Proljeće/Ljeto 2011

  UMIJEĆE INTERPRETACIJE ROMANA
  Jasmin Agić
 
 

Interpretativna analiza autobiografske trilogije „Prizori iz provincijskog života“ južnoafričkog nobelovca J. M. Coetzeea pod naslovom: Nepoznato ruho poznatog pisca

Mnogi misle da je J. M. Coetzee pisac teškog i složenog književnog prosedea i da za elementarno razumijevanje njegovih romana čitalac mora, ako ne dobro poznavati, onda bar biti upućen u književno- teorijska razmišljanja i dostignuća one grane duhovnog promišljanja koja se laskavo voli nazivati nauka o književnosti. Coetzzeova slava u akademskim krugovima, među širokom publikom, od njegove književnosti stvorila je bauk. Sam autor, čini se, doprinio je takvome odnosu neprekidno eksperimentišući u prozi i nastojeći programski permanentno iskriviti dobro poznate okvire romanesknog žanra. Pored toga, Coetzee je pisac koji posebno voli u svojoj književnosti graditi mostove sa literaturom u kojoj je tokom čitalačkog života uživao. Za njegovu poetiku mnogo je važnija tradicija napisanog i pročitanog nego neki hemingvejovski odnos prema proživljenoj i literarno prerađenoj stvarnosti.
Mora da je mnoge zapanjilo kada je Coetzee odlučio napisati roman naizgled potpuno kontradiktoran poetici koju je cijeloga života pažljivo gradio. Odbacio je literaturu i lektiru, zanemario zakone književne teorije i napisao roman koji ne samo da se u cijelosti zasniva na stvarnim događajima nego je riječ o štivu koje se bavi samim piščevim životom.
Roman „Dječaštvo“ prvi je dio trilogije obuhvaćene zajedničkim naslovom „Prizori iz provincijskog života“. Serija romana, koju još čine „Mladost“ i „Summertime“ otkriva Coetzeea u sasvim drugome svijetlu. Do pojave ciklusa baziranog na piščevim autobiografskim sjećanjima za Coetzeea se vjerovalo da je potpuno apolitičan, bar u onom svakodnevnom i životnom smislu, da njegova književnost i kada govori o kontroverznim društvenim problemima čini to jezikom i logikom filozofije ili visokoparne teorije, nikada se otvoreno i jasno ne referirajući na dileme i nepravde našega vremena. Ako u Coetzeeovoj književnosti npr. ima osude bjelačkog rasizma i rasističkog nipodaštavanja crnačke inteligencije, onda se ona može tek posredno iščitati iz kompleksne metafore ispisane u romanu „Fo“. U toj knjizi govore Crnci, ali ne njegovi sunarodnjaci Bantu – Južnoafrikanci, već Petko, lik iz romana „Robinzon Kruso“, kojemu je Coetzze, nakon tri stoljeća šutnje, omogućio da govori. Politično se kod Coetzeea, kako vidimo, javlja uvijek vješto zakamuflirano, ono je uvijek samo dio priče, jedna od mnogih mogućnih tema njegovih postmodernistički poslaganih romana. Ali, svim tim fascinantnim literarnim igrama, obnavljanjima alternativnih povijesti, miješanjima diskursa iskazivanja, slamanjima centara moći, narušavanjima poredaka smisla uvijek je falilo nešto. To nešto je aktualnost vremena u kome mi živimo i referentnost na borbe koje naša generacija vodi.
