Proljeće/Ljeto 2011

  Sve dobro bit će, u Japanu
  Nermina Kurspahić
 
 

Usred bresaka
Što posvud su u cvatu –
Procvala trešnja!
Matsuo Munefusa Basho (1644-'94)

Trenutno vrlo popularni promicatelji teorija kataklizmi, katastrofa i njihovih skrivenih poruka i značenja, već su za potrebe zbunjenih suvremenika, uplašenih i „osviještenih“ u ključevima najvažnijih monoteističkih religija, obznanili da sve nesreće suvremenog Japana sliče i slute na propast Atlantide. (Jer, Japan je, kao u ovoj haiku pjesmi procvjetao drukčije od ostalog svijeta, a to onda sluti na propast.) Pri tome se, nedosljedno, kako inače i priliči tim svjetonazorima, koriste „paganskim legendama“ e da bi dali smisao novom/vječnom strahu od (nad)prirodnog, nepoznatog, ali i podsjetili na obvezu poštivanja ljudske, planetarno prihvatljive beznačajnosti, minornosti. Da se podsjetimo, Atlantidu, kao zemlju blagostanja, izobilja i jedinstvene ljepote, prvi spominje Platon u svojim Dijalozima. U grčkoj mitologiji to je bila zemlja Posejdona, koju je on ogradio bedemima i morem a zatim izdijelio na deset dijelova i dao na upravljanje  blizancima (njih pet pari) koje je dobio sa Klitom. Najstariji sin, Atlant, bio je vrhovni poglavar. Sve je na otoku bilo savršeno, u  znaku bogatstva i ustaljenog reda, sa mnoštvom hramova u slavu Posejdona, ali i ostalih bogova iz grčke kosmogonije. Dvije žetve, srebro, zlato, voće, povrće, životinje i klima,  bili su dio tog blagougodnog mikrosvijeta. A onda, iznenada, bez najave, sve je nestalo u trenu. Kažu, otok je progutao Zeusov bijes. Mit, legenda, ili povijesna činjenica; (ne)postojanje Atlantide zaokupljalo je maštu i misli ljudi od antike pa do naših dana... I mada više nisu isti bogovi u igri, strah od njihovog, ili Njegovog nepredvidivog bijesa nastoji se, već stoljećima, trajno ugraditi u svijest evoluiranih majmuna. Za sada, oni to dobro podnose i primaju. Cilj je prisiliti ljude da se pomire sa usudom o svojoj limitiranosti i idejom da će propasti onda kada  se izdignu iznad toga. Skrbnici ljudskih duša, svih boja i vremena, upozoravaju ljude da se svojim radom, snagom, djelom ne  približavaju veličini i blagostanju rezerviranim samo za bogove. (Grci su to drsko nasrtanje, prekoračenja ljudskih ograničenja, i pokušaje približavanja božanskom nazivali hibris. Svi oni koji bi to ipak učinili bivali su kažnjeni, od Atlantide do Ahileja.)
Da li su Japanci prekoračili granicu, preskočili ljudske limite i time izazvali bijes, i poziv na nestanak i razaranje, zlurada su pitanja koja postavljaju već spomenuti suvremeni zeloti i idejni simplifikatori. U njihovom koordinatnom sistemu, u kojem se sve već zna, nema mjesta za odstupanja, novotarije, postoji samo ustaljeni red, koji podrazumijeva i osjećaj straha, beznađa, bezgranične poslušnosti i kajanja... No, japanski „slučaj“ iznenadio je suvremene neokonzervativce, svih boja, jer pruža dokaze o odstupanju od njihovih svjetonazora i svjedoči o superiornom i istrajnom slijedu duhu jedne autentične kulture. Japan jeste stradao, ali nije pokleknuo, nije utonuo u planetarno očekivani i priželjkivani plač, očaj, izgubljenost, beznađe, optuživanje, razmetljivo kukanje. Sve što se desilo nakon potresa, cunamija, radijacije iz oštećenih nuklearnih elektrana, strašnih razaranja i žrtava svjedoči o posebnosti japanske nacije, „koja u svom nastojanju za postizanjem materijalnih, ali i duhovnih probitaka, ili gubitaka, nije nikada odustala  od osnovnih svojstva, od vrlina koje su osnov svake humanosti“ (ovako je, otprilike, japansko stanje duha u doba liberalizacije definirao konfucijski pisac Matoda Toya). A ta humanost je univerzalna, i ako se slijedi ispravno, nikada ne dovodi do poništenja (univerzalno shvaćenog) ljudskog dostojanstva i svojstava.
Brojni elementi konzervativnog konfucionizma u okrilju šintoizma odredili su u mnogočemu raniji japanski netolerantni hegemonizam (o tome je neponovljivo pisao i Čedomil Veljačić). Japanski hegemonizam je svoj zenit doživio u II. svjetskom ratu. Ali, veličina velikih je u tome da svoje zablude prevladaju i ispune najboljim duhovnim vrijednostima i „tehnikama“ koje su im na raspolaganju e da bi postali bolji (a Japan je to odlučio uraditi, te je tako doživio svoju renesansu upravo nakon poražavajućih iskustava II. svjetskog rata). U tome mu je pomogao i zen budizam. Iz njega Japanci baštine svoju moralnu veličinu. A ona se sastoji u, kako kaže D. T. Suzuki, da „svaki čin takvog čovjeka (koji je ovladao osnovama zena, op. N.K.) izražava originalnost, kreativnost, njegovu živu ličnost. U njemu nema konvencionalnosti, konformizma, motiva koji bi ga sputavali. Ide kud mu je volja... Njegovo ja nije zatočeno u krnje, ograničeno, sputano, egocentrično življenje. On je izašao iz te tamnice. Jedan od velikih učitelja zena iz doba Tanga (T'ang) kaže: „Gdje god se našao, čovjek koji je ovlada sobom, ponašaće se kako mu dolikuje....“ Suzuki, kao poetsku ilustraciju te doličnosti, navodi haiku pjesmu Bunana, zen učitelja iz sedamnaestog vijeka:
                  Za života
                 Budi mrtvac,
                Mrtvac mrtvijat.
               I čini što god hoćeš,
               Sve dobro biće.

Da, u Japanu, sve opet dobro bit će. Za ostalo se ne zna.