Proljeće/Ljeto 2011

  Grad kao tema u modernoj poeziji 20. stoljeća
  Vedran Ćatović
 
 

Baudelaire, rodonačelnik modernog pjesničkog senzibiliteta, jedan je od prvih pjesnika koji je reagovao na pojavu širenja gradova i u svojim stihovima tematizirao fenomen urbanizacije. Velegrad, sa svim onim što ga čini i prati, kod Baudelairea je izazivao užas i odbijanje. Sam Baudelaire je otvoreno govorio o „beskrajnom gađenju“ pred reklamnim plakatima, a u nasilnoj ekspanziji gradskog života nije vidio nikakav „napredak“. Pri tome, u slučaju Baudelairea nije moguće govoriti o natruhama rusoističke ideologije prirode, niti o bilo kakvom čeznutljivom osvrtanju za izgubljenom i industrijom oskrnavljenom prirodom. „Priroda“ je jedna od važnih Baudleaireovih tema i njegov odnos prema njoj je sve samo ne rusoovski. Kada je u pitanju Baudelaireov odnos prema velegradskoj vrevi i njenom „napretku“, njegovom senzibilitetu daleko je bliži Flaubertov zluradi cinizam. „Jutros sam čitao novine. Reklo bi se da dobro napredujemo“, pisao je Flaubert u svojim dnevnicima.
Međutim, ovakva negativna reakcija prema gradu i gradskom životu kod pjesnika kakav je Baudelaire nije mogla ostati na drugorazrednom i umjetnički neuvjerljivom „osuđivanju“ gradskog društva i njegovog sistema vrijednosti, društva i sistema kojem je uostalom Baudelaire barem jednim dijelom svoga bića nužno pripadao. Ono što je na ličnom planu izazivalo odbojnost i prezir, na umjetničkom je zahtijevalo pjesničku obradu saglasnu simbolističkoj poetici. U srži Baudelaireovog postupka je načelo preobrazbe, princip po kojem se „sve, čak i užas, u čaroliju stvara“, kako glasi stih iz pjesme Male starice. I baš je velegrad sa svojim užasom to mjesto simbolične preobrazbe, mjesto stvaranja nove, „užasne“ ljepote. Lucidnim opisima grada - „prijestolnice sijede“ koja ima „bore“ (Male starice), „radinog starca“ koji se „svog alata dočepao“ (Svitanje) - i gradskog života, Baudleaire je pripremao pozornicu za gorostasnu preobrazbu. U tom pogledu karakteristična je pjesma Pariski san. U njoj se ono što je u nekim drugim pjesmama bio samo opis ili nagovještaj pojavljuje kao snovita vizija, i to vizija preobraženog i preporođenog grada.

Babilon stuba i arkada,
To palača bješe bez kraja,
Puna basena i kaskada
Niz zlato, mrko il bez sjaja:

To slapovi su teški bili,
Poput zavjesa od kristala,
Zasljepljivi se objesili
Po zidovima od metala.

Dovde je ovo opis jednog izmaštanog svijeta koji u sebi još uvijek nema ničega vizionarskog ili „proročanskog“. To je samo jedan „osebujan hir“ iz kojeg je odstranjeno svo „nepravilno rastinje“, hir posve u skladu sa Baudelaireovom antiburžujskom estetikom i njegovim obožavanjem geometrije.

Pih jednoličje (koje pjani!)
Metala, vode i mramora.

Ideal jednoličnosti i mramorne hladnoće prostire se „prema međama vaseljene“, mašta počinje da vrši ekspanziju, da nalaže potpunu transformaciju poretka i postepeno preobražava sanjani krajolik u jedan sveobuhvatni grad pjesničke mašte.

Ne drveće, već kolonade
Okružile jezerca snena,
Gorostasne gdje su najade
Ogledale se, poput žena.

Opis se eksteriorizira, nakon opisa palače slijedi opis povještačene i geometrizirane prirode, a onda slijedi i potpuna preobrazba realnosti:

A gangovi, sa nebeskoga
Svoda, bezbrižni, tihi, liju
Iz mnogih urni blaga moga
U dijamantsku provaliju.

