Proljeće/Ljeto 2011

  „Nevidljive“ arhitekture
  Sandra Uskoković
 
 

Arhitektura osjetâ
Zadaća je arhitekture da nas inspirira i poboljšava kvalitetu našeg života. No, čest je slučaj da nas arhitektonski nacrti, koji sasvim dobro izgledaju na papiru ili osobnom računalu, u stvarnosti razočaraju. Uzrok tome je upravo opća dominacija vizualnog u današnjoj tehnološkoj i potrošačkoj kulturi, koja je prodrla i prožela čitavu arhitektonsku profesiju i obrazovanje. Stanje arhitektonske profesije danas je uvjetovano nametnutom „slikom – proizvodom“, kao i digitalnim medijima. Naime, naš se doživljaj svijeta oblikuje uz pomoć pet osjetâ, no najveći dio arhitekture danas nastaje uz pomoć isključivo jednog osjeta – osjeta vida. Potiskivanje ostalih osjetilnih područja dovelo je do osiromašenja naše okoline, uzrokujući osjećaj otuđenja i dezintegracije te ovisnosti naše kulture o samo jednom osjetu – osjetu vida.  
Još od vremena antičke grčke kulture, znanje se analogijom vezivalo uz opažanje, a svjetlo je označavalo metaforu za istinu. Danas je svjetlo postalo obična kvantitativna materija, a prozor je izgubio svoje značenje kao posrednik između dva svijeta, otvorenog i zatvorenog, unutrašnjosti i vanjštine, privatnog i javnog, sjene i svjetla. Izgubivši svoje ontološko značenje, prozor se zapravo pretvorio u „izostanak zida“. Ogromni prozori-ploče u današnjoj arhitekturi lišavaju građevine i naše živote intimnosti, prisiljavajući nas da živimo javne živote. Mašta se naime razvija pod slabim svjetlom i sjenom u prostoru unutar kojeg vizualne slike postaju nejasne i neodređene, stoga ju je danas teško stimulirati u suvremenim građevinama s homogenim jarkim svjetlom koje paralizira maštu, isto kao što i homogenizacija prostora slabi iskustvo osjećaja prostora. Naime, arhitektonsko značenje proizlazi upravo iz arhaičnog odgovora i reakcijâ na tijelo i osjete, te upravo zbog toga arhitektonsko djelo mora zadržati svoju tajnu i misterij kako bi potaklo naše emocije i maštu.

