Proljeće/Ljeto 2011

  Tradicija njemačkog bildunga
  James A. Good
 
 

Njemački termin Bildung potiče iz pijetističke teologije šesnaestog stoljeća, prema kojoj je zadatak revnosnog kršćanina bio da teži kultiviranju (Bildung) vlastitih talenata i dispozicija u skladu sa Likom Božijim, prirođenim njegovoj duši. Pored njegove teološke upotrebe, ovaj termin nalazimo u prirodnoj filozofiji Paracelsusa (1493-1591), Jakoba Böhmea (1575-1624) i Leibniza (1646-1716) koji su njime označavali “razvoj ili oslobađanje određenih potencijala organizma.” U XVIII stoljeću, Moses Mendelssohn (1729-1786), utemeljitelj židovskog prosvjetiteljstva, u utjecajnom eseju iz 1784. pod naslovom „Šta je prosvjetiteljstvo?“, Bildung poistovjećuje sa samim prosvjetiteljstvom i tom terminu daje značenje oslobađanja potencijala osobe. Teoretičari pedagogije, poput Joachima Heinricha Campea (1746-1818), također su se bavili pitanjem kako da pedagoške reforme unaprijede obrazovanje (Ausbildung) i odgoj (Bildung) građanstva. Do kraja XVIII stoljeća, Bildung je postao termin koji je pored duhovnih, imao filozofske i političke konotacije. Sve više se Bildung vezivao za oslobođenje uma od tradicionalizma i sujevjerja, i oslobođenje njemačkog naroda od predmodernog političkog sistema feudalnih državica u sastavu Svetog rimskog carstva.
Takvu političku upotrebu termina nalazimo u spisima Johanna Gottfrieda von Herdera (1744-1803) u kojima on pomjera značenje Bildunga od odgajanja i formiranja pojedinca ka odgajanju naroda (Volk). Za Herdera, Bildung je predstavljao cjelovitost iskustavâ jednog naroda koja priskrbljuje koherentnost njegova identiteta i pruža osjećaj zajedničke sudbine. Premda se Herder s pravom dovodi u vezu sa njemačkim nacionalizmom kasnog XIX stoljeća, on je zamišljao njemački Volk u besklasnom društvu u kojem bi skupa živjeli plemići i puk. U skladu s time, Herderov kulturni nacionalizam težio je društvenom jedinstvu od dna prema vrhu, suprotno putanji političkog nacionalizma koji je, prema većini historičara, zaslužan za nastanak njemačkog militarizma čiji je vrhunac dosegnut u Trećem Reichu. 
Zbog kvalitete njegovih ideja i trajnosti njegova utjecaja, teško je prenaglasiti Herderov značaj za intelektualnu povijest Zapada. Smatralo se da je Goethe (1749-1832) od oštroumnog, ali konvencionalnog pjesnika postao velikim umjetnikom kakvim ga danas slavimo zahvaljujući njegovu susretu sa Herderom 1770. i kasnijim trajnim prijateljstvom sa filozofom. Herder je razvio temeljne ideje o zavisnosti misli od jezika koje se danas smatraju datošću. Te su ideje dalje inspirirale rad, po mnogima, utemeljitelja moderne lingvistike Wilhelma von Humboldta (1767-1835). Herder je razvio metodološke osnove hermeneutike, ili teorije o interpretaciji koju je kasnije dogradio Schleiermacher (1768-1834) a vrhunac je dostigla u klasičnoj njemačkoj intelektualnosti XIX stoljeća i modernim izučavanjima Biblije. Herderovi spisi su također vodili ustanovljenju moderne antropologije kao discipline i njene metodologije. Pored toga, Herder je utjecao i na mislioce kakvi su bili Hegel, J.S. Mill (1806-1873), Nietzsche (1844-1900) i Dilthey (1833-1911).
U nizu spisa napisanih tokom gotovo pedeset godina, Herder je razvio i definirao koncept filozofije koja je u samom srcu njemačke tradicije bildunga. Naslovi nekih od tih djela govore sasvim dovoljno: Auch eine Philosophie der Geschichte zur Bildung der Menschheit (Još jedna filozofija povijesti za odgajanje čovječanstva) (1774), Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit (Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva) (1784-91), and Briefe zur Beförderung der Humanität(Poslanice za unapređenje čovječnosti) (1793-1797).
