Proljeće/Ljeto 2011

  MAJKE DJEVOJČICA SU UTUČENE
  Xue Xinran
 
 

Godine 1989. prvi put sam posjetila vrlo siromašnu regiju na sjeverno od srednjeg toka Žute rijeke . Dok sam intervjuirala
lokalne seljake, žena od oko trideset godina, koja je vodila  troje djece, pitala me: "Jeste li ikada 'sredili' djevojčicu?" Isprva sam pomislila da to pitanje ima veze s brigom o djeci ili 
s radom u kući. . .
   "Šta ste rekli? 'Srediti' djevojčicu? Šta to, zaboga,
znači?" Mislila sam da sam ponovo prečula lokalni naglasak.
   "Vi čak ni ne znate kako se sređuje djevojčica... a
žena ste?!" Ona je bila tajanstvena kao što sam i ja. "Ako vi to ne znate, šta ćete raditi ako je vaša beba žensko? Pustiti da to neko drugi uradi ili šta već?"
   "Ja, ovaj... Ja nemam kćerku." Još uvijek je nisam razumjela.
   "Srediti djevojčicu znači osloboditi je se pri rođenju!" Lokalni policajac, koji je došao sa mnom, rekao mi je to uslužno.
   "Šta? Ubiti žensku bebu! Ali zašto?" Bila sam potpuno
zbunjena.
   "Ne možete izbjeći srediti djevojčicu, osim ako ste rodili
dječake. Familija vašeg muža vam to nikad ne bi oprostila. Oni bi
vam zagorčali život! Tukli bi vas i nikad ne biste dobili dovoljno za jesti!" Žena je očito bio zapanjena time da postoje žene u svijetu koje ne znaju ništa o "sređivanju" djevojčica.
                                              
