Proljeće/Ljeto 2011

  SVAKO JE POLJE GROBLJE
  Almir Zalihić
 
 

ovdje je svako polje groblje
pojednostavljena grafika
ispod narebrenog neba

pokrov od trave istinski zamlađen
korijenjem učvršćen u suri kamen
kome ne mogu naškoditi kisele kiše

kolopet razbacanih brežuljaka
ponovo posjeduje utopljenu vlažnost
i rasplinute nabore izmaglice
zdrobljene po plitkim usjeklinama

samo zastrašenost trenutnim ozračjem
i instinkt za samoodržanjem
pred šalterima vječnosti
priječi nas da olahko skončamo
u brazdi njihove nepromjenjivosti

 

 

POLOVINA PREĐAŠNJEG SVIJETA

 

U prepunoj slastičarnici
Prisluškuješ razgovore
za okolnim stolovima.

Okružuje te jezik djetinjstva.

Dok to sebi u riječi prevodiš
shvataš da je netačno:
bosanski je samo jedna polovina
tvog pređašnjeg svijeta.
A jezikom druge polovine
ovdje od trenutnih gostiju
niko ne govori.

Kelnerica konačno stiže
i zapisuje tvoju narudžbu:
1 +1
Jedan jezik plus jedan život.
Znače li onda dva jezika dva života?

Gosti se smjenjuju u slastičarnici
kao parčići obojenog stakla
u kaleidoskopu.

Godi ti iznenadna perspektiva?
Osjećaj da posjeduješ dva svijeta?
Ništa i sve to.

Kolač sa tanjira nestaje
u par poteza viljuškom.
Kafu ispijaš u dva gutljaja.
Ostavljaš otiske prstiju
na čaši za vodu.
Napojnicu pored plaćenog računa.

Izlaziš kao da te neko goni.
Napolju te očekuje vjetar.
Sunce po zaleđenoj kori snijega.
I tišina. Mehlem jednom riječju.

* * *

Metalne žaluzine koje se uveče spuštaju
na izloge u uličicama starog grada
čine mi se nekako poznatim;

Prepoznajem rešetke, teške katance,
četvrtaste brave i pervaze od kovanog
gvožđa na starinskim vratima.

Šireći se iz pekara, miris svježeg hljeba
dolazi mi u susret. Ima nečeg teškog
u atmosferi ovog starog grada.

Kao da se jedva može razabrati
gdje prestaju dobra znamenja
i počinje mora.

Pločnici su mokri od kiše.
Pod svjetlošću fenjera tragam
za onim starinskim noćnim okupljalištima

u kojima se i danas, kao prije šezdeset godina,
mogu vidjeti starci s fesovima na glavama
koji uz saz, def i šargiju navijaju golim

vratovima lijevo desno naprijed nazad
obasjani crvenkastom izmaglicom
lažnog kilibara nad njihovim glavama.

 

 

 

 

NA GREBLJU,  DJEČACI

 

Na vrh brda je greblje
A ponad brda ništa

Penjemo se iz doline
Lahka koraka i tužna oka

U greblju smo
A kao da smo u nebu

Otvaramo dječije ručice

Kao da čitamo knjigu