Proljeće/Ljeto 2011

  STABLO ZVIJEZDA
  Nikola Šimić Tonin
 
 

U susret tridesetogodišnjici  Krležine smrti

Kad se srušilo golemo stablo, u hrvatskoj književnoj šumi, izjedeno iznutra crvom života, iz hladovine zaštićenosti izmigolji, izlazi, izgmiza uz ono dobro i dobrano onoga nedobrog... Kažem stablo, pamtim Krleža. Koliko se samo brzih doktora uhljebi iz njegovog lika i djela. Koliko evanđelista po Judi u toj sviti. Koliko upita, sumnji, misli i primisli, književno- interpunkcijskih znakovlja. Primijeniti bilo koji od znanih sustava ocjenjivanja, vrednovanja od jedan do deset. U nastavnoj dopustljivosti, prezentacijskom pomaku zainteresiranosti na tragu Curiculuma, mladim ljudima, književno-pokusni pogled, misaona radionica, književne veličine u kontekstu vremena, pogled iz dvadeset prvoga stoljeća, književno-ljudski, intelektualni, moralni i školski...

U dramskome obliku čvrsta desetka, prvi do njega s devetkama Držić, Marinković, Gavran i gdjekoji još... Poezija neosporna desetka, uz pokoju podjelu desetke s kojim od njih: Gundulić, Mažuranić, Ujević, Cesarić... Proza, e tu je devetka uz Šenou, Aralicu, Jergovića... čista desetka Andriću povrh svečetvorice... Književno-kritički ogledi, desetka, pa dugi, dugi, za umoriti se put do prvoga približno vrijednoga toj razini... Isto je i s dodatnim razinama znanja... Sve to zbrojiti učinjenoj tabeli, prvi Krleža, daleko dolje prvi sljedeći u bodovnome srazu, vrjednujući svekolikost književne cjelovitosti i svaku jedinku ponaosob. Jedan je od rijetkih (Krleža) koji može izvan unutarnjih granica u izvangranična, izvanvremenska vrednovanja, uz Andrića, Držića, Ujevića, Gavrana, Aralicu, Jergovića... među uglednike dorasli, Shaekspeare, Goetche, Tolstoj, Dostojevski... i međ njima iskati svoju poziciju, međ prvima nadrastao je hrvatsku književnu kaljužu...

Malo koja književnost obiluje književno kritičarskim slijepcima i ulizicama, dosezljivo hrvatskoj, e i tu bi se dale raditi tabele, prikaza po narudžbi, samo što bi te tabele više ličile koštovnicima, sve tu ima svoju cijenu, samo je obraz bez cijene, skromnost uistinu nije vrlina, ali u ovim slučajevima prijeka je potreba. (Roko Dobra-prikaz stiho-ništa, A.N.T.Šutre, poređenje istoga s Petrarccom, tko još čiju sliku drži iznad glave...!?) Ujević Krleži nabija na nos stan koji je naslijedio, zastava svih boja, koliko stoji samo za Krležu, a Ujevićeva ekavica, jugoslovenština, beogradski dani. Boemstvo Ujevićevo nakon uvida u četrdeset-tomsku ostavštinu ne pije vodu, kada se izvrši inventura stvorenoga, malo je tu ostajalo prostora za boemstvo, priličnije je to bolesnome radoholičarstvu?!Suradništvo u Ustaškome almanahu, toliko neospornih književnih veličina izašlo je s pjesmom o poglavniku, a sam Nazor sa tri...

Krležin život pred nišanom, samoubilačko življenje, ispred puščane cijevi poretka, kada je ubiti mogao ispružen prst, jedna jedina rečena riječ, glupost ideologije podvučene riječi, koliko je samo stradalih od jedne jedine izrečene riječi. (Ubi me prejaka riječ,  Miljković.) Zašto nije (K) išao u partizane? Koliko bi se partizana obradovalo njegovome dolasku!? Prva bi ga progutala noć (krvnika naših intelektualaca, nacionalne pripadnosti partizana. koji su ionako nestrplivo čekali dolazak hrvatske intelektualne elite – što je tek u tom kontekstu Krleža... usud Hebranga... jesu li uistinu Kovačića ubili četnici, pitanja su Milovanu Đilasu, Aleksandru Rankoviću, ruku krvavih do lakata).

