Zima 2010

  USTAV U EUROPSKOM KLJUČU
  Osvrt na knjigu: Lada Sadiković, Ustav BiH i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Sarajevo: Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, 2010)
  Asim Mujkić
 
 

Premda u vertikali svog obrazovanja nemam dodira s pravom, tekst koji imamo pred sobom mene strašno asocira na neki budući tekst obrazloženja presude Europskog suda za ljudska prava u Strassbourghu u nekom budućem, dakako historijskom sporu koga ću sada nazvati “Građani BiH vs. Država BiH” zbog neusklađivanja Ustava BiH s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Obaveza takvog usklađivanja, jasno to proističe iz teksta autorice, ustavna je obaveza koja proističe iz Dejtonskog mirovnog sporazuma a koja treba derogirati, kako autorica zaključuje, „sve one odredbe Ustava BiH koje su u suprotnosti s ljudskim pravima i slobodama navedenim u Europskoj konvenciji i protokolima uz nju“ (107). Istovremeno, žalosno je što živimo još uvijek u takvoj zemlji u kojoj je ptorebno ovako temeljito i sveobuhvatno uopće argumentirati u prilog „otklanjanju odredbi koje imaju diskriminacijski karakter po etničkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi“ (108). Zastrašujuće je, a periodični izbori svaki put iznova nam vraćaju tu priču koja nas  bolno podsjeća na naše depresivno stanje, da uopće treba argumentirati u prilog „osiguranja principa političke reprezentacije kojim treba da se osigura opća volja naroda BiH, što je i zahtjev Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789 godine“ (109). Petnaest godina dejtonske BiH, dvadeset godina vladavine etnonacionalizma za koji se naše građanstvo iznova opredjeljuje što svojom, što voljom međunarodne zajednice, što samom ustavno-pravnom arhitektonikom – mi govori sljedeće: izgleda da smo izabrali teški, a možda i najteži i najgori put da bismo na kraju sve te tlapnje koja, da se razumijemo, može potrajati još deceniju-dvije, usvojili jednu samoevidentnu istinu koja aksiomatski vrijedi za BiH, a to je da se „u državi BiH jednakopravnost konstitutivnih i drugih naroda može ostvariti samo na principu jednakopravnosti pojedinaca, u čemu se“, zaključuje autorica, „zapravo i ogleda suština Europske konvencije“ (109).
Ali, isto onako kako Ustav biH u sebi samom sadrži mehanizam svoje promjene i dekonstrukcije – Čl.2, tačka 2 Ustava BiH kaže: „U BiH se direktno primjenjuje Evropska konvencija i ona ima prioritet nad svakim drugim pravom“ – on istovremeno u sebi sadrži, kako to detektira autorica i mehanizam koji tu promjenu otežava, ako ne i potkopava. Profesorica Sadiković opaža: „da bi se primijenila i zaštitila ljudska prava, potrebno je da država BiH bude dovoljno snažna da može da ostvari tu zaštitu, no da bi država BiH bila dovoljno snažna, potrebno je da se, uz ostalo, primjenjuju i ljudska prava i slobode koji jačaju državu“ (55). Od elemenata kompleksnog mehanizma i aporija koji potkopavaju mogućnost dekonstrukcije koje analizira autorica zadržao bih se – imajući vrijeme koje mi je na raspolaganju, samo na jednom: ‘vanredno stanje’ koji se na, po mom sudu, najtješnji način tiče suvereniteta i političkog subjektiviteta BiH. Profesorica Sadiković polazi od tvrdnje da „svi moderni europski ustavi sadrže odredbe o načinu vršenja vlasti u toku vanrednog stanja“ (51), konstatirajući potpuno odsustvo ove odredbe u našem Ustavu. Zaista šta će se desiti ako postavimo pitanje koje postavlja Carl Schmitt, naime, ko u BiH uopće može proglasiti vanredno stanje?’ Zašto nam je to pitanje toliko važno?
