Zima 2010

  Causarum justia et misericordia
  Povodom knjige “Pravda i etnonacionalizam” Asima Mujkića
  Mia Karamehić
 
 

Pravda je primarno moguć, ali ne i neophodan, kvalitet društvenog poretka koji regulira međusobne odnose ljudi. Tek sekundarno, ona je ljudska vrlina budući da je čovjek pravedan ako se njegovo ponašanje podudara s normama društvenog poretka koji bi trebao biti pravedan. Ali šta ustvari znači pravednost poretka? Znači to da poredak regulira ponašanje ljudi na način zadovoljavajući za sve ljude, što će reći – da svi ljudi u njemu pronalaze svoju sreću. Žudnja za pravdom je čovjekova vječna žudnja za srećom. Upravo je sreća ono što ljudi ne mogu pronaći sami, kao izolirane individue, pa je stoga traže u društvu. Pravda je društvena sreća. Ona je sreća garantovana društvenim poretkom.
Hans Kelzen, Šta je pravda?

Etnonacionalizam, etnopolitika, etnokultura, etno(kulturalna) pravda – čini se da je prefiks “etno” postao najpopularniji predznak bilo kakvog javnog, a osobito znanstvenog, diskursa o političkom, a slijedstveno tome i pravnom, uređenju Bosne i Hercegovine od kraja rata do danas. Usuđujem se konstatirati da je u javnosti već prisutan svojevrstan zamor od tog sveprisutnog i općepoznatog prefiksa pa se stoga logičnim nameće pitanje – čemu još jedno djelo koje tretira tematiku etnije i spektra fenomena koji iz nje proizilaze, osobito ako imamo u vidu da ovo nije prva knjiga Asima Mujkića koja, naizgled, tretira istu ili sličnu tematiku?1
Odgovor je paradoksalno jednostavan u svojoj kompleksnosti. Bosna i Hercegovina je već skoro dvadeset godina talac etničkih previranja i njihovih posljedica dok su njeni građani neka vrsta nevoljnih žiranata koji su dugove isprva plaćali vlastitom krvlju a kasnije nemogućnošću ostvarenja egzistencije dostojne čovjeka. Poredak ustanovljen u Daytonu legalizirao je ratom stečene pozicije, inaugurirao diskriminaciju kao legitimnu političku praksu i omogućio nacionalističkim gospodarima rata o(p)stanak na vlasti kojemu se (unatoč optimističnim interpretacijama rezultata nedavno okončanih izbora) ne nazire kraj. Zaštitnici nacionalnih interesa, bez obzira da li se radi o “tradicionalnim” nacionalnim strankama ili njihovim mlađim inačicama, ustrojeni su kao klasa nedodirljivih oligarha ekskulpiranih krivične i moralne odgovornosti za katastrofalno stanje populacije čije interese trebaju štititi. Podijeljeni po formuli tri konstitutivna naroda + “ostali”2 + građani, stanovnici Bosne i Hercegovine  višestruko su diskriminirani i obespravljeni. Tri konstitutivna naroda3 su nominalno (odnosno normativno) jednaka na cijelom prostoru BiH ali su de facto Bošnjaci i Hrvati “više jednaki” u Federaciji BiH dok su Srbi “više jednaki” u Republici Srpskoj. Najočitiji primjer ovoga je Izborni zakon koji regulirajući glasanje na općim izborima predviđa, primjerice, da Srbin iz FBiH ne može biti izabran za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda kao što ni Hrvat ili Bošnjak iz RS-a ne mogu biti predstavnici hrvatskog odnosno bošnjačkog naroda u istome tijelu4. Nadalje, iako u Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine stoji da konstitutivni narodi u zajednici sa “ostalima” i građanima Bosne i Hercegovine utvrđuju pomenuti dokument, “ostali” 5 kao ni građani BiH nemaju ista prava kao konstitutivni narodi. Posljedica toga je nemogućnost izbora predstavnika “ostalih” kao ni predstavnika građana Bosne i Hercegovine u zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast na različitim nivoima. Ako polazimo od premise da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi (odnosno oni koji čine/sačinjavaju BiH6) njihovo isticanje kao takvih, automatski pretpostavlja da “ostali” i građani BiH nisu konstitutivni odnosno da ne “sačinjavaju” Bosnu i Hercegovinu. U okruženju u kojem mediji, politički dužnosnici, intelektualci, pa čak i umjetnici (dakle oni koji su najvokalniji u javnoj sferi) potenciraju konstitutivno bošnjačko-hrvatsko-srpsko trojstvo, svi oni koji ne pripadaju tim trima kolektivitetima osjećaju se marginalizirano, zapostavljeno i obespravljeno.
