su potjecali od muslimanskih roditelja, onda je sve bilo jasno: pripadali su zajednici muslimana.“
Ovakva logika je postavljena na vrlo nesigurnim i nejasnim temeljima, jer bi činjenica da je svako dijete po prirodi sklono islamu prije mogla biti opravdanje za islamiziranje sve nemuslimanske djece, što je bilo isključeno u svim islamskim društvima. Ovakvo predstavljanje šerijatske osnove devşirme po svemu izgleda prilično neutemeljeno i nategnuto.                                     
U poređenju politike asimilacije koja je vršena u pojedinim evropskim zemljama sa devşirmom kao oblikom asimilacije može se istaći sljedeće:
„Na primjer, mađarske zemlje koje su bilo udružene sa Habsburškom imperijom počevši od 1867. godine nastojale su da izvrše mađarizaciju svih Slavena mijenjajući im jezik. Inače, kod Osmanlija se osim devširme nije uočavala turkifikacija i nije bilo takvih poduhvata.“
I u pogledu veličine grupacija na koje je vršen asimilacioni pritisak postoji velika razlika. Da bi bolje razumjeli stvarni obim asimilacije kroz devširmu, treba se potsjetiti na dužinu perioda devširme i omjer broja dječaka koji su odvođeni u odnosu na broj ukupnog nemuslimanskog stanovništva na prostorima na kojima je devširma vršena:
“Regrutacija dječaka ( devširme) spada samo u prvo razdoblje osmanske imperije i zbivala se u četverogodisnjim ciklusima... Uz ostalo je dokazano da je praktički na 100.000 stanovnika uziman jedan jedini dječak.“ .
Sasvim je jasno da se u smislu asimilacije ne može porediti uzimanje djece iz raznih etničkih skupina u broju koji je neznatan u odnosu na broj pripadnika tih skupina sa djelimičnom ili potpunom asimilacijom koja se nameće čitavim narodima. Kod Osmanlija nije postojao pritisak asimilacije na određeni narod. Sve etničke grupe su slobodne upražnjavale svoju vjeru, jezik, običaje. Ovakva situacija proističe iz multietničkog i multikonfesionalnog karaktera osmanske države koja nije bila nacionalna turska imperija:
„Sažeto, država nije bila turska nego islamska imperija. Iako su zapadnjaci počevši od krstaških ratova Anadoliju, Tursku i njene borce nazvali „turskim“ u osmanskim hronikama Anadolija i Rumelija se prije spominju kao Memalık-i Islam, kasnije kao Memalık-i Osman. I ime države je Devlet-i Ali Osman. Najzad, sredinom 19. stoljeća u okviru ponuđenih reformi usmjerenih na formiranje jednog Osmanskog naroda slobode koje su priznate narodima (zajednicama) na vjerskom i socijalnom planu ovaj put su detaljnije određene.                                                                                                                           Nametanje jezika na evropskim prostorima ukazuje da se pitanje tolerancije počelo pomicati sa vjerskog na nacionalni plan. Dakle, u pogledu na manjine sve će sve manje biti važno vjersko opredjeljenje, a sve će izraženije biti podvrgavanje nacionalnim atributima pojedinih država uz odricanje od svojih nacionalnih obilježja. U pitanju razlika između osmanske tolerancije i Patenta o toleranciji može se istaći da je Patent o toleranciji izraz volje samog cara Jozefa II i da nema jasne pravne osnove koje bi nalagale takvo tolerantno ponašanje, dok je osmansko postupanje na polju tolerancije bilo regulisano šerijatskim pravnim odredbama i nije zavisilo od vladarske volje. Dakle, osmansku toleraniju je produkuvao vjerski odnos. Antiklerikalnost Jozefa II prije pokaziva da je izvor njegove tolerancije u najvećem dijelu leži u suprotstavljanju zvaničnom vjerskom uticaju Crkve.               Naravno, u poređenjima se može istaći i da su Osmanlije već stoljećima uhodanim sistemom primjenjivale oblike tolerancije koje je Jozef II Patentom o toleranciji ponudio svojim podanicima. Na kraju treba naglasiti da je praksa u kasnijem periodu bila drugačija od proklamovanog. Pišući o odnosu prema Jevrejima u Austriji početkom 19. stoljeća Šarl Etinger naglašava sljedeće:
„U Austriji je, zvanično, za Jevreje zavedeno pravno stanje koje je bilo u skladu sa nalozima Ukaza o trpeljivosti Josifa II, dok je, u stvarnosti, obnovljen poredak nadzora i ograničenja koji je vladao u vremenu pre donošenja Ukaza... Prema zvaničnom tumačenju, uplitanje u unutrašnje poslove Jevreja trebalo je da okonča njihovu izdvojenost, ali su, na delu, vlasti težile da tu izdvojenost zauvek utvrde.“

