Proljeće/Ljeto 2011

  Historija folkloristike
  Ulrika Wolf – Knuts
 
 

Uvod
  Godine 2004. Nacionalna agencija za visoko obrazovanje revalorizirala je u Švedskoj  disciplinu etnologije. Polazište je bilo: Šta je „etnologija“? Grupa koja je davala svoje procjene je izrekla: činjenica da ljudi  u  ovom trenutku daju prošlost važan je domen u etnološkim proučavanjima.
Jako veliki broj folklorista danas nije zainteresiran za prvobitni oblik ili načine širenja dijelova iz folklora. To je domen istraživanja koji čine proučavanja folklora. Kao što ni historijske legende u klasičnom prihvatanju folklora nisu popularni sižei u sjevernjačkim zemljama, mada je historija u današnje vrijeme popularna,folkloristi su željni istraživanja koja se sastoje u tome kako ljudi gledaju i komentarišu vlastitu historiju. Nostalgija, kulturno nasljeđe i  sjećanja puni su pogodak, kao što su lična iskustva, pripovijedanja, samo neke primjere da spomenemo, kako folkloristi koriste domen istraživanja u historijskim temama. Osim toga sa ekspanzijom teorija i metoda istraživanja usmene historije mnogi folkloristi su vidjeli nove prilike za proučavanja arhivske i savremene građe, prilike  da otkriju razne mogućnosti pogledana historiju. Problem kako interpretirati ljudsko sjećanjedavnih događaja koje su ljudi izrazili riječima je vrlo bitan. Naravno, postoji nekoliko priloga i knjiga o historiji folkloristike, npr. klasično djelo Giuseppea Cochiare iz 1981. ili knjigeRegineBendix o vjerodostojnosti iz 1997., i ta oba djela su na veoma visokom nivou. Cochiareina knjiga je pregled folklornih proučavanja u odnosu na filozofiju i druge discipline u granicama kulturnih tema, dok se proučavanja Regine Bendix zgušnjavaju na koncepte vjerodostojnosti i značenja folkloristike za proučavaoce folklora kroz vrijeme. Ali kakva je slika historije folkloristike, ona koju folklorista nudi novajlijama? Kakvu sliku brucoš stiče iz uvodnih djelakojeonividekaoputza folklorna proučavanja? Uzela sam nekoliko djela koja se koriste na univerzitetima kao uvod u područje folkloristike.

Puno opisa – jedna historija?