Ja, što vilinske čarolije
Sazdah, kroz tunel od dragulja
Puštam – jer tako volja mi je –
Da ukroćen okean kulja.

„Gangovi“ se ovdje javljaju umnoženi i samim time apstrahovani – oni gube svoju geografsku konkretnost i vezu s rijekom Gang – te se slijevaju „u dijamantsku provaliju“ potčinjavajući se zakonu pjesničke preobrazbe. Taj se zakon nameće kao jedini mogući, pjesnik sazdaje „tunel od dragulja“ jer mu je „tako volja“ i kroti okean i pušta ga da kulja kroz tunele od dijamanata. Moć mašte uspijeva ukrotiti okean, često opjevavanu romantičarsku temu, simbol veličine i beskraja prema kojem je Baudelaire imao neprijateljski odnos. Puka deskripcija posredstvom imaginacije i rada jezika prelazi u upečatljivu viziju.
U drugom dijelu pjesme, međutim, javlja se drugačije raspoloženje od svečanog slavljenja sazdanog svijeta i u prvom dijelu idealizirano jednoličje biva nagrizeno „mijenom“ i na kraju kao da prelazi u ništavilo:

Nad tim čudima, punim mijene...
...Lebdjela je šutnja vječnosti.

Preobraženi grad koji je dospio do međa vasione i proširio se na čitav svijet na kraju iščezava u pomrčini „groznog ćumeza“ dok se san prekida i pjesnik budi u svoju svakodnevnu velegradsku bijedu.

 

II

Ovakav postupak koji je kod Baudelairea konceptualno osmišljen i pjesnički ostvaren u slučaju Baudelaireovog učenika Rimbauda je ako ne usavršen ono sigurno izoštren i dignut na drugu razinu. O Rimbaudovom ličnom odnosu prema gradu moglo bi se reći isto što i o Baudelaireovom, pa čak i više, jer je Rimbaudovo gnušanje pred širenjem civilizacije i biografski „potvrđeno“ njegovim bježanjem iz nje. Rimbaudov pjesnički senzibilitet i njegova halucinantna mašta učinili su da preobrazba grada dosegne jedan viši stepen, stepen čiste vizije ostvarene slobodarskim eksperimentom sa jezikom. Hugo Friedrich piše o „diktatorskoj mašti“ pjesnika, mašti koja vrši posve „nezakonita“ prekrajanja prostornih i vremenskih struktura realnog svijeta i potčinjava ih zakonu slobodne igre jezika kao jedinom pjesničkom zakonu. Ovakav postupak sugeriše ne samo odbijanje grada i njegovih vrijednosti nego i ostvarenje potpunog bjekstva od čitavog svijeta, sublimaciju pjesništva u domen estetske igre i u jedan prostor izolacije, prostor izboren vlastitim, imanentnim snagama pjesništva. To se može pokazati na primjeru „pjesme u prozi“ Gradovi iz zbirke Iluminacije.
Već na samom početku Rimbaud daje do znanja da je pjesma Gradovi pjesma za „posvećene“. U stihu „ima narod za koji su se uzdigli ti Libanoni i ti Aligeni iz sna!“ misli se na „odabrani“ narod pjesnika i pjesničkih duša kojima je pjesma namijenjena ili posvećena. Pred čitaocem nastaje neobičan i pomjeren svijet koji posjeduje vlastite zakonitosti. To je svijet sa „kućicama od kristala koje se kreću tračnicama“, sa „palmama od bakra“, sa mjesecom koji „gori i urla“. Diktatorska mašta prekraja stvarnost po svom unutrašnjem nahođenju te tako biva moguće da kanali budu „obješeni iza kućica“, da „berbe cvijeća“ „muču“, da, u preobraženom mitu, „jeleni sisaju Dijanu“, a da se nešto sasvim apstraktno poput smisla riječi „apoteoze“ (upotrijebljene u množini) - „ruši“. More biva „iznad razine najvišeg grebenja“, i to „uzburkano vječitim rađanjem Venere“, tako da mit o rođenju Venere iz morske pjene biva umnoženo uprizoren, a samo rođenje vječito i uvijek novo. U ovim čudesnim gradovima pojavljuju se hibridna bića iz izukrštanih mitologija antike i kršćanstva (serafimske kentaurke), ili iz pomiješane svakodnevnice i mita (bakhantice predgrađa, „junakinje“ brojnih Rimbaudovih i Baudelaireovih pjesama). Svijet kao da je okrenut naopačke.
A na samom kraju pjesnik stupa bulevarima Bagdada i saopštava da je vrijeme „osvijestiti se“; pojavljuje se melanholična nota pred saznanjem i osvještenjem da je ostvarenje pjesničkog sna još daleko. Posljednji stih/rečenica postavlja pitanje:

„Koje će mi dobre ruke, koji divan sat, vratiti onu oblast odakle dolaze moji snovi i moji najmanji pokreti.“

Rimbaud se morao boriti da bi sačuvao odsanjani svijet svoje mašte.

 

III

Početkom dvadesetog stoljeća zapažamo sasvim drugačije, to jest upravo suprotne reakcije prema procesu urbanizacije, pa prema tome i prema temi grada u pjesništvu. U futurističkoj poetici Vladimira Majakovskog grad se javlja kao idealno mjesto novog i protiv tradicije usmjerenog (moglo bi se reći i „uperenog“) pjesništva, grad predstavlja jedan novi svijet, sa njegovim mladim stanovništvom kao novim snagama i njegovim postignućima kao novim i opjevavanja dostojnim vrijednostima. Parobrod, mašina, voz... omiljene su futurističke teme, pokret i brzina kao njegov najvažniji atribut opsesija su pjesništva koje je tragalo za proširenim i dinamiziranim jezikom. I dok se kod manje važnih pjesnika ovo nastojanje završavalo i neuspješno slamalo na pokušaju da se pukim tematiziranjem grada i njegovih „alatki“ ostvare pjesnički ideali, kod Majakovskog je sam jezik svojom unutrašnjom dinamikom uspijevao temi podariti uvjerljivu obradu a smisao pjesme učiniti uvjerljivim, dopadljivim i zanosnim, a u slučaju izvornih Majakovskijevih čitalaca, ili bolje reći slušalaca, čak i opojnim. Nešto od gromkog, poletnog rapsodskog skandiranja odjekuje i u stihovima Majakovskog, a snaga samodopadne mladosti prožima čitavu poemu Oblak u pantalonama. Snaga mladosti se suprotstavlja stezi zastarjelog i prevaziđenog svijeta, stare vrijednosti bivaju zamijenjene novim:

Ne treba mi, zdravi,
s korakom od hvata,
da slušamo, već da pokažemo svoje
njima, pripijenim ko prilog besplatan
uz svaki krevet za dvoje!

(Napomena kurzivi autora teksta)

Izdvajaju se dva oprečna svijeta: svijet sumorne prošlosti, nečega „njihovog“, i svijet obećavajuće, „futuristične“ sadašnjosti, nečega „našeg“ i „zdravog“. Otvoreno i sa humornim tonom odbacuje se bilo kakva snishodljivost ili pokornost,

Zar njih moliti smjerno:
„Pomogni mi!“
zbog himni moliti,
zbog oratorija.

a zatim se u programskog stihu opojnom snagom izriče novi ideal i etablira nova vrijednost:

Mi smo sami tvorci u plamenoj himni –
huku fabrika i laboratorija.

Ovaj „huk fabrika i laboratorija“ savršeno odgovara futurističkoj poetici i upečatljivo je izražava. Huk je to novog svijeta, novih snaga i nove poezije. A ta je poezija tražila i revoluciju u jeziku. Savremena gradska osjećajnost tražila je prevrat jezika i to je iziskivalo nove pjesničke postupke. U drugom dijelu poeme Oblak u pantalonama najprije se parodira tradicionalna poetika:

Dok, stružuć rimama, violini slično,
čorbuljak od ljubavi i slavuja vare,

a zatim se ukazuje na osnovni problem pred kojim se nalazi moderno pjesništvo:

ulica se grči bezjezično –
nema čim da viče i razgovara.