4) Deklaracija o pravima čovjeka i građanina

                Nakon što je 1789. godine u Francuskoj srušena monarhija donesena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina u kojoj se ljudi smatraju jednakim po „prirodnom pravu“ koje proističe iz same činjenice da je neko ljudsko biće, a ne zato što je pripadnik određene vjere, države ili etničke grupe:
„Čl.1. Ljudi se rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj koristi... Čl.3. Princip svakog suvereniteta suštinski počiva u naciji. Nijedno tijelo, ni jedan pojedinac ne može vršiti vlast koja izričito odatle ne proističe... Čl.6. Zakon je izraz opšte volje. Svi građani imaju pravo da učestvuju lično ili preko svojih predstavnika u njegovom donošenju. On mora biti isti za sve, bilo da štiti, bilo da kažnjava. Pošto su svi građani jednaki pred njim, podjednako su im dostupna, prema njihovoj sposobnosti, sva dostojanstva, mjesta i javne službe, bez obzira na bilo kakvu razliku osim one koja se tiče njihovih vrlina i njihovih talenata... Čl.10 Niko ne može biti uznemiravan zbog svojih ubjeđenja, čak ni vjerskih, pod uslovom da njihovo ispoljavanje ne narušava javni red utvrđen zakonom...“
Sasvim je jasno da je ova povelja mnogo šira u poimanju jednakosti ljudi i njihovih prava od osmanskog poimanju ovih prava. Osnova tolerancije u Deklaraciji je filozofsko poimanje jednakih prava svih ljudskih bića po rođenju, dok je osmanska tolerancija zasnovana na vjerskom poimanju koji sadrži razlike među pojedinim vjerskim skupinama i ističe islamsku komponentu kao dominantnu. Međutim, u praksi i u općim stavovima je i u Francuskoj bio prisutan odnos koji je kršćansku vjeru smatrao naprednijom, a islam inferiornijim. Tako čuveni francuski pjesnik, diplomata i političar Alfons-Mari-Luj de Lamartin tridesetih godina 19. stoljeća pišući o tome kakav bi stav Evropa trebala zauzeti prema otomanskoj državi šalje ovakvu poruku:
„Ne pomažite varvarstvu i islamu na štetu civilizacije, razuma i naprednijih vera koje oni drže u ropstvu.“
Dakle, pokoreni narodi su bili mahom pravoslavne i katoličke vjere, a za Lamartina to su „naprednije“ vjere. Varvarstvo je vezano za islam i Turke. Sa druge strane Osmanlije su smatrale da je islam naprednija i ispravnija vjera. Razlika je u tome što su pod osmanskom vlašću  druge vjere mogle egzistirati u obimu i kapacitetu koji evropske zemlje na svojim teritorijama ne bi islamu u to vrijeme dozvolile ni u bilo kakvoj mjeri.            
Razlika postoji i u pogledu društvenih gibanja koja su dovela do revolucije u Francuskoj. Sama Revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina su posljedica borbe buržoazija protiv monarhističkog uređenja, dok je osmanska tolerancija primjenjivana kao pravilo koje osnovu ima u islamskom pravu, proteže se od nastanka islama i nije posljedica pritisaka nastalih u borbi Osmanlija sa nekom vanjskom silom ili revolucionarnom grupom unutar osmanskog društva.                                         
Također, ponovo treba napomenuti da je osmanska država bila višestoljetna multietnička, multikonfesionalna i multikulturalna država sa konkretnim iskustvom i konkretnom praksom u uređenju odnosa prema pojedinim vjerskim zajednicama. Francuska je bila jednonacionalna država sa apstraktnim, vrlo finim poimanjem jednakosti ljudi, ali sa vrlo netolerantnim historijskim iskustvom u odnosu prema drugom i insistiranjem da svi koji žive na njenom teritoriju moraju biti Francuzi. Heath Lowry ovo sažima na sljedeći način:
