Proljeće/Ljeto 2011

  Nadahnjujući genije: Intelektualni portret Ronalda Davida Lainga
  Adi Hasanbašić
 
 

" U 17 sati i 15 minuta gotovo svakoga dana  već nekoliko godina pije mi se votka. Ponekad se suzdržim od te namjere. Ponekad si to i dopustim. Zašto mi se baš tada pije? Uvijek znam kada je 17 sati i 15 minuta po tom osjećaju koji me obuzme. Zašto? Da li je to povezano sa časom moga rođenja koji se zbio u 17 sati i 15  minuta? Da li  je to samo moja predstava o času sopstvenog  rođenja?" Ronald David Laing, čuveni britanski psihijatar, psihoanalitičar, antipsihijatar, guru, pjesnik, filozof i mistik, rođen je 7. oktobra 1927. godine u 17 sati i 15 minuta u prezbiterijanskoj porodici u Govanhillu u Glazgovu. Čas njegovog rođenja imat će značajnu ulogu u konstruisanju njegove intelektualne kritičke misli. Ko vjeruje u predodređenje  rekao bi da se to odmah i dalo vidjeti. Rano djetinjstvo je proveo u rodnom gradu  pohađajući osnovnu i srednju školu. Provodeći većinu slobodnog vremena igrajući se sam, postao  je sumnjičav prema starijima i prema onome čemu su ga nastojali učiti. Prve dječije radosti bile su mu muzika i čitanje. Svoju prvu "egzistencijalnu krizu" imao je kada su mu roditelji rekli da su ustvari oni glumili Djeda Mraza. To ga je naučilo da sumnja i da ne vjeruje u sve ono što mu  drugi ljudi prikazuju kao istinu. Kao tinejdžer, bio je zaokupljen egzistencijalnom misli Hajdegera, Binsvangera a naročito Sartra, pod čijim utjecajem je sanjao da se "proslavi kao mudrac", dajući sebi obećanje da će prvu knjigu napisati do tridesete godine (što je zaista i ostvario!). O ovom periodu Laingova života ne postoje bogate zabilješke osim da je odrastao u ekonomsko stabilnom domu, u kom se osjećala emocionalna hladnoća. Njegovi roditelji, Amelia i David, su bili osobe tradicionalne u ispunjavanju svojih porodičnih i društvenih obaveza i više su se uvažavali nego voljeli. Imao je značajnih poteškoća da se na bilo koji način poveže sa roditeljima. Jedini komunikacioni kanal imao je sa ocem koji ga je učio svirati klavir, što ga je još više emocionalno udaljilo od majke. Nakon završetka srednje škole, Ronald  je upisao Univerzitet u Glazgovu, studirajući medicinu, gdje se zadržao od 1945. do 1951. godine. Ono što ga je posebno privuklo medicini je blizina njegovih fascinacija: rođenje i smrt. Ove suprotnosti i kontradikcije obilježit će ličnost i djelo Ronalda Davida Lainga. U toku studiranja, on analitički i temeljno nastavlja s iščitavanjem literature iz oblasti filozofije egzistencijalizma i fenomenologije. Prvi susret sa psihijatrijskom praksom Laing je imao u mjestu Killearn pri bolnici Glazgow and Western Neurosurgical Unit. Tokom šestomjesečnog boravka susreo se sa primjerima onoga što je smatrao dehumanizacijom čovjeka. Prisustvujući svakodnevnim "rutinskim" zahvatima lobotomije, insulinskih koma i tretmana elektrošokovima, Laing zaključuje da nešto sa njegovom strukom nije uredu. Odluku da studije nastavi kod Karl Jaspersa u Baselu prekida prekomanda na obavezno služenje vojnog roka kao psihijatra (1951-1953). Upravo je u toj službi u Netleyu, blizu Southhamptona, upoznao medicinsku sestru Anne Heame koja postaje njegovom ženom. U rutini psihijatrijskog djelovanja i metoda, sve više uočava  iscjeljiteljsku prednost razgovora i kontekstualnog razumijevanja. U svoj primarni fokus stavlja interpersonalni fenomen, zanemarujući psihijatrijske dijagnoze. Ovo je smatrao  istinskom terapijom. Po dolasku iz vojske, završava specijalizaciju u Gartnavel bolnici u Glazgovu i 1956. godine stiče diplomu iz medicinske psihologije. Ovdje provodi i svoje prvo istraživanje " Rampusova soba" (The Rampus Room), koje se bavilo onim što  naziva "socijalnom fenomenologijom" tj. uviđanje važnosti interpersonalne percepcije i odnosa u tretmanu hronične shizofrenije. Pod mentorstvom profesora Fergusona Rogersa odlazi u Southwester bolnicu u Glazgovu. Nakon toga javlja se  osjećaj da zadovoljenje svojih potreba može ostvariti samo u većem gradu. Odlazi u London i zapošljava se u Tavistock klinici, pod mentorstvom poznatog psihoanalitičara Jocka Sutherlanda. Upisuje edukaciju iz psihoanalize kod Charlesa Rycrofta kao ličnog analitičara i pod mentorstvom Marion Milnera i Donalda Winnicotta. Tokom ovog perioda prikuplja, bilježi i uobličava ono što će se naći u njegovoj prvoj knjizi, "Podijeljeno ja" (The Divided Self), završenoj 1957. godine. U njoj je sabrao sva prethodna iskustva i promišljanja o shizofrenim stanjima, baziranim na egzistencijalno-fenomenološkom pristupu.