Nova osjećajnost je tražila upravo to: da „viče“ - hiperbola, i to stilizovana i sa drugim figurama (obično metaforom) kombinovana hiperbola jedan je od najznačajnijih postupaka Majakovskog – i „razgovara“, da povrati pjesničkom jeziku snagu žive riječi. Jezik Majakovskog otud je uglavnom stilizovani usmeni jezik, gromoglasno skandirana recitacija, poezija podešena na „rezonancu trga“, kako je pisala Marina Cvetajeva. Grad i jezik se spliču u jednu monumentalnu i nerazlučivu metaforičku građevinu:

Gradova vavilonske tornje,
gordi ćemo podići ponovo...

Grad u percepciji pjesnika nalik je na babilonski toranj, ali i pjesnikovi stihovi, onako kako se nižu u vrtoglavom ritmu čuvenih „stepenica“ Majakovskog, također su visoki i drsko stremeći toranj. Smjelost „nove gradnje“ odgovara popratnoj jezičkoj pometnji, neboderi i rječiti žamor među njima savršeno su odgovarali potrebama avangardne revolucije. „Pometeno slovo“, pojavljuje se kao avangardni ideal koji ostaje na snazi čak i kada prijeti opasnost da će, kao u priči o babilonskom prokletstvu, bog tim „pometenim slovom“ „porušiti gradove“.

 

IV

Po senzibilitetu veoma blizak Majakovskom, Guillaume Apollinaire nije se želio odreći životne radosti i vitalnog elana u poeziji. U gradu ovaj pjesnik vidi mjesto plodnog bujanja i previranja. To se može jasno vidjeti na primjeru pjesme Zona. Slično Rimbaudu, i Apollinaire stvara privatnu mitologiju i šaroliku galeriju izmaštanih i izmiješanih slika, ali za razliku od Rimbauda koji gradi jedan izolirani svijet u koji se želi skriti, Apollinaire dopušta da se stvarnost i mašta isprepletu i, poput Majakovskog, gordo paradira ulicama svoga grada kojim se diči.

Čitaš prospekte kataloge oglase pjesma je glasna njina
Evo jutrošnje poezije a mjesto proze ima novina
Pa petparački svesci svaki portrete velikih ljudi
I zgode policijske i bezbroj naslova nudi
Lijepu ulicu vidjeh jutros ne pamtim kako se zvaše
Nova i čista od sunca ona trublja bijaše
Četiri puta dnevno od ponedjeljka rano pa do subote kasno
Njom prođu direktori radnici stenodaktilografkinje krasne
Tri puta izjutra zavija njom sirena
U podne njom se čuje lajanje zvona razjarena
Natpisi na radnjama i zidovima pločice
Oglasi koji poput papiga kriče
Volim tu fabričku ulicu ljupkost njenu
Među ulicom Omon Tjevil i avenijom Tern smještenu