                                  *

Kako je vrijeme prolazilo ja sam, putujući po Kini i skupljajući materijal za programe, saznala da je stari običaj sela
"sređivati" djevojčice do smrti bio vrlo čest u pokrajinama
kao što su Henan, Shandong, Anhui, Jiangxi, Hunan, Shaanxi, Shanxi i Sjeverni Jiangsu. Oni su imali različite termine za to, ovisno o tome gdje ste bili, i način uklanjanja bebe bio
je drugačiji, ali nije bilo izbjegavanja činjenice da je to bio normalan dio ženskog života, baš kao što je ona seljanka rekla.
Na te brutalne narodne običaje ostala sam bez riječi, ja sam još uvijek htjela znati da li te majke, za koje je to bila česta praksa, stvarno guše svoje kćeri onako ležerno kao da jedu svoj obrok ili bacaju komad trulog voća. Naravno da nisu.
Ljudi bi mogli reći da žena koja odbaci svoje dijete mora
imati srce od kamena, ali sve što sam vidjela i čula govorilo mi je da to gotovo nikada nije bio takav slučaj. Te žene su voljele svoje bebe jednako kao i bilo koje druge majke. Tako mi je jedna  pedesetogodišnja žena iz Shandonga jednom rekla: "Svaka žena koja je imala dijete je osjetila
bol, te su i sve majke djevojčica utučene!"
    Upoznala sam tu ženu 1989. godine, dok se odvijala priča u području planine Yimeng
u pokrajini Shandong. Bile su nas četiri u grupi, i jele smo u kući seoskog starješine. Čim smo ušle u dvorište, on je pokazao na traku od
grubo tkanog plavo-bijelog materijala oko 5 cm širine i
20 cm dužine, koja je lepršala na vjetru nad ulazom. "To govori
ljudima da će porodica imati dijete, a mi ne želimo
da nas uznemiravaju!"
U seoskim kućama s malim dvorištima se slijedio lokalni obrazac. Tu su bila niska zdanja od ćerpiča s tri odjeljenja, roditeljske sobe su bile u sredini, naspram vrata, oženjeni sin
je imao unutarnju i vanjsku sobu u desnom odjeljenju, dok su dječje sobe bile u lijevom odjeljenju, zajedno s ostavom
za poljoprivredni alat i stočnu hranu. Samo su roditelji supružnika imali kuhinju, veliku sobu, uz spavaću,
gdje su svi članovi porodice jeli. Kuhinjsko i drugo
posuđe se nalazilo na podu, tamo je bio i sto veličine jednog kvadratnog metra i desetak stolica različitih veličina - previše
toga da se smjesti na stol. Zapravo, u većini siromašnih planinskih područja u Sjevernoj Kini, ljudi nisu brinuli oko korištenja stola.
Oni su samo čučali, držali zdjelu rijetke supe, suhu pogaču
i komad ukiseljenog povrća u jednoj ruci; tamo obično
nema drugih jela da se stave na stol.
   Mi smo jedva sjeli u kuhinji kada smo čuli
jauke iz susjedne, spavaće. 
Supruga starješine sela, ona koja mi je rekla: "Svaka žena koja je imala dijete je osjetio bol, i majke djevojčica su također utučene!" sad je rekla
uljudno: "Ne obraćajte pažnju. Moja snaha radi. Mi ćemo
samo jesti našu večeru."
   "Da li vam je potrebna pomoć?", ponudila sam se, isto tako uljudno.
   "Ne, ne, ne mogu dopustiti da vi iz grada prljate ruke. Molim vas da jedete. Na žalost ovo je samo siromašna seoska hrana, palačinka s prženim jajetom i slatkim krumpirom. Supa s rezancima samo što nije i ja ću je donijeti. Jedite, molim vas! Babica je s njom i ja sam ugrijala
vodu, ali ne znam da li će je ona još koristiti!"
   Išla sam samo nekoliko puta u ta sela u to vrijeme, i bila sam
bolno svjesna koliko malo sam znala o lokalnim običajima, a kamoli o lokalnim dijalektima, koji su zvučalo drugačije svakih nekoliko milja. Moram priznati da sam samo upola razumjela ono što je ta žena govorila. Šta su palačinke sa slatkim krumpirom i supa s rezancima? Zbog čega je
ona grijala vodu? I zašto ne zna da li
će se ta voda koristiti ili ne?
   Jedan od policajaca koji nas je pratio, vidjevši da  sam htjela postaviti više glupih pitanja, odveo me na mjesto u
uglu i šapnuo na uho: "Ovdje se drugačije
ponašaju. Ne postavljaj više pitanja, jer ću imati problema sa  svojim šefovima." Nakon što sam čula riječi "ovdje se drugačije
ponašaju", nisam se usudila reći ništa više. U Kini nije slučaj da se samo dijalekt mijenja na svakih nekoliko milja, na svakih dvadeset pet
milja otprilike, naići ćete na različite običaje. Možete nesvjesno povrijediti lokalne tabue, koliko god bili dobronamjerni.
    Krici iz unutarnje sobe su bili sve glasniji - žena je hrabro podnosila bol. Čuo sam još jedan ženski glas kako kaže na
nečem poput Putonghua , "Tu je glava. Diši duboko! Guraj jako!" 
