Proljeće/Ljeto 2011

  Deutschland  bježanija
  William Bilkić
 
 

Kupei su siromašne studentske sobe s prozorskim staklima od svjetlucavog mraka. Duguljaste neonke mirišu na mađarske kobasice, slavonsku papriku, sarajevsku pivu i zagrebačke križaljke. Sve je smuljano i poluzamotano između sjedišta, pritisnuto nervoznim toptanjem nogu što se međusobno kopitaju u putujućem polusnu:
        “Hoćemo li nekako prebjeći u život, bez viza?”
       S vanjske strane neopranog prozorskog stakla od kupea ostadoše nebrojene i ljubomorne bivše istočne stanice koje su danonoćno, vješto i besmisleno znale zadržati vlakove s ulupljenom oznakom međunarodni...
  
SRJ.
Bosnia
Vojvodina
Hungary.
Praha.
Polen.
Bivši DDR..
I mi ispod sanjivog svjetla od kupea, novokompovani nacionalisti i bivši jugisti i trenutačni kupeisti u bježaniji i tko zna što još, u špricavom svršavanju 20., balkanskog stoljeća samo mehrere Jahre prije ujedinjenja Europe. Meškolje se neispavani džemperi, škripe jeftine košulje, zviždukaju šuplji i sneni zubi u iščekivanju glavne Crte gdje se provjeravaju vise.
         Izbrijani i zakopčani do nosa u graničarske uniforme boje zdrave trave službeno pozdravljuju nekog nevidljivog u prepunom kupeu. Oštro se zagledaju u izbjeglička lica, pitaju za putne isprave, takmiče se međusobno koji će od njih duže da zagleda u bljedunjave fotografije s velikim crvenim pečatima u ćoškovima.
      A mi, davni i crno-bijelo uslikani i bosonogi jurimo pasoše i putovnice po zgužvanim džepovima i tražimo naše cipele zgurane pod plastičnoduguljastim sjedištima kupea.
     Crnila i sumnjičavosti u njihovim pogledima nestaje - ugledavši u mojoj putovnici veliku naljepnicu iz njihove ambasade – smiješe se na...Visum i svijetleće slovo, ko svjetionik, D.       
 Sa Deutsch-službenicima i njihovim četvoronožnim pomoćnicima sa lijepo podignutim ušima slažu se u moja čula prvi svježi kristali stranog zraka.
         Tri i trideset…
         Iz metalne stonoge u prvoj gomili izlaze moji saputnici s muškim djetešcem u rukama. Oni ne mogu naprijed. Zabranjena im je vožnja zmijom snova; umjesto passport-viseimali su samo ispečatiranu nadu.
         Sve više bunovnih i nepočešljanih je bilo ispred vlaka, a sve manje unutra. Izlaze nesvezane, polunavučene cipele. Izlaze prazne stranice u putovnicama.
       Izlaze oznojena dugmad na poluizvučenim košuljama.
       Nepoznata lica su gomilala  kroz  duguljasto vozno crijevo pored kupea. Treća i četvrta skupina nepoželjnika je već pripadala ostalim vagonima i njihovim crijevnim sudbinama.
        Kada god sam zbunjen i ne znam šta treba raditi, gledam u sat na ruci.
       Zvjeram u brojke.  Iza smuđavog stakla, vani, na ničijoj zemlji, u početku zadnje decenije dvadesetog stoljeća,  između Češke i Njemačke, između svijetova, miješaju se dva iznenađena jutra. 
       Udarala je petica u skazaljku na mom mokrom ručnom kada se  napokon krenulo uz kratke zvižduke i lupnjavu vrata. Tek tada mi se učini da će moji ispečatirani ostaci konačno prejahati zlatnu granicu…
     Kazaljke su se sljubile.
     Stopile u jedno.

     Netko misli na mene. 
Kroz staklo jutri.
Uveliko.
U Europi.  

