Proljeće/Ljeto 2011

  Vrijeme ludila
  Hanan al-Šajh*
 
 

Napadoh svekrvu i ugrizoh je za nos. Tako dugo već mrzim njen nos. Potom joj iz ruke istrgoh tašnu i naredih ostatku guštera od čije kože je tašna napravljena da se osveti ruci koja ga nosi. Jučer sam joj pred nosom zalupila vratima i na nju sa balkona sasula kantu sa smećem dok je, odlazeći, ulazila u automobil. Po njoj sam razbacala cvjetove akacije i pjevala joj. Oko vrata sam joj stavila vijenac od jasmina, stisnuvši je uz sebe, ljubeći je, ljubeći joj ruke i ljubeći joj svilenu maramu oko vrata, upitavši je, pošto sam raširila maramu po zemlji, zašto ne sjednemo u konjske zaprege na njoj naslikane, dok se ona u jednom trenutku pokušava od mene  izbaviti, a u drugom pribrati se. Pokušava me dozvati svijesti, potom mi viče da gubi nadu, maše glavom prije nego što pogleda u nebo i moli Boga da joj pomogne i kaže koji je to grijeh, a i da ne zna, počinila, jer mora da joj se Bog sveti mojim ludilom: »Samo sam je izabrala svome sinu za suprugu jer potiče iz jedne od najboljih porodica». Ja joj na ovu njenu molitvu odgovaram podizanjem nogu u vazduh, moleći Boga da mi kaže zašto osjećam ovakvu vrućinu. Molim Ga da mi baci nekoliko komada leda da se rashladim. Podižem suknju da ih uhvatim. Juri moj muž i pokušava mi spustiti suknju i pokriti mi golo tijelo. Opirem mu se i grizem ga za ruku, dok me pokušava uvesti u sobu, rekavši samo:

- Želiš li zaista da ovako živimo, Fatin?  

Uvode me u moju sobu. Sjedam pred ogledalo, promatram odraz svog lica i smijem se ne vjerujući onom što vidim. Čujem ih kako žale zbog rušenja doma, zbog njegove zle kobi ženidbom sa mnom i zbog tuge naša dva sina jer sam izgubila razum.  

Njegova majka predlaže da me odvedu lokalnom ljekaru, a moj muž da me vrati u Liban. Raspravljaju o skandalu koji će izbiti ako me prebace u Liban, potom joj govori da sam, u oba slučaja, postala skandal. Skandal sam čak i usred kuće, usred svoje sobe, usred svog kreveta. Ne koristim zaštitu tokom menstruacije. Donosim olovku da zabilježim broj trepavica, sadim ruže u svojim cipelama, sve i skupo i jeftino bacam u vazduh, pokušavam skočiti kroz prozor, volim letjeti, pokušavam pobjeći kamionom koji prevozi slonovaču, grlim je i ne prestajem je grliti sve dok me vozač ne otkrije i ne preda policiji. I tako postajem žrtva svog ludila, a realnost susrećem samo kada mi pogled pređe preko platna oslikanog vodenim bojama za koje sam inspiraciju našla u čudesnom svjetlu u ovoj afričkoj zemlji. Svjetlost se nakratko, početkom i krajem dana, probija kroz snop plamtećih zraka sunca. Hoću li nasrnuti na ova platna, skinuti ih sa zida i slomiti ih? Možda baš ona daju nadu mom mužu da će se stara Fatin vratiti. Nekadašnja Fatin koja se nije čak usuđivala ni izustiti «da» kad je zaprošena. Pored svog stida, bila je i zbunjena proscem iz jedne bogate porodice emigranata u Afriku. Tad nisam mnogo razmišljala da li ću prihvatiti ili odbiti. Naposljetku sam rekla «da». Ponovila sam to jer sam isto tako bila zbunjena svekrvinom zlatnom narukvicom na kojoj je visilo nešto čega se niko ne bi mogao dosjetiti: od žira, kuće, srca, brda, libanske zastave, pa sve do kornjače. 

Čujem samo njen glas kako pita, okrivljuje i jadikuje jer on ne može da odluči šta da radi sa mnom. Ona je ta koja je navikla da rješava sva pitanja, dok moj muž samo ponavlja jednu te istu rečenicu: „ Neka nam Bog pomogne“.