Precizan odgovor na njega upućuje nas na, po mom sudu, pitanja svih pitanja u ovoj zemlji: „ko je stvarni suveren u BiH?, da li je BiH suverena država?“, na kraju, „ima li BiH kao država uopće svoj ‘politički subjektivitet’?“ U najboljem slučaju, moglo bi se kazati da BiH formalno jeste suverena, ali suštinski nije. Nešto tu nedostaje. Oznaka suvereniteta je, kako uči Carl Schmitt, „pravo na proglašenje izvanrednog stanja u kojemu su ustavno proklamirana prava suspendirana“ (LTPP, 97). Za BiH bi se moglo reći da ima uglavnom samo formalnu suverenost. Premda se  i u temeljnom političkom dokumentu dejtonske BiH, Aneksu IV Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, u Preambuli se kaže:  „Committed to the sovereignty, territorial integrity, and political independence of Bosnia and Herzegovina in accordance with international law“ („Privrženi suverenitetu, teritorijalnom integritetu i političkoj nezavisnosti BiH u skladu s međunarodnim pravom“), nadalje u Članu III, stav 5 pobrojavaju se atributi državnosti na sljedeći način: „the sovereignty, territorial integrity, political independence, and international personality of Bosnia and Herzegovina“ („suverenitet, teritorijalni integritet, politička neovisnost i međunarodni subjektivitet BiH“), zatim u nizu formalnih činova priznanja BiH od strane drugih nezavisnih država, pa ako se hoće i članstvom naše zemlje u Vijeću sigurnosti UN-a ukazuje  da živimo u suverenoj i nezavisnoj državi, ravnopravnoj članici UN-a, ipak, ne bismo mogli jednoznačno potvrdno odgovoriti na pitanje da li je BiH zaista suverena država.
Moglo bi se preciznije reći da je Bosna i Hercegovina država koja nedvojbeno posjeduje teritorijalni integritet, ali ne i suverenitet. Stoga na postavljeno šmitovsko pitanje koje locira subjekta suvereniteta: ko u BiH može proglasiti vanredno stanje?, odgovor treba iznijansirati. S jedne strane, vidjet ćemo da takvog subjekta unutar BiH nema. Najprije zato što se BiH od 1995 godine već nalazi u svojevrsnom vanrednom stanju: „ustav nametnut u formi međunarodnog ugovora“, prisustvo stranih vojnih i policijskih trupa itd., pa bi u stvari pravo pitanje vezano za suverenitet glasilo „ko u BiH može proglasiti ‘normalno stanje’“ – odgovor na to pitanje je nešto jasniji i propisan je Dejtonskim sporazumom. Riječ je o instituciji OHR i pravom subjektu suvereniteta u BiH. U skladu s Članom 1 Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma OHR, između ostalog, ima zadaću „state buildinga“: „the establishment of political and constitutional institutions in BiH“ i ‘promoviranja demokratije’. Možemo reći da ta zadaća nije ispunjena, a nakon izbora 2006. godine i OHR-ovog „paktiranja“ s etno-nacionalističkim snagama u BiH u naivnom očekivanju „reformiranja nacionalista“, čak je dovedena u pitanje. Tako je OHR danas u poziciji „neodlučnog ili nevoljkog“ suverena koji se prosto „zaglavio“ u BiH jer nije u stanju proglasiti „normalno stanje“, odnosno nije doveo do razvoja vlasti na državnom nivou koja bi imala monopol nad legitimnom upotrebom sile na cijelom teritoriju. Način na koji je do sada OHR djelovao svakako da je naštetio razvoju demokratije. Najprije, OHR nije pokazao odlučnost u ustanovljenju bazičnih demokratskih institucija i procedura, ustanovljenju jasno određenih „pravila igre“, ponajprije tu mislim na ključne elemente liberalne demokratije, unutar kojih bi se uopće mogao razvijati savremeni demokratski politički život, a onda je iznenadno, s početka 21. stoljeća, promijenio paradigmu k tzv. ownershipu prepustivši dezintegrativnim nacionalističkim partikularizmima vođenje zemlje koje je rezultiralo njenim totalnim kolapsom.