 

 

              Život bez naslova 

 

          Nema odluka, nema rješenja, nema novih prijedloga.
U mojoj glavi se ništa ne događa.
Izvan moje glave isto se svašta ne događa.
Ukoliko otvorim glavu da izvana može pristići pomoć koje nema, uzaludno je; istovremeno se mogu uplašiti da ne iziđu iz moje otvorene glave sve one odluke koje nemam i sva rješenja na koja  se nisam odlučio.       
Priznajem:
Otvaranjem i zatvaranjem glave nešto se radi, ali, razmjenom onog čega nema niti oko mene, niti u meni, ne stvara  prirodno stanje koje mi je potrebnije više nego kisik.
Da, ponavljam, nešto se radi, odnosno: nitko i ništa se ne radi. Ne mogu  se uvjeriti da će se nešto dogoditi ili uraditi samo od sebe ako se non-stop ništa ne događa.
Da li sam samo ja pokupio svu pamet nedogađanja i životne čamotinje?
“Odakle sam to primio kao svoje?”
Ono što sam prikupio, odnosno, što nisam prikupio, moralo je biti rasprostranjeno oko mene, kao recimo lišće, cvijeće, muhe, kava ili društveno mišljenje.
Ako sam nešto i prihvatio svana, to znači: oko mene se svašta događa! Bože mi ‘prosti!
Postajem dosadan.
Samom sebi…
Sve ovo je suviše nalik na nešto. Moram se prestati jasno ne izjašnjavati, jer to ne smije biti predmet neke prave minijature i ovog životinjarenja, bez naslova.

 

 

Ko pljune kajat će se, ko ne pljune kajat će se       

 

        U sluđenoj koloni nogarali smo kroz kompleks manjih i većih povezanih  pećina u donjem dijelu Europe, takozvanog Predjela ispod pojasa, medjunožja jednog od nepreglednih balkanskih, planinskih vijenaca.
U toj vječnoj mini i mrklini odjednom začusmo strašan glas:
          -Ko pljune na ovo po čemu hodate, kajat će se!
         -Ko ne pljune na ovo po čemu hodate, kajat će se!
čuo sam pored mene sramežljivo pljuckanje, tek da se ne kaže da on nešto nije učinio. Drugi je povukao iz nosnog korijena u namjeri da se žestoko čuje njegovo izrkavanje. Treći, ili peti, ili šesti je nešto muklo mrmljao i glavinjao kroz mrak tražeći izlaz  glasno razmišljajući:
„Zašto pljuvati i gubiti vrijeme?”
“Svakako ću se kajati.“
Nakon dugog guranja i vraćanja, rukaranja i batrganja naprijed i nazad, izađosmo iz pećinskih tmina i shvatismo šta bi.
Nemilosrdnim  i užurbanim hodanjem raznesešmo tvrdom obućom ostatke ljudskih kostiju. U pećinama su bili ostavljeni naši umrli i poginuli, ali i mrtvi i poginuli iz neprijateljskog naroda.
Onaj koji  nije pljunuo pokaja se što ne učini to po kostima neprijateljevim; po onima koji  su mu kuću zapalili i na njegovog oca i majku ruku digli. Onaj koji je pljunuo zastidi se i pokaja što pljunu na majčine i očeve kosti i kosti očevih očeva.

 

               Europske klanice

                                        

             Prvi dan i prvu noć  poslije Crte sam prespavao u komadu. 
Drugog  dana navečer nazvala me ženska, moja “Mađarica” iz Vojvodine  i reče mi: - Ovo je prvi put da sam za celu godinu spavala kako treba. Ako dodju s pozivom za vojsku, mogu otvoriti vrata! Kao da je poštar ispred! Možeš li to zamisliti? Super! Jesi li išao kod mog ujaka u Hamburg da ti nadje posao u biblioteci?
Trećeg dana, oko ručka, nazva me rodijak:
- A, doša si, doša, moj profesure!  Reka san ti ja odavno da je vrime za našu ‘rvatsku državu! Ti i ja i svi ostali ‘rvati, ‘ercegovci i dalmatinci! Odmori, dan-dva, a onda ćeš  sa mnom u taxiste, da skupljamo marke, ne poštanske, već njemačke, he, he!
Četvrtog dana u samo pratskozorje nazva rode sa očeve strane i reče mi:
-Ej, bolan, dobro je što nisi otiš’o s njima ratovati protiv moga brata, a tvog rodijaka, jeb’ ga, ne bi bilo fino… sada je dobro, sutradan dolazim po tebe idemo u Radio Slobodnu Europu, znam žensku u Dusseldorfu, sada samo Sarajlije i polovni sa strane, k’o ti, prolaze;  ti si za tamo, tamo ti trebaš…