“Otuda, ravnopravnost naroda, kako je propisana Dejtonskim ustavom i kakva se provodi u etnopolitičkoj praksi u BiH, za nužnu posljedicu ima najgrublju neravnopravnost građana, odnosno flagrantnu diskriminaciju individualnih prava i sloboda.” (Mujkić, 2010:178)
Treća komponenta formule: tri konstitutivna naroda + “ostali” + građani Bosne i Hercegovine, dakle – građani, posebno je zanimljiva. U klasičnim koncepcijama države upravo su građani nosioci prava i “konstitutivni elementi” države i njenog suvereniteta. Preciznije, nosilac prava i obaveza u odnosu na državu je individua – državljanin odnosno građanin. Sva prava koja se ostvaruju u modernim demokratijama, a koja su u formi osnovnih ljudskih prava i sloboda apostrofirana i u Ustavu Bosne i Hercegovine, ostvaruju se na individualnom nivou. Država pritom jamči jednakopravnost svih individua (građana) pod njenim suverenitetom, dok građani s druge strane, svojevrsnim “društvenim ugovorom” pristaju da će poštovati obaveze što im u zamjenu za obezbjeđenje prava, nameće država. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj. Kolektivna prava imaju apsolutnu supremaciju nad individualnim pravima koja se, u okviru trenutnog pravno-političkog ustroja, mogu realizirati samo kao prava individua pripadnika kolektiviteta. Zvuči paradoksalno ali
“...pripadnost konstitutivnim narodima određuje obim i upotrebljivost individualnih prava. U toj se kombinaciji pozicija apstraktnog građanina, ako je osigurana ustavnim garancijama ljudskih prava i efektivnom sudskom zaštitom, može realizirati samo izvan granice koja je definirana kolektivnim (etničkim) pravima konstitutivnih naroda. ‘Ljudska prava’ su, prema tome, višak ustavnog jamstva koji se u procedurama može realizirati tamo gdje kolektivna prava konstitutivnih naroda više ne nose ustavni i pravni sistem. Posljedica je npr. da su iz aktivnog i pasivnog biračkog prava ... svaki put isključeni svi građani, pripadnici državnog naroda Bosne i Hercegovine.” (Šarčević, 2010:316).
Pisati i govoriti o etnonacionalizmu u Bosni i Hercegovini jednako je razumljivo kao razmišljati o osjećaju zatočenosti u zatvoru pa ne iznenađuje autorovo nastojanje da ponudi alternativno rješenje za bijeg iz postojećih realpolitičkih matrica. Knjiga Pravda i etnonacionalizam sastoji se od deset poglavlja koja bi se mogla sistematizirati kroz pet cjelina.
Prvih šest poglavlja čine prvu cjelinu i tretiraju tematiku porijekla etnonacionalizma i njegove (re)produkcije kao i mogućeg ustrojstva Bosne i Hercegovine kao etno-teritorijalne federacije, što kao idealno rješenje predlažu zagovornici teritorijalne konsocijacije.7 Porijeklo koncepta etničke mobilizacije neophodnog za sticanje podrške kolektiva političkim elitama na vlasti, Mujkić nalazi u pokretu ruskog narodnjaštva slijedeći donekle upitnu tezu Dubravke Stojanović da je upravo ovaj pokret ideološka preteča etnopolitike (Stojanović prema Mujkić, 2010: 22). Naime, Наро́дничество je u Rusiji 19. stoljeća predstavljalo pokret za socijalnu (kasnije preformulirano u klasnu) emancipaciju koja je podrazumijevala obrazovanje seljaka te njihovo oslobođenje od ugnjetavanja prvo zemljoposjednika a kasnije buržoaskih poslodavaca. Komparacija koju Mujkić i Stojanović prave između Наро́дничествa i Miloševićevog režima u Srbiji osamdesetih godina stoga ne stoji. Iako se oba pokreta mogu smatrati populističkim, motivacija i ideologija su sasvim različite. S jedne strane ruska inteligencija, koja je bila nosilac pokreta, zalagala se za društvenu jednakost a s druge strane Milošević je zahtijevao etničku