Umjetnost oka
Današnjom „okularocentričnom“ kulturom vlada vrlo jaka volja za moći na vizualnom području, a nehumanost koja obilježava suvremenu arhitekturu i gradove direktna je posljedica zapostavljanja tijela i osjetâ, neravnoteže koja postoji u našem sustavu osjetâ. Iz gotovo istih razloga, modernistički idiom nije bio u stanju doprijeti do popularnog ukusa, upravo zbog svog ograničavajućeg naglaska na svijet intelektualnog i vizualnog; zaboravljajući pri tome tijelo i ostale osjete, kao i našu memoriju, maštu i snove. Filozofija je pak tu temu najilustrativnije opisala riječima Martina Heideggera: „Najbitniji događaj modernog doba je osvajanje svijeta kao slike“.
Vizualna paradigma je stanje koje već dugo vremena prevladava u urbanizmu, i to od idealiziranih planova gradova u renesansi pa sve do funkcionalističkih principa zoniranja gradova koji su promovirali „optičku higijenu“. Arhitektonska teorija i kritika se u moderno doba najvećim dijelom bavila temama opažanja i vizualne ekspresije, apercepcija i iskustvo arhitektonskog oblikovanja se uglavnom analiziralo kroz Gestalt zakone vizualne percepcije. Pedagogija je također tumačila arhitekturu isključivo kroz kriterije vizualnog, naglašavajući konstrukciju trodimenzionalnih slika u prostoru. Svi ovi argumenti potcrtavaju glavnu tezu da je arhitektura usvojila psihološku strategiju reklamiranja i „instant“ uvjeravanja; pri čemu su građevine postale proizvodi-slike koje su odvojene od egzistencijalne dubine i iskrenosti. Frederic Jameson je pak takvo stanje okarakterizirao pojmom „izmišljene dubine“ kako bi opisao stanje suvremene kulture i „njenu fiksaciju i identificiranje s pojavnošću, površinama i prolaznim impresijama koji zapravo nemaju snagu trajanja“.
Kao posljedica postojeće „poplave“ slikâ, suvremena arhitektura je postala „umjetnost oka“, zaokružujući na taj način epistemološki krug koji je započeo s grčkom arhitekturom i filozofijom. Le Corbusier je govorio: „Postojim na ovom svijetu jedino ako mogu vidjeti. Da bi se razumjelo, potrebno je jasno vidjeti“. Doživljaj svijeta je tako danas izjednačen sa promatranjem slika, što je postalo opće obilježje zapadnjačke kulture koju filozof David Michael Levin naziva „frontalna ontologija“ . Arhitektura današnje instrumentalizirane tehnologije je svedena na „proizvod“ u kojem više ne razaznajemo proces konstrukcije i izgradnje građevine, što je dodatno naglašeno kroz povećanu uporabu reflektivnog stakla koji pobuđuje osjećaj otuđenja i irealnosti. Naime, građevine suvremenog tehnološkog doba kategorično streme ka bezvremenskom savršenstvu koje ne uključuje dimenziju vremena, niti neizbježni proces starenja, a takav strah od tragova vremena i trošnosti ujedno simbolizira strah od smrti, što je protivno zadaći arhitekture koja bi nam trebala pružiti osjećaj da smo ukorijenjeni u kontinuitet vremena.
Eho arhitektonskog prostora
Percepcija opažanja kao našeg najznačajnijeg osjeta je već dugo vremena čvrsto utemeljena u psihološkoj, perceptivnoj i fiziološkoj prirodi čovjeka, pa se postavlja pitanje kako danas reafirmirati arhitekturu ostalih osjetâ i suprotstaviti se dominantnom vizualnom razumijevanju umijeća građenja. Već je u 18. stoljeću irski filozof i svećenik George Berkeley zagovarao da opažaj treba pomoć dodira, koji pak omogućuje osjećaj „čvrstoće, bliskosti i intimnosti“ – jer vizualni opažaj odvojen od osjeta dodira ne može predočiti ideju udaljenosti, dubine, a niti prostora ili tijela. Osim vizualizirane arhitekture, postoji i arhitektura dodira, kao i arhitektura sluha, mirisa i okusa. Primjerice, arhitektura tradicionalnih kultura sagrađena od gline i blata oblikovana je kroz osjet dodira, a ne kroz osjet vida. Arhitektura sluha otkriva nam se kroz pripadajući zvuk intimnosti ili monumentalnosti, pozivanja ili odbojnosti, gostoljubivosti ili nedoborodošlice koji je karakterističan za svaku građevinu.Naime, svaki prostor se shvaća i prihvaća kroz svoj eho, jednako kao i kroz svoj vizualni oblik, no akustički aspekt arhitekture i prostora je iskustvo koje uporno marginaliziramo, što je očito u unutrašnjosti suvremenih građevina gdje je eho apsorbiran i cenzuriran.
Arhitektura Le Corbusiera i Richarda Meiera je jasno naglašavala vizualni aspekt, dok je ekspresionistička arhitektura Ericha Mendelsohna i Hansa Scharouna naglašavala plastičnost dodira. Za razliku od njih, arhitektura Alvara Aaltoa se temeljila na punompriznavanju ljudskog stanja i mnoštva instinktivnih reakcija skrivenih u ljudskoj podsvijesti. Aalto je bio više zainteresiran za susret objekta i tijela korisnika, nego za čistu vizualnu estetiku. Njegova arhitektura je izražavala taktilnu prisutnost u kojoj su raskošna tekstura površine i detalji pozivali na opip i stvarali atmosferu intimnosti i topline.Mnoge arhitektonske projekte koji su tijekom zadnjih 20 godina postigli međunarodnu slavu, karakterizira naime svojevrsni nihilizam i narcizam jer koriste arhitekturu isključivo kao sredstvo vlastite ekspresije, i kao intelektualno-umjetničku igru koja je odvojena od osnovnih duhovnih i društvenih veza, te koji svojim oblikovanjemsimbolizirajuotuđenje od svijeta osjeta. Moguće je izdvojiti par suvremenih autora koji predstavljaju izuzetak kao što su djela Glenna Murcutta, Stevena Holla i Petera Zumthora kojanam otkrivaju i nudebogatstvo osjetilnih iskustava.
