Proljeće/Ljeto 2011

  ZLO I LJUDSKI POSTUPCI
  Rasim Muratović
 
 

Sažetak

Za razumijevanje svijeta današnjice pojam zla zauzima veoma važno mjesto. Mi živimo, mi radimo i mi smo izloženi zlu. Većina od nas zaboravlja zlo da bi žestoko i brutalno bili podsjećeni na njega ponovo. Spoznaja o zlu pobjeđuje samo u kratkim periodima da bi zlo bilo ponovo zaboravljeno. Nekada je veoma teško razabrati šta je dobro a šta je zlo. Kada dođe dan kada je teško razabrati šta je zlo a šta je dobro, onda se i ne vidi budućnost,  nada je poljuljana, tada se nazire katastrofa.
Danas postoji veliki razmak između našeg iskustva o zlu i naše intelektualne sposobnosti i spremnosti za razumijevanje toga. Zlo nestaje u historijskoj magli, nestaje u kulturnoj i historijskoj prašini. Mi vidimo brutalne zločine, ali izuzev specijalnih slučajeva gdje je precizno definisan i dokazan zločin i markiran zločinac, mi stojimo bez mogućnosti podizanja optužinice ili bez dovoljno preciznih dokaza o izvršenom zločinu.
Šta se u stvari desilo sa zlom? Zlo je preplavilo svijet! Pošto je zlo svuda, mi smo izgubili riječi za zlo, za njegovo objašnjenje. Zlo je decentralizirano i ne leži više koncentrisano na jednom mjestu. Mi živimo u jednom svijetu gdje nerazum pobjeđuje na svim frontovima i taj nerazum je u stvari princip zla. Zlo je više prisutno, kod većine ljudi, i ono je nešto više nego što mi možemo razumjeti.
Po mom mišljenju zlo je manje teorijski, a više praktični problem. Pitanje o tome kako je zlo došlo na ovaj svijet za mene je manje važno od toga kako se zlu suprotstaviti, kako ga spriječiti. Zato je ovaj dio rada i zamišljen kao kretanje od teorijskog prema onom praktičnom.

Ključne riječi: zlo, život, smrt, ideologija, vlast, demonsko zlo, idealističko zlo, instrumentalno zlo, glupo zlo, žrtva, dželat.

 

Uvod
Većina zapadnih teoretičara tvrdi da mi ne moramo biti obavezno egoisti bez obzira što su naši geni predodređeni za to. Tako oni, na osnovu toga, izvode razne teorije u smislu da niti zlo niti dobro ne leže u našim genima. I jedno i drugo postoje kao mogućnost realizacije. Na taj način zlo se pojavljuje kao patnja, odnosno zlo kao grijeh. U postmodernom društvu zlo je promijenilo karakter tako de se ono sve manje razumije kao patnja, a sve više kao grijeh.  Kod velikog broja teoretičara zlo se isključuje kao individualna odgovornost i tumači kao isključivo djelovanje spoljnjih faktora, društva/sistema, na primjer.
Tumačeno tako, zlo nestaje iz naučnog diskursa. Ljudski zločin ne biva razumljen kao grijeh, kao lična odgovornost, nego kao djelovanje uzroka. Mi imamo jedno generalno razumijevanje za pojam zla i taj pojam možemo koristiti kao pojam za radnje, djelovanja i osobe koje te radnje izvršavaju. Sve ovo možda se može  objasniti i drugim terminima i pitanje je je li termin zla adekvatan termin za objašnjenje svega ovoga. Zlo je dakle pojam kojim opisujemo radnje i patnje. Pojam preferira određen broj fenomena – naprimjer bolest, prirodne nepogode, smrt, rat, genocid. Sva ova zla su priznata kao zla. Da bi se suočili  sa egzistencijom zla i da bi se pronašla nada da će se postojeće stanje promijeniti nabolje, mi smo dužni tražiti mišljenje o zlu. Ovo mišljenje se uglavnom traži u religiji i političkim ideologijama. Međutim, ako pogledamo historiju prošlog stoljeća, vidjet ćemo da je nemoguće pronaći neko relevantno mišljenje o nebrojenim tragedijama. Ono što ljude fascinira više od samog zla je njegovo nerazumijevanje. Nerazumijevajuće je privlačno i odvratno istovremeno, a svijet zla kao da se nalazi sasvim izvan domašaja mišljenja.
Zlo, bez obzira da li se ispoljava u u velikoj ili manjoj mjeri ima veliku grupu različitih uzroka. Mnoge teorije o zlu vide nanošenje zla kao cilj, odnosno da je zlo samom sebi cilj. To je forma takozvanog demonskog zla, ali ova forma zla nije dominirajuća. Demonska vrsta zla vodi tome da  problem zla postane irelevantan za razumijevanje samog sebe tako da mi ne gledamo sebe lično kao đavole. Zašto ljudi čine zlo?

