Proljeće/Ljeto 2011

  ZNAČAJ PUTOVANJA U KONSTRUIRANJU IDENTITETA: Unutrašnje putovanje kao kontrapunkt čovjekovih “Ja”
  Marko Raguž
 
 

Uvod

Moglo bi se kazati da filozofska koncepcija vremena Henrija Bergsona ima donekle sličnu ulogu kao i filozofija Friedricha Nietzschea, a sve u odnosu na književnost koja će kasnije, tokom prve polovine 20. vijeka nastajati. Gabriel Marcel je pisao (tekst Čovjek u pitanju) o onome što je posljedica “smrti Boga”, što je jedno od osnovnih pitanja kojima se egzistencijalizam bavi. A upravo je ta problematika možda čak i osnova književnosti u prvoj polovini dvadesetog vijeka. György Lukács (Roman i povijesna zbilja) govorio je o raspadu “objektivne stvarnosti” na mnoštvo “subjektivnih”, a baš se u tome sastoji jedna od razlika između romana realizma i nekih romana koji pripadaju modernizmu. Marcel Proust, James Joyce, Virginia Woolf, William Faulkner su pisci kod kojih se ogleda upravo to – raspadanje objektivne stvarnosti, ukidanje vanjskog centra, subjektivizam i tome slično. U tome smislu Bergsonova koncepcija vremena ima značaj, jer Bergson obara deterministički koncept vremena, koje je u stvari vrijeme koje otkucava na časovniku. Ono je prema Bergsonu ništa drugo do čovjekov konstrukt. Bergsonov pojam trajanja bi bio blizak psihološkom vremenu. Iz toga razloga se ne može kazati kako je Bergson uveo neku novinu (barem ne sasvim), pošto je psihološko vrijeme bilo predmet filozofskih razmatranja i u ranijim vremenima. Čini mi se da osnova Bergosonove koncepcije vremena može biti iskazana sljedećim citatom iz njegove knjige Ogled o neposrednim činjenicama svesti, premda je sve to mnogo složenije: “Kada, na brojčaniku sata, pogledom sledim kretanje kazaljke koje odgovara oscilacijama klatna, ja ne merim trajanje, kao što bi se pomislilo; ograničavam se samo na to da brojim istovremenosti, što je nešto sasvim drugo. Izvan mene, u prostoru, postoji uvek samo jedan jedinstven položaj kazaljke i klatna, jer od ranijih položaja ništa ne ostaje. Unutar mene se nastavlja proces organizacije ili uzajamnog prožimanja činjenica svesti, proces koji čini pravo trajanje. Zato što tako trajem, ja sebi predočavam ono što nazivam prošlim oscilacijama klatna u isto vreme dok uočavam sadašnju oscilaciju.” Također je vrlo bitno Bergsonovo diferenciranje unutrašnjeg i vanjskog “ja” u kontekstu problematike koja se tiče vremena. Prema Bergsonu se naše “ja” samo svojom površinom dotiče vanjskoga svijeta. A na tome se odnosu uspostavlja naše vanjsko “ja”. To je ono čovjekovo “ja” koje je u prvom planu u svakodnevnom, društvenom životu (pa je radi toga, prema Bergsonu, prisutan osjećaj da se sve odvija u homogenoj sredini). Međutim, naše pravo i istinsko “ja” jeste ono unutrašnje. U odnosu na unutrašnje “ja” Henry Bergson uspostavnja svoje shvatanje trajanja, a  ono bi se jezgrovito moglo iskazati onim što je kazao sam Bergson: trajanje ne mjerimo, već ga osjećamo. Odnos unutrašnjeg i vanjskog “ja” ima veliki značaj u Proustovom “Traganju za izgubljenim vremenom”.