Umijeće pomirenja ljudi i svijeta
Vid nas zapravo odvaja od svijeta, dok nas osjeti kao što su dodir, sluh i miris povezuju sa svijetom. Nužno je pri tome podsjetiti se da je arhitektura umijeće pomirbe između nas i svijeta, i da se ovo posredništvo događa uz pomoć naših osjeta. Današnji naglasak na intelektualnim i konceptualnim dimenzijama arhitekture pridonio je gubitku njenog fizičkog, senzualnog entiteta, te nastanku svojevrsnog „arhitektonskog autizma“. Ova pojava nije očita samo u arhitekturi, već u cjelokupnoj suvremenoj kulturi koja je napravila odmak, u smislu de-senzualizacije i de-erotizacije ljudskog odnosa prema realnosti. Ista pojava se prepoznaje i u suvremenom slikarstvu i kiparstvu, kod kojih je umjesto pozivanja na osjetilnu intimnost prisutan odmak od senzualne znatiželje i zadovoljstva. Suvremena umjetnička djela se danas prvenstveno obraćaju intelektu i konceptima, umjesto da se obraćaju osjetilima. Čulno iskustvo u arhitekturi je potpuno iščezlo, bez obzira na postojeći trend „senzualiziranja“ arhitekture pri čemu se prvenstveno naglašava taktilnost, materijalnost u smislu teksture, težine, gustoće prostora i materijalizacije svjetlosti u arhitekturi.
Poticanje želje
Pri tome često zaboravljamo koliko je u vizualnoj kulturi zapravo bitan i osjet mirisa i njegovi atributi, i na koji način isti može biti korišten u procesu arhitektonskog oblikovanja. Nezaobilazne podudarnosti  postoje između arhitekture i svijeta parfema, a oblikovanje nevidljive arhitekture mirisa nije isključivo područje parfemske industrije, već ravnopravno uključuje arhitekte, antropologe, sociologe i psihologe, kao i druge discipline koje se dnevno susreću sa svijetom mirisa, dokazujući da je svijet mirisa multidisciplinarna tema u kojoj i ostale struke imaju svoj interes istraživanja.
Povijest mirisa i njihovih prostora je priča o zraku i vlažnosti, o prirodnom i obrađenom drvu, o prošlosti i bliskoj budućnosti, o odbojnosti i privlačnosti ljudskog tijela, gubitku mirisa, tjeskobama, strahovima, ekstazi i memoriji. Mirisi su isprepleteni sa svakodnevnicom, mjestima smrti, seksa, hrane, industrije, bolesti, božanstva, prirode i bestjelesnosti, i njihovih mirisa. Korijeni vizualne kulture Zapada imaju svoje ishodište u grčkoj kulturi, te je logično ista oduvijek imala za polazište osjete vida, sluha i dodira, s time da je naglasak na vidljivome oduvijek dominirao u odnosu na ostale osjete. Za razliku od kulture Zapada, osjet mirisa je bio duboko ukorijenjen u kulturi Orijenta, upravo zbog svoje apstraktne naravi, „nedodirljivosti“ i „neograničenosti“. No, već je u drevnim civilizacijama dinamika mirisa bila sastavnim dijelom arhitektonskog oblikovanja, i to počevši od grčke arhitekture i procesa žrtvovanja na oltaru praćenog mirisom krvi, pa dalje do egipatske arhitekture piramida čija se analogija oblika uspoređuje s parfemom (3 dijela: vrh, sredina i baza). Upravo zbog svog ograničenja tijekom povijesti na temu smrti, počevši od egipatskih piramida i procesa balzamiranja faraona, grčkih žrtvenih oltara (strast prema mirisima je po Erichu Frommu jedno od karakterističnih obilježja nekrofilije), područje djelovanje mirisa se najčešće vezivalo uz magiju i religiju, koje su nastavili prakticirati alkemičari i svećenici tijekom srednjeg vijeka. Nadovezujući se na ovu Frommovu tezu, Bernard Tschumi je u jednom od svojih intervjua izjavio da su potpuno bijele arhitektonske strukture 1930-ih godina predstavljale, s jedne strane, strah društva od smrti i dekompozicije (raspadanja), a s druge strane divljenje prema bijelim ruševinama antike.
Za razliku od Zapada, kulturu Istoka je pak obilježila povezanost osjeta mirisa i vremena, o kojoj piše Marshall McLuhan u djelu Razumijevanje medija: Produžeci čovjeka. On navodi da su i Kinezi i Japanci do 17. stoljeća mjerili vrijeme po gradaciji mirisa; mjerili su sate i dane, i godišnja doba pažljivim opažanjem izmjene mirisa, mirisnih mijena. Danas je pak jasno da svijet mirisa ima ključni učinak na emocionalni ustroj koji upravlja našim izborima, te je upravo zbog toga područje mirisa postalo glavno uporište marketinga, masovne komunikacije i umjetnosti. Bilo koji Zapadnjak koji uđe u prostor koji miriše na lavandu osjetiti će prostranost i čistoću prostora, iako taj prostor istodobno može biti i/ili zatvoren i prljav. Osjet mirisa je zapravo puno moćniji nego osjet vida, te komunicira i uzvisuje doživljaj prostora, što današnje potrošačko društvo u punoj mjeri koristi.