 

Filozofija zla
U svojoj dosta objektivnoj filozofskoj studiji ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA), norveški filozof sa Univerziteta u Bergenu, Lars Svendsen (Lars Fr. H. Svendsen) govori o četiri vrste zla.
Demonsko zlo je najmanje raširena forma zla. U mnogim teorijama ova vrsta zla objašnjava se kao vršenje zla jer je sama ta radnja zlo po sebi.
Pretpostavke o ovoj vrsti zla dolaze, prije svega, iz opisa žrtve, a ne iz onih motiva koje su dželata motivisale da učini zlo. Zbog toga žrtvino objašnjenje nije dovoljno za sagledavanje dželatovih motiva. To što za žrtvu funkcionoše kao jedna radnja/postupak koja može biti motivirana čisto sadizmom, ne mora imati naročito jak emocionalni sadržaj za dželata. Dželat i ne pamti sve svoje žrtve tako dobro pošto on samo odrađuje svoj posao. Međutim, žrtva, u svakom slučaju, osjeća posljedice do  kraja života.
Postoje li ljudi koji žele zlo radi zla? Mi razumijemo radost ljudi nakon učinjenog dobra, ali postoje li ljudi koji osjećaju radost i zadovoljstvo nakon učinjenog zla i kako to razumjeti? Činiti zlo samo zato što je to zlo, to je centralna tema u većini literature o zlu, ali na koju još uvijek kao da nema pravog odgovora. Zato vrijeme ta vrsta zla postala je glavnom temom filmova strave i užasa, bez jasnog početka i kraja.
U pomenutoj studiji, ONDSKAPENS FILOSOFI, Lars Svendsen, se pita: ”Izvršavamo li radnje za koje znamo da su zlo bez da imamo neki drugi razlog da ih izvršimo? Ako je to tačno, znači li to da smo u nekim slučajevima iracionalni? Iracionalni akter želi imati razlog da bi djelovao, ali on ne želi imati razlog da pretpostavi jednu lošiju alternativu ispred one bolje. Kod jedne osobe koja čini zlo samo zato što je to zlo mora postojati neki mehanizam koji nadvladava racionalni izbor. Tu se može raditi o estetici ili patologiji, ili kombinaciji ovog dvoga. Akter može imati razlog da čini zlo iako zna da je to zlo, ali ovaj razlog nije moralni. To može biti nešto što za tu radnju daje želju akteru da to čini. Romantičari ili eventualno postromantičari mogu pronaći ljepotu u zlu, a nasilje se može prikazati kao ljepota” , tvrdi Lars Svendsen. On citira jednog američkog vojnika koji govori o ”ljepoti rata” u Vijetnamu: ”Bilo je to jednom kada sam stajao na granici moje ljudskosti, zagledan u jedan bezrazlog voleći to što sam gledao. Predao sam sebe lično estetici koja je bila odvojena od onog odlučujućeg empatijskog kvaliteta koji nas uči  da pratimo patnje onih drugih. Ja sam vidio jednu strašnu ljepotu. Rat nije samo duh strave i užasa, to je takođe jedan događaj velike i zavodničke ljubavi”.
Kroz estetizaciju zla, kao na primjer prikazivanje rata kroz film, mogu se i oni najžešći događaji prikazati kao lijepi. Tako se rat može dočarati kao željena igra u kojoj oni ranjeni i ubijeni mogu biti prikazani kao komične figure. Učiniti rat nestvarnim znači bagatelisati i zamagljivati zločin i patnje onih koji pate zbog toga. Nasilje se čak može prikazati privlačnim, i nakon svega, stvar je samo estetskog ukusa kako ćemo poimati sve to.
U okviru demonskog zla neophodno je podsjetiti se na osnovne postavke o sadizmu,  klasičnom sadizmu koji uživa u tuđoj patnji? Najviše užasne patnje koje ljudi mogu izvršiti prema ljudima su situacije kada dželat pretvori žrtvu u stvar, kada je žrtva toliko objektivizirana da je izmaglila relacija JA – TI. Lars Svendsen govori o takozvanom hegelijanskom modelu sadizma koji je najlakši za razumijevanje. „To je situacija kada sadista želi da bude priznat kao subjekt. Sadista želi imati vlast. Vrisak žrtve za sadistu nije ništa drugo nego znak da on/dželat ima vlast nad žrtvom i vrisak potvrđuje da je ta relacija dželat – žrtva autentična. Činjenje zla i nanošenje bola za sadistu nije cilj, ali jeste sredstvo za dominaciju i priznavanje. U toj relaciji nanošenja bola odvija se, u stvari, borba za život i smrt. Borba se završava tako što dželat ubija žrtvu, a nekada, mada vrlo rijetko, i žrtva ubija dželata tako da smrt nastupa istovremeno. Ali, ako su oba aktera ubijena, ili samo jedan, onda se međusobno priznanje ne može dogoditi. Onaj ili oni ubijeni ne mogu priznati onoga što je ostao u životu, tako da priznanje izostaje. Na taj način sadizam/uživanje u tuđoj patnji sadrži osnovu za lični poraz, a mržnja, koja se javlja kao propratna pojava, vodi prema samouništenju. Ljudi su priznati kao stvarni ljudi tek onda kada su priznati od onih drugih i kada oni priznaju one druge.”