dominaciju pod plaštom navodne (a ne stvarne) potlačenosti8. Ruski narodnjaci promovirali su interese ugroženih (unutar naroda) dok je Miloševićeva ideološka mašinerija proizvodila ugroženost cjelokupnog naroda. Nadalje, sporno je isticanje privrženosti etnopolitike socijalističkim idejama egalitarizma dok je zbilja sasvim suprotna – etnopolitika jedino adekvatno funkcionira u kapitalističkom poretku odnosno u njegovoj inicijalnoj fazi gdje unutarnja jednakost ne postoji budući da se etnopolitički kolektivi sastoje od dva ekstrema: onih privilegiranih (koji posjeduju novac i utjecaj) i onih uskraćenih osnovnih egzistencijalnih uvjeta. Poredak u kojem vladaju političke “elite”, kako ih predstavnici međunarodne zajednice umiljato tituliraju, sve je osim egalitaran. On doista promovira etničku jednakost pripadnika kolektiva, ali se to ne odnosi na socijalnu, pa čak ni potpunu pravnu jednakost u državi rangiranoj među najgorim na svijetu po rasprostanjenosti korupcije.
Eseji posvećeni konsocijaciji i preuređenju BiH kao etno-teritorijalne federacije (što bi prema viđenju vodećih zastupnika konsocijacijskog aranžmana uslijedilo kao njegov poželjan rezultat) posebno su aktuelni u svjetlu neformalnih razgovora o ustavnim promjenama koju u postizbornom periodu vode predstavnici stranaka pobjednica.
Drugu cjelinu predstavlja sedmo poglavlje posvećeno analizi nacionalnog identiteta na primjeru Bošnjaka. Autor daje iscrpan, informativan i sistematiziran pregled savremenih političkih opcija unutar bošnjačkog korpusa i problema s kojima se bošnjačka politička i intelektualna elita suočava u pokušaju artikulacije jedinstvene etnopolitičke opcije. Ukazujući na greške moderne bošnjačke politike, Mujkić preispituje koncepcije bošnjačkog građanskog nacionalizma i njegove budućnosti u Bosni i Hercegovini.
Treću cjelinu predstavlja esej o tzv. zatvorenikovoj dilemi (u osmom poglavlju) koji na ilustrativan način prikazuje analogiju između mehanizma glasanja na izborima pripadnika konstitutivnih naroda i izbora s kojim se suočavaju dva nepoznata zatvorenika kada im se predoče opcije međusobnog denunciranja ili priznanja krivnje gdje bi postupanje u skladu sa interesima Drugog i suradnja rezultiralo najprihvatljivijim ishodom. Nažalost, poentira Mujkić “...poticanje napetosti, isključivosti i nepovjerenja od strane etnopolitičkih elita, distorzira rezoniranje ovakve elementarne racionalnosti, osvjetljujući nam jedan sasvim drugačiji tip racionalnosti” (Mujkić, 2010:159).
Četvrta cjelina problematizira prvu komponentu naslova knjige – pravdu i njeno postojanje u bosanskohercegovačkom društvu u kojem se distribuira ne u odnosu na građanina kao individuu već na (konstitutivni) narod kao kolektivitet. Takva “etnopravda” ustvari predstavlja savršenu nepravdu jer pretpostavlja kreiranje separatnih nacionalnih država vođenih etno-oligarhijama “koje žele osigurati svoju apsolutnu vlast kroz teritorij (entitet, etno-teritorijalnu federalnu jedinicu, konfederalnu republiku, svejedno).”(Mujkić, 2010:186). Posebno zanimljivim čini se odgovor kritičarima liberalne demokracije odnosno koncepcije koju autor sugerira kao najadekvatniju soluciju problema pravno-političkog ustroja Bosne i Hercegovine kristalizirajući do sada pogrešno interpretirane koncepcije jednakosti. Naime, jedna od primarnih kritika usmjerenih na račun liberalne demokratije i njenih zagovornika jeste da liberalna pozicija podrazumijeva negiranje pripadnosti individue kolektivu, što za posljedicu ima nepoštivanje i nedovoljnu zaštitu kolektivnih prava. Elaborirajući poziciju liberalne demokracije, Mujkić ističe da je cilj kreiranje javne sfere bez povlaštenih aktera (u slučaju BiH – konstitutivnih naroda) u kojoj će svi biti podjednako zastupljeni i imati istovjetne prilike da se kroz razmjenu argumenata sučeljavaju u javnosti bez političkog pritiska ili utjecaja. Isti princip važi i za distribuciju pravde odnosno za koncept pravednosti koji autor vidi u promoviranju građanina kao nosioca prava (i obaveza) što bi omogućilo etičku a ne etničku jednakost odnosno pravo građanina na samoodređenje i slobodan izbor nesputan konstantnim generiranjem straha. Kolektivna prava bivala bi dodatno zaštićena jedino u kontekstu afirmativne akcije odnosno samo onda kada bi ista došla u pitanje.