Krležu u partizanima nije mogao zaštiti nitko (K. Popović) od Rankovića još i manje, koji je u nekim trenutcima odvagivao i Titovu glavarinu na tragu četničke ideologije čekanja. Odnosi Tito-Krleža zaista zavrjeđuju neopterećen psihoanalitički pristup političko-književne podcrtanosti pa na tragu toga pojavnost Gertrude Munitić kao pseudouzorak daljnjih kvazipojavnosti u komunikacijama i odnosima (jedina je smjela stajati kraj Tita, što je smetalo pri posjetama Krleži, kada posjetitelji, književni i oni drugi nisu željeli biti Krležine Gertrude, stojeći pred njim bez ponude da sjednu). Tu, na tragu toga, sumnja, kod Krleže nestaloga Kamovljevoga rukopisa danomu ga na recenziju, nakon toga pojava njegova romana Na rubu pameti, upiranja prstom nekih u Baraku pet B, koja strši iz Krležinoga prepoznatljivog rukopisa. Odnos Krleža – Andrić neosporno je sukob književnih veličina, odnos je to sukoba Hrvta iz Bosne i ahutohtonog, izvornoga Hrvata, odnos je to sukoba doktora znanosti i samoukoga pjesnika...
Činjenična neminovnost je to, Andrićev doktorat, upitna i srednja škola kod Krleže, odnos je to sukoba kraljevskoga namještenika (diplomatska služba) koji ni u čemu ne oskudijeva i on (K) kojega povremeno izdržava žena, pa i onaj drugi sukob u odnosima, taj odnos, odnos Andrića i Krleže, puno je čistiji nego odnos Nazora i Kovačića, između Andrića i Krleže – Bela, između Nazora i Kovačića nitko. Prezentacijom straha obojenost Krležinog čekanja uistinu ne stoji. Prije je to iskustvena obojenost topovskoga mesa, jednosmjernosti vojničkoga jednoumlja, nesaživljeno zaljubljivanje označeno modricama na duši, Krležin lik Jelene žene koje nema, što se sluti u Zastavama, i taji u stvarnome življenju. Vječitost sukoba sa svim i svakim i inim... Zašto se uopće ne piše o Krležinom razotkrivanju velikosrpstva, o Krleži kao sinonimu hrvatske prijetnje za velikosrpske krugove, jer da je se istinski htjela Jugoslavija ka država jednakopravnih svih njenih naroda i narodnosti Sarajevo bi joj bio glavni grad. Gle slučajnosti, ili ne, nakon duge, i duge hrvatske šutnje da ne uporabim zabrane, Sarajevo objavi njegova djela.

Književno-povijesne natuknice znaju izazvati književno djelo, isprovocirati ga. Kolko je kod Krleže takvih mogućnosti. Općenito, koliko je sukobljenosti glavnih aktera hrvatskoga književnoga neba, da se svijećom mora tražit, tko je uopće s kime mogao i na čašicu razgovora. Evo tek nekih od sukoba mimo Krleže kao aktera, Mažuranić – Kovačić; Matoš – Ujević; pa u novije doba Jergović – Aralica. Dali su ti sukobi književne uspješnice (Smrt babe Čengićke – Kovačić; Dobar umjetnik da je čovjek takav – Aralica o Jergoviću) Na groblje riječi odlaze riječi koje ni do koga ne dopiru... Rijetki tek mogu prepoznati govor mržnje, oduprijeti se cunamiju masa, grezosti uma... Koliko suvremenim podcrtavaju se natuknice Krleže o Bosni, gdje mu je poizdaljeg zaprijećeno da se bakće s time, na tragu njegovih misli o Bosni je i polemika življenja i suživota Bosne, gdje se provlači nit kao odaslan ferman, islam kao religija terora, ili teroriziranje islama, zavisno s koje se strane gleda, priznanje glavnoga vjerskoga poglavara muslimana u Bosni, da su oni pozvali mudžahedine u Bosnu, uzimaju li tako (Islamska vjerska zajednica) i sve njihove zločine na svoju dušu...
Umjetnik živi svojim djelima, Krležina djela potiču na oživljavanje mnogih djela, nutkaju nove odgovore, nameće se mogućnost sažimanja Zastava u jednu manju pitkiju cjelinu, mogućnost izvođenja istih kao televizijske serije. Koliko je samo filmičnosti i u tom Krležinom štivu. Svi filmski uradci pod njegovim književnim biljegom neosporne su uspješnice. Da se taj tekst mijesiti, oblikovati, zar primjer tomu nije Šerbedžija? Zadivljenost je spoznaja Bele kao dijela kućne dramske radinosti, upozoravajući Krležu na izvodivost/neizvodivost pojedinih dijelova, vođena svojim bogatim glumačkim iskustvom, ne ište li to, nutka li se to eseju, kao tragu svjetlosti, rijetkosti prikaza umjetnikove žene, općenito žene u svoj ljepoti svoje veličine, suputnice i supatnice. Potreba stalnoga čitanja, djela u izradi, nije li predložak izučavanja postupka stvaranja, od nekih je umjetnika trebalo štititi njihovo djelo,  jer je dotjerivanje dosezalo bolesnost, Krleža je i u tome našao svoju mjeru. Jedno je prepoznati pjesnika u sebi, a jedno je gola potreba prepoznavanja...

Miroslav Krleža nije zvijezda hrvatskoga književnoga neba, Miroslav Krleža je stablo zvijezda.