Drugi razlog za odsustvo suvereniteta, kako proističe iz autoričinog teksta, leži u institucionaliziranoj dominaciji etnonacionalnih identiteta koja sistematski onemogućuje „apstraktnije forme socijalne integracije“ (Habermas, 2003: 16). Jedna važna karakteristika takve dominacije je političko upravljanje društva ka rudimentarnijim, psihološkim formama solidarnosti koje su se, sa svoje strane, prikazale u jednom pluralnom društvu kao forme socijalne dezintegracije. Procedure političkog odlučivanja svodile su se na „dogovaranje“ takozvanih etnonacionalnih predstavnika. Na taj način potkopana je mogućnost stvaranja apstraktne, odnosno „pravno posredovane solidarnosti“ (Habermas, 2003: 16), vraćajući izvor političke legitimacije u pretpolitičku formu organičke solidarnosti. Tako se za etnopolitiku od osudne važnosti čini proces „međuplemenskog“ dogovaranja / sučeljavanja održavati i prikazivati u formi političkog procesa – slobodni izbori, parlament, predsjedništvo, vlada itd. - uz istovremeno održavanje organskog, dakle pretpolitičkog jedinstva svog izbornog tijela koje je uvijek etnos.
Zato se vitalne političke odluke moraju u BiH uvijek iznova donositi izvana, nametanjem vanjskom silom (OHR, EU, SAD). Unutar takvog konteksta građanin „politički“ može htjeti samo organsku zajednicu, njezinu opstojnost, u suprotnosti prema drugim organskim zajednicama, odnosno, on može ne htjeti apstraktnije forme socijalne integracije i nove strukture političkog odlučivanja zasnovane na vladavini prava i sloboda, on ili ona može ne htjeti građanska prava. Samo u takvim uslovima građanstvo može ne htjeti politički proces i odluku već izvanjski pravorijek. Država s teritorijalnim integritetom bez suvereniteta kakva je BiH je država koja uporno izmiče odvajanju od društva i uspostavi pravnog poretka. Njezina politika je politika krize kao krize suvereniteta. Uskraćenost suvereniteta u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom onda će imati smisla jedino ako bi OHR, koji je zadužen za procese izgradnje države i demokratizacije, iz stanja nevoljkog prešao u stanje aktivnog suverena uspostavljajući ustavnopravni okvir u suglasnosti s europskim vrijednostima. Da je to itekako moguće, može nam poslužiti primjer SR Njemačke i njenog puta k uspostavljanju novog, apstraktnijeg nivoa socijalne integracije, u formi jednog „‘postnacionalnog’ samorazumijevanja političke zajednice“ (Habermas, 2003: 21) koji se, ponajprije zahvaljujući „izvanjskoj“ volji saveznika pokazao uspješnim u okolnostima „uskraćenih osnovnih suverenih prava“ (Habermas, 2003: 21). U suprotnom, kako proističe iz teksta profesorice Sadiković, prepustiti BiH etnonacionalističkom dogovaranju znači ne poznavati elementarnu logiku etno-nacionalizma. Logika etno-nacionalizma je njegova stalna ekspanzija, agresivno apropriranje stalno novih prostora – političkih, društvenih, mentalnih. U tu svrhu on mora među svojim konzumentima – svojim etničkim građanima – stalno da stvara nove potrebe za svojim ispoljavanjem, a to se postiže samo kroz novi krug konflikata i krize.
Pokušati reformirati nacionalizam na što se fokusiraju nade predstavnika međunarodne zajednice u BiH, ali i nade većine običnih građana ove zemlje, znači, nažalost, i dalje ostati u tom krugu eskalacije i suštinski znači samo otvoriti novi krug krize .