Obradovala sam se tek kad je došao ljekar. Pita ih od kad mi se pogoršalo stanje i da li sam doživjela neku nesreću. Moja svekrva odgovara: » More... otkako je jedanput po pljusku otišla na more». Zatim se okreće meni i pita me koliko imam godina, pa mu odgovaram: » Imam godina koliko i ludilo». Zbog ovog mog odgovora više mi se ne obraća, već njih dvoje pita da li je bilo slučajeva ludila u mojoj porodici. Kada su odrečno odmahnuli glavama, ja sam se umiješala govoreći im da lažu, da oni znaju za slučaj moje tetke čija tajna ludila je ostala misterija i koja je prebacivana od jedne do druge psihijatrijske klinike. Zatim mu govorim kako me je jednog dana majka poslala da je posjetim i da joj odnesem tanjir tabule, kad me moja tetka gurnu na zid, strgnu s mene odjeću, navuče je na sebe, a meni naredi da obučem njenu, potom mi zaprijeti da će me ubiti ako pisnem i sve do sada me tamo ostavila kako bi se ona umjesto mene vratila kući, spavala u mom krevetu, išla u moju školu, igrala se sa mojim prijateljicama i udala se za jednog čovjeka koji živi u Africi i rodila mu stotine djece. Nije dolazila da me posjeti u sanatorijum, iako je često posjećivala Liban. Samo sam nakratko zašutjela vidjevši kako doktor zamaknu iz sobe. Povratila sam samokontrolu i počela vrištati, lajati, mijaukati, revati, gurati, udarati se po licu i udarati po prozoru.

Priča se odužila i ja više nisam mogla podnijeti da dani prolaze. Iscrpila sam se od umora, od čekanja i od ludila. Stoga moram okončati ovo stanje, postati još luđa i opasnija.

Moja svekrva viče: »Luda je, doktor je to potvrdio... Naslućivala sam da je luda. Čak i kad je bila normalna iz očiju joj je izbijalo ludilo. Naći ću ti drugu ženu nakon što nju vratimo njenoj porodici. Neka se oni brinu oko njenog liječenja. A djeci nije loše ni u internatu.“ Potom snizi ton i reče sasvim mirno: »Brak je kao i sve drugo u životu. Sreća i sudbina. Ko kaže da crvava jabuka ne može izvana biti crvena i ukusna...».

Sva sam se pretvorila u uho dok plutam drvenim podom u sobi, davim se i pokušavam se spasiti. Čim čujem kako njegov glas nadjačava njen, ponovo se pretvaram u uho i čujem kako ih optužuje da su nemilosrdni i sebični. Kune se da se neće oženiti, jer me neće ostaviti, jer neće zaboraviti zdravu Fatin. Brak je i u dobru i u zlu. Izliječit će me. On mene voli, neće me osramotiti, neće me vratiti mojima. Stajat će uz mene. A ja odmahujem glavom, poričem njegove riječi, ne prihvatam ono što on govori i sve više plutam i plutam morem sobe, sve dok moje ludilo ne pređe na njegovu majku, koja vrisnu na njega: »A tebe će ubiti! Otrovat će te! Rastrgat će te, sigurno je postala kuja! Živog će te spaliti, na spavanju će te rasporiti nožem...»!

Tada nastavih sa svojim ludilom, vratih se plivanju. Ovaj put se uspinjem na talas i zaranjam do dna. Vraćam se, plivam u znoju koji se slijeva s mene sve dok ga ne čujem kako se dere na majku, izgoni je zaklinjući se da me neće ostaviti pa i ako mu zaista zabodem nož u srce. Ali ona mu još glasnije odgovara. Sad prasnu na njega da se riješi mog utjecaja, jer mora biti da sam mu ja napravila zapise kod sihirbaza, tamo gdje sam išla kako bi bih slikala, i da sam mu nacrtala kraj. On je prekida riječima: » Nikada je neću ostaviti, nikada, dunjaluk ću ostaviti, a nju neću».    

Kad sam to čula, prikupila sam svu snagu kako bih se smirila, uhvatila se za posljednju slamku spasa. Izađoh pred njih, nakon što sam se umila, popravila frizuru, i kao po nekadašnjem običaju oko sebe omotala ogrtač te se pred njima pojavila u izvezenim cipelama koje nisam obula otkako sam poludjela. Pred njih sjedoh potpuno uravnotežena, ne obazirući se na njihove oči koje su postale biće za sebe, svo prestravljeno. Moja smirenost ih natjera da se pripreme i rukama i nogama odgovoriti mojim nenadanim udarcima, ili od mene pobjeći.