„ Kao rezultat nacionalističke predstave koja se pojavila poslije Francuske revolucije  možda bivate slobodni u jednom obliku, ali iskustvo zajedničkog života u cijelini, ne stičete sposobnost zašite mira. Jer, uvijek su živjeli pod nekim autoritetom. Osmanlije ove narode na šahovskoj ploči vide kao pojedinačne dijelove i ne žele sukob jednog dijela sa drugim.“                                                                        
U Francuskoj je u vrijeme Revolucije živjelo oko 50.000 Jevreja od kojih je bilo 40.000 Aškenaza koji su živjeli u Alzasu i oko 10.000 Sefarda koji su u manjim zajednica živjeli u južnom dijelu zemlje. Revolucija i Deklaracija su im najzad pružili šansu za ukidanje ograničenja kojima su bili podloženi. Ovo je imalo svoju visoku cijenu:
„Međutim, ova prva emancipacija nije donela oslobođenje francuskim Jevrejima kao delu jevrejskog, već kao delu francuskog naroda, jer se tada mislilo da će ostalo stanovništvo u vrlo kratkom roku apsorbovati Jevreje koji će to ostati samo još po veri.“
Kada su Francuzi shvatili da Jevreji ne žele da se asimiliraju i da sebe smatraju dijelom jevrejskog, a ne francuskog naroda, stav prema njima se promijenio. Napoleon Bonaparte im je 1808. godine oduzeo građanska prava na deset godina računajući da će u tom vremenu nestati razlike između njih i ostalih građana:
„U isto vreme sazvao je u Parizu skupštinu predstavnika svih jevrejskih opština (poznatu kao Veliki sahendrin) i tražio od njih obećanje da se neće smatrati posebnim narodom sa posebnim načinom života i sopstvenim običajima već da će biti Francuzi jevrejske vere.“
U ovom segmentu osmanska tolerancija je imala prednost u odnosu na ponašanje Francuske prema svojim državljanima nakon Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. U Osmanskoj državi nije bilo pritisaka etničke asimilacije kroz nametanje svog i zabranu bilo čijeg drugog jezika. Nisu zabranjivani običaji drugih naroda zbog ostvarenja što brže asimilacije. Jevreji u Francuskoj nakon Dekleracije nisu mogli ni pomisliti na svoje škole na svom jeziku, ili na svoje sudove i određenu pravosudnu autonomiju. U vezi s poštovanjem koje su Osmanlije imale prema običajima drugih Goodwin prenosi Busbebecqova zapažanja stoljećima prije Deklaracije:
„Oni su gajili veliko poštovanje prema običajima stranih naroda“, činilo se Busbecqu, “čak i na štetu svoje lične religijske savjesti“.
Ovo isticanje da su Osmanlije čuvale tradicije drugih naroda „čak i na štetu svoje lične religijske savjesti“ znači da su davali više prava nego što su predviđale šerijatske odredbe. U ovo svakako spada i izgradnja novih vjerskih objekata (crkava, sinagoga) koju islamsko pravo ne predviđa. Služenje svojim jezikom i ispunjavanje svoje tradicije je bilo razlogom da su mnogobrojni narodi egzistirajući kao dio osmanskog društva bili zaštićeni od asimilacije. Poželjna integracija u kojoj će se izbjeći istovremeni asimilacioni pritisak na određenu manjinsku skupinu predstavlja umijeće koje nisu savladala ni moderna evropska društva. U vezi s ovim umijećem kao primjer može se istaći zaključak Stephena Schwartza o položaju Jevreja u Sarajevu za vrijeme osmanske vladavine:
„Sarajevo je bilo balkansko mjesto gdje su Sefardi bili najpotpunije integrirani, mada ne i asimilirani.“
