Proljeće/Ljeto 2011

  PUSTA LJUDSKA TLAPNJA
  FAHRUDIN FAHKO HRNJIĆ
 
 

Pravo da ti kažem, ne znam da li da ti to ispričam ili ne. Sve nešto mislim, veća je šteta ako ovo prešutim i zadržim za sebe. Kad bi mi svi rekli jedni drugima ono što doživimo i protutnjamo u životu, onda bi bili bliži saznanju da nešto više upravlja nama i da nismo ništa više no obične drehe i krpe koje vjetar po zemlji vuče i po trnju kači. Samo se džaba klinčimo da nešta zavisi od nas i da nešto mi posjedujemo. Pusta ljudska tlapnja
.
Bio je to moj prvi izlazak iz Sarajeva od 1992. godine kad su Srbi opkolili Sarajevo. U zimu, mislim februar 1994. Pošli smo za Pazarić. Skupili smo se popodne, moja jedinica, i krenuli iz grada prema Dobrinji i tunelu. Obukli smo se šta je ko imao, još nismo imali uniforme. Pri polasku dobili smo po bombu, jedan čitav hljeb i konzervu ribe. S rančevima na leđima išli smo u koloni. Snijeg svuda okolo i škripi pod nogama od ljute studeni. Dok smo stigli do Dobrinje već se smrklo. Idemo između zgrada prema tunelu. Meni su tamo sve zgrade iste i ne trudim se da zapamtim kuda idemo. U jednom trenutku nešto crno na snijegu ispred mene. Mislio sam kamen, i ja to počnem šutati ispred sebe. Šutnem ja to dva-tri puta kad se Salem sage i uze to sa staze u ruke. Pogleda malo bolje i kaže: Bomba! Ti si jedan ludak! On joj provjeri osigurač i strpa bombu u džep.

Prošli smo kroz tunel ispod aerodromske piste i došli u Hrasnicu. Hrasnica sva vrvi od vojske. Svi nekud idu. Naši su pokušali naći kakav prevoz, ali nisu uspjeli. Mrak je, nema struje. Pojedine jedinice su na kamionima. Ni šibica više u te kamione ne bi stala. Vojnici na kamionima svečano ćute. Osjećaju se superiorniji od onih koji na vlastitim tabanima stoje na blatnjavoj snježnoj zemlji.

Možda negdje oko osam naveče krenemo uz neki kameniti potok uz Igman. Izađemo na put i jedno vrijeme išli smo putem. Počeo je da pada snijeg. Pahulje krupne, ko mačije glave. Idemo u koloni i sve je u redu. Pošto put vijuga uz planinu mislioci su odlučili da jedan zavoj presiječemo i izađemo na gornji put prečicom. Skrenuli smo sa puta u šumu i tada je počela odiseja. Više puta nismo našli. Cijelu noć smo gazili snijeg cijelac kroz šumu i nadali se da ćemo ugledati gornji put. S brda na brdo, planine nikad nestati. Čovjek nije ni svjestan svoje unutrašnje snage. Noge iz snijega cijelca se vade sa lakoćom, iz straha da se ne izostane od grupe. Snijeg neprestano pada. Mokri smo svi do gaća. Razdanilo se. Stojimo. Gledam svoju nogu u farmericama i pahuljicu koja pada na nju. Pahuljica se momentalno istopila na mojoj nozi a ja imam osjećaj kao da je na tom mjestu na mojoj koži ugašena cigareta. Boli me svaka pahuljica koja padne na mene. Usput razmišljaš, ako naiđemo na četnike, za šta upotrijebiti jednu bombu. Na sebe ili na njih. Prisjećam se priča izbjeglica. Sve sami užas. Ko god im je živ upao u ruke skončao je u mukama. Stiskam rukom bombu u džepu.

Već se lijepo razdanilo. Došli smo do nekog puta i neke brvnare u šumi. Iz brvnare se vije dim. Mi svi stojimo u šumi. Nas tridesetak sa po jednom bombom. Oko brvnare nema nikakvih obilježja. Ne znamo čija je. Mislioci šalju dva čovjeka u izvidnicu. Nakon nekog vremena izvidnica se vraća. Bajta je naša. To su krajnje naše linije prema istoku. Došli smo na liniju razgraničenja vojski. Kretali smo se prema Goraždu, Pazarić je prema zapadu. Bajta je premala za nas pa nismo ni ulazili ali nas je posada uputila kojim putem da idemo i da se opet popenjemo na planinu Igman. Dobro je, idemo putem a i dan je. Nastavljamo dalje. Vod se već pomalo putem razvukao. Neki idu brže, neki sporije. Osjećam strahovitu glad. Stajem na putu na trenutak i vadim hljeb iz ranca. Mokar je, natopljen snijegom. Životinjski, kidam zubima veknu hljeba. Prvi put u životu tako jedem. Toliko sam gladan da se sav tresem. Zubima kidam hljeb i žurim da stignem grupu. Da u šumi ne izostanem i ne izgubim se sam.