Unutrašnje i vanjsko “ja”

Osnova Proustove poetike jeste logika čovjekove svijesti. Baš time “Traganje za izgubljenim vremenom” i počinje. Pripovjedač, osamljen, izlolovan od svega vanjskog, leži na krevetu u svojoj sobi. Time je potpuno potisnuto vanjsko “ja”, površinske razine svijesti, a u prvi plan isplivava unutrašnje “ja”, to jest dubinske razine svijesti. U takvome stanju se u svijesti pripovjedača javljaju “slike” iz prošlosti, afektivno sjećanje koje je aktivirano položajem njegovog tijela u krevetu. U sličnome stanju zatičemo pripovjedača i u posljednjem romanu u ciklusu (Pronađeno vrijeme); a zatičemo ga bolesnog i izdvojenog od svega. To je način na koji sjećanja postaju u životu subjekta dominantni, odnosno ona postaju prostor pune egzistencije subjekta. Takvo stanje pripovjedačevo, stanje njegove svijesti jeste upravo ta “jezgra” ogromnog spleta sjećanja, koji sačinjava Proustovo Traganje za izgubljenim vremenom. U ovome se, dakle, sastoji sličnost između Bergsonove filozofije i stvaralaštva Marcela Prousta. Izolacija pripovjedača omogućuje potiskivanje “površinske svijesti” (koja je u običnom, društvenom životu u prvom planu), dok njeno mjesto zauzimaju dubinske razine svijesti. A logike na kojima funkcioniraju površinske i unutrašnje razine svijesti su potpuno drugačije. Ukoliko se nastoji objasniti struktura Proustovog ciklusa romana, to je nemoguće učiniti zaobilaženjem odnosa između unutrašnjeg i vanjskog “ja”, dok svaki drugi srodni oblik problematike Proustovog stvaralaštva, također, mora biti posmatran i u tim kategorijama.
U narednom poglavlju će biti riječi o strukturi Proustovog ciklusa romana, u kontekstu unutrašnjeg i vanjskog “ja”.

 

Značaj imena u kontekstu strukture Proustovog ciklusa romana

 