Podijeljeno Ja Ronalda Davida Lainga[2]

Godine hiljadu devetsto šezdesete (1960) ime Ronalda Davida Lainga bilo je nepoznato izvan klike britanskih psihijatara i psihoanalitičara. Njegove dotadašnje publikacije su se odnosile na nekoliko studentskih članaka kao što su "Ganserov sindrom" (The Ganser Syndrome) iz 1953., "Rumpusova soba" (The Rumpus Room") iz 1955., i članak iz 1958. godine  koautorski napisan sa kolegom Aaronom Estersonom o teorijama  o uparivanju u grupama Wilfreda Biona[3] .Ali Ronnie[4] je tada bio spreman sa knjigom "Podijeljeno Ja" (The Divided Self), koja  je trebala, kako se bar nadao, ukazati na pogrešnu procjenu kolega Colina Wilsona i Johna Osbornea. Naziv knjige "Podijeljeno Ja", koju je posvetio svojim roditeljima, inspirisan je osmim poglavljem knjige "Različitost religijskih iskustava" (The Varieties of Religious Experiences) Williama Jamesa. Koncept "lažnog ja" duguje, mnogi će reći više nego je na to ukazano, Sorenu Kjerkegoru i njegovoj knjizi "Bolest na smrt" (Sickness undo Death). Ideja o stanju svijesti, koju je Ronnie opisao kao "ontološka nesigurnost", zasniva se na utjecaju knjige "Suprotstavljajuće Ja" (Opposing self), Lionela Trillinga iz 1955. godine, a poglavlje "Samosvijest" (Self-Consciouness), iz iste knjige, nalazimo u ranijem Ronnijevom radu "Pregled teorije o tjeskobi i neurozi kod Paula Tillicha" (An Examination of Paul Tillichs Theory of Anxiety and Neurosis").
Temeljna veza koju je Ronnie uspostavio između filozofske discipline egzistencijalizma, fenomenologije i psihoze nije u potpunosti originalna ideja, ali način na koji su ideje iznesene i  njihova vjerodostojnost bila bi u potpunosti njegova zasluga. Mnoge ugledne osobe smatraju knjigu "Podijeljeno Ja" najboljim i najoriginalnijim djelom Ronalda Davida Lainga, čiji je osnovni cilj, iako ambiciozan, uspješno obavljen, kao što stoji u predgovoru knjige, "da nam ludilo i proces nastajanja ludim učini razumljivim".
Iako je rukopis završen 1957. godine , knjiga je izašla tek 1960. godine u izdanju Tavistock Publicationsa. Ronni je kasnije sa likujućim nezadovoljstvom istakao kako je rukopis bio vraćen od strane desetak izdavačkih kuća jer izdavači  nisu vjerovali da takvo jedno intrizično djelo može postići bilo kakvu komercijalnu vrijednost. John Bowlby[5] je smatrao da bi se knjiga mogla prodati u svega 2.000 primjeraka. Do Ronnijeve smrti,[6] knjiga "Podijeljeno Ja" je prodata u preko 700.000 kopija, i to samo u Ujedinjenom Kraljevstvu u običnim papirnim izdanjima (bez specijalnih izdanja i izdanja sa tvrdim koricama, op.pre.). Knjiga se još uvijek izvrsno prodaje u Britaniji i prevedena je na gotovo sve svjetske jezike, uključujući arapski, hebrejski i japanski. Tokom 1957. i  1958. godine, Ronnie je proslijedio svoj rukopis kolegama iz "Tavija" (Tavistock klinika, op.pre.) i "Instituta" (Tavisctock institut, op.pre.), nakon čega je bilježio njihove reakcije na knjigu. Tako je Jack Sutherland imao mišljenje da je Kjerkegorova knjiga "Bolest na smrt" (značajan intelektualni zametak "Podijeljenog Ja"), dobar primjer psihopatologije ranog 19. stoljeća, i  zbog toga je smatrao da su  Laingova viđenja predvidljiva a samim tim depresivna. Johnu Bowlbyju se knjiga "Podijeljeno Ja" dopala, ali je smatrao da prva dva poglavlja ("Egzistencijalno-fenomenološke osnove za nauku o ličnosti" i "Egzistencijalno-fenomenološke osnove za razumijevanje psihoze" ) sadrže " isuviše mnogo dugačkih riječi ". Smatrao je da bi knjiga bila značajno bolja kada bi se izbacile riječi "egzistencijalan" i "fenomenologija". Nije bio tako siguran ni za "ontološku sigurnost". Chareles Rycroft[7] je smatrao knjigu veoma dobrom, ali bespotrebno repetitivnom. Eric Graham Howe je izvijestio da je knjigu pročitao za sat vremena s velikim zadovoljstvom. Donald Winnicott[8] se nije slagao sa Laingom oko jedne riječi koja se pokazala štamparskom greškom. Winnicott je bio u izvjesnoj mjeri povrijeđen, iako to nije često spominjao, jer nije dobio veću zaslugu za pojam "lažnog ja" koje je smatrao dobrim primjerom "winnicottizma". Ronnie je na ovo rekao da je rukopis završen prije i nego je čuo za Winnicotta. Komentar Erica Tristova je upamćen kao jako zanimljiv: "Problem sa tobom, Ronnie, je taj što isuviše mrziš društvo". Marion Milner, jedan od Ronnijevih supervizora, u svojoj knjizi "Ruka živućeg Boga"(The Hand of the Living God, priča o pacijentici čiji je tretman trajao preko 20 godina) rekao je sljedeće o "Podijeljenom Ja":
"Tokom 1958. godine pročitao sam rukopis Ronald Laingove prve knjige, fenomenološke studije, shizofrenog iskustva, koju je nazvao "Podijeljeno Ja"... Pronašao sam veoma jasne i žive opise nekih od Susaninih (pacijentica koja je predmet knjige op.pre.) glavnih problema, posebno stanovište da je osnovna sumnja, u ovom stanju, ona oko sopstvene egzistencije, uključujući osjećaj da pojedinac postoji ukoliko je samo viđen od strane drugih."
Izdavanje knjige "Podijeljeno Ja" nije naišlo na veliki odjek    o nadolazećem velikom umu. Nije došlo da iznenadne  velike slave koju su doživjeli Laingove kolege, Colin Wilson sa "Autsajderima" (The Outsiders) i John Osborne sa " Pogledaj ljutito unatrag" (Look Back in  Anger). Ni prihodi nisu pristizali. Ronni je smatrao da je knjiga propala. Njena važnost će biti shvaćena možda tek kroz  dvadeset ili trideset godina. U tom pogledu, Ronni je bio u potpunosti u pravu: Britanski psihijatrijski žurnal (The British Journal of Psychiatry) konačno je napisao recenziju "Podijeljenog Ja" 1982. godine[9] !