Lars Svendsen se poziva na Kolina Mek Gina (Colin Mc Ginn) koji tumači sadizam, odnosno sadistu kao nekoga koji pati od egzistencijalne zavidnosti. „Njegovo osjećanje sopstvenog života je osjećanje manje vrijednosti u odnosu na živote drugih i zato sadista radi na projektu umanjenja životnog kvaliteta onog drugog kako bi isti bio manje vrijedan nego njegov sopstveni. Ovo je jedna hipoteza koja omogućava sadisti da uspije u svojim namjerama. Ali problem egzistencijalne zavidnosti jeste pitanje šta sa sadistima koji se osjećaju više vrijednim od onih drugih, od svoje žrtve. U takvim situacijama sadista umišlja da oni drugi/njegove žrtve i nemaju neke vrijednosti i zato on/dželat misli da može uraditi šta hoće sa onim drugima/svojim žrtvama. Ako je ova hipoteza sa egzistencijalnom zavidnošću tačna, onda dolazimo do odgovora zašto sadista/dželat želi nezaustavljivo sretati nove ljude, nove žrtve prema kojima će osjećati egzistencijalnu zavidnost zbog njihovog boljeg životnog kvaliteta, odnosno želi da ih ubije.” Je li to ta vrsta infernalne zavidnosti i ničim neoubuzdane mržnje?
Svoje studije o sadizmu Larsen završava interesantnom hipotezom o saosjećanju kao osjećanju koje se može prenijeti na drugog tako da i oni drugi osjećaju patnje paćenika. ”To je proces u kojem paćenici žele pokazati da imaju patnje. Paćenici svoje patnje mogu iskazati na više načina simbolično, riječima ili slikom, ili potpuno konkretno, nanoseći patnju drugima. Tada se u poimanju zločinca/dželata zločin i ne smatra zločinom, nego samo kao pokušaj jednog beznadežnog komuniciranja.”
Šta sa zadovoljstvom u činjenju zla, pita se Larsen i poziva u pomoć klasičare? „Platon (ΠΛέΤΌWΝ) opisuje kao zlonamjerne one koji osjećaju zadovoljstvo zbog činjenja zla drugima. Zadovoljstvo u činjenju zla može se okarakterisati kao pasivno zlo. Šopenhauer opisuje osjećaj zadovoljstva u činjenju zla kao apsolutno najgoru osobinu ljudske prirode i najviše đavolsko od svih zadovoljstava. Kant (Immanuel Kant) u velikoj mjeri osuđuje osjećaj zadovoljstva u činjenju zla jer je to u suprotnosti sa ljubavlju koju moramo osjećati. To je nešto neljudsko i đavolsko”.
Po Larsu Svendsenu, zadovoljstvo u činjenju zla može imati dva razloga: generalno zadovoljstvo zbog patnji drugog ili zadovoljstvo što se pravda ispunjava. Generalno zadovoljstvo proističe iz činjenice da svi ljudi imaju u sebi sadističke dispozicije. Zadovoljstvo što se pravda ispunjava vezano je za pravdu koja se ovdje podrazumijeva kao fikcija.
Instrumentalno/radikalno zlo je zlo u kojem akteri/dželati čine zlo znajući da je to što čine zlo, ali to rade kako bi postiglo nešto drugo, što oni smatraju da je dobro. Instrumentalno/radikalno zlo se isključivo tiče sredstava, a ne cilja, mada instrumentalna radnja ne nalazi zadovoljstvo u postupku koliko u cilju koji treba da se postigne.
”Genocid predstavlja radikalno zlo. Zlo postaje radikalno kad god prevazilazi samu svrhu uništavanja pojedinačnih žrtava i kada, pored toga, ima za cilj sakaćenje i uništavanje svijeta koji na neki način može reagovati”. Za objašnjenje instrumentalnog/radikalnog tipa zla Svendsen poziva u pomoć Kantovu teoriju o radikalnom zlu u ljudskoj prirodi. Kao što je rečeno, kod instrumentalnog zla akter je svjestan da to što radi je zlo, ali je cilj i drugi obzir stavljen više iznad toga. Kant kaže „da se u tim slučajevima lična ljubav postavlja više iznad moralnog zakona.”
Kantov odgovor na pitanje o tome zašto radimo ono što nismo morali uraditi, jeste „da smo potisnuli moralni zakon, zakon dat od razuma koji je moralno obavezan za ljude, i kao takav je bio potcijenjen od naše želje za prilagođavanjem i srećom. To i nije tako opasno sve dok se moral ne počne gurati u stranu, a na njegovo mjesto počne dolaziti zlo. Instrumentalno/radikalno zlo, ipak ne znači potpuno guranje moralnih zakona u stranu, jer ono priznaje moralni zakon ali za druge, a istovremeno znači i činjenje izuzetka za sebe. To je u stvari, stavljanje lične želje iznad univerzalne.”
Instrumentalno/radikalno zlo nije ekstravagantno zlo kao što to može biti u slučajevima demonskog zla. To je jedna vrsta svakodnevnog zla. Zlo koje leži u korijenu svih zala. Instrumentalno/radikalno/svakodnevno zlo nije povezano sa sadističkim radnjama. Radikalnost ovog zla govori o dubini i moralnoj korumpiranosti u kojoj se lična ljubav pretpostavlja svim drugim obzirima. Lična ljubav raste u srazmjeri sa moralnom degeneracijom akterâ, gdje oni najviše moralno degenerisani tumače svoje izvršene zločine ne kao svoju krivicu, nego kao svoju ličnu ljubav. Nema granica posljedicama koje instrumentalno/radikalno/svakodnevno zlo može proizvesti.
Instrumentalno/radikalno/svakodnevno zlo je paradoksalno zbog porijekla izbora koji se mora pretpostaviti. To je izbor koji pretpostavlja sebe lično. Kao pratnja ovoga čovjek može biti odgovoran ili neodgovaran za svoje lično zlo. Kant nije u stanju, mada je tako blizu, dati dokaz o tome kako je moguć izbor između dobra i zla. Ali, ako ne možemo uzeti odgovornost na sebe zato što smo prirodno zli, možemo raditi na tome da poboljšamo sebe lično. Ako uopće imamo toliko moći da pretpostavimo dobro zlu? Je li ova mogućnost zatvorena jer ono instrumentalno/radikalno/svakodnevno zlo korumpira? Ipak, Kant misli da „ljudi imaju sposobnost da pobijede zlo i da je to naša obaveza koja ne zahtijeva od nas nešto što mi ne možemo učiniti. Pobjeda dobra nad zlom pretpostavlja, po Kantu, jednu revoluciju u osnovama ponašanja ljudi, ali ova revolucija je nemoguća bez Božije pomoći”.