Od samih tih riječi mi je izbio znoj. Ja sam majka,
i suosjećala sam s njom. Ona je vjerojatno osjećala da bi bilo bolje da je
mrtva. Odjednom je buka prerasla  u crescendo - i naglo
prestala. Čuo se tihi jecaj, a zatim grubi glas muškarca koji je optužujuće rekao: "Beskorisna stvar!"
    Dvojica policajaca s obje moje strane su očito pogodili što
se odvijalo u mom "liberalnom" umu gradske djevojke i kao jedan me zabili u ugao, gdje sam sjedila. Iza mene je bila
pokrivena kanta za pomije, i neke prljave i smrdljive posude sa životinjskom hranom. Bila sam zbunjena zbog onog što se događalo u drugoj sobi.
Normalno, mi bismo trebali čuti plač djeteta, zar ne? Ali
odande se nije ništa čulo. Starješina sela i njegova supruga su sjedili zbunjeno gledajući, da ne kažem sasvim potišteni.
    Uskoro je mladić od dvadesetak godina izašao pognute glave,  uzeo zdjelu supe s rezancima i otišao opet u sobu.
Dok smo ga gledali, čuo sam tiho jecanje u uglu
iza mene i, okrećući se, vidjela sam ženu koja je očito
bila babica i brisala ruke o svoju pregaču. Starješina sela
dao joj je malu omotnicu koja je sadržavala njenu naknadu i ona je užurbano otišla.
    Odjednom sam pomislila da sam čula blagi pokret u kanti za pomije  iza sebe, i automatski sam je pogledala. Osjećala sam da mi se ledi krv u žilama. Na moj veliki užas, vidjela sam malu nogu kako se pomolila iz
kante. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Zatim se mala noga
trgnula! To nije bilo moguće. Babica je morala baciti
živu bebu u posudu za prljavu vodu! Skoro da sam se bacila na to, ali dva policajca su me čvrsto držala za ramena. "Ne mičite se,
ne možete je spasiti, kasno je!"
   "Ali to je... ubojstvo... a vi ste policija!" Bila sam užasnuta.
   Sjedili smo u tišini dok sam s mukom buljila u kantu.
Činilo mi se da je sve stalo oko mene. Mala
noga još je bila tamo. Policajci su me držali još nekoliko
minuta.
   "Idemo zapaliti lulu u dvorištu. Osjeti se miris krvi!", rekao je napokon starješina sela, povukavši policajce prema van. Oni su me prestali držati i izašli. Jedini ljudi koji su ostali bili su žena starješine sela i ja, te, u unutrašnjoj
sobi, žena koja je upravo rodila, s mladićem
koji joj je odnio malo supe. Ja se nisam mogla maknuti.
   "Srediti žensku bebu nije velika stvar ovdje. Vi, građani,
ste šokirani kada to prvi put vidite, zar ne?", rekla mi je starija žena utješno, očito opazivši kako sam bila šokirana.
   "To je živo dijete!", rekla sam drhtavim glasom, pokazujući na kantu za pomije. Bio sam još uvijek toliko šokirana da se nisam mogla maknuti.
   "To nije dijete", ona me je ispravila.
   "Kako mislite da to nije dijete? Vidjela sam ga." Jedva sam mogla vjerovati da bi mi mogla reći očitu laž!
   "To nije dijete. Da je bilo, mi bismo se pobrinuli za njega, zar ne?", prekinula me je. "To je ženska beba, i mi ga ne možemo ostaviti."
   "Ženska beba nije dijete, i vi je ne možete ostaviti?", ponovila sam ne shvaćajući.
   "U ovim krajevima ne možete biti bez sina. Nemate
nikoga ko će kaditi u grobnici predaka. Ali nije samo
to u pitanju. Nećete dobiti ni dodatnu zemlju. Ako vaša  djeca samo jedu, a ne zarađuju i nemate zemlju niti
rižu, onda ćete možda gladovati." Pogledala me i dodala:
"Vi, građani, dobivate rižu od vlade. Mi dobivamo rižu prema broju članova porodice. Ženske bebe
ne broje. Službenici zaduženi za to ne daju nam  dodatne zemlje kada je rođena djevojčica, a tu je tako malo obradive zemlje da bi te djevojčice
ionako umrle od gladi."
   To je bilo 1989. godine, i ja nisam znala do tada da je sistem
za dodjelu zemljišta od prije 2.000 godina bio još uvijek u upotrebi  u kineskom selima pred kraj dvadesetog stoljeća. Ja sigurno nisam imala pojma da je, zbog toga, toliko djevojčica izgubilo pravo na život.
   "Svaka žena koja je imala dijete je osjetila bol, te su i sve majke djevojčica utučene!", žena seoskog starješine rekla je dok je nosila novu zdjelu supe s rezancima u spavaću sobu.
   Mogla sam samo sjediti tamo, nijemo gledati kantu s pomijama
i maleni život u njemu, tek rođen i tako brzo ugašen.
Tako brzo otići i tako sama. Samo zato što je bila
djevojčica! "I sve majke djevojčica su utučene!" Te riječi
godinama odjekuju u mojim ušima. A sjećanje na tu malu nogu koja trza još uvijek često remeti moje snove...  Jesam li je mogla spasiti?
                                  *