Ali, oklijevajući sjedoh pred njih, ne znajući odakle da počnem. Da li da im kažem da sam poput bilo koje druge žene bila zadovoljna svojim životom i potpuno ubijeđena da je život brak, rađanje djece, vođenje domaćinstva i povremeni seks i ... da sam se preplašena zatvarala u sebe kad god sam poželjela diskutovati o stvarima i osjećajima, ili kad god bi se moje srce ushitilo ili rastužilo zbog neke melodije, tako da sam se našla kako kradem vrijeme slikajući i bojeći listove i olovke dok u moj život nije ušao jedan drugi muškarac, i po navici me pratio, dok bih ja sjedila uz more pokušavajući njegovu boju prenijeti na papire ispred sebe. Imao je naviku pokupiti sve što bih ostavila iza sebe, makar i ostatke krede ili njihov šareni prah. Smatrao je to najvažnijim. Naslućivala sam da moj život više nije bio kao nekada i da je sve oko mene dobilo značaj: morska voda, topla ili hladna, dotiče moje noge, njegov obzir, njegova ljubav prema mom raspolovljenom noktu na prstu, čaša voćnog soka u njegovoj ruci, šutnja i razgovor, san i briga. Onog trenutka kad je rukom počeo prelaziti preko mog lica i ne dodirnuvši me, osjetila sam golemu vrućinu i pulsiranje. U jednom momentu nisam se kao prije mogla natjerati da se rastanem od svih ovih osjećaja i da prisilno uđem u svoj drugi svijet koji je stajao čvrsto na nogama i čekao me u kući i koji, iako se krio u svemu, od slanika i biberluka do toga gdje ću biti sahranjena kad mi kucne smrtni čas, koji se krio u svemu, u svemu ali ne i u tome da dišem punim plućima. Odlučila sam, sa velikom željom, da nit po nit raspletem svoje konce iz čahure braka, bojeći se da se nit ne prekine ili da ne promijeni boju... Štaviše, željela sam da moj muž bude prisiljen da me ostavi.  

Počela sam mu davati sapun u ruku, praveći se da sam zaboravila da dodavanje sapuna znači rastanak, ljubiti ga u oči dok spava ignorišući pjesmu: » Ne ljubi me u oči, poljubac u oko je rastanak», vodila sam računa da vrhovi njegovih cipela uvijek budu okrenuti prema izlaznim vratima. Uprkos svemu tome moj muž se čvrsto držao svog ustaljenog života i u kući i na poslu. Dakle, moram mu se zgaditi. I u tren oka sam se pretvorila u veliku kantu za smeće. Počela sam piti mlijeko kao vodu ne obraćajući pažnju na alergiju koju sam na njega imala. Tjerala sam svoja crijeva da se od njega nadmu, kao i od kupusa, karfiola i boba koje sam u sebe trpala. Gutam češnjak kao da su kockice čokolade. Grizem crveni luk kao da je mirisna mrkva, i povrh svega toga ne perem zube prije odlaska na počinak, očekujući supruga da mi se pridruži u postelji, pa podrigujem bez prestanka. Iskradu mi se plinovi, a iz zadaha mi izbija vonj.

Unatoč svemu tome, uvijek kad se ujutro probudim zatičem supruga pored sebe. Zatičem ga pored sebe uprkos mom nemiru i zapitkivanjima. Zašto se priroda ne ponaša kako bi trebalo i ne učini da nestane? Kako me ne izbaviš iz ovog mog pakla i ne oslobodiš me? Ni kad se ništa nije promijenilo, i nakon nervoznog i smirenog razmišljanja, logičnog i nepromišljenog, odlučila sam da poludim.    

Ali ja im sada sve to ne objašnjavam, već im prigušenim, potpuno razgovijetnim  glasom, priznajem da nisam luda, nego uplašena i postiđena, jer sam se zaljubila u drugog muškarca i da se želim razvesti i udati se za njega. Molim ih da mi oproste što sam se pretvarala da sam luda, jer su me suprugova dobrodušnost i plemenitost spriječile da mu otvoreno priznam istinu, a to je da ga nikad, tokom svih ovih godina našeg zajedničkog života, nisam ni voljela i da sam se bojala da ova istina njegovoj duši ne nanese neizlječivu ranu i da me je dugo savjest pekla zbog toga što mu nisam bila vjerna i da sam mislila da će ga moje izmišljeno ludilo natjerati da me izbriše iz svog života, a da pri tom ne bude zbunjen životom bez mene, već da to jedva dočeka.

Još sam dodala kako sam odlučila da tražim razvod i da ne želim ništa od njih, ni novac, niti stan u Bejrutu prepisan na moje ime. Iz ove moje posljednje rečenice shvatila sam da sam se u stvari najviše plašila svoje svekrve. Potom sam se prisilila da podignem glavu i suočim se sa njima, pošto sam gledala u pod dok sam im ovo govorila. Prikovala sam pogled za njihova lica da bih im pokazala kako su veliki moja snaga i odvažnost, bez obzira kakva bila njihova reakcija. Čekam njen i njegov odgovor, u stvari njihov prijekor, njihove udarce, njihovu kaznu, dok sebi tvrdim da ću pobjeći od njih, šta god da se desi.   

Utom me njegova majka uze za ruku, kriveći usne i mrmljajući: «Luda je, jadnica, nema nade», dok moj muž, sav skrhan, glave naslonjene na ruke, tužnim glasom ponavlja: «Žali bože njene mladosti, kunem se Bogom da ću s njom svijet obići dok joj ne nađem lijek».  

*Odlomak iz romana “Metem sunce s krovova”

 S arapskog prevela: Suada Muharemović