Kao što to naslovi spisa kazuju, Herder je vjerovao da filozofija treba imati praktični ishod, a to može biti razvoj čovjeka, te da se filozofske ideje moraju razumijevati unutar njihova socijalnog i povijesnog konteksta. Poput humanista renesanse, Herder je vjerovao da čovjek odista treba biti u samom središtu znanosti o čovjeku, te je otuda zagovarao zamjenu akademske filozofije filozofskom antropologijom. Za Herdera, filozofija je, sasvim jednostavno, teorija bildunga; tačnije, filozofija je teorija o tome kako se pojedinac razvija u svojevrsno organsko jedinstvo koje će neprestano djelovati prema ostvarenju punog razvoja svojih talenata i sposobnosti čime će dosezati društveni napredak ili društveni bildung. Za Herdera, dakle, filozofija mora mijenjati pojedince i, istovremeno, mora ostvarivati širok društveni utjecaj. John Zammito ispravno primjećuje da se zamisao filozofije kakvu je Herder branio razvijala „od Herdera do Wilhelma von Humboldta i G.W.F. Hegela do Friedricha Schleiermachera... pa do lijevohegelijanaca... i Wilhelma Diltheya, tradicije hermeneutike i historicizma.“
U vrijeme njegova susreta sa Herderom, Goethe je skupa sa Friedrichom von Schillerom već bio osnovao Sturm und Drang, predromantičkipokret u književnosti koji je prednost davao nepredvidljivosti emocionalnog života pojedinca. Tako, u Jadima mladog Werthera (1774), glavni junak skončava samoubistvom usljed dubokog očaja. Kasnih 80-ih XVIII stoljeća, Goethe i Schiller su pokrenuli novi književni pokret, poznat kao weimarski klasicizam. Potaknut idejama prosvjetiteljstva i nastojanjima da povrati stare estetske vrijednosti, weimarski klasicizam je težio prosvjećenju ili oslobođenju čovjeka kroz organsko ujedinjenje i usklađivanje misli i osjećanja, uma i tijela. I Goethe i Schiller kritizirali su savremeni pokret njemačkog romantizma. Premda postoje prepoznatljive sličnosti između weimarskog klasicizma i njemačkog romantizma – jer su oba nastali u istom miljeu – među njima, ipak, postoji jasna razlika. Naime, za razliku od romantičara, Goethe je zagovarao obuzdavanje živih emocija, kojima je davao značajno mjesto u periodu Sturm und Dranga, snagom oštrog razuma. Štaviše, Goethe je kritizirao romantičku predodžbu o tome da osoba može posredstvom intuicije poniratiu svoj genij kako bi spoznala transcencendentalnu istinu. Goethe se, slijedeći Herdera, zalagao za odbacivanje transcendirajućeg razuma prosvjetiteljstva, tvrdeći, naprimjer, da zakoni jedne zemlje ne mogu počivati na čistom razumu jer geografija i povijest oblikuju navike pojedinaca i njihove kulture. Za Goethea, i prosvjetiteljstvo i romantizam zastranili su zbog neumjerene predanosti svojim idealima, usljed čega su zanemarili onu vrstu unutrašnje ravnoteže i harmonije za koju se on zalagao.
Za razliku od ranijeg Goetheova romana, u Naukovanju Wilhelma Meistera, glavni junak putuje bildungom, samoostvarenjem. Ovim djelom Goethe je postao začetnikom bildungsromana. Jedina transcendencija kojoj Wilhelm u romanu teži jeste da se izdigne iznad bezdušnog života buržoaskog poslovnog čovjeka tako što će pomiriti ili oblikovati vlastite jedinstvene interese kojima će služiti višem dobru – biti u službi vlastitom društvu. W. H. Bruford ispravno primjećuje da ovaj roman predstavlja “samu bit njemačkog humanizma”, sa idealom formiranja pojedinca koji će djelovati shodno razvijenom unutrašnjem karakteru, a ne imitirajući ponašanje drugih. Vrsta razvoja karaktera kakav je Goethe prikazao zahtijeva da se talenti i sklonosti osobe identificiraju i oblikuju putem mudrog obrazovanja i životnog iskustva. Kroz takvo obrazovanje Wilhelm uči da osoba mora pronaći usmjerenje, sebi prikladan poziv koji doprinosi rastu i sazrijevanju kulture u kojoj živi. Čineći to, pojedinac ostvaruje harmoniju ne samo uma i tijela, nego i vlastita sobstva i društva.