Edmund Wilson (u knjizi “Akselov zamak ili o simbolizmu”) piše da je ciklus romana “U traganju za izgubljenim vremenom” poput jedne velike mreže. Ako se uzme u obzir kakve korelacije postoje između pojedinih dijelova, način na koji su uvezani unutrašnjim vezama u jednu organsku cjelinu (što podsjeća na sistem krvotoka u organizmu), onda je ciklus Proustovih romana upravo jedna velika mreža, sa vlastitom logikom ustroja. Ako se govori u strukturi Proustovog ciklusa romana, onda se govori o ustroju građe, a taj ustroj bi se najbolje mogao prikazati shematski, tj. razmišljati o njemu kao da je “pružen” po nekakvoj ravni, koja je slična geografskoj karti. Glavni nosioci toga ustroja su imena mjesta i ljudi. Može se za primjer uzeti Cobray, Balbec i Pariz. U okviru tih mjesta postoji veći broj manjih, koji su zasebni i manje ili više unutar sebe zatvoreni. Recimo, Combray bi se mogao podijeliti na Marcelov dom, put prema Guermantesu i put prema Meseglisu. Marcelov dom se, opet, može podijeliti na Marcelovu sobu, koja je kao i svaka soba u kojoj dugo boravimo jedan čitav kosmos, zatim na prostorije koje dijeli sa ukućanima, sobu njegovih roditelja. Svaka je različita, odnosno svaka je jedan svijet ustrojen na poseban način. Put prema Germantovim je ulaz u jednu ogromnu sižejnu struju. Ta sižejna struja će teći sve do “Pronađenog vremena”. Put prema Meseglisu, na kojem prvi put sreće Žilbertu, ulaz je u drugu sižejnu struju. Ona će se nakon opsesije Gilbertom, nastaviti opsesijom “buljukom djevojaka” na morskoj pozadini (U sjeni procvalih djevojaka), Albertinom, koja će trajati do Bjegunice, a ta struja će biti proširena, pored ostalog, na Swannov odnos prema Odeti, ljubavni život Saint-Loupa, barona de Charlusa itd. Mjesta su neraskidivo povezana sa likovima koji ga grade. To najbolje potvrđuje sljedeći citat iz “Pronađenog vremena”: “Naše odnose s nekim bićem koje smo čak slabo poznavali, ne bismo mogli ispripovijedati a da ne izredamo najrazličitija mjesta na kojima se odvijao naš život.”
Treba reći da kod Prousta postoji na stotine likova, a svi ti likovi su grupisani u nešto što bi se moglo usporediti sa mravinjakom. Kada se spomenu imena gospođe de Guermantes ili gospođe Verdiren, ona pored toga što imenuju te osobe, unutar sebe podrazumijevaju i njihove salone; pa tako prijem kod gospođe de Guermantes podrazumijeva prisustvo ogromnog broja zvanica koje se u tome salonu uvijek pojavljuju, čime su oni svi svrstani pod jedno Ime. Albertina za sobom povlači još jedan svijet, skupinu djevojaka u Balbecu i Parizu, one su upravo jedan zasebni svijet koji se može spajati sa drugim, ali nikada stopiti. Tako je i sa baronom de Charlusom, Saint-Loupom, gospođom Verdiren.
Dakle, moglo bi se u jednoj detaljnoj analizi Proustovih romana upravo kroz “imena” prikazati ta mreža, odnosno umreženi svjetovi koji tvore Prustovo Traganje za izgubljenim vremenom. Sve se u Proustovom ciklusu romanu kreće prema određenom Centru. Kao primjer se može navesti kraj romana U sjeni procvalih djevojaka, kad Marcel ugleda misterioznog čovjeka, koji stoji na jednom mjestu i posmatra ga. Riječ je o prvoj i do krajnosti vanjskoj slici lika, u ovom slučaju barona de Charlusa. U narednim romanima (Oko Germantovih, Sodoma i Gomora, Zatočenica), Marcel se sve više približava Centru, skida lažne slojeve sa tog lika, prodire prema istini o njemu, da bi u Pronađenom vremenu sasvim slučajno zatekao barona de Charlusa u jednom pansionu, u situaciji koja ga upotpunosti razotkriva. Uzgred, u tom pansionu se okončava jedna čitava tematska struja. Riječ je o svijetu “Sodome i Gomore”. U romanima Put k Swanu i U sjeni procvalih djevojaka, gledajući kroz ukupnost ciklusa, postavljeni su temelji većine važnijih sižejnih struja, i to najčešće po gore navedenom principu. Dakle, čitavo “Traganje za izgubljenim vremenom” je organizirano oko nekoliko glavnih čvorišta, na kojima se grade sižejne struje. Sve te sižejne struje, na posredan ili neposredan način, objedinjuju se u posljednjem Proustovom romanu “Pronađeno vrijeme”. Stoga je taj posljednji roman u ciklusu zapravo onaj koji oblikuje okvir, pa samim time i poetiku Proustovog stvaralaštva.