      
*   * *

Kada nešto hoćeš raditi, to nešto prvo uradi tebe. Eh, što me naradiše obješena goveda, šira od radničkog restorana i duža od nečijeg gladnog sna, u četrdeset i devet krvavih dana mog prvog zaposlenja iza sanjane zlatne granice, u najdebljoj mesnici  NorthRain Westenhoff, sjeverne Njemačke.
U četiri smjene četrnaest stotina radničina iz bivših i sadašnjih država Europe i Azije i ja, kolju, režu, čiste i sijeku tjelesine i danonoćno u smjenama peru krvave podove što se ne daju oprati.
I u sebi riču i muču jedino što moraju znati:
“Klanje, pranje! Klanje! Pranje!”
Sedam sedmica sam volovski uporno išao na posao u klanicu koju možeš brzo preći s kraja na kraj samo ako koristiš dvosjede: uslužna, tvrtkina, mala vozila. A i pješke možeš  krenuti, ako si budala.
Krvav do podnožja trepavica zavlačio sam se u obješene kravetine i volovske tjelesine, tražeći drobove i džigerice, plave i mlake, smrdljive i zelene.
Šef je divljao na njemačkom, poljskom, turskom i podnaški. Urlao je s kraja kolone:
- Gore, kolji! Dolje, operi!
- Koliko ruku vam nedostaje? Schnell! Schnell! O, sveto zlatno tele, pretvori nam u treću rukicu onu nožnu i neopranu iz gaća, da više radimo, da više zaradimo. Više klanja i pranja, više para brojanja!
- Bujrum!
- Export! Export!
- Schnell!
Uz šefovo cerekanje od jutarnjeg do večernjeg mraka, dodatna tuširanja naših duša su bila nerazumljiva dojčtamburanja sa razglasa i svakodnevne radio-vijesti u šest, na kraju smjene. O raznim, svježim iznutricama i klanicama u svijetu.
Kao, na primjer, o onoj…
U mojoj  balkanuši.

 

 

 

 

 

 

    Zadivljujuća lakoća padanja

 

Nekoliko poteza olovkom. Suhe grane bez lišća. Zarđali Monkey bars. Pasji izmet usred pijeska za igru.
Neki umotani tip, šeta se.
Zavrnuo sam ušne školjke da mi bude toplije. Stavio načale i skijašku kapu na glavu. Na skijašku kapu navukoh šešir te požurih u parkić pored obale. Uvukao sam se u se da mi bude toplije, da bih  se lakše odlučio krenuti u zimsko bježanje kroz tri ulice dalje od moje kuće.  
Smrznuti valovi oblivaju ravnomjerno jadne betonske ploče.
Prljavozelene, mrtve alge se miješaju s brljavom morskom pjenom. Tamnoplavo nebo se naslonilo na smrdljivi ocean stenjući od zime i hladnoće. 
Pođe stidno snijeg. Kao da je mene čekao. Tri, četiri bijelo-bijele loptice, a onda osu kroz probušeno najlonsko nebo. Sastavi prolom snijega.
Stadoh. Da bih shvatio gdje sam i zašto sam krenuo i kuda idem.
Koji je dan? Pružih ruku. Ne vidim rukavice i ispružene prste. Snijeg sipa i pokriva me. Da sam ja bio netko drugi, divio bih se, gledajući zadivljujuću lakoću padanja. Ovako sam počeo psovati, tresući sve sa sebe, brzo i grčevito. Srčano.  Probam skinuti sav bijeli jad, što se nakupi tako brzo na meni, svih ovih godina.
Čujem škripu koraka. Moja susjetka, bivša učiteljica, šeta njenu žutu spodobu od paščeta.
Starkača je krhka, spora i gluha ko mrtvac. Pašče mi priđe, onjuška moje smrznute, snježne nogavice i odlučno podiže nogu. Izvali ga i zapiša me. Vruća para žuto ofarba dlake u mom nosu.
Ona vidje to. Trznu dva put uzicom. Izvinu se krezubim osmijehom. I pobježe dalje, kroz vanjsku sliku crtača bez talenta.
“Tko ih nauči da mogu zapišavati ljude?“
Nisam je stigao upitati, ali, bolje po nju.
I njega.
Sljedeći put ću ih priupitati. Sutra, vjerovatno. Oružja nemam u kući. Ponijet ću čekić.

 

 

          Sjedinjeni Azijski dragulji

 