Sa Goetheom ova se tradicija razvija u ono što se obično naziva njemačkim neoklasicizmom. Preovlađujuće stajalište toga perioda bilo je da osobe imaju različite talente, te da trebaju živjeti u društvu u kojem jedinstveni talenti drugih dopunjuju njihove. Razvijeno društvo je, dakle, ono koje prihvata široki spektar mogućnosti jedinstvenog razvoja svakog pojedinca kao istinski katalizator svoje socijalne harmonije. Njemački neoklasicizam ne zagovara izdvajanje pojedinca iz društva, on promiče usklađenost pojedinca sa društvom kroz razvoj njegove jedinstvenosti i prihvatanje njegove društvene odgovornosti kao puta prema samorazvoju. Samoostvarenje je nedostižno za one koji se zapliću u vlastitim uskim emocijama ili vlastitim interesima. Zadovoljstvo nije bilo moguće naći u romantičkom prevazilaženju stega društva, njega je valjalo tražiti u aktivnostima konkretnog društvenog života. Goethe je te ideje dalje razvio u nastavku Naukovanja Wilhelma Meistera. Kako to Thomas Mann objašnjava, djelo Godine lutanja Wilhelma Meistera (1821) “počinje individualističkim samorazvijanjem kroz raznovrsna iskustva i završava se u političkoj utopiji. Negdje između, nalazi se ideja obrazovanja… Ono nas uči da vidimo element obrazovanja kao organski prijelaz iz svijeta unutrašnjosti u objektivni svijet; ono pokazuje kako ljudski i prirodno izrastamo jedni iz drugih”
U mojoj posljednjoj knjizi, zastupam stajalište da je Hegel bio pod snažnim utjecajem njemačkog neohumanizma, da se uzdržavao od transcendentnih realnosti i bezvremenih istina i da je promicao metafiziku iskustva prema kojoj se filozofija bavi svijetom ljudskog iskustva, a ne noumenalnom stvarnošću koja nadilazi moguće ljudsko iskustvo. Međutim, Hegelova logika nije teorija kategorija realnosti, nego teorija kategorija u kojima se dešava naše iskustvo realnosti. Smatram da je Hegelovo prvotno i najvažnije zanimanje bio bildung – odgoj duha bića pojedinca i odgoj bića ljudske vrste. Kako to primjećuje Josiah Royce i saradnici, Fenomenologija duha može se čitati kao bildungsroman, kao pripovijest o odgoju pojedinca i čovječanstva. U Fenomenologiji, Hegel čitaocu/čitateljici prikazuje razvoj otvorenog i inteligentnog uma glavnog junaka koji je izložen brojnim raznovrsnim iskustvima u složenom društvu lišenom univerzalno prihvaćenih vrijednosti. Kao u tipičnom bildungsromanu, u središtu razmatranja jesu veze između niza iskustava glavnog junaka i njegova postepenog dosezanja potpuno zaokružene ličnosti i dobro provjerene filozofije života.   
Prema Hegelu, biće se uvijek bavi nekim projektom i obično prelazi u stanje usklađenosti sa svojom okolinom – u „prirodnu svijest“. U tom stanju, postoji dualizam subjekt/objekt, zato što biće i njegova okolina čine jedno. Periodično, biće se suočava sa preprekama na putu ostvarenja svoga projekta, dolazi u stanje koje Hegel naziva negacijom. Nastupanjem negacije, svijest postaje raskidana, ona ponovo pokušava identificirati objekt u odnosu prema biću, jer je, dakle, suočena sa preprekom koja je prekinula projekt. Nakon provedene analize negacije, biće zamišlja rješenja kako da se preinači, modificira vlastiti projekt i izmijeni objekt tako da se svijest može ponovo ujediniti, a biće nastaviti svoj projekt. Kada biće uspije ujediniti se, negacija postaje određena negacija, to jest negacija koja vodi napretku i rastu. Iz iskustva ove vrste biće izlazi ujedinjeno i obogaćeno vrijednim iskustvom. Dualitet subjekt/objekt nije metafizička realnost, nego trenutak u iskustvu sa jasno određenom funkcijom. Proces koji sam ovdje opisao jeste Hegelova dijalektika, ali isto tako i bildung. Hegel, dakle, nije razvio teoriju znanja, nego teoriju učenja i filozofiju koja je postala filozofija obrazovanja. 