Povodom objavljivanja "Podijeljenog Ja" decembra 1960, godine, Ronni je uputio obiman dokument
(trideset  i pet stranica teksta, formata A5), Kraljevskoj Medicinsko-psihološkoj asocijaciji. Naslovivši ga kao "Razvoj egzistencijalne analize" (The Development of Existential Analysis), dokument je imao cilj da informiše kolege profesionalce o intelektualnoj pozadini njegovih teorija, posebno u poljima egzistencijalizma i fenomenologije:
"Egzistencijalistička  analiza nikako nije u potpunosti psihijatrijska, bilo bi suvislo govoriti o tome na takav način, ali je moguće da psihijatrija u potpunosti postane egzistencijalistička. Egzistencijalistička tradicija počinje da izranja kao pozicija izbora iz koje se pojedinac postavlja u odnosu prema psihijatriji, kao cjelini. Zasigurno će imati snažni, eksplicitni utjecaj u psihijatriji u nadolazećem stoljeću.
Kako kod nas, tako i drugdje, vrijeme će to pokazati."

Nedugo po dobivanju certifikata sa Psihoanalitičkog Instituta i objavljivanja "Podijeljenog Ja", Laing otvara svoju psihoanalitičku praksu u Wimpol Streetuu na broju 21. Wimpol Street, koja je paralelna sa mnogo poznatijom Hurley Street[10] ,  utočištem  Kraljevskog medicinskog društva, bila je Ronnijeva prva baza, budućih velikih  postignuća, kao i kontakt sa drugima. Ovdje, prvi put u svom životu, mogao je da sa klijentima  provodi vlastite psihoanalitičke metode. U Wimpol Streetu je mogao provoditi vlastito oblikovanu terapiju, koristeći metode po želji. Mali krevet, pokriven nabranim pamučnim pokrivačem, nije služio kao frojdovski kauč nego više po potrebi kao mjesto za odmor. Soba za konsultacije je bila jednostavna, sa  diskretno smještenim stolom u uglu sobe i nasumice raspoređenim stolicama. Drugi predmeti su raspoređeni odajući osjećaj mudrosti i znanja. Recimo slika drevnog druidskog simbola, tri ukrštena kruga, mogla je poslužiti kao početna tačka razgovora. Klijentima je sveukupna atmosfera odavala dojam smirenosti, a u tome se posebno isticala slika "Smrt Ikarusa". U toj prostoriji, njegovi poznati i oni manje poznati klijenti, iznosili su svoje najdublje strahove, kajanja, probleme, uspomene iz djetinjstva; ogoljavali bi svoje duše strancu glazgovskog akcenta. Kao psihoanalitičaru, Ronniju nikada nije nedostajalo klijenata, njegova reputacija kao liberalnog i iskrenog se ubrzo proširila.
Ronnie je počeo uzimati droge u dobi kada većina ljudi prestaje. Tek 1960. godine Ronni uzima svoj prvi trip, puši svoj prvi joint  i proživljava prostranstva halucinogenih droga, psilocybina i meskalina. Probao je i heroin, opijum i amfetamine, ali mu nisu bili po volji. Kokain je bio dobar kada se mogao priuštiti. LSD je droga koja je okupirala Ronnija i za koju je dobio odobrenje od Home Offica Britanske vlade, da je upotrebljava u terapeutske svrhe. LSD, koji se u to vrijeme proizvodio u Čehoslovačkoj, smatran je najboljom  korištenom vrstom droge za medicinske svrhe. Ronni je, međutim, bio u potpunosti svjestan rizika, ukoliko  je osoba fizički ili na bilo koji drugi način ugrožena. Zahtjevan je takt i iskustvo kako se osoba ne bi dovela u stanje "da poludi". Ronni je  uzimao male količine LSD-a (u razrijeđenoj formi sa vodom) sa klijentom gdje bi sesije trajale najmanje šest sati. Ove LSD sesije su  se održavale u Wimpol Streetu s manjim ili većim uspjehom. Bivši klijenti su se povjerili autoru (Adrian Laingu, op.pre.) da je uzimanje LSD-a sa R.D. Laingom bilo, kako iscrpljujuće tako i oslobađajuće; za neke osobe šestosatna sesija pod LSD-om je bila korisnija nego godine ortodoksne psihoanalize. Za druge, ova vrsta intervencije se mogla pokazati preuranjenom. Jedna proslavljena Irska spisateljica kratkih priča izvijestila je o neugodnom iskustvu ove intervencije. U to vrijeme socijalna i politička klima se počela  mijenjati. LSD je stekao negativan publicitet. Ronnie nikada nije zagovarao uzimanje snažnog halucinogena bez nadzora ili ako je u pitanju  mlađa osoba koja bi mogla da naudi sebi ili drugima, jer je upravo ovakva zloupotreba od strane drugih bila razlog lošeg publiciteta. Rasprava oko kontrolisanog i nekontrolisanog korištenja LSD-a je uvukla i mnoge utjecajne ljude. Generalno raspoloženje je bilo okrenuto protiv LSD-a i onih koji ga zagovaraju. To je ono što se kasnije i dogodilo. Tokom 1960-ih godina Ronnijeva praksa u Wimpol Street-u je stekla reputaciju mistične, ponajviše zahvaljujući korištenju LSD-a u svrhu terapije.
Dr. Jack Wilson, Ronnijev kolega sa Tavistock klinike tokom 1960-tih godina, prisjeća se uzbuđenja kada su im odobrena sredstva za provođenje istraživanja odnosa shizofrenije i porodice, od strane Odjela za Ljudske odnose pri Tavistock klinici 1961. godine (prvi grant je odobren 1958. godine). 1962. godine Tavistock klinika je tražila od Ronnija da ostane kao njihov uposlenik. Budući da je proveo pet godina kao stariji istraživač, sljedeći korak je trebao biti imenovanje za psihijatrijskog konsultanta. Trebalo je iznova donijeti važnu odluku. Ronni, koji je uvijek bio svjestan svojih godina, svojih postignuća ili odsustva istih, sada je ulazio u trideset i petu godinu, dostižići polovinu životnog vijeka. Uspostavivši svoju psihoanalitičku praksu i izlaskom knjige "Drugi i Ja" (The Self and the Others), (Tavistock Publications, 1961.), na krilima "Podijeljenog Ja", biznis je cvjetao. U kojem smjeru je trebalo da krene? Ispravno ili ne, Ronni se već udaljavao od zamisli da bude dio establišmenta kojeg nije toliko predstavljala Tavistock klinika, koja je smatrana marginalnom u odnosu na mainstream, nego onoga što je predstavljao plaćeni uposlenik, sa svim neophodnim obavezama i odgovornostima koje podrazumijeva redovna isplata.