Na kraju, autor kroz studiju slučaja Distrikta Brčko komparira koncepcije pravičnosti prema svim građanima i pravičnosti prema narodima (Mujkić, 2010:195) zaključujući kako pravičnost prema svim građanima obuhvata i pravedan tretman naroda dok pravičnost prema narodima de facto onemogućava pravičnosti prema svim građanima. Brčko je predstavljeno kao idealan primjer implementacije modela liberalne demokratije koji Mujkić vidi kao jedan od tri puta kojima Bosna i Hercegovina može krenuti u budućnosti. Pored statusa quo i, u najgorem slučaju, etnopolitičkog ujednačavanja na prostoru cijele Bosne i Hercegovine koje bi predstavljalo “preustroj BiH kao (kon)federacije tri etnički ustanovljena entiteta”, liberalno-demokratski model čini se najpravednijim, međutim ne i najprihvatljivijim, osobito ne od strane izraženo nacionalistički nastrojenih struja u društvu čiju vokalizaciju vrše političke partije na vlasti.
Konačno, bitno je shvatiti da generacije mladih ljudi odrastaju u sistemu legalizirane diskriminacije na etničkoj osnovi usvajajući etničke razlike kao vrijednosni kriterij procjene “Drugih”, što za posljedicu ima održavanje i produkciju stereotipa i predrasuda, nastavak mržnje i netrpeljivosti iz ratnog perioda i ograničavanje komunikacije. Čuveni primjer “dvije škole pod jednim krovom” samo je paradigmatski primjer ozračja u kojemu odrastaju nove generacije (pod uvjetom da su uopće u bilo kakvom dodiru s pripadnicima drugih etničkih grupa ili “ostalih” jer još nismo ni počeli analizirati probleme ovoga tipa u etnički monolitnim sredinama). S druge strane, ovakvo stanje samo je validacija “ispravnosti” diskriminacije prema bilo kojoj grupi ili pojedincu koji se ne uklapaju u dominantnu matricu bilo da su u pitanju primjerice homoseksualci, samohrane majke, djeca iz miješanih brakova, ateisti itd.
Bosna i Hercegovina je inkubator diskriminacije uvjetovan društvenim uređenjem države u kojoj etnički čiste teritorije naseljavaju pripadnici (opet) etničkog kolektiviteta koji dijele “čistu svijest” o supremaciji vlastitoga nad drukčijim i nepotrebnosti bilo kakve komunikacije, kontakta ili čak tolerancije prema različitosti. Jednostavno, ako nam pravno-političko uređenje omogućava podijeljenost bez potrebe za toleriranjem različitosti i izlaska iz vlastitog etničkog kruga, zašto bi bilo drugačije s bilo kojom drugom različitošću koju nismo prisiljeni tolerirati? Čak i onda kada postoji tolerancija, ona nije istinski indikator suživota već samo izjava o životu jednih pored drugih umjesto jednih sa drugima. Tamo gdje ne postoji intenzivna komunikacija, istinski dijalog i uvažavanje i gdje ne postoje osnovne pretpostavke za takvo što, tolerancija se svodi na puko “trpljenje”. Etnopolitički poduzetnici, kako Mujkić titulira vladajuće oligarhe, zalažu se za budućnost gdje “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” nismo prinuđeni trpjeti različitost, gdje sve možemo prilagoditi vlastitoj dominantnoj većini, gdje možemo mrziti i napadati, prilagođavati repertoar i vrijeme održavanja kulturnih manifestacija vlastitim vjerskim kalendarima, nazivati gradove i ulice nazivima uvredljivim ili spornim za pripadnike drugih naroda, religija, svjetonazora (ili onima koji ističu našu dominaciju na datom teritoriju)9. Ustavna diskriminacija tako je postala okvir za sustavnu diskriminaciju etničkog Drugog a pravda nedostižan ideal ý