Glavna zamjerka mnogih zapadnih teoretičara Kantovoj teoriji zla je ta da on nije dao racionalno objašnjenje o tome zašto je jedna osoba odgovorna za izbor nečega što u svojoj osnovi ima zlo i kako je taj izbor uopće moguć. Ne tako nevažno je da njegova teorija, po njima, ne sadrži racionalno obrazloženje kako se osnova zla može pobijediti/nadvladati, odnosno kako se ljudi mogu popraviti.
Idealističko zlo karakteriše se time da akteri čine zlo smatrajući da u stvari oni rade dobro. Zlo uživa najviše kada ispred njega stoji ideal. Nacisti su nošeni idejom i ambicijama o formiranju jednog boljeg i pravednijeg društva, a SS divizije smatrale su sebe moralnom elitom. Srpski nacionalisti nošeni su idejom o „Velikoj Srbiji” i osveti Kosova, a u toj ideji Srbi su smatrani nebeskim i odabranin narodom. Činjenica da su u tom procesu lični ideali pervertirani ne čini aktere manje idealistima. Za idealiste, suprotno onim nosiocima instrumentalnog/radikalnog/svakodnevnog zla, postoji nešto što nije moralno dozvoljeno, ali je za njih moralna obaveza povrijediti one druge u službi dobra po njihovom poimanju. Idealisti mogu priznati neke svoje radnje pogrešnim i čak se izviniti, ali te radnje stoje uvijek ispred njihovog višeg dobra. Nosioci idealističkog zla prezentiraju se često kao zastupnici istinskog dobra i oni  sve vrijeme misle da oni čine dobro.
Ljudi su ranjivi. Oni mogu vidjeti zlo u onome ili u onima što su njih povrijedili, učinili ih bolesnim, ili su ih spriječili da uživaju. Dokazano je da su takvi ljudi opterećeni mržnjom i zlom čak i kada nisu izloženi svemu ovome nabrojanom. Njihov život postaje jedna meditacija o zlu. Njihov život postaje mit. To je rezultat velike ljudske tragedije u ljudskoj egzistenciji. To je  fetišizacija zla. U cilju da otklanja te njihove umišljene prijetnje oni pokušavaju da određena mjesta i geografska područja, te određene grupe, narode, religije reduciraju i kontroliraju. U tom cilju oni prave fantazije o zlu uništavajući sebe, ali i druge. U ovakvim slučajevima ljudska agresija se producira i reproducira iz lične predstave o određenoj mitološkoj i paranoidnoj pojavi.
Mada je nasilje uglavnom povezano za grupu, ipak postoje individue sklone nasilju. Obično  se povezuje slaba ličnost odnosno nedostatak ličnog respekta sa nasiljem i agresijom. Ali ne postoji jedna određena povezanost niskog ličnog respekta i nasilnog ispoljavanja. Tipični dželati obično nemaju kompleks niže vrijednosti, naprotiv, obično su oni sigurni u sami sebe i imaju jednu jaku, ali ipak nestabilnu sliku o sebi. Ako se neko pojavi kao prijetnja toj slici, onda to oni doživljavaju kao poniženje i agresija se može opisati kao ničim izazvana. Pitanje je zašto se to radi? Na ovo pitanja još uvijek nema pravog odgovora. U međuvremenu, pojavljuju se mnoga tumačenja koja više opravdavaju zlo i zločin nego što ga objašnjavaju. Uvijek se može naći bezbroj razloga da bi se jedna osoba i fizički napala.  Lična kontrola nas drži izvan toga. Ovdje se radi o tome da se gubi ta lična kontrola. Obično se to tumači tako da čovjek gubi kontrolu kada je izložen nekoj nepravdi. Tako ispada da dželati i njihovi zločini ne stvaraju haos nego red na zemlji. Po tome nasilje i zločin ispadaju kao pokušaji stvaranja reda u haosu, stvaranje neke ravnoteže.
Nasilje se po tome ne razumijeva kao rezultat nedokazanih motiva, unutrašnjih konflikta, iznenadnog sloma osjećaja, nepoštivanje moralnih normi, nego prije kao rezultat dokazane konstruirane djelatne strategije koju su dželati formirali tumačeći situaciju u kojoj su se našli, situaciju u kojoj oni kao moraju izvršiti zločin. Nasilje i zločin dakle nisu nešto što iznenada dolazi, nešto što iznenađuje i samog dželata, nego je to više nasilje i zločin praćeni i dželatovom odlukom.
Glupo zlo karakteriše činjenica da akteri ovoga zla ne razmišljaju o tome da li je to što oni rade dobro ili zlo. Glupo zlo se dakle razlikuje od onog idealističkog tipa zla gdje akteri razmišljaju o dobru i zlu, ali razmišljaju pogrešno.
Glupo zlo se razlikuje i od instrumentalnog/radikalnog/svakodnevnog zla kod kojeg oni što čine zlo znaju šta je zlo, ali ipak čine zločin jer žele ostvariti dobro za sebe. Ovo je forma zla o kojoj govori Hana Arent (Hannah Arendt) kada spominje banalno zlo. Problem sa Ajhmanom (Adolf Eichmann) je bio upravo to što su bili mnogi kao on, niti pervertirani niti sadistički orijentisani. Bili su užasno i zastrašujuće normalni. Ta njihova normalnost bila je više zastrašujuća nego svi užasni zločini koje su oni počinili. Ta normalnost kao da je onemogućavala njihovu spoznaju da oni rade nešto nenormalno.