Stigli smo do naših bajti na Igmanu. Unutra je toplo. Našli su mi slobodan krevet. Skinuo sam sve sa sebe do gaća. Sve je mokro. Legao sam na krevet i pokrio se dekom. Ali ne mogu da se smirim. Zubi mi nekontrolisano cvokoću i sav se tresem. Kao da se odbijam od krevet i silom teže ponovo padam na njega. Odskačem i padam nekontrolisano. Napokon sam na sigurnom i toplom. Mogu mirno zaspati, ali previše sam iscrpljen i umoran da mogu biti i sretan zbog toga.
Put prema Pazariću smo nastavili sutradan ujutru. Noge su krute, kao drvene, dok se nisu same putem razgibale. Bez problema stigli smo u kasarnu u Pazariću. Vjerovatno zato što nismo silazili s puta niti tražili prečice. Kad smo stigli u kasarnu, vratili smo bombe intendantu. Srećom neiskorištene.

U kasarni sam se razbolio. Dobio sam temperaturu i bolio me stomak. Imao sam trčkalicu. Otišao sam ljekaru i dao mi je tablete da pijem. Kakve koristi. I tablete izlete iz mene za par minuta. I tako dva-tri dana. Onda me puste iz kasarne da idem tetku i tetki u selo blizu kasarne. Stariji su. Teško se živi, ali znam da su pri ćošku šporeta imali šerpicu u kojoj je neprestano kuhao čaj od šipurka. Čaj je gust, kao mastilo. Sklupčao sam se kao cuko na sećiju pored šporeta i pijuckao taj čaj. U podrumu su tetak i tetka imali i kiselog kupusa. Nisam mogao odoliti... Nakon dvije godine opsade Sarajeva i kiseli kupus je za mene bio doživljaj. Otišao sam i do njihove ćerke, a moje rodice, u Luke. Oni skočili svi da me ugoste. Djevojke skuhaše pitu sa sirom, donose mi pavlaku i meso. I sad mi pred očima slika pune tepsije vruće sirnice kako pliva u kajmaku. Džaba, ja ne mogu ništa. Stomak ne drži.

Vremenom, došao sam sebi i trčkalica je stala. Vratio sam se u kasarnu. Nije bilo previše posla. Uobičajene dužnosti i straža. Bili smo četrdeset dana u kasarni i svaki dan je bio grah za ručak. Samo skuhan grah, bez išta. Snalazimo se nekako. Za cigare, mijenjamo sa mještanima, za male tegle sa bestiljem ili zamjesom sira i pavlake. Namaži malo na krišku i šuti. Samo da nismo gladni. Za to vrijeme dok smo bili tamo jedan dan bio je i Bajram. Ispotiha, nadali smo se da će bar taj dan biti nešto lijepo u našoj kuhinji, ali nije. Isto kao i prethodnih dana.

Preko puta kasarne bile su nekolike srpske kuće. Nisu bili otišli nigdje, bili su u svojim kućama. Jedan dan desetar me zovnu i kaže da ih je jedna žena iz tih kuća pozvala na ručak. Ako hoću, mogu i ja sa njima danas u podne. Pristao sam nadajući se bar jednom solidnom obroku. Nas trojica-četvorica pokucali smo na vrata žute kuće. Sa osmijehom pojavila se tamnokosa, mlađa, lijepa žena i pozvala nas unutra. Imala je muža i dvoje djece. Sjeli smo za sto i žena nas je poslužila friško skuhanom pitom sa repom. A ja tu pitu ne volim. Osjećam se ko krava kad je jedem. Da je bar krompir. Ali ni ona tog krompira nije imala. Da je imala, skuhala bi krompirušu. Zna i ona šta valja a šta ne valja. Uzeo sam nekoliko zalogaja reda radi i izmakao se. Imala je lijepog crnpurastog dječaka od nekoliko godina. Neko je upitao dolazi li dječak u kasarnu, jer tamo je ponekad bilo i okolne djece, a dječak je odgovorio da ne voli tamo da ide. Znao sam i zašto. Inače, sav je bio nekako kočoperan. Kao da ga je surova stvarnost već prekalila. Nije znao, kao odrasli, da sakrije svoje neslaganje sa našim dolaskom. Dijete je komentarima izletjelo par puta, majka mu se osmjehivala. Teško je, svima je teško. Bog nas je sviju kaznio, kad je sve ovako, naopako. Crnomanjasta lijepa žena je željela imati i prijatelje u kasarni. Zato je i kuhala pitu i pozvala vojnike. Mi smo to znali i bili učtivi i prijatni prema njima. To je bio njen način borbe za preživljavanje i opstanak u teškom ratnom vremenu.