Čitajući “Pronađeno vrijeme” upoznajemo i mehanizme na kojima je ta poetika uspostavljena. Tada u punome smislu dolazi do izražaja značaj odnosa unutrašnjeg i vanjskog “ja” u organizaciji Proustovog ciklusa romana. U ovom je kontekstu vrlo važna konstatacija Georgesa Pouleta (iznesena u knjizi “Čovek, vreme, književnost), a govori o “trenutačnosti prustovskog romana”, koja se manifestuje kroz čitav roman: “Tu svakog trenutka prestaje i iznova počinje nenastavljena delatnost. Kod Prousta se, tako reći, bića nikad ne razvijaju. Isto kao kod Žida, oni kroz celu povest ne napreduju. Anahronični, mahoviti, oni mnoštvom svojih pojava ili doživljaja mogu da daju utisak kontinuiteta, iluziju jedinstva, ali njihovi životi su samo zbir trenutaka.” Također, na ovu problematiku se veoma precizno može primijeniti Bergsonov pojam “trajanja”. Henri Bergson navodi primjer klatna koje otkucava šezdeset otkucaja ili šezdeset sekundi. Ako se pokušamo sjetiti svakog otkucaja onako kako su se odvijali, to neće biti moguće i time se ne može doći do suštine trajanja. Slike tih otkucaja ćemo “primetiti jednu u drugoj, kako se prožimaju i među sobom organizuju kao note neke melodije, obrazujući ono što ćemo nazvati nejasnom ili kvalitativnom množinom, a što nema nikakve sličnosti sa brojem…” Dalje Bergson piše: “…tako ću dobiti sliku čistog trajanja, ali ću se, takođe, potpuno osloboditi ideje o homogenoj sredini ili o merljivom kvantitetu.” U Proustovom “Pronađenom vremenu” pripovjedač govori kako osjeća da leži na nekoj ogromnoj visini, na naslagama svojih brojnih “ja”, a na drugom mjestu, kako sjećanja kao brodovlje plove po njegovoj svijesti. Prema Marcelu Proustu, svaki se život sastoji od smjenjivanja, umiranja i rađanja naših brojnih “ja”. Umiranje jednog našeg “ja” ne podrazumijeva završen čin, kao ni kod Bergsona otkucaj klatna, nego se nešto od tog “ja” prenosi u sljedeće, da bi na kraju, kada pripovjedač u “Pronađenom vremenu” leži u samrtničkoj postelji sva ta brojna “ja” bila prisutna u njemu, kako kaže Bergson, prožimajući se i među sobom organizujući.
Kakva je razlika između načina na koji su konstruisani likovi kod Prousta i recimo u realističkom romanu? Iako likovi u romanu realizma mogu doživljavati unutar sebe velike promjene, na način da na kraju romana ponekad ne “liče” na sebe s početka, to nikada neće biti ni blizu načinu na koji je uspostavljena slika književnoga lika kod Marcela Prousta. Navedeno je da kod Prousta postoji jedino trenutak, da pojave ili događaju daju samo utisak kontinuiteta. Glavni junak Marcel ne samo da nije monolitan, nego je sastavljen od brojnih “ja”, od lanca tih “ja”, koji bi se čak mogli posmatrati kao zasebni likovi. Drugo, Marcel nije jedini lik u Proustovom “Traganju za izgubljenim vremenom”. Na koji način su oni konstruirani? Sve biva “posmatrano” iz vizure glavnog junaka Marcela, pa ako uzmemo u obzir podjele koje postoje unutar njega, doći ćemo do zaključka da je njime determiniran svaki drugi lik. Tako dolazi do toga da je baron de Charlus jedan lik “U sjeni prozvalih djevojaka”, a drugi u “Sodomi i Gomori”. Naravno, sasvim je jasno da je riječ o istom liku, ali Marcelovim prelaskom iz jednog u drugo “ja” dolazi do revidiranja svega onoga što pripada prethodnom “ja”. To je vrlo bitno, a o tome će, u različitim kontekstima, biti riječi i u narednim poglavljima. Dakle, okvirno je objašnjena struktura Proustovog ciklusa romana, na način da je definirana kao jedna velika mreža sjećanja. Albert Camus (u svojoj knjizi “Mit o Sizifu”) piše da je svako stvaranje pokušaj ponovnog proživljavanja. Proustovi romani su to u najdoslovnijem smislu. To je pokušaj da se okupe sva sjećanja, sve proživljeno (ili ono što jedino i sačinjava život svakog pojedinca), da se pronađe svo izgubljeno vrijeme te da mu se kroz umjetnost omogući prelazak u svijesti drugih ljudi. Naš protekli život, koji je sadržan u našim sjećanjima, nije onakav kakav je bio dok smo ga proživljavali. Proustovi romani su jedan čitav život koji je pohranjen u sjećanjima, a to znači da takav život ima posebnu strukturu, a ta je struktura upravo struktura Proustovog Traganja za izgubljenim vremenom.