Problem je kod Ajhmana da on nije imao demonskih osobina koje je čovjek očekivao kod jedne osobe kojoj je dokazana krivnja u tako teškom zločinu kao što je bio holokaust. On nije imao ni one unutarnje predispozicije zločinca. Arent je koristila pojam banalnost zla za razumijevanje osoba bez svoje ličnosti. Taj pojam se, istina, ne koristi kao doprinos teorijskom izučavanju prirode zla, ali to ne znači da se taj pojam ne može koristiti u boljem razumijevanju zla. Arent ne misli takođe da je ovo jedina forma zla, nego jedna od formi koja se naročito ispoljava u savremenom/modernom društvu. Za dobijanje slike o tumačenju glupog zla, koristit ćemo, osim Ajhmana i njegovog suđenja u Jerusalimu (Jeruzalemu), i izučavanja izvršena kod Rudolfa Hesa (Rudolf Hess), komandanta Aušvica i Franca Stangla (Franz Stangl) komandanta Treblinke. Oni su bili potpuno različite osobe po svojim psihološkim osobinama, ali su radili apsolutno na isti način prilikom istrebljivanja Jevreja.
Psihijatri su zaključili da je Ajhman bio potpuno normalan. Nije imao nikakvih sadističkih nagona, čak nije imao ni mržnju prema Jevrejima. Izjavio je da on lično nikada ne bi bio u stanju da ubije, a ako bi bio imenovan za komandanta koncetracionog logora, izvršio bi samoubistvo. Dovoljno paradoksalno je zvučalo njegovo žaljenje zbog posljedica koje su njemački vojnici imali zbog njihovog odnosa prema Jevrejima, istovremeno se ne žaleći na posljedice koje su Jevreji imali od cijelog tog procesa. On čak i ne misli da je istrebljivanje Jevreja nešto ružno, mada su metode koje su korišćene bile neprikladne, ali samo zato što su ostavljale posljedice na njemačke vojnike koji su odrađivali svoj posao. Više puta je ponovio da on nema veze sa ubistvima, nego samo sa transportom. Ostalo je nejasano kako je on vidio svoju odgovornost u svemu tome i da li je uopće i vidio. Na jednom mjestu, istina, on tvrdi, da postoji njegova pravna odgovornost, ali ne i moralna. On je samo izvršavao naređenja. U izboru da izvršava ili ne izvršava takva naređenja on je izabrao izvršavanje naređenja kao ”jedinu alternativu”. Čisto birokratski, u Veberovom (Max Weber) smislu, bez unošenja onog ličnog. Na taj način stvarala se jedna iluzija gdje njegov personalni moral nije dolazio u pitanje. Lojalnost je pretpostavljala nepostavljanje pitanja. Fűrerovo naređenje imalo je zakonsku snagu, moralnu i zakonsku.
U svom završnom govoru na sudu Ajhman je tvrdio da on nije bio nikakav monstrum, naprotiv on se smatrao žrtvom. On zaista nije bio monstrum jer psihijatri nisu pronašli nikakve sadističke porive u njegovoj strukturi ličnosti koja je uživala u tuđim mukama. Ali je ostalo još uvijek nerazjašnjeno kako se on imao smatrati žrtvom. Utoliko što je i u policijskom saslušanju i na suđenju dokazana njegova centralna uloga u transportu Jevreja u koncentracione logore. Istina, nije dokazano njegovo direktno učestvovanje u ubistvima. Zbog toga se on i smatrao pogrešno optuženim za događaje koji su se odvijali daleko od njega i u kojima on nije direktno učestvovao.
Kada Ajhman opisuje sebe kao idealistu, onda on ima potpuno pravo. On je bio idealista i ličnost bez razmišljanja. Bespogovorno izvršavanje firerovih naređenja je idealizam, ali odsustvo refleksije o tome koliki je to zločin uništavati jedan narod, bilo je čisto nerazmišljanje. ”Ja sam samo izvršavao naređenja bez razmišljanja i nisam imao nikakvog osjećaja krivnje”, izjavio je Ajhman (Eichmann). Ovo je poznata isprika za oslobađanje od svake krivnje. Prije će biti da je on znao šta je radio, ali je uništavanje Jevreja pretpostavio žrtvovanju svoje individualnosti, ličnoj karijeri i odanosti prema fireru. Ajhman je bio prije svega idealista, fanatik i karijerista.
Sličan idealizam srećemo i kod Rudolfa Hesa, komandanta Aušvica, najvećeg koncentracionog logora. On i opisuje sebe kao fanatičnog nacionalsocijalistu, a i izjašnjavao se kao antisemita. Godinu dana poslije rata on izjavljuje da je masovno uništavanje Jevreja bila ludost, ali ne zbog učinjenog zla prema njima i nemorala koji je odveo naciste u to nego zbog toga što je to Njemačku koštalo planirane dominacije u svijetu. U njegovoj ličnoj biografiji koju je pisao u zatvoru poslije rata mogu se primijetiti mnoge zajedničke crte sa Ajhmanom mada je on, istina, bio manje inteligentan od Ajhmana. Ni kod njega se nisu našle osobine demona. On pravi razliku između sebe i SS vojnika koji su po njemu uživali u torturama zatvorenika. Ove vojnike on lično opisuje kao zle, ali previđa i ne priznaje svoj lični zločin. Hvalio se kako nikada svojom rukom nije udario niti jednog zatvorenika, niti je nekoga ubio iz svog ličnog oružja. On je ”samo” primao i izdavao naređenja,  i žalio se na nedostatak resursa, nedostatak kvalifikovanih kadrova u logoru za efektivno funkcionisanje logora, kao svaki obični birokrata. O moralu nema ni govora. Kao i kod Ajhmana, i Hes je zabrinut  zbog posljedica za njemačke vojnike. Zato je on davao prednost gasnim komorama, koje su njegov izum, nad direktnim strijeljanjima, izbjegavajući direktni kontakt dželata i žrtve. Masovno uništavanje Jevreja za njega je bilo izvršavanje jednog naređenja o kojem on nije razmišljao. Bila je to vrsta banalnog/glupog zla u svojoj ekstremnoj varijanti. To je bilo monstruozno naređenje, ali se ono moralo izvršiti.