              Dan je isti, ali je ona u mom danu pa je svjetlost posebnija i moj pogled je drugačiji, opran u njenoj ljepoti ispred mene.
“Koliko njih piše priče o njoj?’
“O zgodnoj predsjednici studentskog Asia club?  Da li je svi vole u školu? Devet stotina muških, četiri  lezbejke i sedam-osam homosa iz školskog gay cluba. Da li je svi žele podjednako?“
„ Čak i homići!?”
“ Ne vjerujem. “
Odgovori  nikada nisu važni koliko su pitanja važna. Pitanja kazuju gdje smo i tko smo.  Lukavost koju nemam govori mi da probam trpiti nju bez obzira što me vara na svakom koraku.  Da li je želim? Da li se moja stalna želja, u stvari zove ljubav, ili moja prohujala mladost?
Volim te.
Da li je to zbir svih: želim te, u toku dana i u toku noću, i u toku starenja?
Pitanja.
Svakim danom sve više pitanja u mom životu. Trebalo bi vremenom da sam pametniji; više iskustva, više pitanja. Odgovore svi znamo, bježimo od odgovora kao od obale voda u osjeci.
Zašto bih se trošio, na primer, na predsjednika  moje umišljene države?  Troši li on svoje vrijeme na mene? Nisam glasao za njega. Netko je demokratski javio telefonom iz svjetske banke; treba ga izabrati, najlakše potpisuje u moje ime: i za rat i za mir.
Misliti na nju, ili na telefoniranog predsjednika?
Šta mi donosi zadovoljstvo?  Da li sam mazohista, pa biram lošiju varijantu? Naravno, ovo nigdje ne zapisujem. O tome se ne piše,  to je loša priča; ionako je previše loših žena unaokolo. Treba voljeti zgodne predsjednike. Oko njih se svi smijulje, svi su uzbuđeni. Svi bi da im budu što bliže, pa i ja, jer biti blizu predsjednika, blizu si bogatih. Oni koji ne trebaju niti odgovore, niti pitanja.
Sloj bogatih, pa slojevi siromašnih; između, predsjednik.
On je barikada. Odbrana bogatih od siromašnih.  I ostalih, siromašnijih. I onih ostalih,  još siromašnijih. I onih posljednjih, najsiromašnijih.
I mi najsiromašniji od najsiromašnijih: na samom kraju.  Ooo, da... Zaboravih utjehu: onih na kraju, najbližih raju.
Opet isto. Novac ispod kože. Noću i danju ne živim za moju djecu. Živim za vlast i tv-vijesti o vlastima. Zbog toga svaki dan moram misliti drukčije. Politika ispod kože. Svaki dan je isti, ali je svjetlost drugačija. Kao i naš slučajni ručak, zajedno.
Dok sjedimo i  žvačemo odvojene zalogaje u ritmu, pita me: - Jesi li čuo da je umro od prekomjerne doze?
Pokazuje na veliku kopir-sliku na zidu.
- Bio je najbolji sportaš u školi.
Žvačem. Jedem lijevom. Ljevak sam.
- Sushi im je danas vrlo dobar!
Pogledavam preko zalogaja u njegov portret. Ne poznajem ga.
-Čak mu se ne sjećam ni lica iz viđenja. Nije volio knjižnicu. Nije dolazio. -Odgovorim joj.
„Koliko je mojih prijatelja umrlo u nekoliko susjedskih država od prekomjerne doze zadnjeg, balkanskog rata?“
Upitala me je moja druga djevojka.
Tko ih je brojao? Kako me je to mogla pitati? Djevojka koja je otputovala noćnim Expressom u Europu. Negdje gdje ja u to vrijeme ni u snu ne bih pomislio da bih želio otputovati. Nisam je više vidio. Nemam pojma, tko je pobijedio koga. Moji, ili moji od moje djevojke. Na jugu Europe je uvijek neriješeno. Da bi se kasnije moglo riješiti.
Mine i telefoni.
Ostalo mi je nerazjašnjeno da li njena predivna usta imaju i danas vatrenu boju života na usnama? Ili je to bio samo jak karmin ukraden iz sestrinog ormarića?
- Hoćeš li ići na sahranu?
- Hoćeš li?
Pita me,  opet, ponavlja. Shvata, negdje sam.
Kome? Jadnom sportašu, mome nestalom bratu  ili predsjedniku kome još ne daju zvanično da umre, iako je moja prva ljubav u njegovo gazdovanje, raznesena?
Osjećam da bi stvarno željela da idem.
Smije se, krivi glavu, zabacuje kosu. Kruži pogledom po meni i okolo mene. Mladost njena i lukavost žene u njoj kombinovano sa njenim prvim zaposlenjem u školi. Ispituju me unakrsnim  pokretima, pitanjima i pogledima.

  1. Čiju sahranu?