Ideja da svaki materijal ima svoj miris i da ta kvaliteta može postati arhitektonski element je dugo vremena bila u središtu pažnje arhitekata. Jedan od talentiranijih dizajnera koji se bavi mirisima prostora je Gaetano Pesce, koji eksperimentira s materijalima i dimenzijama u arhitekturi. U intervjuu za katalog njegove izložbe Mirisi materijala na milanskom Trijenalu 2005. godine, Pesce je izjavio: „Nije dovoljno za materijal gradnje da bude lijep, dobro proporcioniran ili pravilan; on mora biti uspješan na način da potiče želju. Materijal mora emanirati parfem, pobuđivati želju da ga se dotakne, on mora biti senzualan, tj. osjetilno zadovoljavajući“.
Sjećanje mirisa
Očito je da je glavni problem naše kulture – okularocentrizam, tj. naša fokusiranost na vizualni svijet. Mnogi arhitekti su danas zainteresirani za specijalne efekte, bilo da su akustični, vizualni ili atmosferski. Ali što je s mirisom? Ovo je vjerojatno područje gdje bi arhitektura mogla biti odgovor – upravljati mirisom na način da postane dio našeg blagostanja. Naime, mirisi zauzimaju područje društvenih odnosa i habitata, a društvena povijest mirisa je prije svega priča o našem odnosu prema drugima, njihovim tijelima, navikama, ritualima i mirisima. U tekstu za časopis Casabella Andrea Branzi je 1975. godine napisao: “Kvaliteta arhitekture je nešto što pobuđuje naše emocije, što na nas utječe na prvi mah. Mi opažamo svijet oko nas kroz emocionalni diskurs, koji daje značenje našoj egzistenciji i opstanku“ . U svojoj materijalnoj „suhoći“, modernizam je postigao ideal koji je u to vrijeme predstavljao kliničku i medicinsku estetiku ispražnjenu od emocija i tjelesnosti. Čista ploha je u modernoj arhitekturi nastala zapravo kao produžetak vizualne logike čistoće, a univerzalna privlačnost bijelog zida je proizašla iz mogućnosti da se nedostatak mirisa „prevede“ u sliku. No, u prostoru ili mjestu bez mirisa tijelo je izgubljeno, jer gubi jedno od svojih osnovnih putokaza. Možda upravo zbog toga suvremena arhitektura danas iziskuje i traži vlažne materijale, koji prizivaju sjećanje mirisa. Povećana pažnja posvećena svijetu mirisa zadnjih godina je dijelom podstaknuta i mogućnostima koje nude nove tehnologije u definiranju arhitektonskih i urbanih prostora. Miris je osjet iluzije, nepostojanja, koji sada može postati mjera za prisutnost i realnost. Najmjerodavniju relevantnost osjeta mirisa je izrazio talijanski antropolog Franco La Cecla koji je u časopisu Domus kasnih osamdesetih godina XX stoljeća napisao: „Zemljopis mirisa je moguć jedino kad prihvatimo da su oni nestalni“ .
Pitanje odnosa između mjesta i mirisa se nalazi između dvije fundamentalne pozicije: potrage za autentičnošću po svaku cijenu, i prema tome naglasku na pravu prirodu iskustva; te emocionalnog marketinga u doživljaju prostora kojeg pak određuje tržište koje „gladno proždire“ arhitekturu, kako bi ju pod svaku cijenu preobratilo u nezaboravno i izvanredno iskustvo. Tome se danas priključuje i industrija arome, stavljena u službu proizvodnje „mirisnih identiteta“ koji upravljaju u doživljaju prostora ili stvaraju nova iskustva. Monotonija današnjeg pejzaža mirisa je postala zastrašujuća, jer mirisi sve više postaju dodatak ex post facto kako bi se povećao emocionalni intenzitet doživljaja. O kulturi osjeta talijanski pisac i novinar Gianni De Martino piše u knjizi Mirisi: „U mogućnosti smo dodirnuti zid i obasjati sobu svjetlom. Isto tako možemo pojačati termostat i stvoriti ugođaj ljeta. Surfanje Internetom nam omogućuje iskusiti nevjerojatan kaos tisuća neopipljivih susreta i proširenja svijesti. No, ipak ne možemo se odreći mirisa ruže, mirisa kruha i mirisa ljubavi. Mi još uvijek nastanjujemo svijet jela i pića, fekalija, otpada i smrti“ .

Naposljetku, arhitektura je obogaćena nevidljivom, no prisutnom dimenzijom mirisa koja tvori njenu čulnost. Opažanja koje smo „izgubili“ ili na koja smo zaboravili,  „nevidljive“ arhitekture mirisâ i osjetâ mogu opet probuditi kao jedan od odgovora na pitanja naše vlastite egzistencije, ali i orijentacije u svijetu u kojemu živimo, proširujući na posredan način i našu spoznaju o svijetu samome.

Juhani Pallasmaa, Eyes of the Skin, Architecture and the Senses, John Wiley: New York, 2005.

ibidem

ibidem

ibidem

  Anna Barbara, Anthony Perliss: Invisible Architecture, Experiencing Places through the Sense of Smell, Skira: Milano, 2006.

ibidem

  ibidem

ibidem

ibidem

Gianni De Martino, Odori. Entrate in contatto con il quinto senso, Apogeo: Milano, 1997.