Kada se dođe do Franca Stangla, komandanta Treblinke, onda se dolazi do jedne osobe koja ima svoju ličnost. Dok je Hes tipični komandant bez ličnog mišljenja, a Ajhman birokrata bez razmišljanja, Stangl se pokazao kao dobar govornik, kozer i šarmer. Ono što je paradoksalno kod njega je njegov osjećaj krivice. Kao inteligentna osoba osjećao se krivim, ali je imao čistu savjest? Stangl nije bio antisemit, ali je imao veliki prezir prema zatvorenicima. Prezir se nije ticao rase nego njihove slabosti. ”Ti zatvorenici su bili toliko slabi da se nije mogla naći neka zajednička osnova za komunikaciju”. Na taj način stvaran je prezir prema zatvorenicima/žrtvama. O tom preziru više smo rekli ranije u tekstu koji se odnosi na tumačenje prezira kod nacista prema jevrejskim zatvorenicima.
Na kraju, treba reći da su sva trojica nabrojanih bili ljudi od karijere, istina Stangl manje nego dvojica prvospomenutih. Sva trojica su ekstremno vjerovali Hitleru, istin,a Stangal nešto manje. I jedan i drugi  su bili  obični ljudi nosioci ekstremnog zločina. Oni su potvrda da užasne zločine mogu izvršiti sasvim obični ljudi koji se fokusiraju na rješavanje praktičnog zadatka bez da ti ljudi imaju u sebi sadističke motive. Ovakva vrsta ljudi je dakle u stanju izvršiti užasne zločine. Kada su pritisnuti da pogledaju unazad i vide šta su uradili, oni prvo to ne priznaju. Uglavnom kažu: ja to nisam nikada uradio. Kada su pritisnuti dokazima i svjedocima, onda se počinju kolebati govoreći: ”Ja nisam taj tip, ja to nisam mogao uraditi”. Oni tada zaista pokušavaju naći neki trag zločina u sebi, ali ga ne mogu naći.
Filozofija i fenomenologija zla, a naročito sociologija, čekaju na slična istraživanja na koja će, u pokušaju traganja za zločinom u sebi, pristati Karadžić, Mladić, Krstić i drugi.
Čovjek može biti iznenađen koliko su ovakvi ljudi nedirnuti zločinima koje su izvršili. Život koji oni kasnije žive nije opterećen njihovim izvršenim zločinima. Oni se uglavnom ne osjećaju krivim i ne kaju se za zločine koje su izvršili. Zločini koje su izvršili ne žive u njima. Ako se dovedu na sud, oni se ne osjećaju krivim. Naprotiv, oni se smatraju žrtvama, a sa stvarnim žrtvama ne saosjećaju.
Ono što je karakteristično za sve četiri spomenute vrste zla je nedostatak obzira prema različitim vrijednostima kod drugih ljudi. Može biti veoma teško odlučiti kojoj vrsti zla pripada određeni akter i učenjeno zlo. Jedan akter može se plasirati u više kategorija (na primjer situacija kada je idealistički motiv potpomognut sadističkim radovanjem prilikom činjenja zla drugima). Jedan idealista postaje vrlo lahko fanatik, što će reći da on ne preuzima odgovornost na sebe da misli o konkretnoj situaciji. Na taj način idealističko zlo se prelijeva u glupo zlo. Jedan problem sa instrumentalnim/radikalnim/svakodnevnim zlom je da upravo ono može biti kao korpa za skupljanje svih pomenutih vrsta zala.
Ovdje se mora naglasiti da zlo ipak nije vezano toliko za sadiste i fanatike, nego za obične svakodnevne ljude. I većina učesnika u genocidu moraju se stoga opisati kao obični ljudi. Zato je uobičajeno tvrditi da svi mi u nama imamo ono zlo i da smo svi mi u stanju izvršiti ono zlo samo je pitanje koji se uslovi moraju zadovoljiti da bi ljudi izvršili zlo. Pitanje koje se mora postaviti je: šta je to što nas navodi da mi to uradimo?
Analiza ličnosti koje su bili pripadnici zloglasnog nacističkog 101. policijskog bataljona pokazala je da niko od njih nije imao sadističke predispozicije. Međutim, većina članova bili su karijeristi, idealisti i konformisti. To je vrsta ljudi koja može da ne uživa u tuđem zlu, jer bi to onda bili sadisti, dakle osobe koje se mogu plasirati na granicu normalnog. Ovdje se radi o ljudima koji imaju lažni osjećaj da je njima dobro kada drugi ljudi pate. Što su te patnje veće i obimnije, to će oni više uživati ugled kod svojih naredbodavaca i napredovati u karijeri, a zacrtani ideali će se brže ostvarivati, misle oni.
U kriznim situacijama je to još izraženije. Ljudi su tada više opterećeni  hedonističkom ravnotežom i karijerom nego unutarnjim mirom i saburom koji dolazi kao rezultat svakodnevnog moralnog djelovanja prema sebi, prema drugima i naročito prema Bogu. Je li problem zla, kao sastavnog ljudskog djelovanja, postao toliko zamršen upravo stoga što se ono pokušava odvojiti od vjere? Kao takvo zlo se onda fetišizira i dobija nadnaravnu moć koju samo imaju božanska bića. Tako dolazimo do izvrtanja osnovne teze o poimanju zla gdje se zlo pripisuje Bogu, a ne ljudima.