U literaturi se obično navodi da su u samoj osnovi dijalektike kontradikcije, međutim, ovim se suviše pojednostavljuje Hegelov koncept negacije. Premda negacija kod Hegela može sasvim izvjesno voditi procesu učenja, ona također može dovesti do egzistencijalnih kriza. U oba slučaja, negacija ne predstavlja kontradikciju propozicija, ona nije prije svega prekid u procesu življenja – onoga što Hegel često opisuje kao stazu ili put. Iskazano Hegelovim riječima, kada se biće suoči sa negacijom, ono gubi svoju istinu na putu. Staza se, tako, može posmatrati kao put sumnje ili, bolje rečeno, kao put očajanja. Jer, ono što na tom putu predstavlja sreću nije ono što se inače povezuje sa riječju „sumnja“: kolebanje oko ove ili one pretpostavljene istine, nakon kojeg, odagnavanjem sumnje, slijedi ponovni povratak toj istini; na kraju toga procesa, stvar je ponovo ono što je bila na samom početku.
Smatra se da biće posjeduje znanje sve dok se ne suoči sa negacijom, koja ga vodi u stanje sumnje ili očajanja. Ukoliko i kada biće uspješno riješi problem koji je pokrenuo proces, ono stiče znanje, odnosno biće je provjerilo znanje za sebe sama. Dakle, biće doseže samoodređenje.
Hegelov koncept bildunga,koji prožima sve njegove radove, počiva na stavu da se znanje stiče samo iz iskustva, te da ono pred nas postavlja zahtjev potrage za, kako to čine likovi iz bildungsromana, svakovrsnim iskustvima. Štaviše, u bildung modelu, učenje uključuje aktivnost. Hegel, dakle, odbija Lockeovu teoriju pasivnog posmatračkog uma, prema kojoj u cilju sticanja objektivnog znanja trebamo suzbijati svoje strasti. Za Hegela, učenje zahtijeva pasioniranu potragu za istinom; to je svjesni samoodgoj koji iziskuje ustrajan lični napor i odgovornost. Ispunjenje, tvrdio je Hegel, mora doći u aktivnostima stvarnog života. Konačno, Hegelovo isticanje samospoznavanja, tačne percepcije talenata svoje osobe, interesovanja i sposobnosti, jeste njegova kritika fiksiranosti prosvjetiteljstva na usku predstavu o znanju kao potrazi za nedvojivom istinom. Pojam bezvremene istine zabrinjavao je Hegela iz jednog sasvim praktičnog razloga. On je bio ubijeđen da se Francuska revolucija pretvorila u užas zato što su revolucionari vjerovali da su oni spoznali transcendentnu istinu koja im pruža unaprijed stvoren program u skladu s kojim su oni trebali organizirati svoje društvo.   Ukratko, Hegel je smatrao da se pojam transcendentne istine upućuje prema krutom dogmatizmu koji ukida potragu i pritom može voditi fanatičnoj, pa čak i nasilnoj odanosti ideologiji. 
Kao rektor Gimnazije u Nürnbergu u periodu od 1808. do 1815., Hegel je razvio filozofiju obrazovanja drugačiju od ranijih njemačkih modela i od prosvjetiteljskog modela obrazovanja, koji je sam nazvao utilitarizmom. Hegel je opisao obrazovanje – dijalektiku kao proces otuđenja i povratka u kojem se um neprestano proteže izvan ustaljenog mišljenja. Hegel je smatrao da se gimnazijsko obrazovanje najbolje ostvaruje tako što se um mlade osobe otuđuje od ustaljenog mišljenja kroz proučavanje antike i njenih jezika. Antičke civilizacije su dovoljno udaljene, smatrao je, da mogu odvojiti mladu osobu od njena prirodnog stanja, i dovoljno bliske njenom vlastitom jeziku i svijetu da ju vrate obogaćenu i izmijenjenu. Na ravni prakse, prema Hegelu, obrazovanje u gimnaziji treba pripremiti učenike za život, a ne za profesiju. Podržavao je nastavu religije u sekularne svrhe – da poveže učenike sa društvenim običajima i tradicijama. Također je tvrdio da se prema učenicima treba ophoditi sa poštovanjem, tretirati ih kao carstvo vlastitih svrha. U gimnazijskoj nastavi je prakticirao metodu raspravljanja, ali nije dozvoljavao da se učenicima da potpuna sloboda. Cilj obrazovanja za Hegela bio je pomoći učenicima da ozbilje ideal modernosti – za pojedinca to znači da postane samousmjerena, samosvjesna osoba.