Coetzee je to shvatio i zato se prihvatio gigantskog posla. Odlučio je napisati roman koji će istovremno biti na tragu njegovih avangardnih poimanja književnosti i s druge strane biti živ, aktualan i neposredan. Roman „Dječaštvo“ proizvod je tih težnji. Ne bismo mnogo pogriješili kada bismo napisali da je „Dječaštvo“ u neku ruku roman za djecu. Glavni junak romana je južnoafrički osnovnoškolac koji nastoji životu dati neki smisao, cjelovitost i povezanost sa ostatkom svijeta koji se na svakom koraku otkriva kao rastrzan, rasparčan i disperziran. Njegova hipersenzibilnost i lucidnost neprimjerana životnoj dobi dovode ga neprekidno u situaciju da ispod površine roditeljskih priča otkriva nedorečenosti i protivrječnosti. Veoma rano, već pri prvim odlascima u školu, Coetzeeov literarni alter ego otkriva da živi u razdijeljenom društvu koje, svidjelo se to nekome ili ne, vrši selekciju i segregaciju ljudi prema nekim poprilično stupidnim, ali teško iskorjenjivim pravilima. Kao dijete koje dolazi iz braka Afrikanera i Engleskinje sa puno njemačke krvi Coetzzeovo dječije ja nađe se u situaciji da je primorano napraviti izbor u alternativi. Ili, biti u razredu sa ostalom engleskom djecom, ili se priključiti dječacima afrikanerskog porijekla s kojima dijeli zajednički, maternji, jezik. Cotzee bira biti nešto treće, bira biti katolik i na taj način udaljava se od društvene matrice i upućuje na izolovanu marginu. U životu sedmogodišnjaka to znači da je svojom voljom, ali ne znajući kakve posljedice ima čin samoopredjeljenja, dospio u razred koji pohađaju samo katolici, Židovi, pravoslavni – Grci i Indijci.
Coetzzeov dječački život obilježen je nacionalnim podjelama i religijskom netrepeljivošću. Podijeljenost je, čini se, ključni pojam za razumijevanje sredine u kojoj živi Coetzzeov dječak. Afrikaneri i Englezi koji žive svoje historijske sukobe, katolici i protestanti koji žive doktrinalne razlike i Crnci, obojeni kako ih južnoafrički bijelci oslovljavaju, sa svojom nevidljivošću i neprisutnošću elementi su koje se mora, na neki način, spojiti želi li se dobiti cjelovit mozaik Južnoafričke republike.
„Dječaštvo“ je osim toga zapis o drami porodice koja gubeći socijalni status i društvene privilegije polagano propada. Coetzzeov otac je neostvareni advokat zbog čijih dugova će porodica biti primorana napustiti Cape Town, a majka je histerična domaćica koja ne može razabrati razliku između fantazmi svojih predrasuda i stvarnosti u kojoj živi.
Autobiografska fikcija sintagma je kojom bi se najbolje mogao definirati literarno-žanrovski karakter Coetzeeovog romana. Dovoljno samosvjestan da zna kako klasična autobiografija ne zadovoljava estetske standarde njegovog književnog pisma, Coetzze se odlučio na riskantan, ali uspješan korak. Priču vlastitog života fikcionalizirao je u trećem licu, fabulu izložio kroz prizmu sveznajućeg pripovjedača, čineći tako od priče svoga života roman koji se sa jednakim užitkom može čitati izvan piščevog biografskog konteksta. Za čitaoca koji ne zna ko je J. M. Coetzee „Dječaštvo“ je roman o južnoafričkoj porodici koja grčevito pokušava naći svoje mjesto u ovom složenom i nepravednom svijetu.
Ako je Dječaštvo bio roman o djetinjstvu u aparthejdom podijeljenoj Južnoafričkoj republici, Mladost je proza u kojoj je priča izmještena sa juga afričkog kontinenta i premještena u London -  urbani, intelektualni i ekonomski centar svijeta. Zapravo, sagledamo li sve aspekte panteona njegove mladalačke fantastike, odlazak Coetzeea u London predstavlja stanovito iznevjeravanje njegovih prvobitnih ambicija. Zadubimo li se u tekst romana, ne možemo ne primjetiti da je London samo supstitucija, grad u koji Coetzee dospijeva nakon što shvati da su gradovi o kojima mašta, prije svih Pariz, jednom Južnoafrikancu s hroničnim oboljenjem od teškog usvajanja sintakse stranog jezika nedostižni i daleki. London je u konfiguraciji Coetzeeovog intimnog prostora marginalni centar, metropola koja mora zadovoljiti imperative njegovih maštarija nakon bolnih racionalnih treženjenja. Simptomatična je njegova groteskna potreba za odlaskom iz domovine, jer ona nije proizvod njegove želje da pobjegne od južnoafričke stvarnosti, nije niti izraz pobune protiv svijeta rastrzanog prikrivanim podjelama, taj, kako on vjeruje sudbonosni, bijeg je ponajprije vid romantičarske potrage za samim sobom i svojom ljudskom suštinom. Coetzee, podgrijavan snovima o književnom uspjehu i svjetskoj slavi, u London odlazi da bi postao umjetnik. Napuštajući Južnoafričku republiku on napušta malograđanski svijet sputan konvencijama koje, bar on tako misli, ponižavaju čovjeka ne dozvoljavajući mu da se ostvari, da izvrši misiju postavljenu pred njega i  ispuni svoju bogomdanu sudbinu.