Apollinaireova poezija nastaje među prospektima, katalozima, reklamama, „petparačkim svescima“, oglasima koji „poput papiga kriče“, među istim onim oglasima pred kojima je Baudelaire osjećao „beskrajno gađenje“. Oglasi kod Apollinairea „pjevaju“. Ulica je „lijepa“, „nova i čista“, ispunjena „zavijanjem sirena“, „lajanjem zvona“, njeni su prolaznici obični ljudi koji žive nekim neshvatljivim i uzavrelim ritmom, prelaze je „četiri puta dnevno“, „od  ponedjeljka rano pa do subote kasno“, ne zna se ni kamo ni zašto (za pretpostaviti je: „poslom“); najposlije, to je „fabrička“ ulica kojoj pjesnik izjavljuje ljubav i prihvata je u svom njenom šaru. Naravno da u ovakvim stihovima ima i inadžijskog opiranja konzervativnim i tradicionalnim sistemima kojima se avangardni guru protivio, ali takođe je nesumnjivo da pjesnik iskreno simpatiše ulicu i gradsku vrevu. U njoj on pronalazi, kako primjećuje C. M. Bowra, i pustolovinu i neki viši red, to jest, kako u početnim stihovima stoji „vjeru poput hangara aerodromskih prostu“, a to je moderna slika koja iznenađuje sprezanjem potpuno različitih pojmovnih registara, a takođe i nazivanjem (ali uz to i iznenađujuće tačnim prepoznavanjem kao takvog) nečega tako glomaznog i složenog poput aerodromskih hangara „prostim“. Pišući neku vrstu po tradicionalni ukus sablažnjive urbane pastorale, obojivši tradicionalne lirske slike pastira, stada i ostalog što spada u pastoralnu poeziju modernom osjećajnošću Apollinaire se upustio u pustolovinu i bjekstvo od antikvarnih i muzejskih starina i u toj avanturi pronašao osnaženu vjeru u vlastitu pjesničku mitologiju.

Napokon te smori stari svijet ovaj
Pastiru tornju Ajfelov jutros bleji stado mostova
Dosta ti je življenja međ starinama grčkim i rimskim
Ovdje su čak i auta nalik bićima starinskim
Jedino vjera osta skroz nova vjera osta
Poput hangara aerodromskih prosta

Naprosto, Majakovski i Apollinaire su u gradu vidjeli svijet koji nastaje.

V

Lorcin studijski boravak u New Yorku završio se katastrofalno. Lorca je doslovno pobjegao natrag u Španiju. Rezultat njegovih velegradskih muka je zbirka Pjesnik u New Yorku. Eliotovski nervozni, rastrzani i disonantni stihovi ove zbirke svjedoče o pjesniku fine ruralne osjećajnosti koji se u dehumaniziranoj mašineriji velegrada nije mogao snaći. Ali nije u pitanju samo lični odnos jedne osobe – u ovim stihovima opisano je realno stanje jednog velikog grada. Prvi svjetski rat raspršio je sve iluzije i entuzijazam sa početka vijeka te Lorcini stihovi daju precizan opis gradskog haosa i dijagnosticiraju opštu krizu modernog života. Pri tome i Lorcini opisi u svojim najoštrijim i najlucidnijim momentima prelaze u viziju, ali ovaj puta ne u preobražujuću viziju kao kod Rimbauda i Baudelairea nego u apokaliptičnu viziju, pa čak i proročanstvo novih katastrofa.
Ovako izgleda njujorška zora:

Njujorška zora ima
Četiri stuba od blata
I vihor crnih golubova
Koji se brčkaju po smrdljivoj vodi.

Ovakvi stihovi koji gotovo da odgovaraju običnom proznom iskazu, stihovi ogoljeni i lišeni bogate i zamršene metaforike potpuno su netipični za Lorcu i sigurno su posljedica traumatičnog životnog iskustva, iskustva razularenog, ali beživotnog velegrada. U pjesmi Njujork – radionica i optužba ovo iskustvo se razrađuje i zaključuje otvorenim optuživačkim izjavama. U ovoj pjesmi zora je „lažna“:

Reka raspevana
spavaonicama predgrađa,
srebro, cement i povetarac
U lažnoj zori Njujorka.

a rijeka i povjetarac, drevne lirske teme, ovdje su prozaično „raspjevani“ „spavaonicama predgrađa“, odnosno zasuti „srebrom i cementom“. Ton prvog dijela pjesme je ton hladnog izvještaja, čini se kao da se samo mogu saopštiti porazni podaci, kao u kakvom statističkom izvještaju:

Pod množenjima
nalazi se kap krvi plovke;
pod delenjima
nalazi se kap krvi mornara;
pod zbirom, reka nežne krvi.
...
Svakog dana u Njujorku se kolje
četiri miliona plovki,
pet miliona svinja,
dve hiljade svinja za uživanje samrtnika,
milion krava,
milion jagnjadi
i dva miliona petlova
koji kreštanjem rasparčuju nebo.