Ronnijevu odluku da nastavi put sam 1962. godine, da radi onako kako želi, John Bowlby je oduvijek smatrao kao početak kraja. To je bilo pitanje taktike i strategije. Bowlby je smatrao da, ukoliko Ronni  želi da "promijeni svijet", najbolja strategija bi bila da djeluje unutar samog sistema. Osamostaljivanje je  vidio kao naivan metod za ostvarivanje ciljeva. Pored svega, Ronni je bio odlučan. Nije li već pokušao da promijeni stvari unutar sistema, i to bez ikakvog učinka? Najbolji umovi Tavistock klinike, sa jednim ili dva izuzetka, nisu odavali  priznanje metafizičkoj filozofiji, kao što je prikazana u egzistencijalističkim  i fenomenološkim tradicijama, kao dijelu kliničke psihijatrijske prakse, niti su priznavali njenu potencijalnu intrinzičnu značajnost u svakodnevnoj psihoanalizi. Čak su i toaleti bili označeni sa "osoblje" i "pacijenti". Bilo je vrijeme da se krene dalje.
Kap koja je možda i prelila čašu, bila je reakcija Tavistock klinike oko Laingovog rada na 44 stranice u kojem je analizirao probleme  rasprave o utjecajima  genetskih faktora na nastanak shizofrenije. Naslovljen kao "Kritika takozvane genetske teorije shizofrenije  u djelima Kallmana i Slatera" [11]  (A Critique of the So-Called Genetic Theory of Schizophrenia in the Work of Kallman and Slater), rad je predat Tavistock klinici 1962. godine. Filozofska i politička pitanja koja su se Ronniju nametala, fundamentalno su se ticala Kallmanovih i Slaterovih stavova. Oni su jasno vidjeli biološku vezu  u nastanku shizofrenije. Kallman je istakao  kako vjeruje "da bi se mogla sprovesti sterilizacija kod genetski opasnih slučajeva 'nepopravljivih'". Za Ronnija, ovo je bio tajni plan, eugenska kampanja. Za socijalno orijentisane teoretičare ovaj način razmišljanja je bio opasan, varljiv, elitistički i krajnje zastrašujući.
Ronnie je snažno napao Kallmana i Slatera i izjednačio njihovo  poimanje s onim "Alise u zemlji čuda". Bowly nije bio zadovoljan ovim pristupom. On je očekivao više klinički pristup: rad koji je trebao imati blaži ton, dok su polemika i retorika trebale podilaziti naučnom metodu analize. Ronnie  je već bio navikao na ovakve kritike. Čekao ga je još uvijek nedovršen posao pod pokroviteljstvom Odjela za Ljudske odnose pri Tavistock klinici.
Krajem 1962.  godine, Ronnie je podnio Tavistock klinici rad pod naslovom "Završni radovi  R.D.Lainga i saradnika, bazirani na protekle četiri godine". Svaki od ovih projekata, kao i njihov dalji rad, pretvorit će se u knjige tokom 1960-ih godina: "Razum, porodica i ludilo" (Sanity, Madness and the Family) sa Aaronom Estersonom, "Interepersonalne percepcije" (The Interpersonal Perceptions) sa Phillipsonom i Leeom, članci "Serija i neksus"[12]  i "Mistifikacija, zabuna, i konflikt"[13] , kao i rad o Sartru "Razum i nasilje" (Reason and Violence), koji je napisao koautorski sa kolegom Davidom Cooperom.
Važan projekat 1962. godine bio je "kreiranje Testa dijadnih perspektiva“  sa H. Phillipsonom i A. Russel Leeom, koji je trebao izaći  u vidu monografije u proljeće 1963. godine". Naposlijetku, isti projekat je prerastao u knjigu "Interpersonalne percepcije-teorija i metoda istraživanja" Ronalda Davida Lainga, H.Phillipsona i A.R Leea.
Ostavivši "Interpersonalne percepcije" za objavljivanje u 1966. godini, kada sazriju, proljeće 1963. se činilo poprilično optimistično. Možda upravo zbog, u terminologiji Ronnija, "velikih brojki", ova knjiga će predstavljati jednu od njegovih najboljih.  Vjerovatno je ona  jedno od najrjeđe čitanih Ronnijevih djela, ali i knjiga čija se ideja najduže održala u kliničkoj primjeni, posebno u oblasti "bračnih neslaganja". Trideset godina poslije,  Tavistock klinika još uvijek primjenjuje principe iz ove knjige.
Ronnijevi koautori "Interpersonalnih percepcija", čine  zanimljivo društvo. Herbert Phillipson je bio glavni klinički psiholog Tavistock klinike, najviše uvažavan zbog iskustva u vojnoj selekciji. Russell Lee, Amerikanac, je imao istraživačku stipendiju Nacionalnog Instututa za Mentalno zdravlje (NIMH) iz  Bethesde, Maryland.
"Radili smo skupa dvije godine, sastajući se svake dvije sedmice da razgovaramo o našim zajedničkim interesima i projektima (uključujući knjigu "Interpersonalne percepcije"). Približio sam "porodični sistem" Ronniju i grupi, dok je on nama približio "egzistencijalističku" perspektivu. Prvobitna i originalna ideja da se putem brojeva opišu interpersonalne percepcije je bila Ronnijeva (ideju je dobio iz Buberovih eseja). Ideja da se napravi  test baziran na brojevima, bila je moja.
Tokom mog dugogodišnjeg boravka u Londonu, uobličili smo test u formu koja se nalazi u knjizi. Naprimjer, jednom sam studiozno pretražio rječnik (od A do Ž) kako bih našao rješenje za određenu ideju.
Phillipson je bio uključen u svega nekoliko testiranja. Po mom odlasku iz Engleske, pomagao je oko prikupljanja podataka, skorovanja i interpretacije rezultata.