Hegel je tako usmjerio težište njemačke tradicije bildunga na obrazovanje koje oslobađa od slijepog pokoravanja sujevjerju, tradiciji ili bilo kojoj vrsti vjerovanja u stvarnosti koje transcendiraju mogućnosti ljudske egzistencije. Hegel, također, pristaje uz ranije podržavaoce bildunga ističući društvenu prirodu bića. Pojam bića koje može prevazići svoj društveni i povijesni kontekst za Hegela je nedostižan kao bilo koji drugi apstraktni koncept bez konteksta. Premda oslobođena ili prosvijećena osoba uči kritički misliti svoje društvo, ona ga ne može transcendirati. Ta nas postavka dovodi pred ključnu odliku Hegelova poimanja bildunga. Umjesto da razotkriva formu onog imanentnog u pojedincu ili u narodu, Hegel, kako to primjećuje James Schmitd, „predstavlja bildung kao proces ustrajnog samo-otuđivanja.“ Tako, u Uvodu Fenomenologiji duha, Hegel navodi da svijest „vrši... nad sobom ovo nasilje“ zato što se mora suočiti sa svojom naivnom izvjesnošću da će nadići sebe i iskusiti rast. Bildung nije autonomna aktivnost, ona nije odvojena od želja i žudnji čovjeka. Naprotiv, bildung zahtijeva samoupoznavanje, razaznavanje vlastitih talenata otkrivanjem aktivnosti koje donose zadovoljstvo i osjećaj ispunjenosti. Za Hegela je najviša vrsta ispunjenosti aktivnost kojom osoba u svome društvu promovira bildung.
Osoba bildunga promiče kulturni napredak kroz isti proces otuđenja i povratka koji Steven B. Smith naziva metodom imanentne kritike kulture. Prema Smithu, Hegel je dijalektiku zamislio kao metodu kritike kulture koja prepoznanje mjerila racionalnosti u postojećoj kulturi ili sistemu mišljenja a potom kritizira prakse koje nisu u skladu sa takvim mjerilima racionalnosti. Ova metoda je imanentna kritika po tome što kritizira jednu kulturu koristeći se njenim vlastitim terminima, na temelju njenih najviših ideala, ne pribjegava nekom apodiktičkom vrhovnom principu ili trancedentnom, apstraktnom moralnom standardu. Smith izdvaja tri ključne odlike Hegelove dijalektike. Najprije, Hegelova dijalektika „mora biti imanentna ili unutrašnja predmetu njenoga bavljenja.“ Ne možemo govoriti o božanskoj poziciji ili o arhimedovskoj tački sa koje bismo mogli istraživati određeni predmet. Nije legitimno pitanje da li jedna teorija može tačno opisati problem svoga bavljenja, zato što u izvjesnom smislu teorija uvijek teži stvaranju problema koji će kasnije objašnjavati. Ipak, možemo propitivati unutrašnju koherentnost jedne teorije i pitati se da li ona uspijeva doseći cilj/eve koji/e pred sebe postavlja. Drugo, Hegelova dijalektika je „u svome karakteru dijaloška“. Dijalektika se ne odvija u unutrašnjem, privatnom umu, ona je uvijek konverzacija između prošlih, savremenih i budućih sugovornika. Za Hegela, svo mišljenje se odvija posredstvom intelektualne tradicije koju smo naslijedili od naših prethodnika. Iz toga razloga, njegovi radovi, općenito, imaju karakter razgovora sa slavnim precima u kojem priznaje njihov doprinos našem sadašnjem mišljenju. Hegel nije pobijao svoje oponente, on ih je uključivao u razgovor. Treće, Hegelova dijalektika počiva na pretpostavci da sva teorija ima životno važan povijesni značaj. Prihvatio je Kantovu tvrdnju da um aktivno kategorizira osjetilna data, ali je te kategorije historicizirao. Za Hegela, naša konceptualna struktura je povijesno i kulturalno relativna; sve logičke kategorije, čak i one koje se čine najstalnijima, zapravo su temporalno kontigentne.