Njen uvod se tiče djelomično historije folklornih proučavanja i sastoji se dijelom od apstrakata drugih članaka u knjizi. U uvodu je vrlo bitno istraživanje nacionalnog folklora.Ono se usredotočava na historijsko-geografski metod. Ona ga i kritikuje i opisuje promjene u njemu od discipline zasnovane na evolucionizmu preko ideja širenja do sistema za svrhe klasifikacije. Folkloristika isto tako daje smjernice o drugim načinima kako voditi folklorna istraživanja. KnjigaLeae Virtanen bila je objavljena 1988. Sva se bazira na folkloru kao domenu istraživanja, terenskom radu kao procesu, Finskoj kao zemlji u kojoj se može susresti više kultura, promjenama u finskom društvu, gozbama u životu i praznicima kao i na članke koji su usredotočeni na žanr pjesme, govora, vjerovanja i folklora, koji je postzemljoradnički. U uvoduLeae Virtanen o finskim folklornim proučavanjima ona pridaje sakupljačima folklora dosta pažnje.  Počinje svoju historiju od XVl stoljeća, ali  se usredotočava na institucije koje su par excellence za sakupljanje folklora – tj. Finsko književno društvo, osnovano 1831. To žarište se razlikuje od drugih, opis se uglavnom usredotočava na naučnu analizu folklorne građe.Godine 1988. RolfW. Brednich je objavio Osnove folklora u evropskoj etnologiji.Vrijedno je spomenuti da Volkskunde znači i građu i duhovnu narodnu kulturu. Stoga postoje članci o odijevanju i hrani kao i o društvenim grupama i klasičnim folklornim pitanjima poput narodne religije, o pripovijedanju, narodnoj medicini i narodnom pozorištu. Njemački uvodi o folkloru, koji se ovdje analiziraju, manje su međunarodni nego što su to američki ili skandinavski. U Brednichovojknjizi tri njemačka istraživača daju svoj doprinos o historiji istraživanja sa dugačkom historijskom perspektivom. Analizom diskursaAndreas Hartmann vodi čitaoca još dalje od početaka općeg folklora kojiodređuju braća Grimm. On evocira samu pozadinu interesovanja za folklorna proučavanja uopće puno prije nego što je disciplina Volkskunde započela i čak prije nego što su koncepti folklora Volkskunda i slični postali česti. Hartmann podsjeća čitaoca na interesovanje za kameralistiku, statistiku, historiju, regionalnu, geografsku i ekonomsku informaciju i opće sistematske napore koji se čine da odgovore potražnji za osnovnu građu za društvena naprezanja, koja su potrebna za vrijeme prosvijećenosti. U njemačkim historijskim opisima Volkskunda moramo spomenuti W. H. Riela, mada se uopće njemački Volkskunde posmatra kao preteča moderne folkloristike, kroz braću Grimm, i mada se rana njemačka proučavanja moraju posmatrati kao bitna pojava u evropskoj historiji folklora, Riel jedva da se spominje izvan svoje zemlje.
Kai Detlev Sievers proučava narodno stvaralaštvo po Brednichovomuvodu iz XlX stoljeća i poput Hartmanna on traži stalne i dominantne ideje u društvu kao osnovu za svoja proučavanja u to vrijeme. Pa ipak više odHartmanna se usredotočava na određene naučnike i njihove publikacije. On iznalazi dvije važne strane: kao prvo spominje razlog pragmatizma i savremenu potrebu kao osnovu za proučavanje Volkskunda. Ova strana, naravno zavisi od prosvjetiteljstva i nastojanja da se stvori bolje društvo. Kao drugo, Sievers ukazuje na nov način razmišljanja koji se sastoji u terminima nacionalnog Volksgeista koji je ukorijenjen u historiji bez ikakvog interesovanja za savremeno društvo i njegove potrebe. Kao i Hartmann, Sievers ukazuje na kameralistiku i statistiku i on takođe ukazuje kako su ovo dvoje bili preduslov za upitnike koji su kasnije postalitako značajnimu proučavanjima folklora.On isto tako ukazuje na značenje tadašnjih dominantnih interesovanja za geografiju i topografiju koji su sada u obliku knjiga putopisa. U ovom članku Herderova uloga se više ističe nego ostatak građe. On je sigurno jedan od najvažnijih predstavnika Sieversove druge strane koja se tiče pozadine za proučavanja folklora. Koncepti poput Volkgeistai Deutschuma se uvode i lagodno je slijediti liniju koja se sastoji u tome kako je Volkskunde počeo da prima novi