Oko dvije godine kasnije, mladi seoski par je došao u radio
stanicu da me vidi. Bili su u potrazi za poslom u gradu, i
rekli mi da su bili roditelji djeteta bačenog u
kantu za pomije, kojeg sam vidjela u Yimeng planinama. Nikada nisam bila vidjela tu ženu, ali sam prepoznala muškarca koji je bio došao iz unutarnje sobe da bi donio zdjelu supe svojoj ženi. Dvije godina napornog rada na poljoprivrednom gazdinstvu postaralo ga je bar deset
godina. Platila sam im ručak u restoranu gdje se služila tjestenina, a zatim je muškarac
otišao prijaviti se za posao. Sjedila sam tamo s njegovom ženom i mi smo razgovarali nekoliko sati.
   Sjedila je tamo prilično ukočeno i da bi je oraspoložila počela sam je pitati
o njenoj porodici. "Kako su vam svekar i svekrva?"
   "Vrlo dobro, hvala na pitanju."
   "Da li još uvijek teško rade na zemlji?"
   "Zaposleniji su nego ikad."
   "Zašto?"
   "Zato što su svi muškarci u selu otišli u gradove
da nađu posla. Kao i moj muž."
   "Zar su samo žene ostale?"
   "Samo stari ljudi i djeca još uvijek rade na zemlji.
Ove godine i žene rade, prvi put."
   "Da li stari ljudi i djeca izlaze na kraj s tim?"
   "Moraju. Ako njihove porodice žive dovoljno blizu ceste, radnici se vraćaju kako bi im pomogli oko žetve. Ako je selo dalje od  utabane staze, onda ste u nevolji. Ako nisu posadili svoje njive, seoska uprava uzima zemlju daleko od njih. Ako
nisu požnjeli ono što su dobili, onda ne dobivaju obrok riže od uprave, a zemlja im se također oduzima, pa kako mogu živjeti?"
   "Sada kada ste vas dvoje otišli, da li tvoji svekar i svekrva rade sve na gazdinstvu?"
   "Moraju. Uprava je počela govoriti ove godine da ukoliko
nemate zemlje, možete dobiti posao u gradu. Moramo ići
tamo gdje ima posla. Moj svekar je rekao ako
porodica nema sina, nema ni korijena. Ne možete držati
glavu gore, niste tada ni za šta. Ako porodica nema korijena,
onda je gotovo! Tako nam je moj svekar rekao da odemo, i vratimo se sa sinom!
   Nismo željeli slušati ogovaranje drugih mještana,
te se držimo podalje od mjesta gdje oni rade.
Moj svekar je rekao da su obrazovani ljudi u velikom gradu, pa nam je rekao da dođemo ovamo. Nismo došli da vas pitamo za pomoć, moj
muž je već dobio posao. No, nešto vas drugo želim pitati. Možete li mi reći kako se dobiva dječak?"
   "Ja?" Rekla sam joj iskreno da nemam takvo
znanje, ali sam bila čula puno od ljudi u gradu da se može reći
šta će se roditi na osnovu onog što majka voli jesti u trudnoći: od kisele hrane bude dječak, a od ljute, začinjene hrane bude
djevojčica. Također sam čula koje ljekovito bilje možete uzeti kako bi se
začeo dječak. Nikada to nisam isprobala na sebi, tako da ne znam
da li to djeluje. Savjetovala sam joj da prihvati posao čišćenja povrća ili ubijanja kokoši na pijaci. Može naći nekoga
ko bi je posavjetovao u vezi toga. Ali sam je upozorila da to nije pouzdano.
   "Mislite još uvijek na svoju kćer?", pitala sam je. Znala je da mislim na bebu u kanti za pomije.
   "Naravno da mislim! To je bilo moje prvo dijete, a nisam je čak ni pogledala. Samo sam bila čula da je dva puta promrmljala, a zatim su je bacili." Zvučala je ojađeno, ali nije bila osobito tužna.
   "Sad imate dječaka?", nagađala sam.
   "Ne, nemamo. Inače ne bismo otišli od kuće. Ali
je bilo takvih ogovaranja u selu, da je to bilo nepodnošljivo." Ona je pognula glavu, i činilo se da se stidi, kao da je učinila nešto loše.
    "Hoćete reći da niste imali više djece?" Bila sam zabrinuta
da nije zadobila neke povrede zbog kojih više nije mogla začeti.
    "Imala sam još dvoje, ali su obje bile djevojčice, i moj svekar ih je dao strancima", rekla je bespomoćno. Čak ni sada njeno lice nije izražavalo tugu, ali sam se pitala što je ona osjećala u vezi tog gubitka.
    "Dao ih strancima? Što to znači?" Do tada
nisam bila čula da stranci usvajaju kinesku djecu, i nije bilo govora o tome u kineskim medijima.
    "Moji svekar i svekrva su rekli da je bolje da ih usvoje
stranci nego da ih se ubije. One će otići daleko u inostranstvo i niko neće ništa znati o njima! Nakon što smo sredili prvu djevojčicu, napustila sam
selo i skrila se negdje drugdje da dobijemo druge dvije. Samo
smo rekli svima da idemo u grad da bismo našli posao. Mislili
smo da ćemo dobiti sina i vratiti se kući, ali su se i iduće dvije rodile djevojčice.
Moj svekar je dao nekom da odnese bebe na jug i rekao
nam da će ih usvojiti stranci." Ona je još uvijek držala glavu pognutu.