 

 

 

 

 

 

 

 

Unutrašnje putovanje kao osnova konstrukcije identiteta
u djelima Marcela Prousta

 

  1. Vrijeme i identitet

“Ali Cixousina Kukuta nije parodija Marcela Prousta, ona ga stavlja u nužni saodnos sa ovom etapom vlastitog traganja za (izgubljenim) identitetom, koje modernu francusku spisateljicu približava pronađenom identitetu, dodaje jedan ugaoni kamen na zdanje njegovog budućeg osvajanja. Proust je pronašao izgubljeno vrijeme (treba li se prisjetiti da je taj posljednji tom Traganja objavljen posthumno?): ali već odavno je bjelodano da su se za njega vrijeme i identitet uzajamno uslovili i u stvari poistovjetili. Uostalom, Proust je među prvima, ako ne i prvi, pitanje identiteta individue u modernom smislu postavio na samom početku 20. vijeka: njegovu prvu samoidentifikaciju predstavljala je memorija tijela…” Navedeni citat je jedno sporedno zapažanje u tekstu Hanife Kapidžić-Osmanagić (“Život kao ispijanje otrova”), ali je od velikoga značaja za problematiku Proustovog stvaralaštva koja se u ovome radu izlaže. Posebno treba izdvojiti stav Hanife Kapidžić-Osmanagić da je u stvari Proust među prvima u književnome obliku tematizirao identitet individue u modernome smislu, s jedne strane, a s druge, da su kod Prousta vrijeme i indentitet u stvari jedno. U kolikoj je mjeri to istinito, najbolje govori sljedeći citat iz Proustovog “Pronađenog vremena”: „Čuđenje koje u meni izazvaše te riječi i užitak koji mi pružiše zamijenila je veoma brzo, dok je gospođa de Saint-Loup otišla u jedan drugi salon, misao o prohujalom Vremenu na koju me također upućivala, na svoj način, gospođica de Saint-Loup iako je još nisam ni vidio. Zar nije ona, uostalom kao i većina bića, ono što su u šumi kružna raskšća u kojima se sastaju putovi što vode, kao i naš život, iz najrazličitijih pravaca? Bezbrojni bijahu putovi koji su dopirali do gospođice de Saint-Loup i koji su se širili oko nje. Ponajprije su se u njoj stjecala ona dva velika puta kojima sam se toliko šetao i toliko sanjao – po njezinu ocu, Robertu de Saint-Loupu, put prema Guermantesu, po Gilbereti, njezinoj majci, put prema Mesegliseu koji bijaše put k Swannu. Preko djevojčine majke i Champs-Elyseesa jedan me vodio k Swannu, k mojim večerima u Combrayu, k putu u Meseglise; preko njezina oca, drugi me je vodio prema poslijepodnevima u Balbecu gdje sam se pokraj osunčana mora opet sastajao s njim. Ali su se između ta dva puta već javljali poprečni jer sam u onaj zbiljski Balbec, u kojemu sam upoznao Saint-Loupa, dobrim dijelom želio poći zbog onoga što mi je Swann pričao o crkvama, osobito perzijskoj crkvi, a s druge strane, preko Roberta de Saint-Loupa, nećaka vojvotkinje de Guermantes, ponovo sam tu povezao, u Combrayu, put prema Guermantesu.“