Što se tiče same knjige, Ronni je napisao prvu verziju, dok sam ja napisao iscrpnu drugu verziju, da bi potom sjedinili te dvije verzije. Prvobitno sam dobio stipendiju od NIMH-a, da bi me potom djelimično finansirali prilikom rada na knjizi, nakon mog odlaska iz Engleske. (Ronni je prvu verziju knjige završio po mom odlasku iz Engleske, pa smo stoga knjigu kompletirali putem pošte)[14] ."
"Interpersonalne percepcije" je knjiga koja će pratiti Lainga. Njeni aspekti se pojavljuju u različitim formama kroz Ronnijev kasniji rad ( naprimjer u knjizi "Čvorovi" (The Knots), koja je objavljena 1969. godine, samo tri godine nakon "Interpersonalnih percepcija") dok glavna tema oko koje se temelji rad, analiza interpersonalnih percepcija, nije odražavala akademski interes, nego glavnu komponentu Ronnijeve intelektualne znatiželje. Godine 1962., 1963. i 1964. označavaju najznačajniji intelektualni period Ronnijevog života, tokom kojih je napisao knjige: "Razum i nasilje", "Interpersonalne percepcije", "Razum, ludilo i porodica" , također su zabilježeni i drugi radovi, predavanja, članci i televizijski nastupi. Prelomna tačka koja je lansirala Ronalda Davida Lainga iz anonimnosti u kontroverzu je bila implikacija, a ne teza knjige "Razum , ludilo i porodica": da uzrok ludila leži unutar same porodice“ (kurziv prevodioca).

Slovo o Laingu

Period od 1957. do 1966 godine predstavlja najplodniji i najutjecajniji period Laingove intelektualne zaostavštine. Autorski ili koautorski piše knjige koje predstavljaju ujedno i prvu etapu njegovog stvaralaštva: "Podijeljeno Ja" (The Divided Self), "Drugi i Ja" (Self and the Others), "Razum, porodica i ludilo"(Sanity, Madness and the Family) sa kolegom Aaronom Estersonom, "Interpersonalne percepcije" (The Interpersonal perceptions) sa kolegama Phillipsonom i Leeom, "Razum i nasilje" (Reason and Violence) sa bliskim kolegom Davidom Cooperom o prvoj dekadi Sartrove filozofije. U ovim djelima osjeća se utjecaj egzistencijalističke misli iz prošlosti, ali i stavova savremenika Sartra, Foucaulta i Batesona.

"Podijeljeno Ja" (1960), predstavlja pokušaj da se ludilo stavi u subjektivni, razumljivi kontekst izvan utjecaja pozitivizma psihijatrije. Laing je u fokus knjige pozicionirao osobu posmatranu kroz egzistencijalističko-fenomenološku prizmu, koja osjeća "ontološku" nesigurnost - nesigurnost bivanja u svakodnevnim životnim situacijama koje za nju predstavljaju borbu. Osoba  doživljava svijet oko sebe kao potencijalnu opasnost koja može da ugrozi samo njeno biće. Shizoidno normalno stanje, prema Laingu, može preći u psihozu kada "ontološka" nesigurnost bude neizdržljiva za osobu. Ona se tada udaljava od drugih ljudi,  prekida svaku komunikaciju sa svijetom zatvarajući svoje "vlastito ja" u subjektivni svijet fantazije, dok tijelo, kao "lažno ja" nastavlja prividnu komunikaciju sa okolinom koristeći naučene repetitivne radnje. Tada osoba ostaje jedino  sa sobom u kontaktu. U ovom djelu, Laing objašnjava psihozu kao stepen otuđenja od sebe, kao autentično individualno obilježje vezano za samu egzistenciju osobe. Samo godinu dana poslije objavljuje se knjiga "Drugi i Ja"(1961), svojevrstan nastavak "Podijeljenog ja" u kom se prebacuje fokus interesovanja sa doživljaja shizofrene osobe na interakciju u društvenom kontekstu. Ovdje dolazi do izražaja odnos prema drugim ljudima iz perspektive shizofrene osobe. Govori se i o tome kako je teško ući u svijet drugog i samo pretpostaviti ono što druga osoba misli što ističe različite načine doživljavanja, kao i činjenicu da koliko ima različitih doživljaja svijeta  toliko postoji svijetova u kojima živimo. Laing vidi opasnost u postojanju društvenog konsenzusa oko događaja doživljenog na isti način od strane više ljudi. Koristeći primjere iz literature Sartra i Dostojevskog, pokazuje kako je svako iskustvo osobe, svaki njen doživljaj mješavina fantazije, stvarnosti, sna te je svaki doživljaj neponovljiv i autentičan. Prikazujući doživljaje svoje klijentkinje, zaključuje da ono što se smatra psihozom može predstavljati prirodni način izlječenja. Naglašava i da svaki doživljaj treba proširiti na društvenu mrežu i kontekst okruženja jer svaka osoba ima nadopunjujući kontekst za druge osobe. Ukoliko osoba dugo vremena dobiva od strane drugih paradoksalna viđenja sebe, ona biva pokolebana oko toga šta je zaista njen identitet pa se stavlja u položaj lažnog ja. Laing ovo potvrđuje primjerima koluzije, samoobmanjivanja, potvrđivanja lažnog položaja. Kada se osoba nađe u lažnom, neizdržljivom položaju, psihoza djeluje kao izvjesna potpora i izlaz. Laingovo shvatanje shizofrenog doživljaja i dalje se razvija i on kao temu svoje treće knjige "Razum, porodica i ludilo" (1964), stavlja fenomenologiju shizofrenog doživljaja u kontekst porodičnog neksusa. Njih ne zanima samo doživljaj shizofrene osobe, nego i kako ostali članovi porodice vide njeno ponašanje. Kao teorijsku osnovu ove knjige, koja je rezultat istraživanja porodica shizofrenih osoba, Laing i Esterson posuđuju Sartrove pojmove praksisa, procesa, inteligibilnosti te postavljaju hipotezu da shizofrenija ne postoji kao medicinsko-patološki entitet. Kao i mnogo puta u svojoj