Sve to kao da biva sažeto izraženo u hiperboliziranom kreštanju pijetlova, a zatim, i u „strahovitom mukanju krava“ koje „puni bolom dolinu/gde se Hudson opija uljem“.
U završnim stihovima pjesme, pjesnik „obznanjuje“ „zavjeru radionica pustih“ i svoje iskustvo sažima u amblematičnim stihovima:

Nije to pakao, ulica to je.
Nije to smrt, već prodavnica voća.

Tako se još jedna od Lorcinih omiljenih tema, voće, vitoperi te se namjesto djevojačkih grudi ili čega god što bi spadalo u zbirku kakva je Ciganski romansero, u voću naziru - leševi. Stih „nije to pakao, ulica to je“, svakako podsjeća na Shelleyjevu usporedbu pakla sa „jednim velikim gradom“.

VI

Po svojoj izraženoj i deklarisanoj nezainteresovanosti za jezičke eksperimente – „u mojoj bi pesmi slik/izgledao gotovo kao obest“, glase stihovi pjesme Vrijeme nepogodno za liriku – za dvadeseto stoljeće netipičan pjesnik, uostalom, čak i ne primarno pjesnik, Bertolt Brecht je svojim subverzivnim i humornim stavom savremen i aktuelan kao malo koji pjesnik. Tema grada jedna je od onih tema koje su se najčešće nalazile na britkoj oštrici njegove ironije. U pjesmi O useljavanju čovječanstva u velike gradove početkom trećeg milenija već i sam pompezni naslov sugerira krajnje zajedljivu ironiju. Sarkastični i dvosmisleni komentari isprepliču se sa parafrazama opšteuvriježenih javnih floskula.

Svake godine se mnogi useljavaju u gradove kao da nešto očekuju,
A na nasmejanim kontinentima
Govorka se da je veliki strašni okean
Malena voda.

Stih „svake godine se mnogi useljavaju u gradove kao da nešto očekuju“ dvostruko „ujeda“ zbog prijedloga „kao“, jer je sasvim jasno da useljenici u gradove itekako nešto očekuju i u gradove dolaze sa velikim očekivanjima, pa prijedlog „kao“ stvara dvostruku distancu između njihovih ufanja i pjesnikove ironizirajuće perspektive. Slika „nasmejanih kontinenata“ nesumnjivo je poznata i bliska modernom „građaninu“ (riječ koju Brecht takođe koristi sa dosta sarkazma), a teško da ima čuvenije fraze od one koja tvrdi da „svijet nikada nije bio manji“ i da su okeani postali „bare“, kao da se tim umanjivanjem svijeta stvarno umanjuju i nepremostivi problemi koje taj svijet ima a čovjek uzdiže i narasta do neslućenih dimenzija.
Imajući u vidu da je ova pjesma stara više od sedamdeset i pet godina iznenađuje koliko je savremena i koliko je zapravo tek u današnjem kontekstu istinita. Kada to ne bi bilo uvredljivo za Brechtov trezveni smisao za realnost, moglo bi se govoriti o proročanskoj moći ove pjesme. Tek su posljednjih godina, izjave poput

...veliki gradovi sad očekuju treći milenij,
On počinje, ne može se zaustaviti, već danas
Potreban mu je samo jedan građanin, i dovoljan je
Jedan jedini čovjek ili žena.

postale simptomatične, karakteristične za doba koje „na pragu trećeg milenija“ traži „muškarca“ ili „ženu“ „za dvadeset prvo stoljeće“. Duhovita dosjetka da se vrijeme - sila koja u Brechtovoj poeziji ima prije svega erozivnu moć - „ne može zaustaviti“ polemički je usmjerena protiv već onda pristune retorike napretka koji se „ne može zaustaviti“. Prizvuk ovog stiha je da se zapravo katastrofa ne može zaustaviti. Zakratko, Brecht prelazi na „realistični“ ton,