Pod osmanskom vlašću Jevreje niko nije tjerao da budu neko drugi, nije bilo nikakvih prepreka da govore jezikom kojim hoće i da upražnjavaju svoje običaje. Sefardski Jevreji se u većem broju počinju naseljavati u Bosnu sredinom 16. stoljeća. Dolazili su u veće gradove i bavili se trgovinom, zanatima, mijenjanjem novca, medicinom. U nekim centrima su značajno ojačali i formirali snažne zajednice koje su doprinosile općem napretku i obogaćovali multikulturnu dimenziju ovih mjesta:
„ U Sarajevu su Sefardi stvorili jake zajednice koje su dale pečat mnogim stranama gradskog života... Živjeli su uglavnom koncentrisani u posebnim dijelovima grada. Svoju tradiciju i kulturu čuvali su na španskom jeziku, kojim su govorili u domaćem ophođenju. Kao zajednica pozitivno su djelovali među narodima u ekonomskom, kulturnom i zdravstvenom razvoju Bosne.“
Pod uticajem Francuske revolucije poboljšavao se položaj Jevreja u drugim evropskim državama gdje su im priznata građanska prava. Međutim, Evropa je tada još jednom pokazala da nije zrela za svoju multikulturalnu dimenziju. Napoleonovom smrću većina ovih država je ponovo oduzela prava Jevrejima, osim u Holandiji:
„Započeo je period političke reakcije (1815-1848). Tako se položaj Jevreja u zapadnoj Evropi, izuzev u Holandiji i Francuskoj, nije formalno izmenio.“
Holandija je inače bila pozitivni primjer u pogledu prihvatanja Jevreja. Krajem XVI stoljeća Holandija se oslobodila španske vlasti i pružala utočište Jevrejima koji su morali napustiti Španiju i Portugal. U prvoj polovini XVII stoljeća u Portugalu su se prilike za Jevreje toliko pogoršale da su bili prisiljeni da napuste zemlju. Glavno utočište su našli u Amsterdamu. Prilikom posjete Holandiji predsjednika Republike Turske Ahmeta Necdeta Sezera  03. aprila 2001. godine na svečanoj večeri priređenoj njemu u čast holandska kraljica je održala govor u kojem je, između ostalog, naglasila sljedeće:
„ Otomanska imperija je u svoje vrijeme bila model tolerancije i kulturne različitosti, pogotovo u poređenju sa Evropom iz tog perioda. Ugnjetavane manjine iz drugih zemalja su tamo našle dom, u Imperiji čije su manjine uživale značajna prava. Ovo pokazuje visoke moralne standarde osmanske civilizacije. Naša zemlja, koja je također prihvaćala izbjeglice sa svih strana i branila toleranciju i religijsku slobodu, visoko cijeni ovaj aspekt turskog društva. Talentirani holandski pisac i mislilac Coornhert, jedan od najvećih zagovaratelja religijske tolerancije, ukazao je na to da su Turci, za razliku od drugih naroda, poštovali vjerovanje kršćana koje su pobijedili u borbi. Polumjesec prikazan na turskoj zastavi je bio prihvaćen od strane holandskih protestanata kao simbol njihove borbe za religijsku slobodu.“
Revolucionarna gibanja iz 1848. godine dovela su do izvjesnih promjena u položaju Jevreja, ali je trebao duži period da oni steknu statusnu ravnopravnost. Tako su im u Austriji u međuvremenu oduzeta prava koja su uživali i tek u novom ustavu Austro-Ugarske monarhije iz 1867. godine potvrđeno je načelo da su svi građani jednaki pred zakonom. U Italiji su revolucionarna gibanja dovela do malog poboljšanja položaja Jevreja koji su još uvijek morali živjeti u getima. Tek nakon što je Viktor Emanuel II sa vojskom preuzeo Rim 1870. Godine, stanovnici jevrejskog geta koji su tu silom izolovani stotinama godina najzad su izašli van geta i počeli se nastanjivati u drugim dijelovima Rima.