Bilješke

1 Prethodno je objavljena knjiga Mi građani etnopolisa te prošireno i na engleski prevedeno izdanje iste knjige pod naslovom We the Citizens of Ethnopolis. Mujkić je također autor niza eseja i znanstvenih tekstova na temu etnopolitike i etnonacionalizma.
2 Nigdje u Ustavu Bosne i Hercegovine, kao ni u drugim pravnim aktima, ne definira se značenje termina “ostali” navedenog u Preambuli.
3 “Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine” Ustav Bosne i Hercegovine, Preambula, Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma.
4 “Osobe koje npr. pripadaju kategoriji ‘Srba’ i žive izvan Republike Srpske, danas snose posljedicu odluka koje je u njihovo ime donosila samoproglašena skupština srpskog naroda. Takve odluke se sada protežu na sve osobe koje se mogu svrstati u kategoriju ‘Srbi’, iako u trenutku nastanka ovog modela one u pravilu nisu ni uzimane u obzir, niti su pitane da li se žele odreći svog individualnog identiteta u korist kolektivnog identiteta. Ništa drugo ne važi za osobe svrstane u kategoriju Bošnjaci ili Hrvati” (Šarčević, 2010:316)
5 Nigdje u Ustavu Bosne i Hercegovine kao ni u drugim pravnim aktima, ne definira se značenje termina “ostali”.
6 U nedostatku adekvatnog prijevoda termina konstitutivni, vrijedi poslužiti se engleskim izvornikom Ustava Bosne i Hercegovine u kojem se koristi pridjev “constituent”. Prema Merriam Webster riječniku definicija pridjeva constituent glasi:
1: onaj koji služi formiranju, sastavljanju, sačinjavanju jedinice ili cjeline: komponenta
2: onaj koji ima moć da kreira vladu ili okvir ili izmjeni ustav (konstitutivna skupština)
7 Nepobitna je činjenica da je Bosna i Hercegovina već donekle uređena na principima konsocijacije, ali neki autori poput Mirjane Kasapović sugeriraju dalje razvijanje ovog modela koje bi za ishodište imalo preustroj zemlje u formi federacije tri entiteta korespondentna trima konstitutivnim narodima sa dominantnom većinom svakog naroda u “svom” entitetu.
8 Ovo se odnosi kako na Miloševićev nastup na Gazimestanu 1989. već i na kasniju propagandu srbijanskog režima vezanu za navodne prijetnje srpskom narodu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
9 Unatoč strogim direktivama međunarodne zajednice, mnoge državne škole u Republici Srpskoj još uvijek nose nazive pravoslavnih svetaca ili velikodostojnika što je također u suprotnosti sa sekularnim određenjem Bosne i Hercegovine istaknutim u njenim pravnim aktima (poput Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini)

 

Literatura:

Kasapović, Mirjana (2005): Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb
Kelsen, Hans (1998): Šta je pravda: četiri ogleda, prijevod: Danilo N. Basta - Kosta Čavoški, Filip Višnjić, Beograd
Mujkić, Asim (2010): Pravda i etnonacionalizam, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu – Fondacija Heinrich Böll, Sarajevo
Šarčević, Edin (2010): Ustav iz nužde, Rabic - ECLD, Sarajevo
Vlaisavljević, Ugo (2006): Etnopolitika i građanstvo, TKD Šahinpašić, Sarajevo
Ustav Bosne i Hercegovine, Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, zvanični web site Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostupno na: http://www.ccbh.ba/eng/p_stream.php?kat=518, pristupljeno: 10.11.2010.