  
Ne mogu da pohvatam koliko li ih je već odvalilo na onu stranu.
- Misliš li, mala moja, na moga šefa kojeg mrzim, jer mi neće da poveća platu?
Pitam je, a ona  negativno odmahuje glavom. Malo se ljuti. Ne popušta. Shvatam da treba pričati o našem studentu kojem sudbina bi da mu se devedeseta već računa u devetnaestoj.
Njen pradjed Vijetnamac je poginuo u susjednom Laosu prije četrdeset godina. Uspio preći vijetnamsko-laosku granicu, ali Amerikanci promašili  bombama, nasuli na granicu više nego  unutar  Vijetnama; izginulo pogranično selo i njen pradjeda Vijetnamac blizu njega, sretan jedno cijelo prijepodne  što je uspio da izvuče živu glavu iz ratnog pakla.
Zaključio sam nedavno da imam tri vrste godina. Prvu vrstu, redovnu, kožnu, život mi potpisuje. Drugu, ispod kože,  ja zamazujem. Za treću vrstu mojih godina, izvan moga tijela, trudi se moj predsjednik. To je moja balkanska prednost, objašnjavam joj. Razne vrste godina; danas jesi, sutra nisi. Razni jezici, nigdje asfalta; dvije decenije čuvaju mi kuću mirovnjaci: pravi vojnici iz Rokyverstajmenedeaka. Nisam ih zvao. Prespavao sam glasanje. Rado su se odazvali pozivu.
- Kada otupi život,  treba  se oprostiti i početi nešto drugo!
Odcvrkutah sam sebi u njedra, zadovoljan što sam bio u salonu, ošišao glupe, stare i bijele pramenove, ofarbao kosu i počešljao na glavi novi
državno-mladalački početak.
Gledam je po majici, u dva kopljića što bodu mi poglede. Osmatram njena usta, mljackam njen mlad govor, želio bih da okusim  njene mlade glasne žice što romore u mom pravcu. Ima vijetnamske oči, kinesku boju kože, koreanski osmijeh, japansku susretljivost.
- Ti si predsjednica ujedinjenih naroda Azije.  Poslije sjedinjenih američkih, sjedinjenih europskih, na redu su da se ujedine kosooki. Šta će biti onda?
Nasmijana je i slatka ko sutlijaš.
Smijem se i ja.
Treskam s krive stolice na pod. Teži sam od krokodila. Ustajem, namještam stolicu. Ponovo smještam moju tvrdu, aligatorsku kožu u sjedište.  U Aziji čupaju kose zbog moje ideje. Milijun godina ih razdvaja na Kineze, Vijetnamce, Kambodžance. Japan, Laos, Tailand.  Koreju, Južnu i Sjevernu.
Trpam sve u jedno.
Oni to rade isto sa Balkanom, objašnjavam joj.
Trpaju Slovence, Srbe i Albance, Hrvate i Makedonce, Čehe i Rumunje, Bugare i Bosance, Austrijance, Mađare i Crnogorce u jedno. Iz daleka čini joj se da je sve u jednom komadu, u jednom dragulju.
Jednostavno. Europski.
Azijski.
Mirno.
Nezaboravno.
Kao njena ljepota dok ručava japanski sushi preko puta, a ja činim jedino što mi je preostalo. Slažem hitro sve njene sjajne pokrete u svjetlo malenog, vijetnamskog dijamanta u mojoj  ljubomornoj desnici. Ljevak sam.
Učio sam u školi o Čehovu, ali on sada pripada mrtvom taboru. Nijedan vojnik se nije objesio o klin sa početka priče. Nije neko objašnjenje. Ona zna.
Samo se jedan student ubio prekomjernom drogeraškom dozom. Može’š misliti; kao da se nešto desilo strašno.
Roštiljim se zbog nesređene priče i lijepih očiju moje Vijetnamke preko puta, posljednjeg njegovog postera na zidu, nezavršenog ručka i moga japanskog života.  U mojoj bivšoj domovini Balkanuši milijuni duša nestalih i obješenih po plakatima i zidovima, a umjesto Čehovljevog klina,  mina i ledina.

Ajkulina zemlja

 

                   Izletnim brodom do otoka.
Sunčani ocean drijemucka.Okolo mene kapi vrele samoće. Nad mojom glavom plava nebeska školjka sa zlatnim biserom u sredini. Riblja domovina se valjuška. Vjetar je na drugoj strani planete.
Stomakom i opasačem sam se oslonio o ogradu.
Oči slatko boluju od širine i tišine.
Pokatkad... Vrlo rijetko... moje disanje. Pokatkad, delfini, morski umjetnici. Naviknuto i bezbrižno razbacuju  horizontom svoje vrijeme.
Urone. Izrone. Gore, dolje.
Lutaju.
Dolje. Gore.

                 Jedino oni i ja na ovom svijetu se odmaraju, umarajući se.