Istina, mnogi će umrijeti u tim preokretima

a zatim nastavlja sa ironičnim „relativiziranjem“ nesreća, relativiziranjem kakvo često možemo čuti u pokušajima da se „nezaustavljivi napredak“ legitimira:

Ali šta ako nekog i prignječi neki sto
Kad se gradovi budu spajali

Onaj isti predimenzionirani pjesnički zahvat kojim Rimbaudova mašta prekraja gradove rušeći realnost da bi izgradila vlastiti svijet ovdje je u službi realističkog postupka budući da daje iznenađujuće tačan opis modernih „preokreta“ i modernih „seoba naroda“. Napokon, u završnim stihovima kroz cijelu pjesmu gradirana ironija dostiže vrhunac.

Na svim kontinentima vide se ljudi koji tamo ne spadaju,
Nesrećne više ne trpe...

Brecht daje sudbinski tačnu sliku savremenog svijeta, vlastito izgnaničko iskustvo pretače u globalnu metaforu ljudi koji borave na kontinentima na koje „ne spadaju“, a zatim i iskazuje važnu istinu o sudbini „nesrećnih“ ljudi, zamijenivši lažno i pozersko saučešće istinoljubivim iskazom da se u stvarnom životu ti nesrećni ljudi zapravo ne vole, niti im se pomaže kao svojim „bližnjim“, već da se oni naprosto „trpe“. I ponovo je „proročanski“ tačna misao da se u svijetu koji je nezaustavljivo došao, u omamljivosti civilizacijske i velegradske ugode nesreća (jer stvara neugodu) više „ne trpi“ te je, kako glasi duhovito geslo jedne Baudelaireove prozne pjesme na koju Brechtov stih kao da upućuje, treba „umlatiti“. Završni stihovi pjesme kao da i ne traže komentara:

..., jer
Biti čovek velika je stvar.
Život će se smatrati prekratkim.

Velika obećanja koje je „čovječanstvo“ dalo samo sebi u vezi sa „useljavanjem u velike gradove početkom trećeg milenija“ raskrinkana su u svojoj jalovosti. Kada u Brechtovim stihovima ne bismo prepoznali ironiju, mogli bismo još jedanput „nasjesti“, ali upućenom čitaocu biva jasno da bučni završetak pjesme predstavlja samo niz deplasiranih fraza koje su izgubile svoj smisao, ako su ga ikad i imale. U nekim drugim Brechtovim pjesmama život je predstavljen kao beskrajno dug i sumoran, a življenje kao „odumiranje“, pa je obećanje života tako sretnog da će se on smatrati „prekratkim“ nesumnjivo lažno, odnosno ono u ovoj pjesmi predstavlja zluradu parafrazu jednog opšteg mjesta.

Kako i Lorca, tako i Brecht, obojica su u gradu vidjeli svijet u kojem se priroda i čovjek naprosto gube, svijet koji se urušava u samog sebe, svijet koji nestaje. Kratka i duhovita Brechtova pjesma O gradovima kao da jezgrovito sažima sve rečeno:

Ispod njih su kanali,
U njima ništa, iznad njih dim se goni.
Bili smo u njima. Nismo uživali.
Brzo prođosmo. A polako prolaze i oni.


 

LITERATURA

Baudelaire, Charles: Cvijeće zla. Sarajevo, Zid, 2000.
Bowra, Cecil Maurice: Nasleđe simbolizma / stvaralački eksperiment. Beograd, Nolit, 1970.
Brecht, Bertolt: Izabrane pesme. Beograd, Nolit, 1979.
Friedrich, Hugo: Struktura moderne lirike: od Baudelairea do danas. Zagreb, Stvarnost, 1969.
Lorca, Federico garcia: Igra peska i meseca. Beograd, Prosveta, 1969.
Rimbaud, Arthur: Sabrana dela, Beograd, Nolit, 1991.

Napomena:

Za analizu pjesama Majakovskog i Apolinera koristio sam se prevodima profesora Marka Vešovića, za koje mi nije poznato da li su i gdje objavljeni.

Misli se na voće koje je poput leševa naslagano u gomile u prodavnicama.