ZAKLJUČAK

Generalno, osmanska tolerancija odnosom prema pravima različitih grupa prevazilazi evorpske akte tolerancije iz perioda na koji ovi akti obuhvaju. Ovo prevazilaženje se tiče većeg obuhvata različtih grupa i prava koja su im davana. Posebno se to odnosi na slobodu vjeroispovijesti, nepostojanje pritiska radi izražavanja etničkog identiteta, upotrebe svog jezika i običaja, postojanje određene pravosudne autonomije različitih vjerskih grupa. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine proklamuje jednakost građanima, dok kod Osmanlija do 1876. godine postoji muslimanska dominacija. Međutim, u praksi, u Francuskoj su se blagodati jednakosti mogle uživati pod uslovom da se bude Francuz, dok u osmanskoj državi  postoji sloboda u pitanju etničkog identiteta, upotrebe jezika, izražavanja svojih običaja, školovanja u svojim školama, postojanja sudova i određene pravosudne autonomije različitih nemuslimanskih grupa. Deklaracija ističe naciju kao izvor suvereniteta, kod Osmanlija nacija, odnosno narod nije igrao nikakvu ulogu, važna je bila vjerska pripadnost.

                Dok kod pojedinih evropskih akata postoji diskontinuitet u primjeni, osmanska tolerancija ima višestoljetni kontinuitet, trajala je osnivanja do samog kraja osmanske države i nikad nije izbačena iz pravnog sistema, bez obzira na stalne sukobe sa kršćanskim državama i njihov odnos prema Turcima i drugim muslimanima. Osnov osmanske tolerancije leži u islamskom pravu, kod evropskih akata tolerancije osnova njihovog donošenja ne leži u vjerskim odredbama. Osmanska tolerancija nije nastala i trajala zbog vanskih ili unutrašnjih pritisaka, odnosno kao razultat sukoba različitih društvenih vjerskih ili drugih grupa. Trajala je od početka do kraja Osmanske države, na vrhuncu i u periodu slabljenja. S druge strane, pojedini evropski akti, poput Augsburškog sporazuma i Nantskog edikta, rezultat su sukoba vjerskih grupa, dok je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina dobrim dijelom rezultat sukoba buržoazije i monarhije.

O ovim pravima obuhvaćenim osmanskom tolerancijom vidjeti više – Senad Hasanagić, Pojam, osnove i manifestacije osmanske tolerancije – magistarski rad, biblioteka Pravnog fakulteta u Zenici

Poljski muslimani u moru katolika, www.dw-world.de/dw/article/0,,4851343,00.html

www.canaktan.org/hukuk/insan_haklari/magna-carta/augsburg_din_barisi.htm

www.canaktan.org/hukuk/insan_haklari/magna-carta/nantes_fermani.htm;  vidjeti: Janko Musulin, Hüriyet Bildirgeleri . Magna Charta'dan Avrupa İnsan Hakları Sözleşmesi'ne, Istabul, 1983., s.35-38

Crkven reforme - xx/world.xx.ohost.de/povijest/prilozi/od1500.htm

Džon Makmaners, Oksfordska istorija hrišćanstva 1, Beograd, 2004., s.361.,362.

Başbakanlık Osmanlı Arşivi, İ. Hariciye 4860_1; Pismo je prezentirano u knjizi Gökkube Altında Birlikte Yaşamak, editör Cevat Ekici, Ankara, 2006., s.16-18

Balić, Smail, Povijesni znacaj islama za jugoistocnu Evropu (s posebnim osvrtom na Bosnu), www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/texts_display.php?id

Güler, Eren (editor), Osmanlı 4 – Toplum, Ankara, 1999. - Yuluğ Tekin Kurat, Çok Milletli Bir Ulus Olarak Osmanlı İmparatorluğu

Balić, Smail, Povijesni znacaj islama za jugoistocnu Evropu (s posebnim osvrtom na Bosnu), www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/texts_display.php?id

Güler, Eren (editor), Osmanlı 4 – Toplum, Ankara, 1999.,

Šarl Etinger et al., Istorija jevrejskog naroda, Beograd, 1996., s.341.

www.forumtz.com/bos/download/uvod%20u%20ljudska%20prava.doc

Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd, 2006., s.176.

Prof. Heath Lowry ile soyleşi,       “Osmanlıları 600 yıl ayakta tutan vergi sistemi ve adalettir” . www.os-ar.com/modules-php?name=Encyclopedia&op=content&tid=501334

Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Sremska Mitrovica, 2006., s.204.

Isto, s.205.

Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Sremska Mitrovica, 2006., s.205.

Jason Goodwin, Lords of Horizons – A History of he Ottoman Empire, London, 1999., s.94.

Stephen Schwartz, Sarajevska ruža – Bilješke o Jevrejima na Balkanu, Sarajevo, 2006., s.19.

Adem Handžić, Konfesionalni sastav u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 42-43, Sarajevo, 1995., s.124.

Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Sremska Mitrovica, 2006., s.205.         

Isto, s.181.,182.

www.koninklijkhuis.nl/content.jsp?objectid=4198