Hegel je pokušao preduprijediti danak povijesnog relativizma tvrdnjom da se sve historijske epohe  uklapaju u veći narativ. Za Hegela, osoba bildunga u stanju je u povijesti razaznati jedno moralno jedinstvo. Njegova hipoteza je bila da se Weltgeist (Svjetki duh), neumorno kreće u smjeru stalno rastuće slobode čovjeka. Tvrditi da je Hegelov Weltgeist neka vrsta transcendentne realnosti, znači kvalificirati njegovu misao kao radikalno nekonzistentnu. Zbog toga smatram da je Hegelov Weltgeist prikladnije razumijevati kao interpretaciju povijesti ljudske vrste koja se može spoznati samo prema njenom djelovanju. Geist, prema Hegelu nema predegzistencijalnu esenciju, niti on ima predodređen kraj. Njega se poznaje samo po onome što je doista učinio do određenog trenutka. Otuda, za Hegela, filozofija i povijest kao discipline međusobno se prožimaju zato što skupa postaju izvor individualnog i kulturnog bildunga.
Konačno, bildung je središnji motiv Hegelove Filozofije prava iz 1821., u kojoj osvjetljava taj koncept ponavljajući savjet filozofa pitagorejca jednom ocu koji ga je pitao o najboljem načinu odgajanja njegova sina: „Učini od njega građanina države dobrih zakona. U ovome Filozofija prava otkriva političke konotacije bildunga. Bildung zahtijeva dobro uređeno društvo u kojem pojedinac uživa slobodu, pa čak i luksuz, da razvije svoje jedinstvene talente i sposobnosti. Bildung također potrebuje društvo u kojem postoji mjesto za sve vrste komplementarnih pojedinaca i aktivnosti, jer izloženost različitim vrstama osoba i eksprimentiranje sa različitim vrstama života jeste ključno za moralni razvoj kakav je Hegel zamišljao. Hegel je u Filozofiji prava obznanio da bildung treba početi u porodici, nastaviti se sistematičnije u školi, i da treba preći na viši nivo tokom univerzitetskog obrazovanja. Po završetku formalnog obrazovanja, pojedinac u građanskom društvu treba dostići krajnji stepen bildunga – spoznaju racionalnih osnova institucija njegova društva. Uprkos porteriranju Hegelove političke misli kao reakcionarne, krajnji stadij bildunga ne zahtijeva pristanak na status quo. Naprotiv, čovjek bildunga sposoban je za nezavisno mišljenje i time izuzetno dobro pripremljen da se bavi imanentnom kritikom prakse vlastitoga društva. Dakle, on je sada u stanju proširiti domen u kojem se stvarne prakse njegova društva samjeravaju sa njegovim racionalnim osnovama.
Da zaključimo, prema njemačkoj tradiciji bildunga, filozofija i obrazovanje jesu doslovno istoznačni termini koji designiraju stalni proces sazrijevanja ličnosti i kulture. To sazrijevanje se pokazuje u usklađenosti pojedinčevog uma i srca te u ujedinjenosti društva. Usklađivanje bića postiže se putem raznovrsnih iskustava i izazova koji se suprotstavljaju njegovim uvjerenjima; u Hegelovim spisima, ti izazovi donose agoniju otuđenja od prirodne svijesti koja vodi ponovnom ujedinjenju i razvoju bića. Slično tome, premda društveno jedinstvo zahtijeva dobro formirane institucije, ono također zahtijeva raznolikost pojedinaca slobodnih da razviju svoje najraznovrsnije talente i sposobnosti. Jedinstvo pojedinca i društva je proces vođen stalnom smjenom određenih negacija, to nije neko dostižno završeno stanje. Eksplicitnije rečeno, u Hegelovim spisima, tradicija bildunga odbacuje predkantovsku metafiziku bića u korist postkantovske metafizike iskustva koja se uzdržava od spekuliranja o bezvremenim realnostima. Učenje potrebuje pasioniranu potragu za stalnim rastom, koja će ipak biti ublažena razumnošću formiranom iz pomnog izučavanja intelektualne tradicije neke osobe. Ispunjenje dolazi nakon praktične aktivnosti koja potiče razvoj talenata i sposobnosti osobe, ali i kroz razvoj društva u kojem ona boravi. Bildung ne znači prihvatanje socio-političkog statusa quo, on podrazumijeva sposobnost da se bavi imanentnom kritikom jednoga društva, sposobnost da se to društvo osporava kako bi ostvarilo svoje najviše ideale. 
S engleskog prevela Amina Isanović