Coetzeeov odlazak nije nasumičan i slučajan. On u konačnom oblikovanju njegove ličnosti ima ključno mjesto. Taj bijeg od domovine prelomna je tačka, vremenska ograda od koje počinje njegov istinski život. Njegovo potucanje po Londonu koliko god se činilo isprazno i besmisleno bremenito je mističnim značenjem. Životarenje u velikom gradu etapa je koju svaki umjetnik mora proživjeti na dugom i trnovitom puto samoafirmacije. Coetzee se tokom svoga londonskog života napaja pričama iz biografija omiljenih pjesnika. Paund i Elit, pjesnici kojima se divi, na horizontu njegovih vrijednosti postaju sveci, a njihove biografije čita kao hagigrafije, kao uputsva za oblikovanje vlastitog života. I sve što radi podređeno je toj njegovoj iracionalnoj i neobjašnjivoj želji od koje ne može pobjeći niti na sekund. Postati priznati umjetnik za njega nije životna mogućnost ili profesionalni imperativ, to je sudbinsko moranje, metafizičko opravdanje njegovog postojanja. Za njega biti znači jednog dana biti umjetnik.
Vješto romantizirajući svoje dane u Londonu Coetzee kroz svoj literarni alter ego govori o još jednoj mladalačkoj opsesiji tijesno povezanoj sa njegovom željom za umjetničkom slavom. Tek dolaskom u London Coetzee otkriva tajanstvenu moć seksa i ženske putenosti. Uživanje u tjelesnim užicima izrađa se u stare romantičarske etičku dileme. Da li je umjetniku dozvoljeno nemoralno uživanje u ženama, da li je cijena velike umjetnosti moralna izopačenost i može li se raspojasana seksualnost opravdati velikom umjetnošću,  pitanja su koja proganjaju Coetzeea u njegovim samotnim londonskim danima. Jer, on nije nikakav razvratnik, nije čak niti umjetnik i stoga se neprekidno pita da li je odsustvo raskošnih ljepotica iz njegog života na bilo koji način povezano sa činjenicom da još uvijek nije postao umjentik, još uvijek nije napisao svoje epohalno djelo. Seksualna žudnja i užitak u seksualnom činu tjesno su povezani sa konstutucijom junakove ličnosti, koji je u onom psihoanalitički postuliranom svijetu zdrava jedinka samo ako boluje od nekog vida psihičkog oboljenja. Njegova želja ekstremnog intenziteta samo je barometar njegovih vlastitih očekivanja od samoga sebe.
Dječaštvo je roman o izopćenosti, o istinktivnom osjećaju nepripadnosti jednom mjestu i jednom vremenu, zapis o senzibilnom dječaku koji odvojenost ne pojmi već osjeti. Mladost je roman o jednoj drugačijoj vrsti izopćensoti. To je neka vrsta luđački nametnute potrebe da se bude drugačiji od ostalih, da se bude poseban. Ono drugo nije stvarno, bar ne na način kako je stvaran aparthejd, ono je imaginarno, ali sveprisutno, ono ne sputava i ne ograničava, ono zarobljava. Neprijatelj više nije politički establišment ili nepravedni društveni sistem koji namjerno ne omogućava svim svojim građanima iste uvjete življenja i iste mogućnosti uspjeha, neprijatelj je u Mladosti cijeli svijet nepopravljivo ogrezao u farizejstvo.
