Proljeće/Ljeto 2011

  Erotika i naracija  (sjećanje na Passolinija)
  Ivana Seletković
 
 

Eros je grčki bog ljubavi a od njega, odnosno, onoga što simbolizira kreću sva osjećanja koja bismo označiti kao putena. Erotika, naime, koja u rječnicima označava ljubavni život ili čulnost jesu upravo ta osjećanja manifestirana tjelesnošću kao rezultatom naklonosti i željom za sjedinjenjem. O njemu (sjedinjenju, odnosno putenosti) se nije govorilo, pogotovo u minulim vremenima kao što je srednji vijek, jer su ostali prisutni ti tragovi religijskih shvaćanja tijela (naprosto zato jer kultura pojedinih prostora počiva, odnosno, stvorena je na  religijskim načelima). U kršćanstvu tijelo je izvor zala, jer prekomjerno ugađanje tjelesnim porivima rezultira kaznom nakon ovozemaljskoga života koji je nužan put ka vječnom spasenju. Da bismo slijedili Krista, moramo se prepustiti patnji misleći na zasluženu božju nagradu na „onome“ svijetu, prema tome, moramo suspregnuti sve suvišne nagone osim nužnih. Podsjetnik na njih su sedam smrtnih grijeha: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Svi oni su vezani uz tijelo i pokazuju se na njemu uz odsutnost duha. Zato je ljubavni život protkan više nužnošću nego užitkom o kome se govori, jer tijelo je patnja, a užitak bi mu tu nužnu patnju oduzeo, a s njom i mogućnost vječnog osjećanja božje nazočnosti. U slučaju da odlučimo progovoriti o tom tijelu, odnosno načinu kojim mu trebamo pristupiti, sadržaj prepričan ljudima izvan prostora bračnih drugova će poprimiti formu viteškog romana gdje je, naposlijetku, ljubav u konačnici nakon sjedinjenja tjelesno neispunjena do kraja (jer zbog raznih peripetija ljubavnici skončaju nesretno ovozemaljski život), a duhovno čista jer su ljubavnici dosegli stupanj savršene duhovne čistoće kroz obostranu predanost jedno drugom iako im se mnoge nedaće nađu na putu. Jedan od tih primjera je roman Tristan i Izolda; ona simbolizira čistoću Djevice Marije (ali ne doslovnu jer biva u doticaju s voljenim i zato je, za razliku od Djevice smrtna, dok je ova besmrtna Kristova majka oslobođena istočnog grijeha, te je zato bezgrešno začela), a on hrabrog viteza (koji bi mogao biti aluzija na templara koji brani kršćansko „kraljevstvo“ tj. Svetu zemlju od nekrstih, jer u kršćanstvo direktno stupamo sakramentom krštenja) kojemu je glavni zadatak održati tu čistoću neoskrvnjenom.
Zanemarivanjem stoljećâ nakon srednjega vijeka, dolazimo do vrlo značajnog segmenta u povijesti kada Freud, kao bi naglasio Foucault u Historiji seksualnosti,inzistira da se seks upozna i prevede u govor. Kada se počelo otvoreno govoriti o tijelu, seksu, odnosno erotici, religija nagon više nije mogla sputavati zato jer tijelo postaje centar eksperimentiranja uvlačeći se u sve društvene pore. Progres znanja oslobođenog religijskih paradigmi veličaju mediji, ali naravno to čini postepeno iskušavajući vlastite slobode. Tjelesna sloboda u praksi zahtjeva slobodu tijela u novoj umjetnosti-mediju, filmu.  
Film u seksualne odnose postepeno pa potom necenzurirano uključuje gledatelja, gdje on biva svjedokom i dijelom tzv. bračne postelje (koja to, naravno, doslovno i ne mora biti!). Tekst Izvornost filmskog erotizma (Sineast br.28), navodi kako film od svojih početaka prilazi tijelu, kako ga postepeno razotkriva, dok napokon tijelo biva potpuno oslobođeno, odnosno nago. Takav je i Passolinijev Cvijet tisuću i jedne noći. Renesansa erotike, graciozne, koja spaja duhovno i svjetovno rukovodi glavnim likovima Zumarud i Ahmetom. Ti likovi, odnosno njihova ljubavna priča, ima jednaku funkciju kao i Šeherezadina, ona je početna i zaključna priča s kojom su isprepletene sve ostale. Prstenasta kompozicija književnog predloška, prema tome nije narušena, iako sadržaj s obzirom na medij trpi preinake u vidu sužavanja tog književnoga teksta, jer sasvim očekivano sve priče nisu mogle naći mjesto u filmu.