Zaključak
Zlo je primarno moralna kategorija koja dolazi od ljudi. Ali zlo je, prije svega, i praktični problem. Je li stoga važnije  spriječiti i ograničiti zlo, dakle raditi dobro nego objašnjavati kako ono nastaje? Problem zla je zamršen i zbog lažne dileme izražene u pokušaju lokaliziranja zla u teologiju ili prirodne nauke, filozofiju ili oblast morala i politike. Dok se ta lažna dilema ne otkloni čovjek mora djelovati u skladu sa soptvenom odgovornošću pred sobom i pred drugima. Antropolozi kažu da su svi ljudi, u izboru dobra i zla, u stanju učiniti zločin. To je slobodni ljudski izbor uvjetovan Božijom voljom. Za ovo je međutim potrebna ljudska aktivnost u vidu mišljenja. Mišljenje sadrži u sebi neviđenu veličinu sadržanu u svijesti i savjesti i vraćanja svom polazištu i ishodištu. To bi čovjeka, uostalom trebalo da razlikuje od životinje. Da bi se to postiglo čovjek mora koristiti sposobnost razabiranja, jer cilj mišljenja nije proizvodnja apstraktnog znanja nego razabiranje, između ostalog, šta je dobro, a šta zlo. Razabirati znači misliti lično, u mišljenju postaviti se u situaciju drugih, uvijek misliti konzistentno što može doći samo kao spoj  ovog prvog i drugog.
Dželati manje misle lično i autonomno, a više misle kako će ispuniti naredbu, kako će se dopasti naredbodavcu i na taj način napredovati u karijeri, kako će ostvariti ideale koji se temelje na nepostojanju onoga drugog. Oni ne misle o poziciji drugog. Dželati stoje na putu predodređene ljudske sudbine prekidajući ljudski kod i predodređeni broj koraka određen svakom čovjeku. Zbog toga postoji dželatova krivnja, njegova odgovornost i kod Boga i kod ljudi. Oni su krivi jer su zločin sami izabrali.  Hoće li taj zločin i njihova krivnja ostati vječna zavisi od toga hoće li ikada proraditi osjećaj njihove krivnje, hoće li priznati svoj zločin, hoće li se pokajati,  hoće li se izviniti žrtvi, hoće li ikada prestati to činiti?
Na kraju se mora podvući da je zlo više praktični nego teorijski problem. Pokušati spriječiti zlo kao praktičnu radnju je važnije nego pronaći teoriju koja objašnjava kako je to zlo došlo na svijet. To nije jednostavno zbog toga što je lakše učiniti zlo nego dobro, jer mi živimo u vremenu kada dobri ljudi odgađaju činjenje dobra, a obični ljudi nekako imaju više sklonosti činiti zlo i više im se čini privlačnim poslušati šejtana nego prihvatiti i slijediti Božije riječi i uputu. U svakodnevnom životu odlučujuće je šta ćemo mi izabrati od to dvoje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                Literatura