    "Znate li kakvi su to stranci?" Ti seljaci su znali
sve o tome, a mi novinari nikada nismo bili čuli za tako nešto, pa sam bila zainteresirana da saznam više. Usvajanje kineske djece
u inostranstvu službeno je započelo 1993., ali se čini da su radnici migranti na jugu Kine govorili o tome još 1990.  
Stalno se govorilo da su usvajanja u inostranstvu započela prije 1993., ali je Vlada to stalno demantirala.
    "Ne znam. Moj svekar je rekao da su stranci
obojenih očiju i velikih nosova. To zvuči tako strašno, moje kćeri
mora da su prestravljene! Jeste li vidjeli bilo kakve strance?" Pogledala me upitno.
    "Da, u knjigama, na slikama i na ulici. Većina
stranaca su dobri ljudi i vole djecu", rekla sam ohrabrivši je koliko sam mogla.
    "Obje moje kćeri su zlatne. Starija je bila sa
mnom cijeli mjesec od rođenja. Ona je bila tako dobra,
tako je dobro jela, tako voljela mlijeko! Ne znam da li bi tako voljela mlijeko stranaca. Drugu su odnijeli za manje od tri
sedmice kako bi je dobio stranac koji je čekao bebu. To
je sve učinjeno u takvoj žurbi da nisam imala vremena reći ljudima koji su došli po nju da odnesu poruku o tome da je spavala najbolje ako si je držao na svojoj lijevoj ruci. Mislite li da stranci znaju kako treba držati moje dijete? Ja ne mogu učiniti ništa za dijete koje je "sređeno" i umrlo, ali sljedeće dvoje je živo, i ja sam tako zabrinuta za njih. Mene srce zaboli kad god pomislim na njih. Moj muž kaže da sam utučena." Tada je ona zgrabila prednju stranu jakne koju je nosila, kao da je nastojala ublažiti bol u
srcu koja se u njemu skupila.
   "Stranci su baš kao vi i ja, oni znaju što djeci
treba. Sve žene imaju majčinske instinkte, sve smo kao
Guan Yin iznutra." Jadnu ženu je mučila tjeskoba,
i samo sam tim riječima mislila da je mogu utješiti.
   "Šta su to majčinski instinkti?", upitala me je. Zatim je brzo dodala: "Ja ne znam čitati ni pisati. Ali sam došla ovdje da vidim mogu li sresti
strance koji su usvojili moje kćeri. Osim toga, čula sam da
građani znaju kako dobiti dječaka. Mislila sam da i ja mogu naučiti kako dobiti dječaka, a zatim otići kući i bar malo živjeti kao čovjek!" Ta žena zaista je odrasla u uvjerenju
da "nisi čovjek sve dok ne dobiješ sina".
   Rekla sam joj da su majčinski instinkti ono što joj je njena svekrva rekla: "Svaka žena koja je imala dijete je osjetila
bol, te su i sve majke djevojčica utučene!"
"De li se vaša svekrva udala za najstarijeg sina u porodici ?",
pitala sam je u želji da saznam nešto više o nekim iz starijih
generacija koji bi mogli tako duboko doprijeti u srca drugih žena.
   "Da, inače kako bi znala ono što sam ja osjećala? Ona
mi je rekla kako je i ona bila utučena. Mislim da je bila zabrinuta da  možda ne padnem u depresiju. Ona nije loša žena, i pretrpjela je puno. Rekla mi je da su za nju šest godina bile strašne kad je rodila četiri djevojčice i "sredila" ih sve, prije nego što je dobila sina. Rekla mi je
da je potom bila sva izgubljena, da ništa
nije mogla jesti i da nije imala novaca da negdje ode. Kadrovici su bili čak gori, i ako ne radite na njivi bili ste
kontrarevolucionari. Ona nije bila u stanju sama "srediti" svoju prvu kćerku, ali jeste drugu, treću i četvrtu. Seljaci su rekli da je tako dobro "sredila" djevojčice da je to bilo vrlo brzo gotovo. Moj suprug je njen jedini sin. Nakon njega je dobila nekoliko
djevojčica i sve ih zadržala. Moj svekar je
također kadrovik, potajno je uspio dobiti malo više zemlje za sebe i svoju porodicu, ali moja svekrva kaže da je
uvijek bila gladna. Ipak nikada nije dopustila da joj djeca budu gladna. Dvije od mojih zaova su jedine djevojčice u selu koje idu u školu. Drugi roditelji to nisu mogli priuštiti. Moja svekrva
je rekla da ako imate malo škole i udate za građanina
koji takođe zna čitati i pisati, onda više nije
važno što nemate sina."
   "Da li joj vjerujete?", pitala sam je. Pitala sam se da li bih i ja vjerovala da sam odrasla u selu kao što je njeno.
   "Naravno! Ona je dobra žena i ima
dobro srce. Ona me nikada nije udarila niti me ostavila bez hrane. Teško je imati dobru svekrvu. Za žene poput mene koje ne mogu dobiti sina, nemam drugog izlaza, zar ne? Ako mi ne vjerujete, pitajte druge žene."
   Morala sam je ostaviti da bih se vratila na posao. Mogu i sad zamisliti tu ženu koja čeka tamo da joj se muž vrati - i još uvijek
čeka sina.
                                 
