Proljeće/Ljeto 2011

  O gluposti
  Dietrich Bonhoeffer
 
 

Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo protestirati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako ustreba, silom spriječiti. Zlo nosi vazda u sebi klicu samoraspadanja, budući da ostavlja u čovjeku barem nelagodu. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom tu se ništa ne da učiniti; razlozi tu ne pomažu; činjenicama koje proturječe vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati – u takvim slučajevima i glupak postajekritičar – pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tome je glupak za razliku od zlog čovjeka sobom do kraja zadovoljan; da, on postaje dapače opasan, budući da se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupakom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupaka; to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako s glupošću izaći na kraj, moramo nastojati shvatiti njenu suštinu. Jedno je sigurno, ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno živahnog intelekta koji su glupi i ljudi veoma tromog intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa preneraženošću otkrivamo u nekim situacijama. Pri tome se manje dobiva utisak da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odvojeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt nego ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako se čini da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebna forma djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj vanjskih moći, bilo političke bilo religijske prirode, udara glupošću veliki broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tome se ne radi o tome da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da po prejakim utiskom razvoja moći čovjek gubi svoju unutrašnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim životnim situacijama. To što je glupak često puta tvrdoglav, ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim lično, nego s krilaticama i s parolama koje su njime ovladale. On je u nekom izgnanstvu, on je zaslijepljen, zlostavljen u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim instrumentom, glupak će biti sposoban za zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.

Zato je sasma jasno da se glupost ne može prevladati poučavanjem, nego jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo unutrašnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi spoljašnje oslobođenje; sve dotada morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo ''narod'' misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. No, dakako, samo u datim okolnostima. Biblija kaže da je strah Božji početak mudrosti (Ps 111, 10), a to znači da je unutrašnje oslobođenje čovjeka za odgovoran život pred Bogom jedino zbiljsko prevladavanje gluposti.

Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim okolnostima glupima. Zaista će sve zavisiti od toga da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutrašnje samostalnosti i razboritosti ljudi.

Izvor: Dietrich Bonhoeffer: Von der Dummheit. In: Nach zehn Jahren, Rechenschaft an der Wende zum Jahr 1943. In: Widerstand und Ergebung. Briefe und Aufzeichnungen aus der Haft, Christian-Kaiser-Verlag, achte Auflage, München 1958

S njemačkog preveo Mario Kopić