Snijeg se povukao sa okolnih brda i planina. Dolazilo je proljeće. Ne sjećam se da se iko radovao ljepšem vremenu, biljkama, proljetnoj toplini. Nekako smo bili navikli da se život samo otaljava od dana do dana. Da se preživi od dana do dana. Da su dešavanja u prirodi sama po sebi razumljiva i kao ponavljajuća nebitna. Rat zatupi sva lijepa osjećanja u čovjeku i svede ih na minimum.

Došao je i dan povratka u Sarajevo. Postrojili smo se ujutru sa spakovanim rančevima i nakon doručka krenuli. Dok smo izlazili iz kasarne u koloni neko je počeo pjesmu a svi su je prihvatili. Orilo se. I zemlja i nebo. Vjerovatno ja jedini nikad nisam čuo tu pjesmu i nisam je znao. Spominjala se Drina i krv. S tom pjesmom bili smo isti kao i oni koji nas ubijaju. Osjetio sam žal. Kao da se Pepeljuga tog trenutka pretvara u Vampiricu. Pomislio sam kako ta pjesma zvuči onima kod kojih smo bili na ručku. Pomislio sam na crnpurastog lijepog dječaka.

Prošli smo Zovik i počeli da se penjemo uza stranu prema Lokvama i Igmanu. Odjednom se stuštilo sa svih strana, za pet minuta,  i počela je da pada kiša. Pljuskovi, u naletima. Nemamo gdje da se sakrijemo. Kolona se rastura na grupe. Opet sam mokar, do gaća. A tek je početak puta. Opet sam očajan, očaj poput plime raste u meni.

Dok smo prošli selo Lokve i došli do šume kolona se potpuno raspršila. Blatnjavi, makadamski put vijuga pred nama. Idem u jednoj grupi i šutim. Pomiren sa svim. Sa situacijom, sa ratom, sa pasijim životom. Okolo još neprolistala stabla bukve. Još je i tako hladno a odjeća puna vode.

Iza nas putem dotutnji kamion pod ceradom. Uzalud mu svi mašu. Kamion dolazi i prolazi pojedine grupe vojnika. Gledajući za njim iz dubine duše, samo od sebe, u mojim mislima je krenulo: Bože moj! Zašto si me napustio?

Istog trenutka kamion se ukopao u mjestu. Nije polako, postepeno zaustavljao nego se je bukvalno ukopao u mjestu. Potrčali smo prema njemu. Brzinski se penjemo na praznu karoseriju. Kad smo mi ušli, kamion je opet krenuo. Kroz otvorenu zadnju ceradu vidimo kako na planinskom putu ostaju iza nas grupe iz naše jedinice, koje su na putu bile odmakle dalje od nas. Kamion se više nije zaustavljao do Hrasnice iako je na njemu bilo još mjesta. Stigao sam kući u Sarajevo a da put nisam, pri povratku, ni osjetio.

Znaš kako ti je to. Ja vazda nešto čitam. Kako starim, moja glad za čitanjem je sve veća. Ponekad čitam po dvije knjige istovremeno. Jednu, pomalo na poslu a drugu kod kuće. I sve mi žao što vrijeme prolazi a ja nisam stigao još pročitati čega sam se poduhvatio. Jednostavno volim to. I što više čitam, sve sam ubjeđeniji kako ja ništa ne znam i kako je moje čitanje jedna uzaludna rabota kao što je sipanje vode u sito. Mozak, to jest sito malo toga zadrži a većina pročitanog u zaborav propadne. Ali eto, bolje i to malo nego ništa. Bar se ja tako tješim, koreći svoju zaboravnost i rasijanost.

Skoro, na internetu, čitao sam neki vjerski tekst. Nisam ti baš u vjeri nešto posebno. Više se može reći da sam radoznao, kao i svi drugi ljudi. A život se pred očima čovjeku, kao ni cvijet, ne otvara momentalno, već postepeno. Življenjem i strpljenjem. Četrnaest godina, nakon ratnog puta u Pazarić, meni su se lampice u glavi upalile. Nema veze što sam ja musliman. Bog je jedan i svačiji. Ja samo pričam svoje iskustvo. A ono je bogatije sa pročitanim pasusom u tekstu na internetu:   

"A u šestome sahatu bi tama po svoj zemlji do sahata devetoga. I u devetom sahatu povika Isus iz glasa govoreći: Eloi! Eloi! Lama savahtani? koje znači: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?... A Isus povika iza glasa, i izdahnu." (Marko 15,33-34; 37. [Indžil] )

Sve nešto mislim, veća je šteta ako ovo prešutim i zadržim za sebe. Kad bi mi svi rekli jedni drugima ono što doživimo i protutnjamo u životu, onda bi bili bliži saznanju da nešto više upravlja nama i da nismo ništa više no obične drehe i krpe koje vjetar po zemlji vuče i po trnju kači. Samo se džaba klinčimo da nešta zavisi od nas i da nešto posjedujemo. Pusta ljudska tlapnja.