*

Tokom mnogo godina istraživanja o životu kineskih žena,
našla sam da je vrlo teško doprijeti do dokumentacije koja se nalazila pri središnjoj ili lokalnoj
vladi u razvijenom dijelu zemlje. To je djelomično bilo zbog toga što je sve "staro" bilo je zaplijenjeno i uništeno tokom Kulturne
revolucije . Još važnije je bilo to da kineske žene
stoljećima nisu imale pravo ispričati svoje životne priče. One su
živjele na dnu društvene ljestvice, od njih se očekivala neupitna poslušnost i nisu imale sredstava da srede
vlastiti život. Tako je "prirodno" postalo da većina žena želi
samo dvije stvari - ne roditi kćeri u ovom životu, i
da se ponovo ne rode kao žena u sljedećem.
   Mnoge žene, posebno u siromašnim područjima zemlje, toliko su pretrpjele da ih je to učinilo ravnodušnim ili čak okrutnim prema drugim ženama. One nisu vjerovale da njihove vlastite kćeri mogu pobjeći iz tog
začaranog kruga, te nisu htjele da ih vide kako "sramote" svoju porodicu, ili trpe istu tužnu sudbinu koju su sebi
nanijele. Tako ponekad, u činu ljubavi, one 'zatome svoju nesreću', koja ih guši pri rađanju. Vrijeme
donosi promjene u Kini, ali mnoge majke, posebno one u
siromašnim gradskih i seoskim područjima, i dalje se suočavaju s istim izborima, a čini se da je to dio života žene i majke.

(odlomak iz knjige "Pismo nepoznate kineske majke")

S engleskog preveo Žarko MILENIĆ

 