Spoznaja o tijelu, odnosno njegovim slobodama, tj. o erotici razbila je religijsko monolitno shvaćanje ljubavi po kome je uskraćen izbor i gdje smo svi jednaki zbog nemogućnosti upražnjavanja erotike u svrhu užitka. Passolini dokazuje da različitost ne počiva na nestremljenju ka ljubavi, on ju ne želi izbrisati, nego daje novi put ka cilju svakom ponaosob. Različitost tako projicira oslikavajući fizički različite likove sa različitim sudbinama. Njihova naga tijela ne spotiču se o tabue, nego djeluju otvoreno, iskreno, ne umanjujući značenje duhovnoga svojstva koje ih drži zajedno. Zbog njega centralni likovi, Zumarud i Ahmet ipak zaključuju radnju filma zajedno iako su tragali jedno za drugim, nalazeći se pri tom u mogućim situacijama da zanemare međusobna postojanja ili sjećanje na ono tjelesno iskustvo koje su upoznali. Passolini također ostavlja prostor i za doslovno prikazivanje erotike bez pokušaja mitskog predstavljanja istoga. Kada se ta dva lika prvi puta sretnu ne ostavljaju mogućnost zanemarivanja fizičkog u svrhu duhovnoga, jer tada bi funkcija tijela koja je u filmu najznačajnija, bila zanemarena. Oni, naprotiv, teže za tijelom, prepuštaju mu se živeći sada, jer ionako je jedino ono sada i ovdje bitno (otuda razlika u odnosu na religijsko shvaćanje egzistencije). Čovjek u težnji za srećom želi stvoriti balans oba pola svoga bića (simbolično tragajući za svojim duhovnim ili tjelesnim ja, ili također simbolično ali na socijalnoj razini, tragajući za osobom uz pomoć koje će oživjeti tek sjedinjenjem). Eros sakralizirajući jedinstven osjećaj, spoj oba pola bića sa bićem u sebi, u ovome filmu stvara aluziju na ono što uobičavamo nazivati ljubavlju. Taj spokoj, pronalazak izgubljenog dijela prikazan je ponovnim susretom protagonista na kraju filma, a i ne slučajno, popraćen je harmonijom, temom gudača kojom ispraćamo film (Morricone).
Passolini, ukazujući na erotiku tokom cijele radnja filma, vizualno najbrže pokazuje raskoš slobode, jer kako bismo ju drugačije mogli pojmiti nego kroz tijelo. Ono prvo daje naznake spokoja ili nemira ( sjetimo se da tumačenja raznih bolesti potiču upravo na neraskidivoj vezi duše i tijela) odgovarajući na naše mentalno stanje. Kada Passolini kao moto filma postavlja citat iz Tisuću i jedne noći:

La verità non sta in un solo sogno, ma in molti sogni; simbolički predstavlja istinu o erotici lišenoj tabuizirane prošlosti, sinkronizirajući je (postupak usklađivanja zvuka sa filmom koji ovdje  ne pronalazi doslovno već figurativno značenje) na zvučnoj bazi, i otuda harmonija na kraju filma , ali i na bazi nagih tijela u pokretu, tijela koja se traže, tijela u svim oblicima i interpretacijama, jer moramo imati na umu da okosnica filma nije i jedini njegov sadržaj Tijelima se i odsjecaju udovi i bivaju usmrćena, kao u jednoj priči, ili samo bivaju mučena kako bi ih se kaznilo. Što će reći da erotika ne trpi jednu interpretaciju, nego ostavlja mjesto za druge, sukladno sa sudbinom koja nam je namijenjena. Filozofija o postojanju više istina na taj način je u potpunosti razjašnjena iako one zapravo tvore onu jedinstvenu – istinu o ljubavi.