sadržaj kao čuvara političke ideje u stvaranju njemačkog profila naspram francuskog, Francuske koja je neprijatelj br. 1 Nijemaca. U stvari, na početku i sredinom XX stoljeća takve ideje su nesrazmjerno bujale. Tim problemom se bavi i treći članak u Brednichovomuvodu i to članak o uticaju Jegglea u njemačkom folkloru.Duboka rana u modernoj njemačkoj historiji, kako se može reći za nacizam,Jeggleovaje glavna nit diskursa. On objašnjava kako je Volkskunde XIX stoljeća postao univerzitetska disciplina koja se sastoji u ideji i metodama da potpuno odbaci bivšu naučnu etiku i pravila ponašanja u istraživanjima. Pokazalo se teškim za njemački Volkskunde da zauzme naučni stav nakon II svjetskog rata,zbog toga što je tamna sjena pala na ovu disciplinu tridesetih i četrdesetih godina XX stoljeća.
Godine 1994. na univerzitetu u Oslu objavljuje se sažetak od ponovo štampanih tekstova o folkloru pod naslovom Temelji folkloristčkih sadržaja. Otprilike nekih dvadesetak članaka koji se tiču kako pravaca u istraživanju folklora tako i različitih žanrova folklora čine sadržaj uvodnog izlaganja. Oni ne samo da spominju osnivače međunarodnih i nacionalnih  proučavalaca folklora kao Perraulta,braću Grimm, Krahna i Naumanna, Thiela iz Danske, Hythen-Cavalliusa iz Švedske i Bergea iz Norveške. On takođe ide u historiju procesa istraživanja različitih žanrova folklora i slijedi liniju različitih metoda i teorija folkloristike. Ovaj je članak informativan i za mlade i za iskusne proučavaoce zbogHolbekovog načina kombinovanja mnogo različitih strana. On ne opisuje samo historiju na hronološki način, žanrovski, nego posmatra folkloristiku iz opće perspektive i uzima u obzir uticaje ostalih disciplina.
U svome članku iz 1994. godine Outi Lehtipuro opisuje pravce u sjevernjačkoj folkloristici. U ovom slučaju ona ima međunarodnu perspektivu, ona ukazuje na različitost kao što i ukazuje na činjenicu kako se istraživači u različitim sjevernjačkim zemljama usredotočuju na različite žanrove folklora i tema, i čak kako oni istrajavaju   različitim metodama. Pa ipaknaučnica smatra česte prerekvizite za historiju sjevernjačkog folklora u zajedničkom interesovanju za narodnu poeziju, za inspiraciju iz filologije i historije religije i za potragu za kulturnim regijama  i za kartografiju. Ona takođe ukazuje na uticaj antropoloških istraživanja. Knjiga Uvod u folkloristiku RobertaA. Georgesa i Michaela Owena Jonesa pojavila se 1995. Knjiga je sklopljena u četiri glavne cjeline: Folklor kao historijski artefakat, kao cjelina koja se može opisati kao kultura i kao ponašanje. Historijska pitanja pojavljuju se u različitim poglavljima knjige. Ovdje je historijska perspektiva vrlo duga. Npr. knjiga ukazuje na starinu kineske poezije od oko 550 godina p.n.e.. Perspektiva je međunarodna,počinjući sa Evropom i Orijentom a završavajući se sa Amerikom. Srednjovjekovni folklor je dobro predstavljen u književnosti i drami. Autori ističu da je postojao folklor i interesovanje za folklor mnogo prije nego što je taj koncept izmislio Thomson. Ovi autori takođe ukazuju pažnju  općim evropskim filozofskim idejama o mehanističkom nasuprot organskom svijetu pogleda kao objašnjenja rastućeg interesovanja za folklor. Konačno, oni završavaju sa pisanjem o nacionalizmu, poređenju, indoevropskoj hipotezi i evolucionizmu. Suprotno evropskim kolegama, oni sada vode čitaoce na druge puteve i uvodeantropološke teorije i tako im daju značajniju poziciju u uvodu nego što su druga djela koja je autorica ovdje analizirala.