U nastavku pripovjedač i dalje nabraja „sporedne putove“, ali na osnovu navedenog se sasvim dobro može objasniti istovjetnost vremena i identiteta kod Marcela Prousta. Čak i sam pripovjedač naglašava vezu između osobe koja je u njemu aktivirala sjećanje i vremena koje je prohujalo. Čak to Vrijeme naglašava početnim slovom. Svi ti putevi o kojima govori, glavni i sporedni, jesu u stvari osnove njegovog identiteta. Kada govori o vremenu za kojim traga, on istovremeno govori o vlastitome identitetu. A na čemu se zasniva spomenuto traganje za vremenom ili identitetom. Zasniva se na unutrašnjem putovanju. Iz toga razloga pripovjedač na jednome mjestu govori kako sjećanja plove po njegovoj svijesti kao brodovi. Edward Said u eseju „Razmišljanja o egzilu“ piše: „Za prognanika se životne navike, izražavanje ili aktivnost u novoj okolini neizbježno pojavljuju nasuprot sjećanjima na te stvari u drugoj okolini. Tako su i nova i stara sredina žive, stvarne, pojavljuju se zajedno u kontrapunktu.” Moglo bi se kazati da je čitavo Proustovo “Traganje za izgubljenim vremenom” zasnovano na kontrapunktu sjećanja. Taj kontrapunkt je u svojoj suštini identičan egzilantskom kontrapunktu, o kojemu je pisao Edward Said. Razlika je samo u načinima na koji se kontrapunkt sjećanja manifestuje.
U kojem je to smislu Proustov ciklus romana zasnovan na kontrapunktu sjećanja? Kao primjer može poslužiti i navedeni citat iz romana “Pronađeno vrijeme”, premda je broj takvih primjera u “Traganju za izgubljenim vremenom” ogroman. “Zar nije ona, uostalom kao i većina bića, ono što su u šumi kružna raskšća u kojima se sastaju putovi što vode, kao i naš život, iz najrazličitijih pravaca?“ Riječ je o gospođici de Saint-Loup. Dakle, gospođica de Saint-Loup u pripovjedaču aktivira čitav korpus sjećanja koja su posredno ili neposredno povezana sa njom. Šta je posljedica toga? Trenutno pripovjedačevo „ja“ tada biva dovedeno u odnos, to jest suočeno sa nekim davno potisnutim, bivšim „ja“, koje oživljava upravo zbog sjećanja koja funkcioniraju na principu kontrapunkta. Prema tome, kontrapunkt je glavni princip na kojemu se zasniva pripovjedačevo traganje za izgubljenim vremenom, odnosno traganje za izgubljenim sjećanjima, tj. identitetom. Svako od tih pripovjedačevih „ja“ organski je sjedinjeno sa ljudima u odnosu na koje se to „ja“ konstituiralo. Iz toga razloga pripovjedač u „Pronađenom vremenu“ osobu uspoređuje sa šumskim raskršćem. Vrlo je bitan odnos čovjekovog identiteta i memorije, to jest, gubljenja sjećanja, odnosno zaborava. Kada se na principu kontrapunkta iznenada otvori jedan zaboravljeni „tunel“ sjećanja (odnosno izgubljeni dio nekog „ja“), tada posljedica može biti upravo otkrovenje, sasvim novo shvatanje trenutnoga „ja“ u odnosu na ono koje je sasvim iznenada isplivalo. A sve se to događa na principu unutrašnjega putovanja. Sve nam to govori da se čovjekov identitet svakodnevno redefinira putem sjećanja koja funkcioniraju na principu kontrapunkta, to jest, čovjek se svakim buđenjem ujutru iznova prepoznaje, odnosno identificira. Baš su na tome su zasnovani i mnogo složeniji aspekti ljudskoga identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog. A odnos individualnog i kolektivnog sjećanja je, također, jedan od centralnih problema Proustove poetike. O tom odnosu će biti detaljnijeg govora u narednom poglavlju.