Coetzee se maestralno poslužio svim poznatim kolektivnim stereotipima o umjetniku u nastajanju. Zanemarimo li činjenicu da je riječ o, koliko toliko, istinitoj autobiografskoj fikciji, za roman „Mladost“ mogli bismo reći da je klasičan primjer modernističkog romana - mita u kome se lik umjetnika deizira, a njegov rad proglašava najvrednijom kreacijom univerzuma.
Najdalje s eksperimentisanjem u proznom izražaju Coetzee je otišao u trećem dijelu svoje romansirane biografije,  koju je simbolički naslovio „Summertime“ sugerirajući valjda kako je sada riječ o priči koja se bavi čovjekom  u njegovoj životnoj zrelosti.
 U Summertimeu čitalac ima priliku da se upozna sa Coetzzeom u tridesetim godinama, povratnikom u domovinu, koji s obudovjelim ocem živi u zapuštenoj kući na rubu Cape Towna. Njegov život na površini izgleda kao potpun fijasko. Iz Sjedinjenih Američkih Država vratio se pod sumnjivim okolnostima, koje daju naslutiti da mu je boravak u zemlji slobode iz nekih nepoznatih razloga uskraćen. Nad njegovim životom lebdi strašna sumnja da se negdje u dalekom svijetu ogriješio o zakone i da je zbog tog grijeha prinuđen živjeti kao neka vrsta izgnanika ili zatvorenika u Južnoafričkoj republici. Ta strašna fama prati ga na svakome koraku čineći ga uvijek na neki način društvenim ausajederom. Njegova urođena nepilagodljivost još je više istaknuta njegovim neformalnim i nekonvencionalnim izgledom. Coetze je muškarac u tridesetim godinama, izuzetno visok i izuzetno mršav, duge, raščupane kose i duge, rijetke brade. Njegova pojava najbolje bi se mogla opisati kao karikaturalna kombinacija antičkog pustinjaka i newage filozofa.  Izgleda da je on utjelovljenje čovjeka kakvog konzervativno južnoafričko društvo prezire, društvo koje norme muškosti oblikuje kroz najekstremnije i najvulgarnije slike muške snage i kojemu Coetzee, kao pasivni i poprilično suszdržani intelektualac s nemarnim odnosom prema njegovanju tjelesne snage,  nikako ne pripada.
Coetzee u „Summertimeu“ postaje osoba kakvom se dalo naslutiti da će jednog dana nužno biti – socijalno neprilagođeni samotnjak, koji ima teških problema u uspostavljanju dugih i zdravih veza sa ljudima. U kompetativnom, kapitalističkom društvu koje komunikativnost ističe kao jednu od najvećih ljudskih vrlina Coetzee je marginalac nesposoban naći put do socijalnog i ekonomskog mainstrema. Njegova beznadežnost još je upečatljivija uzmemo li u obzir da je on bijelac, kršćanin i Afrikaner u aparthejdom podjeljenoj zemlji, gdje njegovi bijeli sunarodnjaci uživaju sve moguće blagodati samo zahvaljujući sretnoj okolnosti da su rođeni kao bijelci u zemlji uređenoj na diskriminatorskim pravilima rasnih zakona. I dok njegovi rođaci, ti slavni ostali Coetzeei, grade uzorne građanske živote diljem Južnoafričke republike John Michael Coetzee živi gotovo kao bijednik, bez supruge, bez djece i bez stalnog zaposlenja. Nataknemo li na nos naočale malograđanštine, onda ne možemo a ne primijetiti da je John Michael Coetzee oličenje neuspjeha.