Šezdesetih godina XX stoljeća Jan Harold Brunvard je objavio svoju knjigu pod naslovom Uvod u proučavanja američkog folklora koju je obnavljao puno puta i štampao ponovo 1998. Knjigu je podijelio na tri dijela  i to o usmenom folkloru, običajima i narodnim tradicijama u materijalnoj kulturi i svaki dio sadrži članke  o žanrovima ili materijalnoj kulturi naroda. Brundandova knjiga o proučavanjima američkog folklora opisuje historiju proučavanja folklora na sistematičan način. Knjiga je koncipirana po žanrovima i temama i historija je povezana na pravi način u svim poglavljima. Vodeća ideja u organiziranju građe zasniva se na teorijama iz folkloristike. Historijska perspektiva je prilično kratka i ona počinje sa počecima Britanskog folklornog društva 1878. i paralelne organizacije u SAD-u, Američkog folklornog društva i časopisa za američki folklor. UlogaW. J. Thomsakao onoga koji je izmislio koncept folklor je spomenuta. Za čitaoca je lagano da prati autora. Interesantno je primijetiti u ovoj knjizi kako on daje nosiocima tradicije bitnu ulogu. Stoga je za njega narod veoma bitan kao objekat analizeu vremenu. Isto tako antropologija i antropološki načini upotrebe usmenom i drugom narodnom građom su izbili na prvo mjesto. Nasuprot evropskim zemljama, koncept seljačke kulture ovdje nije dovoljan,Brundan pokušava da objasni koncept narodnog, ali takođe i drugih grupa poput starosnih grupa, grupa vezanih za ista zanimanja i to  sve  spominje. Evropsko mišljenje o sebi, unekoliko karakteristično za narode iz Evrope blijedi.Historijsko-geografski metod je samo jedan koji se spominje među mnogim drugim naačinima bavljenja folklorom. U ovoj knjizi studije o folkloru su djelomično strogo ograničene na bavljenje folklorom, a djelomično široko vezane za opće kulturalne teorije i metode iz mnogih susjednih disciplina. Više od decenije kasnije, švedski folklorista Arv Arvidsson je objavio svoj Uvod pod naslovom Folklorne forme. On je podijelio teme u skladu kako se ljudi ponašaju kada koriste folklor. Stoga postoje poglavlja koja se odnose na pripovijedanje, pričanje, pravljenje zvukova, kretanje, razmjenu uloga, ponovnu proizvodnju i ponovnu upotrebu folklora. Knjiga završava sa poglavljima koja se odnose na metodologiju folklora. Arvidsson posvećuje desetak stranica historiji istraživanja, ali ih koncizno puni imenima važnih naučnika XVII i XVIII stoljeća kao i teorijama i metodama iz uglavnom međunarodnih i švedskih proučavanja folklora. Njegova je namjera da približi studentima tokove bavljenja folklorom u Švedskoj i inostranstvu.
2006. godine Anne Erikson i  Torunn Selberg objavljuju uvod pod naslovom Folklorne forme. Počinju i usredotočavaju se na norveška proučavanja folklora, ali isto tako su otvoreni prema razmatranju međunarodnih tokova. Prikaz je sistematičan. Uuvodu je jasno istaknuto da su proučavanja folklora bila podložna velikim promjenama u vremenu tzv. promjene paradigme i one su stožer oko kojih su autori gradili svoj opis od disciplina, naročito koncentrisanih na seljake i njihovu usmenu kulturu, do današnje narodne kultureu svim njenim različitim oblicima. Amerikanac James R. Dow je izdao svoju knjigu Njemački folklor, priručnik, 2006. godine. Ova knjiga se sastojiod pet poglavlja i uvoda. Poglavlja se zovu: Definicije i klasifikacijaPrimjeri i tekstovi, Nauka ipristupi  i Konteksti. Interesantno je zapaziti Dowov opis njemačkog folklora i uporediti ga sa tri početna članka sa Brednichovim uvodom. Dow traži očigledne koncepte i on nalazi kontinuitet i interesovanje za jezik kao najbolje načine za tumačenje kako semogu objasniti počeci njemačkog Volkskunda. Ovim on dodaje naciju, i to njemačku, jezik i vrstu kao gotove informacije za vrstu Volkskunda koja se upražnjavala u Njemačkoj nakon II svjetskog rata. On tvrdi da je to vrsta punomoći da skupi i vrati poeziju natrag u narod. Ta punomoć je način nacionalnog romantičarskog razmišljanja. Prema njemu,Naumann je važan za odvajanje samog sebe od nacionalne romantičarske folkloristike s početka XX stoljeća. Svo ovo vrijeme Dow takođe uzima u obzir uticajna međunarodna folklorna proučavanja izvan regije gdje se govori njemački. Pojava nacističkog perioda upotrebom Volkskunda spada u  žarište Dowovog interesovanja. On nas informiše na koje načine se Volkskund koristi i mijenjada bi odgovarao idealima države. Šta se dešava sa njemačkim Volkskund u odnosu na njemačku Demokratsku i Saveznu republiku. Dowov članak je određen za one koji nisu Njemci. Stoga, suprotno spomenutomJeggleovom članku, to je prije opis nego tačka gledišta.