karijeri, Laing uvodi paradoksalnost u svoje djelo jer se knjiga bavi mladim djevojkama kojima je prvi put dijagnosticirana shizofrenija. Laing ističe  da ona, kao takva, ne postoji. Navodi da su osobe kojima je stavljena etiketa shizofrenije počele da se ponašaju kao shizofrene jer ulaze u karijeru pacijenta. Ono do čega su došli analizom porodične komunikacije jeste da u svakoj porodici gdje je jedna osoba označena kao shizofrena (od strane psihijatra) postoji nesvjesni vid komunikacije kod ostalih članova porodice koji izdvajaju tu osobu kao drugačiju, čudnu i u konačnici ludu. Kada pojedinac izrazi svoje potrebe i želje koje nisu u skladu sa pravilima porodice, dovodi  sistem same  porodice u pitanje. Jedini način da se sačuva porodica je da se putem paradoksalne komunikacije (double-bind) osoba stavi u neizdrživu situaciju iz koje se jedino može izvući paradoksalnim ponašanjem tj. psihozom. Tada nastupa intervencija psihijatra koji u tim ponašanjima vidi simptome shizofrenije. Tako osoba postaje pacijent koji je "neizlječiv" i koji životari između sistema porodice, koja se brine o njemu jer se "popravio", i sistema psihijatrije koji autentičnu potrebu pretvara u dijagnozu. Istina o vlastitim potrebama je sve vrijeme duboko zakopana u osobi koju njena porodica ne želi čuti.  Tu, prema Laingu, leži "neizlječivost" shizofrenije, pa zaključuje da je "psihotik osoba koja dere veo porodičnog fantazma , on dovodi u opasnost ravnotežu porodice koja se brani na taj način što ga proglasi ludim i zlim". Zaokruživši poimanje shizofrenije u kontekstu subjekta, interpersonalnih odnosa i porodične dinamike, sa kolegom Davidom Cooperom  piše knjigu o prvoj dekadi i utjecaju Sartrove filozofije naslovljenu "Razum i nasilje" (1964) . Iskazujući odobravanje i naklonost autorima, Sartr piše predgovor knjige koja se sastoji iz prikaza djela: Saint Genet, Pitanje metoda i Dijalektika kritičkog uma.  Laing i Cooper pišu uvod zajednički naglašavajući važnost uvođenja Sartove misli u Britaniju, ali i važnost egzistencijalizma u pristupu ljudskim patnjama. Prva dva poglavlja piše Cooper, ističući važnost djela Pitanje metode kao i opčinjenost Sartra Jeanom Genetom. Laing piše treće iscrpno poglavlje o Kritici dijalektičkog uma. Ova knjiga, tačnije njen  uvod, će biti tačka spoticanja između Coopera (tvorca kovanice antipsihijatrija) i Lainga, jer je Cooper bez odobrenja Lainga nazvao antipsihijatrom. Ljutita reakcija Lainga ne oslikava njegovo odmicanje od antipsihijatrijske misli, jer svako njegovo djelo diše antipsihijatriju i provodi je u praksu, nego predstavlja ljutnju i bijes svrstavanja u neku kategoriju, stavljenja pod neku etiketu, pa čak i antipsihijatrijsku. Kao dio projekta Tavistock klinike, Laing sa kolegama Phillipsonom i Leeom uobličava knjigu "Interpersonalne percepcije" (1966) o socijalnoj i interpersonalnoj fenomenologiji, naglašavajući važnost druge osobe u njenom djelovanju na pojedinca. Služeći se metodom interpersonalne percepcije (IPM-test kojeg su razvili), razmatraju odnos doživljaja i međudoživljaja u bračnim dijadama. U ovoj knjizi se vidi promjena interesovanja sa unutrašnjeg doživljaja na međudoživljaj.

Nakon ovog burnog i veoma produktivnog intelektualnog perioda, Laing izranja u očima javnosti kao psihijatrijski guru, kao glas nečujnih i zapostavljenih psihijatrijskih pacijenata. Kako se interes javnosti za njegova djela povećava, bilježi se veliki broj intervjua za razne magazine u Americi i Europi, veliki broj  javnih gostovanja, predavanja i televizijskih nastupa. Velika preopterećenost rezultira razvodom od žene,te potom izdaje knjigu "Politika doživljaja" (1967) koja predstavlja najsnažnije i njegovo najkontroveznije anti-psihijatrijsko djelo koje ujedno otvara drugi period njegovog intelektualnog stvaralaštva. Ovo djelo,sastavljeno od raznih predavanja, ga direktno i brzo uvodi u političko djelovanje. Posebno stiče popularnost unutar studentskih kampusa (slučajno ili ne ovo djelo prethodi studentskim neredima 1968.). Laing kritikuje društvo i njegove ideale koji nisu skrojeni po egzistencijalnim potrebama indivudue. Smatra da se osoba adaptira na vanjske događaje, koji su istovjetni za sve ljude, tvoreći tako univerzalnu istinu doživljaja. Sa druge strane, stopiranjem doživljaja stopira se autentičan izričaj, želja i potreba, pretvarajući se u uniformnu statističku radnju - normalnost. Svaki doživljaj koji je u neskladu sa većinom se smatra ludim i odbacujućim, zbog čega i nastaje pojava koju Laing naziva psihofobija - strah od vlastitog doživljaja. Društvo pravi osobe koje su otuđene od sebe i koje mu služe na najbolji način, pa shizofrenija i psihoza kao sasvim drugačiji doživljaj i pogled na istinu predstavljaju opasnost po društvo. Ovdje se vidi neraskidiva veza između vještačke društvene stvarnosti i odnosa psihijatrije prema normalnosti i nenormalnosti. Autentičnost predstavlja paradigmu promjena u društvu. Ona je izražena u ludilu stoga je treba spriječiti da ne bi narušila  mir statističke većine u društvu. Ovdje Laing ponovo mijenja poziciju spram ludila i shizofrenije govoreći da nema ništa loše ako osoba potone u dubine vlastitog bića jer time istražuje i putuje u