                Arendt, Hannah, Eichman in Jerusalem, Viking, New York, 1963;
Bauman, Zygmunt, Moderniteten og Holocaust, Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997;
Bauman, Zygmunt, Globalisering og menneskelige konsekvenser, Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1998;
Doubt, Keith, Sociologija nakon Bosne, Baybook, Sarajevo, 2003;
Muratović, Rasim, Holocaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007;
Muratović, Rasim, Moć i nemoć države blagostanja, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008;
Ofstad, Harald, Var forakt for svakhet, Pax, Oslo, 1971;
Svendsen, Fr. H. Lars, Onskapens filosofi, Universitets Forlaget, Oslo, 2002;
Vetlesen, Arne Johan, Onskap i Bosnia, Norsk filosofisk Tidskrift nr. 1-2/1997, Universitets Forlaget, Oslo, 1997;
Vetlesen, Arne Johan, Hvordan Holocaust var mulig?, Nytt norsk tidskrift, arg.12, nr. 3, Oslo, 1995,
Vetlesen, Arne Johan, Folkemord, Pacem, Arg.2, nr. 1, Oslo, 1999.


Lars Fr. H. Svendsen.  ONSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets Forlaget, Oslo  2002.  str. 133.

Lars Fr. H. Svendsen, 2002. ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets Forlaget, Oslo  2002. str. 135.Isto., str. 134.

Isto, str. 135.

Lars Fr. H. Svendsen, ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets Forlaget, Oslo  2002.  str. 138.Isto,  str.136.

Isto, str. 137.

Isto, str. 138.

Keith Doubt, SOCIOLOGIJA POSLIJE BOSNE, Baybook, Sarajevo  2003.  str. 33.

Lars Fr. Svendsen, ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets Forlaget, Oslo 2002. str.140

Isto, str. 141.

Lars Fr. H. Svendsen, ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets Forlaget, Oslo  2002.  str. 95.

Lars Fr. H. Svendsen, ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets forlaget, Oslo  2002.  str. 102.

Lars Fr. H. Svendsen, ONDSKAPENS FILOSOFI (FILOZOFIJA ZLA). Universitets Forlaget, Oslo  2002.  str. 105.