  1. Kolektivno i individualno sjećanje na primjeru Proustovog ciklusa romana

 

Za stvaralaštvo Marcela Prousta se često veže formulacija estetski utopizam. To podrazumijeva određeni bijeg od društvene stvarnosti u stvarnost literature, dok se iz društvene stvarnosti, ali i zbilje uopće, prihvata jedino ono što zadovoljava subjektivne estetske kriterije. Drugim riječima govoreći, oluja na moru tada može biti važnija književna preokupacija od bombardovanja grada. Istina je da jedan dio Proustovog “Traganja za izgubljenim vremenom” zahvata vrijeme Prvog svjetskog rata u Francuskoj, a ti događaji se opisuju, premda su potpuno u drugom planu, to jest podređeni su prethodno uspostavljenoj logici romana. Tako se bombardovanje grada opisano u romanu “Sodoma i Gomora” dovodi u vezu sa porocima grada, na način da to podsjeća na kaznu kojoj su prema predanju bili podvrgnuti gradovi Sodoma i Gomora. Međutim, Proustov ciklus romana ne bi trebalo dovoditi u vezu sa estetskim utopizmom iz razloga što tu uopće nije u prvom planu bijeg od društvene stvarnosti (ideološko-institucionalne, to jest mehaničke), već se tu opisuje individualna, organska stvarnost čitavog jednog ljudskog života. Moglo bi se kazati da je čovjekov život organski u onolikoj mjeri u kolikoj se uspije oduprijeti prodoru mehaničkog, to jest, ideološko-institucionalnog ili kolektivnog. Totalitarizmi, koncentracioni logori su krajnji oblik prodiranja ideološko-institucionalnog u život pojedinca. Tada ljudska bića bivaju svedena na biološko, opredmećena, lišena svih individualnih obilježja (u vanjskom smislu), dok se isto to može odraziti i na duhovnom planu – najbolji su primjer logoraši u kojima je potpuno ubijena volja, koji bez ikakvog otpora pristaju ići u gasne komore (o tome su pisali Slavoj Žižek, Giorgio Agamben, Hannah Arendt itd.). Književnost Marcela Prousta govori o onome što je uistinu ljudski život, o onome od čega se identitet svakog čovjeka sastoji. U tome se smislu može staviti kao protuteža ideološko-institucionaliziranoj kolektivnoj memoriji koja se obično u ljude nastoji instalirati kao nešto što je fundament njihovoga identiteta.
Na koji je to način ostvaruje sukob između kolektivnog/mehaničkog i individualnog/organskog identiteta? U prethodnom poglavlju je bilo govora o tome da na principu kontrapunkta, kroz sjećanja, naše trenutno “ja” biva dovodeno u odnos sa nekim bivšim “ja”, te da se upravo kroz takve odnose čovjekov identitet i uspostavlja. Prodiranjem ideološko-institucionaliziranog, tj. mehaničkog u individualni život češto ima za posljedicu potiskivanje, prikrivanje, odnosno rezove u identitetu. To se najčešće događa prilikom promjena ideoloških paradigmi u nekom društvu, prilikom tzv. društvenih lomova. Tada dolazi do revidiranja na razini ideolško-institucionalnog, dakle mehaničkog i kolektivnog svega onoga što je na istoj toj razini prethodilo. Posljedice su vrlo razorne po individualne identitete ljudi. Na koji način? Individualni/organski identitet se zasniva upravo na vezama između različitih “ja”, na način da je svako prethodno u punome smislu sadržano u nekom narednom, dok je na razini kolektivne memorije obrnuto. Proustovi romani su građeni upravo na principima individualnog identiteta. To podrazumijeva stalno prisustvo unutrašnjega putovanja, putem kojega se, dovođenjem u odnos različitih prijašnjih “ja” konstituira sadašnje naše “ja”.
Mehanizmi toga konstituiranja su preko unutrašnjeg putovanja kao kontrapunkta sjećanja objašnjeni na primjeru Proustovih romana.


Bergson, Henri; Ogled o neposrednim činjenicama svesti. Beograd: Mladost, 1978, str. 52

Proust, Marcel; Pronađeno vrijeme II. Zagreb: Zora/Mladost, 1972, str. 132

Pule, Žorž; Čovek, vreme, književnost. Beograd: Nolit, 1974, str. 362/363

Bergson, Henri; Ogled o neposrednim činjenicama svesti. Beograd: Mladost, 1971, str. 51

Bergson, Henri; Ogled o neposrednim činjenicama svesti. Beograd: Mladost, 1971, str. 51

Kapidžić-Osmanagić, Hanifa; Život kao ispijanje otrova. Novi izraz. 2009, no. 43/44., str. 48/60

Proust, Marcel; Pronađeno vrijeme II. Zagreb: Zora/Mladost, 1972, str. 130/131

Said, Edward; Razmišljanja o egzilu // Zarez br. 149 (24. 02. 2005)
URL: http://www.zarez.hr/149/temabroja2.htm 01. 09. 2010.

Proust, Marcel; Pronađeno vrijeme II. Zagreb: Zora/Mladost, 1972, str. 130