subjektivnu stvarnost koja može predstavljati paradigmu duhovnog preporoda. Gubitak sebe može imati i iscjeljiteljski karakter (ali  može i da "sprži¨). Umjesto break-downa osoba doživi break-trough čime se probija iz običnog, poznatog , bezličnog svijeta u subjektivni, unutrašnji, autentični prostor. Da bi se osoba ponovo rodila, ona mora najprije egzistencijalistički umrijeti. Potom slijedi metanoia, obnavljanje i duhovni preporod. U dodatku ovoj knjizi pod naslovom "Rajska ptica" (The Bird of Paradise), Laing govori pjesničkim esejom o vlastitom transcedentalnom iskustvu i opisuje ga kao ne-egoično i sve religijsko. Njegovu pažnju još jednom je privukla tema porodice u djelu "Politika porodice i drugi eseji" (The Politcs of the Family, and other esseys, 1969.), inače serija razgovora sa Kanadskog radija CBS,ali ovaj put on dovodi u pitanje naše znanje o pojmu porodice i njenom djelovanju. Bazirajući se  na analizu porodičnog sistema, ukazuje na moć koju porodica ima nad drugima. Djelo "Čvorovi" (The Knots 1970), poetsko-filozofska forma shizofrenog djelovanja, će zaokružiti drugu epohu Laingovog stvaralaštva. Teško je reći da li su ovo pjesme ili  hibridna slobodna literarna forma, ali je jasno da oslikava zamršenost shizofrene misli: "Oni igraju igru. Igraju se da se ne igraju igre. Ako im pokažem da vidim da se igraju, ja ću prekršiti pravila i oni će me kazniti. Moram igrati njihovu igru, da ne vidim igru". "Čvorovi" su  imali veliki komercijalni uspjeh (smatra se da su izašli pod pritiskom ekonomske oskudice jer je Laing, prema riječima sina Adriana, stalno nastojao da "živi životom kralja sa primanjima pjesnika") i kasnije su  uspješno preinačeni  u pozorišnu predstavu koja se i danas igra u Londonskom Old Vic teatru. Ovaj period obilježio je i brak sa Njemicom Juttom Werner.
Paralelno sa drugom etapom svog stvaralaštva, zajedno sa Cooperom, Estersonom i drugim kolegama, osniva udrugu  The Philladelphia Association čiji je zadatak da obezbijedi siguran prostor u kojem osoba može proživjeti ličnu dezintegraciju i ponovni povratak. To ostvaruje u vidu  antiinstitucije "Kingsley Hall" (1965-1971)  u Londonu, koja je predstavljala izvjesnu antipsihijatrijsku komunu u kojoj ostvaruje svoje teorijske postavke u praksu. Tu nije postojala presija bilo koje vrste kao ni hijearhija. Lijekovi, kao vid terapije, su bili isključeni te zamijenjeni empatijom i razumijevanjem. Najpoznatija stanarka "Kingsley Halla"  bila je Mary Barnes, koja je prošla kroz svoje ludilo neometana, vraćajući se nazad u djetinjstvo kao beba, preko potpunog psihološkog sloma kada je crtala izmetom. Mary Barnes je svoje iskustvo opisala sa svojim terapeutom Joe Berkom u knjizi "Dvije zabilješke o  putovanju kroz ludilo" (Two Accaunts of Journey Trough Madness), koja je kasnije adaptirana u   hit predstavu. Nakon zatvaranja "Kingsley Halla" zbog pritiska društva i nedostatka finansija, Laing sa kolegama osniva "Archway Community", antipsihijatrijsku komunu čije je djelovanje prikazano u nagrađivanom dokumentarnom  filmu "Asylum" iz 1971. godine.
Trećem periodu njegovog intelektualnog stvaralaštva prethodilo je dvogodišnje izbivanje sa intelektualne scene Londona. Svoj mir sa ženom i djecom  tražio je u putovanjima Indijom, Cejlonom i Indonezijom zadržavajući se u budističkim manastirima prakticirajući jogu i meditaciju (neko vrijeme je provodio i meditirajući u pećinama sa guruom). Nakon povratka u London uviđa da su se njegove kolege odvojile od antipsihijatrijske misli ili ta misao nije više bila tako radikalna i snažna. Odstupa sa čela The Philladelpia Associationa i kreće na predavačku turneju po Sjevernoj Americi. Tada se rađa i njegov novi intelektualni fokus: pitanje života i smrti, koje  ga je proganjalo cijelog života. Inspirisan inovativnim radom američke psihoterapeutkinje Elizabeth Fehr o "obrođavanju" (Re-birth), Laing organizuje seriju radionica "obrođavanja" koje simuliraju ponovni prolazak/borbu kroz porođajni kanal. Njegova knjiga "Činjenice života" (The Facts of Life 1976) je najvećim dijelom inspirisana ovim radionicama. U ovoj knjizi se Laing izlaže čitaocu u potpunosti književnom formom dnevnika. To je intimni prikaz njegovog razmišljanja o vlastitoj prošlosti hipotetizirajući o tome šta se dešava od trenutka začeća do porođaja u psihi osobe, kao i o tome šta se dešava kada umremo. Smatra da se treba dati važnost periodu od začeća do porođaja na formiranje psihološkog aparata i odražavanje na cjelokupan život čovjeka i predlaže da se na psihoanalitički razvojni stadij doda pupčano-posteljični stadij, koji prethodi oralnom stadiju (anticipira važnost prenatalne psihologije). Radovi koji su uslijedili bavili su se više humanističkom psihologijom  u literalnom vidu: "Da li me voliš?" (Do You Love Me? 1976), usmjerava ba se odnos ljudi kada su  uključeni osjećaji, knjiga "Razgovori sa djecom" (Conversations with children, 1978), koja predstavlja zapis u vidu dnevnika u kojem stoje razgovori Ronalda Lainga i Jutte sa njihovom djecom u periodu 1970-1977. godine, a bavi se isticanjem važnosti  uloge koju djeca imaju u životu odraslih. Izdaje i "Sonete" (The Sonnets, 1979 ) u formi koja podsjeća na ¨Čvorove¨.