Slika folkloristike
Moja građa je isuviše mala da bi mogla pružiti opće zaključke, pa ipak mi omogućuje da pružim neke primjedbe  kako folkloristi posmatraju vlastitu historiju istraživanja i kako je prikazuju. Teško je kada se uporede ovi opisi historije folkloristike. Tekstovi nemaju zajedničko jezgro, autori se ne slažu kada počinje fenomen kulture ili naučna djela folkloristike. Autori se malo slažu oko toga kada i gdje vide kulturalni fenomen kao folklor ili naučno djelo kao folkloristiku. Oni nemaju jedinstvenu sliku u vezi s onim što pripada disciplini koju žele pokazati. Možda to pokazuje da je historija folkloristike mlada, ili možda tačnije rečeno, da o historiji folkloristike nije bilo govora do te mjere da imamo manje-više formalističku pripovijest onoga što je folkloristika spremna da označi. Samo neki raspršeni bitni događaji se ponavljaju. Međunarodno važni folkloristi su sigurno spomenuti u mnogim od tekstova. Braća Grimm, W. J. Thoms i do neke mjere Elias Lonneroti njegova Kalevala su dobri primjeri.  Pa ipak, utemeljivači folkloristike čuvaju različita imena u različitim zemljama. Do neke mjere spominju se filozofske ideje kao pozadina za uticajan faktor o studijama folklora. Nacionalni politički tokovi i njihova veza sa folkorom se takođe spominju u historiji folkloristike. Pa ipak, zbog činjenice da naučnici imaju tendenciju da posmatraju folkloristiku kao nacionalnu disciplinu, opisi njene historije često se usredotočavaju na nacionalne stvari koje se preuzimaju iz uspostavljene slike ili varijanata folkloristike. Kao u političkoj historiji gdje je zvanični izvještaj tekst pobjednika, historijski izvještaj proučavanja o folkloru je tekst o uspostavljenim oblicima o njegovim istraživanjima. Nauka o folkloru koja se bazira na tekstovima često se prikazujekao način vođenja folkloristike, bilo da su tekstovi snimci neke vrste napisanog folklora ili tekstovi poput statističkih ili kameralističkih informacija, putopisa ili pripovijedanja i drame. Do izvjesne mjere skupljanje folklora se spominje i kao efekat, takođe arhivi  i katalozi kao oruđa za proučavanja folklora. Kao suprotnost ovoj središnjoj historiografiji antropološki način prezentacije proučavanja folklora nudi još jednu perspektivu. Polazi uglavnom od američkih opisa. U nekim knjigama folklor se posmatra kao izolirani kulturalni fenomen folkloristike na način kako su je vodili u prošlosti da je bila često nacionalni poduhvat bez puno uticaja iz drugih zemalja ili njenog  okruženja. Naravno, to je pedagoški funkcionalan način da se uvedu novi studenti u domen rada. Suprotno ovome trendu prezentiranja historije proučavanja folklora je da ga se usmjeri prema savremenim naučnim tradicijama. Uticaj jezika i historije jezika i šire interesovanje za Indiju i indoevropeistiku, s druge strane, za dijalekte su dobri primjeri kako opći pravci u proučavanjima folklora, a da ne spomenemo opću historiju ideja, mogu posmatrati folklor. Jedna od najznačajnijih funkcija folklora i jedan od najutjecajnijih načina da se koristi folklor je u politici. Uloga folklora u građenju  i uništavanju nacije pokazuje kako folklor ima,  pozitivno ili negativno, uticaje na historiju svijeta,nekad čak do te mjere da je čitava disciplina stavljena pod upitnik. Ovo polje istraživanja dolazi na prvo mjesto, uglavnom u njemačkim člancima.
Neki,uglavnom njemački opisi,  vode čitaoca mnogo dalje jer detaljno objašnjavaju iz čega je folkloristika dobila svoju inspiraciju. Drugo, uglavnom u američkim, uvodi sadrže mnogo rašireno račvanje antropološkog mišljenja zbog demografskih i političko-historijskih uslova. Nordijske historije su kombinacija te dvije perspektive.
Pa ipak, pitam se postoji li alternativna historija folkloristike. Bi li bilo moguće koristiti drugi materijal ili druge perspektive da se izgradi različita historija folkloristike, da li je folkloristika bila zaista monolitna od braće Grimm preko Thomsa Krohna, sa ili bez antropoloških perspektiva, za proučavanja današnje narodne kulture? Je li potrebno posmatrati  folkloristiku sa stanovišta folklora kao institucije? Tamo i ovdje u mojim materijalima pojavljuju se neke druge prilike. Npr., mogla bi se izgraditi iz temelja nova historija  različitih značenja koncepta narodno, i  shodno tome posmatrati sakupljanje folklora iznutra, iz perspektive sakupljača  prije naučne obrade  materijala.Ili, zašto se ne usredotočiti na ulogu žena u građenju folklora? One imaju svoja lica i svoja imena, ali se rijetko kada spominju u velikoj historiji istraživanja folklora. Proučavanja folklora karakteriše cjelovita perspektiva.Ta perspektiva se ne može zaboraviti u zdanju koje se zovehistorija folklora.