Podaci o izvorniku:

Rad pod naslovom “The German Bildung Tradition” prezentiran je na Godišnjem zasjedanju Društva za unapređenje američke filozofije (Society for the Advancement of American Philosophy Annual Meeting), 8.-10. mart 2007.

Riječ bildung ćemo pisati velikim početnim slovom na onim mjestima u tekstu gdje se objašnjava njeno značenje kao opće imenice. Kada je, pak, posrijedi upotreba riječi u smislu koncepta ili tradicije, tada ćemo riječ pisati malim početnim slovom. (Prim. prev.)

James Schmidt, “The Fool’s Truth: Diderot, Goethe, and Hegel,” Journal of the History of Ideas 57.4 (1996): 630.

John H. Zammito, Kant, Herder, and the Birth of Anthropology (Chicago: University of Chicago Press, 2002).

Ibid., 7-9. Michael N. Forster je nedavno zagovarao Hegelov dug Herderu, napose kada je u pitanju Fenomenologija. Forster, Hegel’s Idea of a Phenomenology of Spirit (Chicago: University of Chicago Press, 1998).

Vidi Goetheovu tragediju “Götz von Berlichingen” (1773), pjesmu “Promethius” (1773) i roman Jadi mladog Werther (1774).

W.H. Bruford, The German Tradition of Self-Cultivation: Bildung from Humboldt to Thomas Mann (London: Cambridge University Press, 1975), 55.

Navedeno u Ibid, 88.

James A. Good, A Search for Unity in Diversity: The “Permanent Hegelian Deposit” in the Philosophy of John Dewey (Lanham, MD: Lexington Books, 2005).

Josiah Royce se smatra prvim znanstvenikom sa engleskog govornog područja koji je artikulirao ovakvo čitanje Fenomenologijena Predavanjimaomodernomidealizmu (prvi put objavljena 1919.). Za skorije čitanje u skladu sa ovim tokom, vidi John H. Smith, The Spirit and Its Letter: Traces of Rhetoric in Hegel’s Philosophy of Bildung (Ithaca: Cornell UP, 1988), 174-238.

Hegel, Phenomenology of Spirit, trans. A. V. Miller (Oxford: Oxford University Press, 1977), §78. Korišteni prijevod: Fenomenologija duha, prev. Dr. Nikola M. Popović (Beograd: BIGZ, 1974)

Ibid.

Vidi Hegel, Fenomenologija duga, “Apsolutna sloboda i užas,” 341-348; kao i relevantne dijelove Filozofije prava.

Terry Pinkard, Hegel: A Biography (Cambridge: Cambridge University Press, 2000), 269ff.

Pinkard, Hegel, 288-290, 304-307, 324-326, 504-505.

Schmidt, 630.

Hegel, Fenomenologijaduha, 50.

Za Stevena B. Smitha, Hegel je bio “neprevaziđeni prvak…imanentne kritike.” Smith, Hegel’s Critique of Liberalism: Rights in Context (Chicago: The University of Chicago Press, 1989), 10.

Ibid. Cf. Lewis Hinchman, Hegel’s Critique of the Enlightenment (Gainesville and Tampa: University Presses of Florida, 1984); i William Maker, “The Science of Freedom: Hegel’s Critical Theory,” Bulletin of the Hegel Society of Great Britain 41-42 (2000): 1-17.

Smith, Hegel’s Critique of Liberalism, 167-168.

Good, A Search for Unity in Diversity.

Hegel, Elements of the Philosophy of Right, trans. H.B. Nisbet, ed. Allen W. Wood (Cambridge: Cambridge University Press, 1991), §153 (kurziv u izvorniku). Isti savjet Hegel navodi u svom eseju Prirodni zakon, napisanom na prijelazu između 1802. i 1803. Hegel, Natural Law: The Scientific Ways of Treating Natural Law, Its Place in Moral Philosophy, and Its Relation to the Positive Sciences of Law, trans. T.M. Knox (Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1975), 115.