Godine 1980. sa suprugom odlazi u Španiju, na konferenciju "Psihoterapija budućnosti", gdje doživljava prevaru. Tada je  počeo da pije mnogo više nego prije i zapadao je u prepirke i fizičke obračune sa kolegama. Mnogi ga pamte u ovom periodu kao agresivnu osobu "koja nije bila svoja". Pokušava da se koncentriše na rad i objavljuje "Glas iskustva" (The Voice of Experience 1981), knjigu koja je govorila o odnosu nauke i prenatalnog iskustva. Sljedeće godine objavljuje prvi dio svoje biografije "Mudrost, ludilo i ludak" (Wisdom, Madness and Folly 1985), o svom životu do tinejdžerskog doba. Nakon razvoda od supruge, upoznaje Margueritu Romayne-­Kendon sa kojom odlazi isprva u Ameriku (gdje su se snimala njegova predavanja i  film "Did You Used to be R.D.Laing?). Nakon povratka u Austriju posvetio se intelektualnom radu.  Javile su mu se ideje za knjige koje nikada neće biti objavljene: Jungova biografija, "Politika rođenja" (The Politics of Birth),"Put ratnika" (The Way of  the Warrior), "Laži ljubavi i ljubav od laži"( The Lies of Love and the Love of Lies). Zbog govora o klijentu na radiju i javne kritike psihoanalize, izbačen je iz Medicinskog savjeta 1987. bez mogućnosti za dalji terapijski rad.  Laing je zagovarao važnost autentičnosti ličnosti, individualni karakter, pravo na različitost i različito ispoljavanje. Važno je cijeniti ono što je radio kritikujući i svoju i njoj srodne struke. U toku života je nazivan ludakom, prevarantom, pijanicom, genijem, čak su neki smatrali i da je umro prije vremena. Sve ovo odražava njegovu paradoksalnu ličnost koju je prenio i na svoja djela. Pratile su ga i mnoge kontroverze i zanimljive, gotovo mitske priče. Jedna od istinitih je da su poslije njegovog predavanja studenti u Tokiju zapalili psihijatrijsku kliniku a druga priča koja se navodi kao primjer njegove karizme i nesputanog uma govori o djevojčici koja je bila primljena na psihijatriju gdje je samo sjedila naga i gledala kroz prozor. Niko nije mogao da uspostavi kontakt sa njom. Laing je po ulasku u njenu sobu privukao stolicu, skinuo se nag i gledao "sa njom" kroz prozor. Nakon pola sata djevojčica uspostavlja kontakt sa Laingom. Posljednje trenutke života provodi na Francuskoj rivijeri igrajući tenis. Na upit da li treba doktora jer izgleda blijed, njegove posljednje riječi su bile :"Doktor, koji jebeni doktor?". Ronald David Laing umire u augustu 1989. godine, ostavljajući iza sebe  15 knjiga, dvije supruge, devetero djece i hiljade intelektualnih sljedbenika. Bogato naslijeđe.
Nakon svega iznesenog se postavlja pitanje zašto se djela poput "Podijeljenog Ja", "Drugi i Ja", "Razum, porodica i ludilo" ali i druga ne izučavaju na fakultetima psihologije i specijalizacijama iz psihijatrije u našim akademskim krugovima? Zašto se ne stave na obaveznu ili neobaveznu širu (najširu!) literaruru? Kome Laing smeta i zašto?



[1] Cilj ovog članka jeste da se ukaže na važnost  i veličinu lika i djela Ronalda Davida Lainga u savremenoj psihološkoj misli. Ovaj rad nema namjeru dubinski i kritički prilaziti svakom Laingovom djelu, nego prikazati opus teorijskog i praktičnog djelovanja osobe koja se smatra, poslije Frojda i Junga, najistaknutijom figurom psihologije 20. stoljeća, te na taj način zainteresovati čitaoce da se sami bave Laingom.

[2] Naslov"Podijeljeno Ja Ronalda Davida Lainga "(The Divided Self of R.D.Laing)  predstavlja sedmo poglavlje iz knjige "R.D.Laing : A Life", najiscrpnije i po mnogima najvjerodostojnije biografije kontroverznog psihijatra, psihoanalitičara i antipsihijatra Ronalda Davida Lainga.Ovu biografiju potpisuje njegov sin iz prvog braka Adrian Laing, koji donosi surovi portret  Ronalda Lainga kao oca koji zapostavlja djecu, kontoverzne ličnosti, autora, revolucionara, genija, humaniste.Prevod ovog poglavlja je odobrio sam autor Adrian Laing , predstavljajući na taj način premijeran uvid u ovu jedinstvenu biografiju na južnoslavenskim jezicima.
[3] "The Collusive Function of Pairing in Analytical Groups", British Journal of Medical Psychology, vol.31 (1958),pp.117-23.
[4] Ronnie je nadimak ,kojim su ga zvali njegovi prijatelji i bliske kolege,a u ovom tekstu njegov sin Adrian Laing (op.pre.).
[5] Laingov kolega, psihoanalitičar (op.pre.).
[6] Ronal D. Laing je umro u augustu 1989. godine (op.pre.).
[7] Charles Rycroft je bio Laingov lični analitičar i mentor.
[8] Čuveni britanski pedijatar i psihoanalitičar, osoba koju je Laing smatrao svojim duhovnom mentorom.
[9] British Journal of Psychiatry, vol. 140 (1982) pp.637-42
[10] Ova ulica je poznato utočište  najprestižnijih   doktora i psihoanalitičara u Londonu(op.pre.).
[11] F. Jkallman, "The Genetics of Psychoses; Analysis of 1,232 Twin Index Families", Paris: Congres International de Psxhiatrie,vol 6 (1950), pp.1-40. E. Slater,"Psychoticnad Neurotic Illnesses in Twins", Medical Research Council, Special Report No. 278.Ovaj rad se nalazi u knjizi Richarda Evansa, "R.D.Laing: The Man and His Ideas".
[12] "Series and Neksus" kao članak je objavljen u ediciji "New Left Review" za izdanje maj-juni 1962. godine.
[13] Članak "Mystification, Confusionand Conflict" je objavljen u zborniku "Intensive Family Therapy: Theoretical and Practical Aspects by 15 Authors" u ediciji Ivana Boszormenyija i Jamesa L. Frama.

[14] Iz pisma Russella Leea autoru, 10. aprila 1991. godine.