Summertime otvara probleme kojih nije bilo u romanima koji su mu predhodili. U Dječaštvu fabula je bila smještena u Južnoafričkoj republici, ali perspektiva malodobnog dječaka nije dozvoljavala autoru da piše o stvarima koje uveliko nadilaze prosudbenu moć svog junaka. Mladost je, s druge strane, roman koji se bavi maštarijama nezrelog adolescenta previše zaokupljenog svojim seksualnim odrastanjem, previše nezainteresiranog za život koji jeste stvarnost. U Summertimeu, napokon, Coetzee piše o Južnoafričkoj republici – politički istraumiranoj zemlji u kojoj je ljudska sloboda poprilično rastezljiv pojam. Primoran živjeti u svojoj domovini, po prvi put kao odrastao i odgovoran pojedinac, Coetzee shvata da je Južnoafrička republika grozno mjesto u kojemu je ksenofobija podrazumjevana svakodnevnica i u kojoj biti drugačiji znači u doslovnom smislu živjeti iza žice. Iako svojim porijeklom i bojom svoje kože Coetzee pripada skupini privilegiranih u južnoafričkom društvu – samo da podsjetimo Coetzee je burskog porijekla i afrikanes je njegov maternji jezik – njegova nepripadnost je, čini se, više njegov vlastiti izbor nego proizvod nekih smiješnih i luckastih okolnosti. Svjestan da ne može srušiti zidove netolerancije i da nema mesijansku snagu biblijskog proroka kojom bi prosvijetlio svoje sugrađane, Coetzee bira put socijalnog samoisključenja svjestan da sve što on kao pojedinac može uraditi  na promjeni društvenog stanja jeste čin odbacivanja diskriminatorskog društva i njegovih nepravednih zakona. 
Svi problemi koji more savremenu filozofiju, kulturalnu teoriju i živu književnost, problemi jezika i identiteta, rase i konfesije, centra i margine bez pretjerivanje je Coetzeeovo porodično naslijeđe. Njega je njegova nesretna zemlja, bez da je on to od nje ikada tražio, učinila stručnjakom za interkulturalnost i multikulturalnost. Ono što drugi godinama uče na specijaliziranim katedrama evropskih i sjevernoameričkih univerziteta Coetzeeovo je životno iskustvo, legat koji mu je njegova domovina ostavila da sa njim živi i da se sa njim bori.
Kompoziciono Summertime se razlikuje od „Dječaštva“ i „Mladosti“ romana s kojima čini cjelinu autofikcionalne biografske trilogije. Summertime je organizovan malo više postmodernistički, malo više po čitalačkom ukusu vremena, malo više coetzeeovski nego romani koji su mu predhodili. John Michael Coetzee u trećem dijelu svoje autobiografije je mrtav pisac čiji život, kroz razgovore sa osobama koje su ga poznavale, nastoji rekonstruisati profesionalni biograf. Coetzee je u Summertimeu preispitao pravila memoarskog žanra čineći ga više fikcionalnim, a manje dokumentarnim. S druge strane, paradoksalno, nikada se niko nije više približio Capoteovom zahtjevu za proznom dokumentarnošću od Coetzea u Summertimeu, jer je cijeli roman organizovan kao zbir novinskih intervjua, koje biograf vodi sa svojim ispitanicima. Fiktivno i dokumentarno pomiješano je do neraspoznatljivosti i nedjeljivosti, a Summertime je istovremeno i fikcija i memoaristika i književnost i publicistika.

John Michael Coetzee romanopisac je koji je trilogijom „Prizori iz provincijskog života“ pokazao nekoliko stvari. Jasno je da Coetzee u svom pisanju njeguje jedan poseban pristup književnosti, pristup koji na dvije strane komunikativnog modela zahtjeva pisca eruditu i dobro obrazovanog čitaoca. Svi njegovi romani zahtijevali su od čitaoca aktivno učešće, što znači da je za razumijevanje semantičko-narativnih nivoa bilo potrebno poznavati kontekst na koji se referiraju. Kada govorimo o kontekstu referiranja u Coetzeeovom slučaju, to je književna tradicija svijeta i kanon svjetske književnosti, što je za običnog čitaoca, moramo biti pošteni i priznati, ipak relativno nepoznato područje. „Prizori iz provnicijskog života“ proza je u kojoj je Coetzee, kako smo vidjeli, bar djelomično odustao od autopoetičkih imperativa pišući romane, bez svake sumnje, razumljive i osobi sa minimalnim interesom za nedavnu političku povijest juga Afrike i anglofonskog svijeta. Istovremeno, Coetzee je izlažući autobiografsku priču „oneobičeno“ u trećem pripovjednom licu uspio, postmodernistički, redefinirati inherentno nenarativni žanr transformišući ga u neku vrstu nove fikcionalne proze.