 

Dr. Ulrika Wolf-Knuts je profesorfolkloristike u  na Univerzitetu Akademije Abo

 

Reference su iz nordijske nauke na engleskom, švedskom i finskom.

Arvidsson, Alf 1999.: Folklorens former. Lund:   Studentlitteratur.
Bendix, Regina 1997.: In Search of Authenticity.The formation of Folklore Studies. Madison: The University of Wisconsin Press.
Brednich, Rolf, W. 1988. Grundriss der Vxolkskunde. Einfuhrung in die forschunggsfelder der Europaischen Ethnologie. Berlin. Dietrich Reiner Verlag
Brunvand, Jan 1998: The Study of American Folklore. New York : W.W. Norton and Company
Cochiara, Giuseppe 1981: The History of Folklore in Europe Institute of Human Issues.
Dow, James 2006: German Folklore. Westport. Connecticut: Greenwood Press.
Eriksen Anne 2006: Tradisjonogfortelling. Oslo: Pax.
Georges, Robert 1995: An Introduction. Bloomington: Indiana University Press.
Hartmann, Andreas 1988: Die Anfange der Volkskunde. Berlin: Dietrich Reimer Verlag. 9-30.
Holbek, Bengt 1994: Nordic Research in Popular Prose Narrative. PreštampanoizStidijeFennica 27 1983, str. 145-62.
Jeggle, Utz 1988: Volkskundeim 20. Jahrhundert. Berlin: Dietrich Reimer Verlag. 51-71.
Lehtipuro, Outi (izd) 1980: Perintentutkimuskenperusteita. Portvoo, Helsinki, Juva: VernerSoderstromosakkejhtio.
- 1994: Trends in Nordic Folkloristics. (PreštampanoizStudiaFenica 27 1983. str. 208-223.
Sievers, Kai Detlev 1988: Fragestelungen der Volkskundeim 19. Jahrhundert. Berlin: Dietrich Reimer Verlag. 31-50.
Utvarderingavgrundochforskarutbildning I etnologi vid svenskauniversitetochhogskolor.Stocholm: Hogskoleverket, 2004.
Virtanen, Leea 1988: Suomalainenkansanperinne. Helsinki: SuomalaisenKirjallisuudenSeura.

 

Odabrala  i s engleskogprevelaLadaButurović

U Švedskoj disciplina etnologije je isto što i etnologija i folkloristika. Naučnici tih disciplina su u grupi onih koji ocjenjuju.

Utvardering  av grund –och forskarutbildning i etnologi vid svenska universitet och hogskolor 2004: 21.