Xue Xinran je britansko-kineska novinarka i spisateljica, rođena u Pekingu 1958. godine.
Kasnih osamdesetih, počela je raditi za Kineski radio i postala jedan od kineskih najuspješnijih novinara. Godine 1997. se preselila u London, gdje je u početku radila kao čistačica. U Londonu je počela rad na svojoj prvoj knjizi o životu kineskih žena "Dobre žene u Kini", u koju je umetnula mnoge priče koje je čula dok je vodila svoj radio show ("Riječi na noćnom povjetarcu") u Kini. U knjizi se iskreno govori o iskustvima mnogih kineskih žena tijekom i nakon Kulturne revolucije kada su Mao i komunisti vladali zemljom. Knjiga je objavljena 2002. i prevedena je na više od trideset jezika.
Svoju drugu knjigu, "Nebeska sahrana", objavila je 2004. godine. To je priča o Shu Wen, čiji je muž, samo nekoliko mjeseci nakon što su sklopili brak pedesetih godina, otišao u kinesku vojsku i bio  poslan u Tibet u svrhu ujedinjenja dviju kultura.
Zbirka kolumni iz "Guardiana", pisanih od 2003. do 2005. godine, "Što Kinezi ne jedu", bila je objavljena 2006. godine. Ona pokriva širok spektar tema, od ishrane do spolnog odgoja, te o iskustvu britanskih majki koje su usvojile kineske kćeri, te o tome da li Kinezi idu u božićni šoping ili na bazene.
Prvi roman Xue Xinran bio je "Miss Chopsticks" i objavljen je u srpnju 2007. godine. U njemu ona istražuje mučan odnos između kineskih "imigrantskih radnika", koji su pohrlili u gradove. Kineska privredna reforma mijenja uloge svojih chopstick djevojaka. One su nekad bile za jednokratnu upotrebu, sada se mogu zaposliti u gradu kao konobarice, maserke, radnice u tvornici na liniji i čistačice. One donose novac kući, to bez presedana izaziva poštovanje u patrijarhalnim selima, te dobivaju  poštovanje i osvajaju srca građana.
Peta knjiga Xue Xinran zove se "Kineski svjedok ili Glasovi nijeme generacije" i objavljena je u Velikoj Britaniji u listopadu 2008. godine. Ona se temelji na anketama prikupljanih dvadeset godina sa zadnje dvije generacije u Kini. Ona se nada da će to "rekonstruirati pravu noviju povijest Kine, od stvarnih ljudi nakon što je većina povijesne građe uništena u Kulturnoj revoluciji. U veljači 2010. izlazi kjniga "Poruka nepoznate kineske majke", zbirka potresnih zapisa o kineskim majkama koji su izgubile ili su morale napustiti svoju djecu.
U kolovozu 2004. godine Xue Xinran je osnovala udruženje "Majčinski most ljubavi". Ono dopire do kineske djece u svim dijelovima svijeta, stvarajući most razumijevanja između Kine i Zapada, između usvojiteljske i rađajuće kulture, i ono u konačnici želi pomoći da se premosti ogroman jaz siromaštva koja još uvijek postoji u mnogim dijelovima Kine. Knjiga "Majčinski most ljubavi" namijenjena obiteljima koje usvajaju, dospjela je na treće mjesto u časopisu "Time" na popis deset najboljih knjiga za djecu u 2007. godini.

Xinran je često savjetnica u zapadnim medijima (uključujući BBC i Sky) o zapadnim odnosima s Kinom, i često nastupa na televiziji i radiju.

Ž. M.

  Hoangho, druga rijeka po veličini u Kini, šesta u svijetu (prev).

Sela u planini Yimeng su izolirana i tamo je prometna povezanost slaba.
Seljaci imaju malo toga da prodaju vanjskom svijetu, a uz to ni novca da nešto kupe. Tokom rata s Japanom i narodnooslobodilačkog rata, gotovo 200.000
mještana se pridružilo Narodnooslobodilačkoj vojsci, a gotovo svaka porodica je žrtvovala jednog od svojih članova. Ipak, krajnje siromaštvo se nastavilo: nedostatak prirodnih resursa i vladina politika doprinijeli su da je i krajem devedesetih gotovo polovina mještana imala prosječni neto godišnji prihod manji od 200 juana (oko 20 funti po tečaju iz 2009.), čineći ovo jednim od područja u Kini s najvećom koncentracijom siromašnih domaćinstava.

Jedan od standardnih kineskih jezika. Babice su putovale od sela do sela
i morali komunicirati na Putonghua.

  Npr. plavih, zelenih ili smeđih.

  Budistička božice milosrđa.

 Za nju bi čak bilo važnije da rađa mušku djecu.

Period u Kini od 1964. do 1976. u vrijeme Mao Zedonga kad se pokušala očuvati tzv. autohtonost kineske revolucije i zemlja bila izolirana (prev).

Eng. kineski štapići, naziv u siromašnim kineskim selima za njihove djevojke i žene koje idu u grad u potrazi za poslom i one su poput štapića, samo za upotrebu i lako se slamaju (prev):